Pregled ključnih procesa koji su utjecali na formiranje i djelovanje radničkog pokreta
u Hrvatskoj
Proces tzv. tranzicije iz socijalističkog u kapitalističko društveno uređenje radnicima u Hrvatskoj nije donio ništa dobro. Dvadeset godina nezavisnosti obilježeno je deindustrijalizacijom, privatizacijskom pljačkom, rastom nezaposlenosti, urušavanjem radničkih prava, komercijalizacijom obrazovanja i zdravstva, rastom nejednakosti i sveopćim padom životnog standarda. Površne analize velik dio odgovornosti za navedene procese pripisuju neorganiziranosti radničkog pokreta koja korijene vuče iz nemogućnosti sindikata da se prilagode novonastalim okolnostima i organiziraju otpor. Pri tome se zanemaruje utjecaj drugih faktora kao što su uloga intelektualne elite, ekonomske oligarhije, političkih struktura te utjecaj inozemnih faktora. Cilj ovog pregleda je detektirati ključne procese koji su utjecali na formiranje i djelovanje radničkog pokreta u Hrvatskoj kako bi se došlo do realnijeg uvida u radničke borbe proteklih 20 godina. Želim pokazati da je organizirano djelovanje radničke klase u Hrvatskoj presudno određeno s dva faktora:
a) jugoslavenskim samoupravnim iskustvom
b) razvojem radničkog pokreta u kapitalističkom svijetu.
Cilj je pokazati na koji su način te dvije temeljne odrednice u kombinaciji s tranzicijskim kontekstom obnove kapitalizma kroz krađu društvenog bogatstva usmjerile strategiju i borbe radničke klase u Hrvatskoj. Najprije ću ukratko izložiti iskustvo jugoslavenskog samoupravljanja te potom komentirati zapadnoevropski sindikalni okvir i njegov utjecaj na postsocijalističke zemlje poput Hrvatske. Pokušat ću kontekstualizirati ukidanje društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, opisati razvoj sindikata u Hrvatskoj i zaključiti sa samoorganizacijom radničke klase.
Jugoslavenski političko-ekonomski okvir Razvoj od 1992., kada Hrvatska postaje nezavisnom, teško je shvatiti bez razumijevanja procesa iz doba Jugoslavije. Društveno vlasništvo, radničko samoupravljanje i plansko-tržišna ekonomija glavne su odlike jugoslavenskog političko-ekonomskog sistema kojeg je Hrvatska dijelom od 1945.-1991. Navedeni sistem sve do 1970-ih, kada zapada u krizu, bilježi rekordne stope rasta (kroz 1950-e i 1960-e i do 10% BDP-a godišnje). To je i razdoblje velikih zakonodavnih promjena iskazanih u novom Ustavu iz 1974. koji uz veću autonomiju federalnih jedinica predviđa i rast radničkog samoupravljanja što je definirano Zakonom o udruženom radu iz 1976. Ekonomska kriza u kombinaciji s političkim potresom u vidu smrti prvog i jedinog jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita 1980. pokazuje se kao loše vrijeme za opsežnu legislativnu reformu.
Jugoslavija od 1979. do 1988. potpisuje šest aranžmana s MMF-om koji nakon Titove smrti postaju izuzetno nepovoljni. Aranžman podrazumijeva provođenje mjera štednje, smanjivanje plaća, pad proizvodnje i životnog standarda. Administracije Milke Planinc (1983.-1986.) i Branka Mikulića (1986.-1989.) se u pokušaju provođenja MMF-ove neoliberalne agende suočavaju s pravom eksplozijom radničkog nezadovoljstva koje se ogleda u porastu broja štrajkova sa ~200 1980. na ~1700 1987. (Lowinger, 2011., 28. str.). Jugoslavija je imala specifičan odnos prema štrajkovima odnosno obustavama rada, kako se to tada nazivalo. Štrajkovi su bili izuzetno neugodni po legitimitet samoupravnog društva, ali se na njih nije odgovaralo silom, nego se pokušavalo što brže pronaći rješenje kako bi se štrajk okončao. Stoga su štrajkovi na razini poduzeća uglavnom bili uspješni u smislu da su rezultirali porastom plaća što je bio i glavni zahtjev.
Sindikat u samoupravnom sistemu ima ulogu vrlo sličnu onoj koju u periodu nakon 2. svjetskog rata dobiva na Zapadu, dakle suzbijanje i kontrola, a ne mobilizacija radničkog nezadovoljstva. Ipak, temeljna razlika u odnosu na zapadni sindikat leži u činjenici da su u Jugoslaviji radnici putem radničkih savjeta bili vlast u poduzeću i da su stoga poduzimali akcije neovisno o sindikalnim strukturama. Najveći broj radničkih akcija u Jugoslaviji bile su wildcat akcije koje zaobilaze sindikate i postojeći zakonodavni okvir. Može se reći da je samoupravni sistem omogućio razvoj radničke klase svjesne svojih prava i militantne u načinu njihova ostvarivanja.
U Hrvatskoj se po intenzitetu izdvajaju tri štrajka: štrajk labinskih rudara 1987., štrajk radnika Borova 1988. i štrajk strojovođa 1989. godine.
Štrajk labinskih rudara je bila medijski najpopraćenija radnička akcija u Jugoslaviji. Sam štrajk je trajao 34 dana i pokrenut je radi povećanja plaća. Kao i ostala dva štrajka, organiziran je mimo službenih sindikalnih i partijskih organa. Odnos službenih struktura spram radnika i njihovih problema najbolje dočarava izjava tadašnje predsjednice Saveza sindikata Jugoslavije koja na novinarsko pitanje zašto na proputovanju za filmski festival koji se održava par desetaka kilometara od labinskog rudnika nije svratila posjetiti rudare, odgovara da je radnici nisu zvali (Lowinger, 2011., 87-88. str.).
Štrajk strojovođa 1989. je primjer izuzetno uspješnog štrajka koji je uz ostvarenje zahtjeva rezultirao i osnivanjem prvog samostalnog sindikata radnika zaposlenih u državnom sektoru. Štrajk se izdvaja i po činjenici da je Savezna vlada po prvi put u jugoslavenskoj povijesti odlučila radnom obvezom prekinuti štrajk.
Tranzicija u kapitalizam Formalni zaokret koji otvara vrata promjeni društvenog sistema i tranziciji u kapitalizam dolazi krajem 1988. Mikulićeva vlada donosi zakon o poduzećima kojega neki autori smatraju prekretnicom jer je stvorio uvjete za ukidanje društvenog vlasništva (Ribnikar, 1993.). Nova vlada, ispostavit će se, posljednjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića, će tijekom 1989. i 1990. donijeti dva Zakona o društvenom kapitalu prema kojima će se provoditi privatizacija društvenog vlasništva. Marković je u provođenju neoliberalnih mjera daleko uspješniji od svojih prethodnika što vjerojatno ima zahvaliti smanjenom pritisku radničke klase koja deziluzionirana sve više staje uz nove nacionalističke vođe od kojih očekuje rješenje ekonomskih problema što stara nomenklatura kroz cijele 1980-te nije bila sposobna učiniti. Samoorganizirane radničke akcije nakon vrhunca tijekom 1987. i 1988. gube zamah ustupajući od 1989. do 1991. mjesto tzv. “događanjima naroda”: skupovima koje srpsko partijsko rukovodstvo na čelu sa Slobodanom Miloševićem organizira u cilju pretvaranja radničkog nezadovoljstva u nacionalističku euforiju koja će uskoro zahvatiti i ostale jugoslavenske republike.
Do konačne promjene društvenog sistema u Jugoslaviji pa tako i u Hrvatskoj dolazi tijekom 1990. godine raspadom Saveza komunista Jugoslavije pri čemu se u svakoj od šest sastavnih republika provode prvi višestranački izbori. U Hrvatskoj pobjeđuje HDZ, stranka koja predstavlja spoj komunističkih disidenata i emigranata koji su nakon 1945. godine napustili državu. Izbore dobivaju na krilima nacionalne euforije i zagovaranja nezavisnosti kao reakciji na slične procese koji se odvijaju u najvećoj jugoslavenskoj republici Srbiji.
Prije nego li se osvrnem na razvoj radničkog pokreta u tranzicijskoj Hrvatskoj, pokušat ću sagledati osnovne karakteristike djelovanja radničkog pokreta u zapadnom svijetu i učinke koje je proizveo u postsocijalističkoj Istočnoj Europi.
Zapadnoevropski kontekst Ideologija, politika, strategija i praksa zapadnoevropskih sindikata u periodu kapitalističke konsolidacije nakon 1945. su zadali okvir za tranzicijske zemlje u periodu restauracije kapitalizma nakon 1989. Utjecaj je bio direktan – kroz edukaciju koju su u tranzicijskim zemljama zapadnoevropski sindikati provodili, ili indirektan – kroz dominantni model djelovanja od kojeg je u zemljama periferije bilo teško odstupiti.
Norveški sindikalist i teoretičar radničkog pokreta Asbjørn Wahl detektira dva osnovna problema ili zablude evropskog radničkog pokreta u: a) ideologiji socijalnog partnerstva i b) nacionalnoj orijentaciji sindikata (Wahl, 2004.).
Tome svakako treba pribrojati i c) ekonomsku orijentaciju sindikata koju u svojoj analizi sindikalizma ističe britanska socijalistkinja Hilary Wainwright (Wainwright, 2011.).
Socijalni ugovor, tj. klasni kompromis, doveo je do porasta plaća i poboljšanja radnih uvjeta, ali ono što se često previđa jesu ustupci koje je radnički pokret u toj trgovini morao učiniti. Tri su osnovna ustupka: a) priznavanje kapitalističke organizacije proizvodnje, b) priznavanje kapitalističkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i c) priznavanje prava kapitalista da vode radni proces. U krajnjoj konzekvenci navedeni “kompromis“ doveo je do deradikalizacije i depolitizacije radničkog pokreta te stvaranja birokratiziranih sindikalnih oligarhija.
Važno je naglasiti da socijalni ugovor nije rezultat dobrohotnosti ili porasta svijesti kapitalista, nego realnih historijskih uvjeta: a) snage predratnog radničkog pokreta, b) postojanja izazova Istočnog bloka i c) ekonomske stabilnosti zasnovane na privrednom rastu. Kako je koja od te tri komponente nestajala tako se mijenjao i odnos vladajućih prema državi blagostanja. Tragedija sindikalnog odgovora leži u tvrdoglavom zastupanju politike društvenog ugovora i strategije socijalnog dijaloga u vrijeme kada niti jedna pretpostavka povijesnog nastanka socijalnog ugovora više nije postojala. Odsutnost kapaciteta ili volje da se situacija analizira kako bi se objasnilo genezu i uvjete opstojnosti politike klasnog kompromisa te detektiralo postojeće stanje doveli su radnički pokret do forsiranja zastarjele i neefikasne strategije. Takva orijentacija značila je progresivno smanjivanje ranije izborenih prava: demontažu države blagostanja, privatizaciju javnih dobara, stagnaciju ili smanjivanje plaća, porast prekarnog rada itd.
Zapadnoeuropski sindikati su svojim istočnoevropskim kolegama kao svoju glavnu tekovinu prenijeli politiku socijalnog partnerstva i strategiju socijalnog dijaloga. Njima, u uvjetima agresivne otimačine društvene imovine, takvi savjeti nisu mogli biti ni od kakve pomoći. Ono što im je trebalo, a nisu dobili jer im to evropski radnički pokret nije mogao dati, su politizacija i radikalizacija, odnosno znanje i savjeti vezani uz mobilizaciju moći naroda i radničke klase.
Radničkom pokretu je tradicionalno bila svojstvena podjela na industrijska pitanja koja su u domeni sindikata i politička pitanja u djelokrugu stranaka ljevice.
To je značilo da se sindikati bave plaćama i radnim uvjetima, ali ne i problemima izvan radnog mjesta: zajednicom, odnosno političkim pitanjima. Navedena orijentacija je dovela do fragmentacije radničke klase, usmjerenosti isključivo na vlastite probleme, slabljenja utjecaja sindikata u zajednici i smanjenog mobilizacijskog potencijala u kritičnim situacijama. Koncentracija na ekonomska pitanja omogućila je sindikalnoj vrhušci bolju kontrolu baze koja je nužna kako bi se ostvarili stabilniji uvjeti za socijalni dijalog. Ne treba naročito isticati da u takvoj konstelaciji utjecaj radnika slabi, ljudi gube povjerenje u sindikate, smanjuje se članstvo.
U trenutku kada vladajući odustaju od klasnog kompromisa, ekonomska orijentacija sindikata se pokazuje naročito pogubnom jer sindikati ne uspijevaju mobilizirati i kreirati pritisak, nego pribjegavaju trgovini pravima i legalnom formalizmu čiji je doseg postupna demontaža socijalne države. Političke interese nema tko zastupati budući su socijaldemokrati uglavnom prihvatili neoliberalni program, a stranke nominalno ljevije od njih su ili marginalizirane ili su u rasapu nakon kraha Istočnog bloka.
Izostanak adekvatne analize i poimanja situacije uvjetovalo je da ni sindikati nisu preuzeli obvezu ako ne političkog djelovanja, onda barem politizacije članstva. Oni su, naprotiv, čuvanjem svoje uloge u kolektivnom pregovaranju i industrijskom djelovanju rezali granu na kojoj sjede, tj. vlastitu bazu.
Slom internacionalizma Većina dobitaka ostvarenih klasnim kompromisom postigla se u okviru nacionalne države. Međunarodna radnička solidarnost izgubila je na značenju u mjeri da se može govoriti o slomu internacionalizma. U trenutku kada je krenula ofenziva na stečena socijalna prava, radnički pokret nije imao ni znanja niti snage za odgovor na međunarodnoj razini, nego se orijentirao na trgovinu pravima na nacionalnoj. Takav tip trgovine, poznat kao trgovinski ili konkurentni sindikalizam, je podrazumijevao podršku domaćim kapitalistima kako bi bili konkurentniji na međunarodnom tržištu i najviše je pogodio proizvodnu industriju u kojoj je kompeticija na međunarodnom tržištu najžešća. Tamo su radnička prava najviše srezana, a profiti su se najviše povećali.
Može se reći da je jačanje neoliberalne ideologije u ekonomiji postavilo pred sindikalni pokret četiri temeljna izazova: a) restrukturiranje tvornica, b) potkopavanje kolektivnog pregovaranja, c) fleksibilnost radnog mjesta i d) internacionalizaciju kapitala (Albo, Gindin, Panitch, 2010.).
Svaki od navedenih izazova generirao je probleme na koje nacionalno orijentirani sindikati, kako je daljnji razvoj pokazao, nisu mogli odgovoriti. Restrukturiranjem tvornica dolazi do seobe pogona u zemlje Trećeg svijeta i izmjene strukture radničke klase: raste broj zaposlenih u uslužnom sektoru, povećava se broj jeftinih migrantskih i povremenih radnika itd. Država odustaje od politike pune zaposlenosti i prihvaća neoliberalnu politiku fleksibilnosti. Sindikati pristaju na trgovinski sindikalizam, tj. odustaju od stečenih prava kako bi se povećala konkurentnost firme i nacionalne ekonomije na međunarodnom tržištu.
Kompleks navedenih izazova generirao je dva temeljna problema za međunarodnu radničku klasu: a) rast profitabilnosti u visokorazvijenim zemljama je značio dodatni pritisak na proizvodne grane u zemljama periferije, b) nepostojanje svijesti o nužnosti solidarnosti na međunarodnoj razini dovelo je do iskorištavanja radnika u zemljama periferije kad su se brojni pogoni iz Zapadne Evrope preselili u potrazi za jeftinom radnom snagom.
Međunarodni radnički pokret kao rješenje nije vidio politizaciju i radikalizaciju, nego legalni formalizam izražen kroz minimalne standarde rada unutar WTO-a te provođenje strategije socijalnog dijaloga na međunarodnoj razini.
U tranzicijskim zemljama još uvijek je prisutna zabluda, koja se naročito potencira u procesu pristupanja evropskim integracijama, da će se ulaskom u EU radnička prava popraviti ili u najgorem slučaju da će biti lakše organizirati otpor napadima kapitala. Unija nudi okvir za kapitalističku ofenzivu, ali opisani historijski razvoj sindikata još nije pronašao adekvatan oblik internacionalnog odgovora.
Hrvatska – ukidanje društvenog vlasništva Temeljem jugoslavenskih privatizacijskih zakona Hrvatska u travnju 1991. donosi Zakon o pretvorbi društvene imovine koji propisuje da do 30. lipnja 1992. sva poduzeća moraju donijeti odluku o modelu pretvorbe iz društvenih u trgovačka društva s tim da se mješoviti status ne dopušta. Sva poduzeća koja to ne učine u propisanom roku gube autonomiju i dolaze u nadležnost Agencije za restrukturiranje odnosno Fonda za privatizaciju osnovanog 1992. godine.
Tijekom predviđene godine izbija rat koji u najvišem intenzitetu traje od lipnja 1991. pa do početka 1992. Cijeli proces pretvorbe i privatizacije obilježen je ratnim zbivanjima, koja različitim intenzitetom traju sve do polovice 1995., što uvjete po radnike čini još nepovoljnijima.
Cijela je operacija izvedena s ciljem okrupnjavanja kapitala u rukama pojedinaca u prvoj fazi, a potom i rasprodaje poduzeća od javnog interesa kao što su telekomunikacije, naftna industrija, banke, elektroprivreda itd., što bi mogli nazvati drugom fazom koja započinje 1999. prodajom banaka i telekomunikacija stranom kapitalu.
U razdoblju do 2000. godine HFP u svoje četiri publikacije koje pokrivaju pretvorbu od 1993. do 1998. godine ima problema u vezi nekih temeljnih činjenica vezanih uz hrvatsku privredu. Pa se tako ne zna koliko je poduzeća ušlo u pretvorbu budući da prvo izvješće govori o 2553 poduzeća, u drugom izvješću ta brojka raste na 2650 poduzeća, da bi zadnja publikacija došla do brojke od oko 3000 poduzeća.
Izvještaj hrvatske vlade o stanju u gospodarstvu navodi brojku od 2717 poduzeća.
Iz nejasnog broja poduzeća dolazi se do nejasne vrijednosti istih. Pa tako Fond ovisno o publikaciji navodi vrijednost privrede u iznosu od 80,8 milijardi kuna, potom 86,4 milijarde da bi se na kraju približili početnoj cifri i iznijeli brojku od 81,6 milijardi kuna. Hrvatska vlada navodi vrijednost od 91,8 milijardi kuna.
Nije potrebno napominjati da ovakvo vođenje statistike nije štitilo ni interese radnika niti društva u cjelini.