Kratki životni vijek Dugine koalicije

Dana 4. travnja 1969. godine obilježena je prva godišnjica atentata na Martina Luthera Kinga ml. i urbanih ustanaka koji su zapalili stotine gradova. U godinu dana kasnije, milijuni američkih stanovnika promijenili su svoj poziv za jednakošću u pozivanje na sljedeću američku revoluciju. Na čelu tog pokreta je bila Stranka Crnih pantera, koju se nadaleko smatralo avangardom radikalne ljevice do 1969. godine. Dok su Pantere bile najpoznatije po obrani svog prava na nadgledanje policije tako što su nosili pištolje u samoobrani, njihov utjecaj na nacionalnoj razini narastao je zbog njihovog egzemplarnog rada služenja doručaka gladnoj djeci, njihovoj uvjerljivoj internacionalističkoj politici i njihovoj predanosti izgradnji saveza. U Chicagu su pripadnici Pantera, Bob Lee i Fred Hampton predvodili jedan takav savez, svjesni da će takav potez donijeti više kontroverzi nego moći/autoriteta. Rainbow Coalition (Dugina koalicija) koju su inicirale Pantere ujedinila je siromašne bijelce, crnce i latinose u “toj avangardi”. Uz čikaške Crne pantere, članovi koalicije su potjecali iz Young Lords, skupine Portorikanaca koji su pretvorili svoju desetljetnu uličnu bandu u radikalnu političku organizaciju i Organizacija Mladih patriota (Young Patriots Organizatio), siromašni, “dislocirani gorštaci” koju su proizašli iz Komiteta protiv policijske brutalnosti u okviru JOIN Community Union. Mladi patrioti su se dičili svojim južnjačkim korijenima i novopronađenom nezavisnošću od srednjoklasne ljevice.

Izdaleka su se ti urbani hilbiliji doimali kao bilo koja druga bjelačka ulična banda, mladići u svojim dvadesetim godinama i mlađi punoljetnici odjeveni u bijele majice, crne hlače, traper prsluke ili kožne jakne sa znakom njihove grupe naslikanim rukom na leđa. Svaki od njih je imao savršeno zalizanu kosu, osim ako nije bila skrivena kaubojskim šeširom, i svježe obrijan. Izbliza se moglo uočiti znakove koji su ih činili različitim od drugih likova iz četvrti: bedževi s natpisom “Oslobodite Hueyja!” ili “Uskrsnite Johna Browna”, a drugi s dvije šake koje lome lance. Još je začudnije bilo čuti ih kako govore; ovi frajeri su bili nešto drugo. Kao što je to rekao jedan od Patriota, “Prije nego što budemo ponosni na ono što jesmo, budimo ponosni na ono što bismo trebali biti.” Za Mlade patriote, to je značilo “revolucionarnu solidarnost” s potlačenim narodima diljem svijeta, počevši s Crnim panterama i Mladim vladarima u Chicagu.

U proljeće 1969. članovi Dugine koalicije su se po prvi put zajednički pojavili na konferenciji za tisak na godišnjicu Kingova ubojstva. Nagurani iza dugog stola na preklapanje, odjeveni u crne kožne jakne s tamnim sunčanim naočalama, bili su slika ultimativnih revolucionarnih kulera – premda pod muškom dominacijom. Crna pantera Nathaniel Junior sjedio je za mikrofonom ne bi li potakao siromašne u gradu da zauzmu svoje mjesto i vode do revolucionarne promjene u Chicagu i drugdje.

Patrioti bi možda nastali sa i bez direktnog utjecaja čikaških Pantera, ali nema sumnje da je Partija Crnih pantera bila prvotna inspiracija, teorijski okvir i programatski model za tu organizaciju u čikaškom Uptownu. Mladi vladari su pak počeli u Chicagu kao ulična banda slična društvenim mrežama u susjedstvu iz kojih su izrasli i Mladi patrioti. S uporištem u velikoj portorikanskoj zajednici u gradu, razvili su se u političku stranku pod vodstvom Josea “Cha-Cha” Jimeneza koji je razvio bliske odnose i s drugim sličnim grupama poput Pantera s američke zapadne obale. Godine 1967. započeli su svoj vlastiti program usluga uključujući obrazovanje o drogi, davanje hrane i igračaka. (...) Fred Hampton je pristupio objema grupama i pitao ih da se priključe Duginoj koaliciji. (...)

Bijeli, siromašni i nečuveni

Dok su stajali uz Pantere i Vladare, članovi Organizacije Mladih patriota htjeli su pokazati da su i siromašni bijelci spremni boriti se za novo društvo. JOIN Community Union je ulio dubok osjećaj radikalne svrhe u svojim mlađim članovima. Njihovo političko odrastanje u 1960-ima ih je prisililo da se nose s rapidnim društvenim prevratima više nego bilo koja prijašnja generacija, a dramatični građanski nemiri kojima su svjedočili promijenili su više od nepravednih zakona. Za mlade aktiviste iz Uptowna pokret je nudio obećanje političkog doma, podjednako važnoga kao onoga fizičkog. A isto kao što su se borili protiv stanodavaca tražeći da poprave zgrade, nastavili su se boriti za svoje vlastito mjesto unutar šire ljevice. “Više nam je dosta određenih ljudi i skupina koje nam govore da siromašni i potlačeni bijeli ljudi ne postoje”, rekli su Mladi patrioti. “Takozvani ‘pokret’ bolje da što prije shvati – kao prvo – da smo mi ljudska bića, da smo stvarni; kao drugo – da smo uvijek bili ovdje, nismo se naprosto stvorili ovdje; i kao treće – mi nećemo nestati, čak i ako ste odlučili da nećete priznati da uopće postojimo.”

Mlade patriote su osnovali bivši članovi JOIN-a Junebug Boykin i Doug Youngblood kao organizaciju koja pripada, koju su stvorili i koja je namijenjena siromašnim bijelcima, upravo kao nezavisni projekt koji su se JOIN-ovi aktivisti priželjkivali osnovati odvojivši se od Studenata za demokratsko društvo (SDS) godinu dana ranije. Junebug Boykin je bio jedan od uglednijih mlađih vođa JOIN-a. Iskustvo rada u JOIN-u mu je pomoglo da povremeno nađe posla u programima usluga koje je vodila organizacija Rat protiv siromaštva (War on Poverty) u Uptownu, ali se uvijek uz to bavio i varanjem ljudi u bilijarskim halama. Isto strateško mišljenje koje mu je priskrbilo značajan ugled kao igrača bilijara, također ga je činilo dobrim organizatorom, a njegovo samopouzdanje i opuštenost su ga učinili vođom kojeg su ljudi rado i neopterećeno slijedili. Zahvaljujući njemu su bilijarske hale postale sigurna mjesta na kojima se, ako ste to htjeli, mogli pričati o revolucionarnoj politici.

Boykin i Doug Youngblood godinama su bili dobri prijatelji, ali je Youngblood bio mnogo povučeniji i većinu svojih ideja je izražavao kroz poeziju i političke eseje. Mada se borio sa svojom usijanom glavom te bi često provocirao ljude na užarenu raspravu o političkim pitanjima, drugi put bi pak pokazao svoju nježniju stranu. Naslijedio je smisao za pravdu od svoje majke Peggy Terry te je vjerovao da je potrebno približiti se ljudima na njihovoj razini. Radije no da kudi siromašne bijelce zbog njihovog oklijevanja ili čak nepromišljene indiferentnosti prema politici pokreta, on je na politički rad u zajednici gledao dalekosežno. Njegov vlastiti put do radikalnosti je također bio pun vijuganja. Tek je u svojim srednjim dvadesetim godinama uopće razvio interes za ideju građanskih prava. Bilo mu je skoro trideset ljeta kad je pronašao svoju svrhu kao organizator i putujući govornik o klasnoj politici među srednjoklasnim ljevičarima. Na jednom okupljanju u Uptownu, Youngblood je otkrio svoj pristup nakon što su njegovi kolege organizatori karali okupljeno mnoštvo apatetičnih bijelih južnjaka. "Ne mogu se naljutiti kao ovi ljudi", rekao je. "Dvadeset i četiri godine ni ja nisam mario, samo sam gledao sebe, prije no što sam napokon ugledao svjetlo. Samo dođite na zabavu i čišćenje poslije, jeste me čuli? Dobro ćemo se zabaviti." I tako ih je sve podsjetio da bilo kakav napredak sa siromašnim bijelcima iziskuje i strpljenje i revnost.

Po uzoru na Pantere, i sami su objavili svoj program s deset točaka, uključujući zahtjev za punom zaposlenošću, pristojnim stanovanjem, pravima zatvorenika i krajem rasizma. Originalna platforma nije koristila riječ "bjelački", nego je objašnjavala pitanja policijske brutalnosti, sindikata, novačenja u vojsku i istrošenih škola kroz klasnu politiku. Kasnija je verzija ipak bila bliža Panterinom programu, iako su riječ "crnački" morali zamijeniti s "bjelački". "Zahtijevamo moć  da određujemo sudbinu naše potlačene bjelačke zajednice (...) Zahtijevamo promptni kraj policijske brutalnosti i ubojstava bijelih ljudi, kao i da ljudi iz naše zajednice kontroliraju policiju." Kad su trebali definirati te potlačene bijele ljudi, Patrioti su upitali svoju publiku: Jesu li urbanizirani Apalačijanci odvojena nacija unutar nacije isto tako kao što su crnci i američki Indijanci potlačene narodnosti unutar SAD-a? Patrioti su smatrali da jesu. Pod utjecajem politike tog doba, Patrioti su tvrdili da potlačeni bijelci, pogotovo siromašni bijeli južnjaci, tvore "narod" te su tako ocrtali obrise rijetkog i kontroverznog oslanjanja na bijeli etnički revolucionarni nacionalizam. Kao "gorštački nacionalisti" držali su da bijeli južnjaci imaju pravo da odrede svoju sudbinu i usprotive se "svinjskoj strukturi moći" koja je stvorila ropstvo i kapitalističku podjelu sjever-jug. Iako se taj termin nikada nije potpuno definirao te nikad nije bilo jasno na što bi ličila ta nacija gorštaka da je ikad došlo do revolucije, bilo je jasno da su se nadali da će izgraditi novi oblik južnjačkog ponosa.

Unatoč maglovitosti njihovih pozicija, to je možda bio jedna od nekoliko prilika u američkoj povijesti da je netko izustio sintagmu "bjelačka moć" kao poziv na borbu za rasnu pravdu. Njihovi rani leci su upadljivo sadržavali tu sintagmu ne bi li privukli pozornost na se. Kao što je glasio slogan Crnih pantera, "Crnačka moć crnačkom narodu, smeđa moć smeđem narodu, crvena moć crvenom narodu, žuta moć žutom narodu ... bjelačka moć bijelom narodu." Patrioti su uskoro otišli još dalje s tom porukom. "Jug će ponovno ustati", stajalo je u jednom od njihovih ranih manifesta, popraćenih s napomonem, "Samo ovoga puta u solidarnosti s našom potlačenom braćom i sestrama." Kao dokaz te solidarnosti Mladi patrioti su posvećivali stranicu za stranicom svojih novih novina tabloidske veličine, prigodno nazvanom Patriot, oslobađanju političkih zatvorenika, među njima i Bobbyja Sealea i Hueyja Newtona. Patriot je pozivao bijelce da napuste rasizam, da se ujedine s političkom avangardom drugih potlačenih zajednica i da se “bore protiv pravih neprijatelja”. (...)

Lomljenje kruha

Patrioti su nastavili raditi na svojem retoričkom i javnom imidžu. U desetljeću u kojemu je više no ikada prije bio važan simbolizam, većina lijevih grupa je pomno odabirala svoj radikalni dress code – bilo dostojanstvena odijela vođa pokreta za građanska prava ili elegantne kožne jakne Pantere – da svjesno pošalju poruku. Bilo kako bilo, Patrioti su osvojili zastavu Konfederacije kao simbol revolta siromašnog bijelog naroda protiv posjedničke klase. U analizi Patriota, zastava Konfederacije otvarala je raspravu o historiji nacije koja je obuhvaćala grabljenje zemlje i princip podijeli-pa-vladaj. Oni su držali da je Građanski rat bio rat zapišavanja između feudalističke klase posjednika robova i plantaža na Jugu i svježe industrijaliziranog Sjevera. Podjela između Sjevera i Juga, smatrali su, nije nastala po volji običnog puka, nego bogatih političara i poslovnjaka. Po toj je logici konfederacijska zastava, izvorno kulturni simbol Juga, bila ništa više uvredljiva od zvijezda i pruga američke zastave. “Iz povijesnog iskustva, znamo da ljudi daju značenje zastavi”, pisali su u svojim novinama. “Ovoga puta namjeravamo doživjeti da taj pobunjenički dug nađe i slomi pravog neprijatelja, a ne našu potlačenu braću i sestre.”

Ne oklijevajući u podizanju prašine, izbor konfederacijske zastave je isto tako bio neskriveno pokazivanje srednjeg prsta studentskoj ljevici. Većina je Patriota bila ponosna što su znali uzburkati duh srednjoklasnih lijepih osjećaja. Također su trebali radikalnu uniformu koju su si mogli priuštiti. Prišivci sa zastavom su bili jeftini i moglo ih se nabaviti u lokalnim trgovinama u kojima su se prodavali vojni višci te ih se lako moglo našiti na džins jakne i beretke. Dok su Patrioti sjedili raspravljajući o svojim opcijama za simbol, član Pantera Bob Lee se uključio u raspravu i dao im svoj blagoslov napomenuvši im da će svi članovi morati neprestano morati objašnjavati o čemu se zapravo radi. Lee je čak svoja prva tri tjedna u Chicagu proveo lomeći kruh s bijelcima u Uptownu, a da o tome nije rekao ni riječ Fredu Hamptonu. Jednom kad je Lee napokon mogao pokazati rezultate svojih napora, ideju koalicije je predstavio Hamptonu koji ju je odmah “prokljuvio”. Nisu svi doduše reagirali kao on. Članovi Pantera i Vladara dovodili su u pitanje izbor simbola, autsajderi su jednostavno bili zbunjeni pri pogledu na crne radikale bok uz bok samoproglašenim hilbilijima koji su na sebi nosili konfederacijsku zastavu. Mladi vladari su zapravo nadugo raspravljali o tome hoće li udružiti snage s Patriotima. “Zapravo je to bio izbor koji su morali oni sami učiniti”, objašnjava Cha-Cha Jimenez. “Kako bi to mogli razumjeti, morali su prvo razumjeti utjecaj nacionalizma.” Čikaški vladari su naposljetku odlučili da postoji dovoljno zajedničkih točaka da se na tome nešto izgradim, ali je njihovim članovima svejedno trebalo neko vrijeme da pokažu to drugarstvo u praksi.

U kasno proljeće jedne večeri Bob Lee, terenski tajnik čikaških Crnih pantera, stajao je u crkvi u sjevernom Chicagu gdje su se Pantere i Patrioti trebali naći i provesti večer pretresajući političke točke njihovog savezništva. Umjesto toga, Lee i Patrioti su proveli cijelu večer pokušavajući uvjeriti siromašne bijele stanovnike četvrti da su Pantere saveznici, a ne prijetnja. Mnoštvo u Uptownu je prelazilo iz potpune tišine u glasan otpor prijedlozima. Iscrpljeni Lee, svjestan da će se ista scena ponovno odviti u njihovom rajonu na sastanku Pantera kasnije te večeri, odlučio je izaći i prošetati se.

Jednom kad je izašao, instinkt mu je govorio da ga netko slijedi. Shvatio je da je napravio ogromnu pogrešku izašavši sam. Skoro u isti tren su mu prišla dva policajca odozada. “Znaš što trebaš učiniti”, obratili su mu se. Lee je stavio ruke na zid. Uskoro je bio u policijskom vozilu s nelagodnim osjećajem. Kad je pogledao van, ugledao je Patriota Williama Fespermana koji je tjerao muškarce, žene i djecu iz crkve. Jesu li se žurili doma? Jesu li ga vidjeli u autu? Jesu. Bez oklijevanja, cijela je zajednica okružila auto i počela se derati na policajce tražeći da puste Leeja. Lee je bio zapanjen jer je svaka do zadnje osobe iz crkve pojurila u njegovu obranu. Unatoč njihovom strahu od pozivanja crnih radikala u svoju zajednicu i dugotrajnog nerazumijevanja o namjeri crnačkog oslobođenja, jednu su stvar siromašni bijelci u Uptownu dobro razumjeli: policija je bila zajednički neprijatelj. Policajci su pustili Leeja. Neplanirano i spontano, ali potpuno svjesni rizika, Patrioti su pomogli potpunome strancu s policijom. Riječima Boba Leeja, “Nikad neću zaboraviti pogled na te hrabre bijele mamojebce koji su, pred vratima smrti, stajali obasjani farovima policijskog auta."

Ispostavilo se da je to bila tek jedna riskantna situacija po Patriote dok su pokušavali razviti militantnu opoziciju rasizmu i kapitalizmu u bjelačkim zajednicama. Bob Lee, također, nije poznavao strah dok se pokušavao ubaciti u druge zajednice, graditi odnos sa svojim oštrim uvidima i nepokolebljivim strpljenjem. Nekoliko je tjedana tako živio zajedno s Patriotima u Uptownu. Savjetovao ih je o postavljanju programa u zajednici i ljuštio slojeve ignorancije obrocima koje je spremao za njih. "Morao sam visiti okolo s tim frajerima, lomiti kruh s njima, bazdalikati po bilijarskoj dvorani", rekao je. "Morao sam leći na njihov kauč, u njihovim susjedstvima. Zatim sam ih morao pozvati u svoje." (...)

Posljedice klasnog saveza

Rasprave među njima većinom su proizlazile iz ideoloških razlika između nebijelih radikala o tome kakvu oni vrstu nacionalizma osjećaju da trebaju. Premda niti jedna od tih organizacija nije zagovarala nasumično nasilje protiv bjelaca, dolazilo je do napetosti u vezi pitanja rada s bijelim ljevičarima. Neki se članovi nisu slagali s prisnim odnosom organizacije s nekim bijelim liberalima; drugi su se pitali hoće li tako brz ulazak u savez s Patriotima narušiti njihovu novonastalu suverenost. Čak i oni koji su se slagali s time da je nacionalizam bio prvi korak prema klasno zasnovanom jedinstvu, dovodili su u pitanje ima li smisla potrošiti toliko napora i vremena na izgradnju saveza među njima.

Za Pantere i Vladare se to ispostavilo kao ključno pitanje. Bob Lee je znao da će savez prije ili kasnije otići u povijest i da će sve donesene odluke imati svoje posljedice. I Pantere i Vladari su izgubili članovi nakon što je obznanjeno stvaranje Dugine koalicije. Na Jimeneza su ti odlasci djelovali otrežnjujuće. “Nema ništa loše u procesu izgradnje ponosa u samog sebe, svoju zajednicu, svoju kulturu i narod”, izjavio je. “Međutim, neki su ljudi zapeli u toj fazi i nisu se pomaknuli ni koraka dale.” Bob Lee je bio bezobzirniji: “Nekima se nisu sviđali Patrioti; nekima se jednostavno nisu sviđali bijelci općenito. Da vam kažem istinu, bila je to nužna čistka. Dugina koalicija je samo bila šifra za klasnu borbu.”

Patrioti su se slagali s time, ali su i poštovali potrebu svojih saveznika da prođu kroz taj proces sa svojim članstvom. I sami su čitali Fanona i Mao Zedonga, te su se morali složiti s Panterinom linijom o revolucionarnom nacionalizmu u kojemu su se etničke skupine samoorganizirale ali i surađivale; a s obzirom na historiju bjelačke dominacije unutar lijevih pokreta, razumjeli su zašto bi neki članovi oklijevali. Ipak, s obzirom na to da su bili revolucionari, nisu nikoga štedili u svojoj kritici čistog kulturnog nacionalizma kao samoopsjednutog i pogodnog za kapitalistički sistem koji sada “zarađuje milijune na hipijevskom nakitu, afro majicama i kaubojskim čizmama”.

Terenski rad

Unatoč svojim počecima, Dugina koalicija je uspjela pretočiti u stvarnost svoju viziju diljem Chicaga. Postalo je uobičajeno vidjeti Freda Hamptona koji bi “držao govor o revolucionarnoj borbi, dok su mu kao osiguranje služili  mladi bijelci koji su nosili beretke, sunčane naočale i pobunjeničke konfederacijske zastave zašivene na jakne”. Članovi Pantera, Vladara i Patriota su rutinski pružali zaštitu jedni drugima na javnim događanjima, surađivali su na tečajevima političke edukacije i započeli “Dugin prehrambeni program” unutar kojega su dijelili besplatne obroke tisućama obitelji u Illinoisu.

Članovi Dugine koalicije su također radili zajedno na nekoliko lokalnih kampanja te su neformalno uzimali druge organizacije pod svoja krila. Pod stijegom “dugine politike” Patrioti i Vladari su se organizirali zajedno u širu Koaliciju siromašnih ljudi ne bi li zaustavili ekspanziju Sjemeništa McCormick što je iziskivalo rušenje okolnih domova. U protestu su zauzeli nekoliko zgrada koledža na Aveniji Belden i zahtijevali više od pola milijuna dolara za izgradnju stanova za ljude s niskim primanjima, kao i sveučilišnu potporu za izgradnju obdaništa. Predsjednik McCormicka je iskaširao oko 125.000 američkih dolara da se okonča zauzimanje zgrada. Nakon što je sveučilište povuklo tužbu protiv prosvjednika, članovi koalicije su se povukli.

U Uptownu su Patrioti primjenjivali model solidarnosti Dugine koalicije na svoj lokalni rad. Pružili su ruku aktivistima u Uptownovoj rastućoj indijanskoj zajednici i zajedno se udružilli protiv urbane obnove. Zajednica američkih Indijanaca u tom dijelu grada narasla je na preko tisuću osoba do kraja 1960-ih. Kako bi povezali noviji problem urbanog izmještanja stanovništva sa starijim problemom suverenosti urođeničkih naroda u SAD-u, indijanski aktivisti su zauzeli komad zemlje blizu Wrigley Fielda gdje su htjeli da se izgradi priuštiv stambeni kompleks. Nazvali su to mjesto Čikaško indijansko selo te su neki od njih s vremenom također zauzeli prazne stanove u gradskom vlasništvu u Sjevernom Broadwayu. Patrioti su ovako objasnili svoju podršku: "Godinama gledamo kako ruše zgrade. Drago nam je da su ti štakornjaci srušeni, jer u njima ljudi ne bi trebali živjeti... Na zahtjev Čikaškog indijanskog sela, Organizacija Mladih patriota je pomogla u zauzimanju tih zgrada i mi stojimo iza svega što oni urade. Nećemo se pomaknuti dok se nešto ne učini u vezi sa stambenih problema u Uptownu."

Neke od najdugovječnijih kampanja Patriota fokusirale su se na zdravstvenu skrb u zajednici i pritup hitnoj medicinskoj pomoći u gradskim bolnicama. U tradiciji programa za preživljavanje Crnih pantera, Patrioti su otvorili svoj vlastiti zdravstveni centar s liječnicima-disidentima. Za većinu stanovnika to je bio prvi put da su uistinu shvaćali što dostojanstvo i samoodređivanje mogu značiti za njihove svakodnevne živote. Prema sjećanju Peggy Terry, “Liječnici i medicinski tehničari su posvećivali svoje vlastito vrijeme klinici. Oni su nas financirali, oni su plaćali našu stanarinu, oni plaćaju račune i tome slično iz svojih džepova.” (...)

Nadvijanje oblaka

Nazavisni zdravstveni centri su se stalno suočavali s upornim zlostavljanjem pa su Patrioti zajedno s Duginom koalicijom nastojali obraniti svoju mrežu besplatnih klinika na razini cijelog grada. Policija je zaustavljala pacijente koji su izlazili iz zgrade i uzimala im lijekove koje su dobili na recept. Ponekad bi ih uhiti pod izlikom posjedovanja ilegalnih narkotika. Policija je prekidala sastanke između medicinskih dobrovoljaca i Patriota, a jedan stanodavac je prisiljen da izbaci kliniku i obdanište u svojoj zgradi. Odbor za zdravstvo grada Chicaga je pokušao zatvoriti kliniku legalnim sredstvima. Grad je usvojio nova pravila koja su nalagala od besplatnih klinika da udovolje strogim zahtjevima i odmah ustupe osobne medicinske kartone svojih pacijenata. Jedan je funkcioner u gradskoj vlasti postavio pitanje: “Kako da mi znamo da Mladi patrioti ne koriste svoje medicinske usluge u Ulici Sheridan, broj 441, za tretiranje prostrijelnih rana, neodgovorno izdavanje lijekova, izvođenje abortusa ili cijepljenje u nesterilnim uvjetima?” U to se vrijeme Chicago mogao pohvaliti desecima nelicenciranih besplatnih klinika. Klinike koje su vodili dobrovoljci nisu mogle podnijeti hrpe nove papirologije te su zatvorile svoja vrata. Zdravstveni centar koji su pokrenuli Patrioti i Klinika Jake Winters, koju su vodile Pantere, odbili su uvažiti novu regulaciju. Borili su se da klinike ostanu otvorene više od godinu dana, ali ih je grad u konačnici uspio zatvoriti.

Programi besplatnih doručaka našli su se pred sličnim nedaćama. Kao i u slučaju mnogih drugih programa za preživljavanje, usluge koje su nudili već su postojale u njihovom susjedstvu. Centar za urbani napredak Montrose je imao zalihe hrane, ali zahtjevi koji su stavljali pred one koji su je iskali, bili su veoma opsežni. Primatelji su tako čak morali pustiti socijalne radnike u svoje domove da dokažu da nema hrane u njemu. U programu "Služimo narodu" nije bilo takvog osuđivanja i birokracije. Sveukupno su hranili tisuće djece svako jutro. S obzirom na tako visoku potražnju, programi su se morali održavati u veoma velikim prostorima. Patrioti su stoga ušli u partnerstvo s lokalnom Kućom Hull, agencijom za socijalne usluge čiji korijeni sežu do Jane Addams. Na svojem su vrhunci programi doručka Patriota opsluživali više od četiristo obitelji tjedno. Direktor Kuće Hull je isprva bio oduševljen partnerstvom. Svejedno, nakon nekoliko mjeseci, pozvao je Patriote na sastanak i jednostavno im rekao, "Ne mogu više raditi program doručaka." Prema članici Patriota Carol Coronado, vjerojatno ga je netko dobro isplašio. Bio je to težak udarac na Patriote i njihove saveznike. "Ti su nam programi svima bili najbliži srcu", Coronado objašnjava. "Čak važniji od politike. Dali su nam šansu da služimo svom narodu i naučimo kako raditi s drugim zajednicama".

Članovi Dugine koalicije su se našli pred nekoliko Sizifovskih zadaća, među ostalim i napade na njihove programe pa i na njihove živote. Organizator iz Uptowna, John Howard, bio je aktivan u JOIN-u od njegovih začetaka te je služio kao jedan od nekoliko ljudi u komitetu za socijalnu skrb; bio je malo stariji od ostalih članova Patriota, ali je gajio simpatije prema njihovim ciljevima. Zbog pojavljivanja i podrške koju je dao Patriotima u filmu American Revolution II na koncu je ubijen. Na putu kući u Georgiju 1969. godine, netko ga je prepoznao kao “lika koji radi s crnčugama u Chicagu”. Sljedećeg dana je pronađen s prerezanim grkljanom.

I tek tako su se nad Koalicijom počeli nadvijati oblaci koji su je pratili od samih početaka. Do kraja prve godine njihovog zajedničkog rada, kročili su u pravi košmar.

S engleskog prevela Marija Ćaćić.

Izvorno objavljeno u knjizi Hillbilly Nationalists, Urban Race Rebels and Black Power.