Kovalikovo scensko čitanje Aide uistinu raskida i s “iluzionizmom prošlih stoljeća”, i s “predimenzioniranošću” i s “muzejskim konceptima”. Nažalost, grotesknost je ipak preživjela
Obljetnice raznih umjetnika mogu imati dvije funkcije: ili su izlikom za izvođenje njihovih djela koja se izvan obljetničkog konteksta ne izvode; ili su izlikom za davanje dodatne težine izvedbi djela koja se i inače redovito izvodi. Dvjestota obljetnica rođenja Giuseppea Verdija (kao i istovjetna obljetnica tek pet mjeseci starijeg Richarda Wagnera) mogla je – i bit će – (zlo)upotrijebljena na oba načina. Točnije rečeno, tako će biti diljem svijeta, ali ne i u Hrvatskoj. Domaći kazališni ravnatelji i organizatori koncerata vole igrati na sigurno. Potvrđuju to i repertoari četiriju hrvatskih opernih kuća, na kojima nema nekih rjeđe izvođenih Verdijevih naslova, ali zato ima podosta repertoarnih općih mjesta. A kako je taj skladatelj već prisutan na hrvatskim pozornicama, samo su dvije operne kuće – zagrebačka i riječka – odlučile u ovoj sezoni postaviti i neki novi naslov. Riječ je o koprodukcijskom projektu (što je za svaku pohvalu), ali izbor je pao na još jedno opće mjesto – Aidu.
Raskid s muzejskim konceptima S druge strane, upravo je obljetnički kontekst mogao biti prilikom za preispitivanje i reinterpretaciju Aide, opere u čijim se izvedbama češće broje slonovi, sfinge i piramide, a manje se pozornosti obraća na njenu umjetničku supstancu – i glazbenu i dramsku. Jer, koliko god u toj operi bilo elemenata spektakla, riječ je ipak o primarno komornoj intimnoj drami, usredotočenoj na za operu devetnaestoga stoljeća tipičan ljubavni trokut (Aida-Amneris-Radames). Sve je to začinjeno još nekim standardnim opernim toposima, velikim dijelom preuzetima iz francuske velike opere – tu su tako konflikti privatnog i javnog, osjećaja i dužnosti, duhovnog i svjetovnog i tako dalje i tome slično. Svemu tome treba pridodati i specifične elemente Aide koji su na početku dvadesetprvog stoljeća jednako aktualni kao i krajem devetnaestog – primjerice, pitanje odnosa crkvene i sekularne vlasti, kao i pitanje odnosa vojnih i civilnih državnih struktura. Aidu se, dakle, može itekako osuvremeniti (ili osvevremeniti), a čini se da su upravo to htjeli postići operni ravnatelji Branko Mihanović i Ozren Prohić. Prvi od njih, štoviše, u popratnom tekstu izrijekom apostrofira prethodnu zagrebačku Aidu, u režiji Nenada Turkalja, koja je “oslikanim prospektima u duhu scenskog iluzionizma prošlih stoljeća svojom grotesknom predimenzioniranošću samo potcrtala ukupan dojam muzejskog koncepta.”
Vjerojatno upravo zbog toga angažiran je mađarski redatelj s minhenskom adresom Balázs Kovalik, čije scensko čitanje Aide, doduše, uistinu raskida i s “iluzionizmom prošlih stoljeća”, i s “predimenzioniranošću” i s “muzejskim konceptima”. Nažalost, grotesknost je ipak preživjela.
Zaglavljeni u dizalu Prilično je jasno što Kovalik ovom predstavom nije htio napraviti – nije htio stvoriti historicistički spektakl, kakav se od Aide stvara na pozornicama od New Yorka do Pekinga i natrag. Nije, međutim, jasno što jest htio postići. Neki će reći da je njegovo čitanje tipičan primjer redateljskog teatra, karakterističnog za (poglavito, ne i isključivo) njemačke operne pozornice i omraženog među konzervativnim ljubiteljima opere – pri čemu to ljubiteljstvo podrazumijeva i historicistička uprizorenja. Međutim, redateljski teatar podrazumijeva i jasnu redateljsku ideju, koja može (a često i jest) u radikalnom odmaku od doslovnih tradicionalističkih iščitavanja, ali i dalje ima utemeljenost u predlošku i prema njemu zauzima jasan stav. Po tom kriteriju, Kovalikova Aida nije redateljski teatar, nego jednostavno – loša predstava.
Ima u njoj uistinu svega i svačega, ali tome svemu i svačemu nedostaje nešto ključno – smisao. Pozornicom se šeću ružičasti plastični Anubisi, pozlaćeni mjuzikholovski plesači, vojnici i svećenici obrijanih glava, kao od majke rođena vremešna “Boginja rata”, glasnik koji čudesno ustaje iz neizostavnih invalidskih kolica... Potencijalno najjači element predstave, scenografija Csabe Antala, mogla je poslužiti kao sredstvo prikazivanja razdvojenosti “privatnih” i “javnih” prostora; no, sve se ispremiješalo na zakretnoj pozornici, čija beskonačna vrtnja izaziva vrtoglavicu; po dvama se stubištima svako malo netko penje ili spušta, a da se zapravo ne zna zašto; najveći promašaj je svojevrstan uvis podignut “lift”, koji će u finalu poslužiti kao “grobnica” – Aida i Radames, čini se, ne umiru zato što su živi zakopani, nego zato što ih nitko nije došao izbaviti iz zaglavljenoga dizala. (Ispod kojeg nariče “mafijaška udovica” Amneris, koja bi trebala biti iznad kobne grobnice.)
Kao posebna dodana vrijednost, tu su i asinkrono realizirana “koreografija” Józsefa Hámora (je li riječ o persiflaži? Groteski? “Konceptu”?) te kostimi Mári Benedek, čija je sveprisutna magenta posve usklađena sa sponzorskim udjelom upravo tom bojom brendirane telekomunikacijske korporacije. (Možda je zato neiskorištenom ostao topos “korporativnosti” crkve i vojske – koji nekom ozbiljnom predstavniku redateljskog teatra sigurno ne bi promaknuo.)
Izgubljen glazbeno-dramaturški kontrast Režija, dakle, nije uspjela uspostaviti komunikaciju s gledateljima – čak je i tradicionalno (pre)pristojna zagrebačka publika zdušno izviždala redatelja, što je presedan kakvog se ne pamti. U drugi je plan tako pao glazbeni segment predstave – možda i zato što se ničim nije uspio nametnuti. Dirigent Antonello Allemandi osigurao je urednu, ali nezanimljivu izvedbu, temeljenu na urednom i neprovokativnom iščitavanju na način standardnih interpretacijskih floskula; zbor i orkestar odradili su svoj dio posla relativno pristojno, ali ništa više od toga; većina solista bila je korektna, ali bez upečatljivih interpretacija.
Paradoksalno, najbolji je dojam ostavila pjevačica kojoj, zapravo, uopće nije bilo mjesto u ovoj predstavi – ili barem ne u ulozi u kojoj je nastupila. Sopransku naslovnu ulogu tumačila je, naime, mezzosopranistica Kristina Kolar – a tumačilu ju je muzikalno i sugestivno, ali bez onoga što je presudno za potpunu interpretaciju Aide – sopranskih piana. K tome, glazbeno-dramaturški kontrast između Aide i Amneris – soprana i mezzosoprana – ovdje se potpuno izgubio, pogotovo s obzirom da je gostujuća mezzosopranistica Tea Demurishvili (kao da u četirima hrvatskim opernim kućama nema nijedne pjevačice koja bi mogla otpjevati tu ulogu – a ima!) bojom glasa bila gotovo istovjetna Kristini Kolar. Kontrast između njih dviju stoga je ostao samo na razini poprilične razlike u stupnju muzikalnosti. Na glasovno (a i scenski) zgrčenog Rademesa također gostujućeg Efea Kışlalıja ne treba trošiti riječi.
Jedan je zagrebački kritičar već – s potpunim pravom – konstatirao da je riječ o, citiramo, “predstavi nedostojnoj proslave Verdijeva jubileja”. I pritom je potrošio previše riječi. Kovalikova je Aida nedostojna. Točka.