Bojan Koštić i Suzana Marjanić  

Velimir Visković - Krležin Leks kao refugium peccatorum

Kako komentirate da Jutarnji list izdaje Krležina djela u deset knjiga i prodaje ih na trafikama po povoljnim cijenama; tako je cijena Balada 9,99 kuna, a ostalim izabranim djelima 29,99 kuna, a pritom je, kako je to napisao Viktor Ivančić u kolumni Grah i pepeo, pothvat ostvaren uz pomoć državne dotacije u iznosu od 100 tisuća kuna?



Ma, radujem se svaki put kad netko tiska Krležu. Premda je u ovom slučaju sasvim jasno da EPH prije svega radi na tome da zaradi na Krleži, kao što su uostalom već mnogi zaradili. Ali, neka! To znači da je Krleža ipak dovoljno tražen kao "roba". Sjećam se devedesetih godina, prilično mračnih za Krležino djelo, kad su se izdavači plašili Krležu tiskati i kao "robu": od 1990. do 1997. godine nije tiskana nijedna Krležina knjiga, što je i više nego sramotno za onu garnituru koja je tada vodila znanost i kulturu!



U svakom slučaju, milija mi je ova opcija Krleže na trafici pa makar ga se pretvorilo i u tržišni brend. Ono je bilo vrijeme kada su neki istaknuti funkcionari, kao Vlatko Pavletić, Žarko Domljan i Ljilja Vokić, nastojali doslovno izbrisati Krležu iz hrvatske kulture. I iskreno rečeno – da nije bilo Tuđmana, koji je bio nekadašnji Krležin prijatelj, zasigurno bi i uspjeli u naumu da pokopaju tog "paradnog pisca hrvatske ljevice". Ukratko, zahvaljujući Tuđmanu, koliko se god to čitateljima Zareza ne sviđalo (smijeh), Krleža je preživio u toj smjeni ideološke paradigme. Osim toga, i Krležijana je preživjela zahvaljujući Tuđmanovoj naredbi da se Enciklopedija ne dira. Nedjeljko Mihanović, ondašnji zamjenik ministra kulture, tražio je da Leksikografski zavod Krležijanu ukine.



Moram nadodati da je i jedan krug hadezeovih kazalištaraca isto tako ostao uz Krležu; uz Viteza, tada je i Georgij Paro održavao Krležin kult u kazalištu. Naime, 1993., na stotu obljetnicu Krležina rođenja, Paro je kao intendant HNK dao da se igra cijela trilogija Glembajevih. Poznato je da je Paro svoj redateljski ugled gradio upravo na Krleži – na sjajnim dubrovačkim predstavama Kristofor Kolumbo i Aretej, kao i dramatizacijama romana Banket u Blitvi i Zastave. Devedesetih je krenuo na novo tumačenje Glembajevih. Dobro je osjetio da, ako želimo graditi građansku paradigmu hrvatske kulture, onda zaista nemamo nekih velikih djela koja govore o građanskoj klasi osim te trilogije. Naime, pravaški pisci njegovali su idolatriju sela i seljaka na račun demonizacije grada, jer grad, kao topos kozmopolitizma, za njih je bio nedovoljno nacionalistički orijentiran. Prvi put u Krležinim djelima grad nije suspektan; uostalom, kao gradsko dijete, Krleža je u svojim djelima apostrofirao urbanu poliglotiju, a i cjelokupna građanska kultura dolazi do punog izražaja u trilogiji o Glembajevima. Sama lijeva kritika tridesetih godina nije bila sigurna je li to Krležina kritika građanske klase ili baš suprotno – prikrivena adoracija. U razgovorima s Matvejevićem Krleža sâm navodi da bojazan predratnih komunističkih kritičara nije bila bez osnova. U Glembajevima nikako nije riječ isključivo o kritici građanstva, jer "kamo sreće da smo imali takvu građansku klasu", sa svim znanjima i kulturom koju podrazumijevaju Glembajevi. To zapravo nije realistički prikaz konkretne hrvatske građanske klase nego neka vrsta Krležina dijaloga s evropskom literaturom koja je bila zaokupljena građanstvom. Sjetimo se da 1926. godine Krleža, pripremajući se za glembajevski ciklus, piše esej o Marcelu Proustu kao paradigmatskom piscu građanske kulture. Nadalje, drugi paradigmatski pisac za glembajevski ciklus svakako je Thomas Mann, iako je Krleža u to doba napisao samo ironičan esej Thomas Mann u Parizu. Tek mnogo kasnije je u razgovoru s Čengićem Manna istaknuo upravo kao pisca koji je obilježio kulturu građanske klase, čak priznavši da mu ponešto duguje. Naime, kod Krleže je neprestano prisutna psihokontraindikacija; ponekad se u njegovim rečenicama osjeća strah od književnika koji su mu tematski prebliski. U svakom slučaju, Buddenbrookovi su, nema sumnje, poslužili kao prauzor Krležinim Glembajevima. Trilogiju o Glembajevima stoga treba i čitati kao neku vrstu Krležina dijaloga s velikim evropskim piscima krize građanstva. U tom smislu, u Krleže nije riječ samo o simplificiranoj kritici građanske klase, već je posrijedi i odavanje priznanja onome svemu što je evropsko građanstvo donijelo civilizaciji, uključujući i rituale svakodnevnog življenja, dizajn, modu, a ne samo umjetnost i filozofiju. To se posebno vidi kada se analiziraju njegove didaskalije gdje veliku pažnju posvećuje oblačenju, uređenju građanskih stanova – interijeri su mu izuzetno važni – kvaliteta tkanina, način na koji se uljepšavaju žene. Recimo, kad u proznoj knjizi o Glembajevima opisuje barunicu Castelli i njezin šarm i način na koji održava svoju tjelesnu privlačnost, vidi se da to nije izvedeno iz perspektive ironizacije trivijalnih aspekata građanske pomodnosti, već s golemim respektom prema ženskoj ljepoti i neukrotivom, upravo demonskom erotizmu. Radi se o vrlo kompleksnom odnosu jer Krležu nikako ne možemo svesti na pisca jednodimenzionalnih ideologiziranih slika, kako nažalost to neki čine i danas. Krležini likovi nikada nisu jednostrani ni plošni – i to je upravo njegova vrijednost i koja dakako nikako ne može biti u skladu s dogmatskim receptima bilo koje vrste ideoloških "istina".



 

KRLEŽA KAO KNJIŽEVNA ZVIJEZDA: PROSVJEDNI PERFORMANSI



S obzirom da slovite kao najveći poznavatelj Krležina lika i djela, dakako uz Stanka Lasića, recite kakvo je bilo Krležino mjesto među suvremenicima dvadesetih godina, dakle, kada je već nosio etiketu komunističkoga književnika?



Nama je danas gotovo nemoguće pojmiti kakvu je ulogu imao u javnom i kulturnom životu tih dvadesetih – ako se zaustavljamo samo na tom razdoblju. Jasno je da su se vremena u odnosu na recepciju autora potpuno izmijenila u tih skoro 100 godina, s obzirom da prva svoja djela objavljuje 1914. godine. Prva njegova knjiga, simfonija Pan, objavljena 1917. novcem njegova prijatelja Ljube Babića, bila je ubrzo po pojavljivanju rasprodana. Dosta je pisao u novinama 1918. i 1919. Godine, što je pridonijelo tome da njegovo ime postane javno poznato. A bio je sklon i javnim ekscesima, danas bismo rekli prosvjednim performansima, kao kad je 1918. javno demonstrirao na čajanci u slavu srpskih oficira u dvorani Sokola, odnosno kad je lupnjavom po klaviru prekinuo skupštinu DHK, ili kad je u ožujku 1919. zajedno s Ivom Andrićem prekinuo predstavu u HNK-u protestirajući protiv repertoarne politike Josipa Bacha. On već ima takav status da ga se Bach pribojava i javno mu se ispričava što nije imao hrabrosti postaviti njegove mladenačke legende na pozornicu HNK. Već u vrijeme Plamena, dakle, 1919. godine – Krleža je zvijezda čijih se vatrenih polemika i invektiva pribojavao cijeli literarni establišment.



Kakav je njegov status dvadesetih godina, u razdoblju kad objavljuje časopis Književna republika, i kad se igraju njegove prve drame, koje sve redom dobivaju Demetrovu nagradu, dovoljno govori činjenica da mu već 1923. godine koprivnički nakladnik Vinko Vošicki nudi objavljivanje sabranih djela. Sabrana djela u 13 knjiga jednom tridesetogodišnjaku?! Pazite, tada nema državnih fondova za potporu nakladništvu, knjige se moraju prodati da bi se izdanje isplatilo; sabrana djela se iznimno rijetko izdaju, pogotovo u tako velikom broju svezaka! Izdanje je, doduše, zapelo u početnoj fazi, ali ne zato što se izdavač uplašio, nego je Krleža sam odustao. Korespondencija koju je vodio s Vošickim pokazuje da je Književna republika imala 4200 abonenata, a vjerojatno se nešto i mimo toga prodavalo. A u to vrijeme najozbiljniji hrvatski dnevnik ima nakladu od 5000 primjeraka. Dakle, Krležina Književna republika nikako se ne može usporediti s današnjim književnim časopisima i novinama za kulturu koji su namijenjeni elitnoj publici i zapravo imaju marginalni društveni utjecaj. Taj će utjecaj Krleža zadržati, dapače uvećavati, i u kasnijim godinama. Godine 1930. održao je predavanje u Hrvatskom glazbenom zavodu, kojim je najavio knjigu Moj obračun s njima, u kojoj polemizira sa zagrebačkom kazališnom kritikom; u razgovorima s Čengićem spominje kako je došlo oko 800 posjetitelja (pazite, tada je Zagreb četiri puta manji nego danas!). Inače, Ivo Frangeš je više puta napisao kako se Krleža tada obračunavao s građanskom desnicom. Ma, vraga: povodi su u tim obračunima dosta privatne naravi; tako ga je Maixner npr. zafrkavao kako nedovoljno poznaje građanski svijet kojemu ne pripada jer je iz plebejskih slojeva, i pritom mu se cinično narugao: "Strm je put, dragi Krleža, do Gornjega grada" (mislio je pritom na Gornji grad kao metonimiju patricijske klase). Rugali su mu se i što je Belu, obrazovanjem učiteljicu, promovirao u glumicu. Da, kritičari su bili često vrlo zločesti prema Krleži, ali ne može se reći da im on nije davao povoda!



Što se tiče onoga Krležina podatka da je u Glazbeni zavod došlo 800 ljudi, osobno mi se čini da je Krleža malo pretjerao; možda je moglo biti oko 400 sjedećih mjesta, ali treba računati i na đačko stajanje. Možda je ukupno bilo 500 ili 600 ljudi. Ali i to je mnogo, pogotovo s obzirom na činjenicu da su se ulaznice naplaćivale. I sad se prisjetimo i doba kada je bio aktivan FAK, prije desetak godina, kada se znalo skupiti stotinjak ljudi, pa kakva se medijska buka dizala oko toga?! Tek tada možemo donekle shvatiti što je Krleža značio u svoje doba. Pa spomenimo i sâm fenomen tzv. krležijanaca, koji se rađa upravo dvadesetih i tridesetih godina. Pričali su mi Saša Flaker i Maja Bošković-Stulli, koji su u to doba bili zagrebački gimnazijalci, da su se u međuraću gimnazijski razredi dijelili na krležijance i antikrležijance. Zamislite to danas, pa većina hrvatskih učenika ne može nabrojati pet suvremenih hrvatskih pisaca! Dobro, pojavili su se novi mediji, nove tehnologije. Pisac više ne može biti bard i profet, iako se činilo početkom devedesetih, kad se urušavao tzv. real-socijalizam, da je to moguće. Ali, ubrzo se i u onim postkomunističkim zemljama, gdje su u prvi plan početno isplivali pisci, da su svojom retorikom posve neprimjereni novom dobu. Danas u doba interneta i YouTubea pisac više ne može steći karizmatičnost kakvu je nosio Krleža. Prije osamdesetak godina literatura i kazalište, naravno uz politiku i nogomet, jedine su discipline koje su stvarale zvijezde; tada još uvijek nije bilo domaćih filmskih ni glazbenih pop-zvijezda, radio je tek u zametku, a snimali su se isključivo jeftini kratkometražni domaći filmovi.



 

KRLEŽA KAO KOMUNISTIČKA ZVIJEZDA



Pored navedenoga statusa književne zvijezde, a prije sukoba na književnoj ljevici, kakav je bio njegov status u Komunističkoj partiji, dakle među samim pripadnicima pokreta?



Napisao sam opsežan tekst za Krležijanu o sukobu na književnoj ljevici u kojem se bavim kompliciranim i ne baš uvijek harmoničnim Krležinim odnosom s Komunističkom partijom, također i natuknicu o Josipu Brozu koji je u Krležinu životu imao važnu ulogu. Prema Lasićevim tvrdnjama iznijetim u knjizi Sukob na književnoj ljevici Broz uopće nije bio uključen u sukob između Komunističke partije i Krleže u trenutku kad je KPJ pripremala zbornik Književne sveske kao odgovor na Dijalektički antibarbarus. Međutim, Titova Sabrana djela, u kojima se donose i depeše, koje je slao Kominterni, pokazuje da je Broz, zapravo, bio involviran u sve faze sukoba. Odmah je po izlasku iz zatvora '34. dobio dužnost da se uključi u praćenje sukoba na književnoj ljevici i prilično se redovito nalazio s Krležom i nastojao ukrotiti njegovo nepredvidljivo ponašanje. Krleža je Partiji bio potreban upravo zbog te svoje karizmatičnosti kojom je mladu generaciju privlačio ljevici. Međutim, Krleža prečesto nije pristajao na poziciju poslušnog vojnika Partije; osobito nije pristajao na instrumentalizaciju književnosti u ideološke svrhe; nikad ga nije privlačila socrealistička tendencija u književnosti. Čak i na vrhuncu sukoba '39. i '40. godine Tito pokušava Krležu izolirati od njegovih suradnika – od Ristića, Richtmanna, za koje se tvrdilo da su revizionisti i trockisti. Tek 1940. godine, na V. zemaljskoj konferenciji, Partija se definitivno udaljuje od Krleže, odnosno cijeli taj pečatovski krug definitivno ekskomunicira.



Tu ekskomunikaciju sâm je Krleža navodio kao glavni razlog vlastitog neodlaska u partizane. Znate ono njegovo: svejedno mu je hoće li ga ubiti Đido (Milovan Đilas) ili Dido (Slavko Kvaternik), jer mislio je da bi ga Đilas, kao vođa te, recimo, radikalne boljševičke struje, likvidirao da je došao u partizane. Nisam, nažalost, uspio razgovarati sa samim Đilasom, međutim, razgovarao sam s njegovom prvom suprugom Mitrom Mitrović, koja mi je rekla, a nemam razloga da joj ne vjerujem, da su komunisti sve vrijeme pokušavali pridobiti Krležu u partizane i da nema govora o tome da bi se bilo tko njemu osvećivao. Ukratko, da bi dolazak Krleže u partizane Partiji značio ogromnu stvar. Pokazala mi je i neke posvete koje je Krleža ispisao na knjigama koje je u poraću poklanjao Đilasu, koje svjedoče o bliskom prijateljskom odnosu. Osobno sam mišljenja da se Krleži nije dalo stavljati glavu na panj zbog političkih ideja, da mu je već od 1942. bilo jasno da ga ustaše neće likvidirati, štoviše od 1943. su ga pokušavale pridobiti, a suviše je cijenio građanski komfor da bi se povlačio kao pedesetogodišnjak po gudurama s partizanima. Nakon završetka rata nova vlast ga ubrzo integrira u svoje redove: potkraj '45. mu povjeravaju da bude jedan od urednika časopisa Republika i u permanentnom je kontaktu sa samim vrhom Jugoslavije (što je vidljivo iz Đilasovih memoara). To pokazuje da je među komunistima svijest o važnosti Krleže za lijevi pokret bila trajna.



Nakon rata Krleži je priznat pun staž u Komunističkoj partiji, dakle, od samog njezina osnivanja, a i Krleži je bilo jako stalo da ga se doživi kao čovjeka koji je imao kontinuirano članstvo u Partiji. Osobno pak ne vjerujem da je Krleža bio disciplinirani član Partije; u nekim se razdobljima toliko udaljavao da su ga doista neki radikalniji boljševički kadrovi mogli doživljavati kao neprijatelja. Vrlo oštar i radikalan u svojim tekstovima, znao je i ustuknuti i povući se kad je bilo opasno. Intenzivno aktivan u partijskom radu 1919. i 1920. godine, povukao se u vrijeme Obznane s Belom u Vučjak, odnosno u Dugu Rijeku kraj Ludbrega gdje se nije toliko družio sa svojim partijskim drugovima; zanimljivo je da mu je u gostima dosta dugo bio A. B. Šimić, dulje od mjesec dana, tako da se njih dvojica nisu samo svađali i pisali jedan protiv drugoga, već i blisko družili.



 

SIGURNOSNI RAZLOZI U KRLEŽIJANI



Budući da u Krležijani nije uvedena i natuknica o Vama, zanima nas koji je bio Vaš prvi tekst o Krleži?



Tekst o sebi nisam objavio iz nekih, da tako kažem, sigurnosno-oportunističkih razloga. Znao sam da će se vjerojatno netko javiti tko ili misli da je dobio premalu natuknicu ili da je nepravedno izostavljen, te sam se tako uvijek mogu pozvati na to da, gle, nema teksta ni o meni (smijeh). Inače, imao sam dosta veliku bibliografiju radova o Krleži i po tome sam morao biti zastupljen u enciklopediji, ali nema smisla da zlorabim svoju poziciju glavnog urednika za samoreklamu. Prvi svoj tekst o Krleži objavio sam u beogradskom časopisu Književna istorija '72. godine, kao 21-godišnjak. To je bila jedna usporedna analiza Krležine Hrvatske rapsodije i Galovićeve Ispovijedi. Naime, otkrio sam puno podudarnosti, čak i neke posve identične prizore. Tolika je podudarnost da je zapravo nemoguće da Ispovijed nije na neki način utjecala na Krležu. Potom sam naravno i dalje pisao o Krleži.





MARK TWEEN: KAKO PIŠE GOSPODIN KRLEŽA



Često se zanemaruje činjenica da je Krleža spasio brojne desno orijentirane intelektualce nakon rata. To su upravo devedesetih namjerno zaboravljali, zataškavali hadezeovci, i to oni vrlo bliski ustaštvu…



Kad sam došao u Leks, u njemu je doista bio velik broj ljudi koji su zaposleni još početkom pedesetih. Bilo je tu ljudi s nacionalističkom prošlošću, koji su prošli zatvore. Ali i mnogo ljudi koji se nisu eksponirali kao pripadnici oružanih snaga, već su bili aktivni u kulturnom životu NDH. Tako da je u sobi do moje bio Kruno Krstić, koautor čuvenog Rječnika razlika, koji je 1935. napisao jednu knjižicu, pamflet Kako piše gospodin Krleža, gdje je polovio sve moguće Krležine pogreške – i u pisanju stranih riječi, stilske nezgrapnosti i sl. To je među tzv. desničarima bila jako poznata literatura. Nije bio potpisan svojim imenom nego pseudonimom (Mark Tween), ali se u međuvremenu saznalo da je to pisao Kruno Krstić. Međutim, unatoč svojoj narcisoidnosti, Krleža je Krstića primio na posao. Budući da je Krstić za rata radio u Uredu za jezik i, između ostalog, bio jedan od pisaca korienskog pravopisa, nije bio baš u milosti nakon rata pa je bio poslan u Zadar gdje je radio neke činovničke poslove. Krleža je saznao gdje se nalazi i doveo ga da bude urednik u Zavodu. U krajnjoj liniji, čak Mate Ujević, koji je bio Krležin zamjenik, bio je Krležin protivnik tridesetih godina: napisao je u jednom tekstu čak kako tom Krleži treba začepiti usta. Dakle, ne samo što je Krleža dovodio ljude koji su bili od novoga režima proglašeni nepodobnima, nego je primio u službu čak i svoje osobne neprijatelje iz predratnih sukoba. Tako da je čitav Leksikografski zavod proglašen refugium peccatorum – utočište grešnika. Osim toga trebamo se sjetiti da je '52. u Narodnom listu tiskan jedan žestoki napad na Krležu i Leksikografski zavod gdje su poimence bili navedeni razni frankovci i drugi grešnici koji su radili u Zavodu, na što je Krleža spremno ustao u obranu. To je bio i jedan oblik zaštićenog intelektualnog pluralizma. Mislim da je Krleža tu imao važnu ulogu u čuvanju građanske intelektualne supstance. Osim toga, bilo je tu i ljudi koji su prošli Goli otok, potom stradalnika iz Hrvatskog proljeća – jedno ideološki prilično šaroliko društvo, ali to je svakodnevne rasprave u Zavodu o književnosti, filozofiji i politici činilo vrlo zanimljivima.





BORA ĆOSIĆ I KRLEŽA: SREDNJOEVROPSKI KOMPLEKS



Nedavno je u Vašoj biblioteci u Profilu objavljena knjiga Vražji nakot u kojoj Bora Ćosić, govoreći o Radomiru Konstantinoviću, kaže da je pjesnik, književnik i filozof imao trajne unutarnje borbe, previranja između realnoga i irealnoga, Reda i Kaosa. U tome smislu, koliko sjajna Lasićeva sintagma "antitetička vrteška" odražava Krležine unutarnje dramatične agone?



Kad je riječ o Bori Ćosiću, on jest, neću reći sljedbenik, ali sasvim sigurno neka vrsta Krležina duhovnog djeteta. Ono što spaja Krležu i Ćosića jest zanimanje za kompleks Srednje Evrope. Doduše, različit je deklaratorni stav. Krleža je, na primjer, s dosta ironije govorio o kulturnom nasljeđu Srednje Evrope, ali mislim da je tu opet posrijedi jedna od njegovih psihokontraindikacija; on sam je sasvim sigurno proizvod eruditskog, enciklopedičkog tipa znanja i intelektualnog tipa djelovanja koji karakterizira Srednju Evropu prve polovice 20. stoljeća. Bora Ćosić je pisac koji se nesumnjivo osjeća sljedbenikom, sudionikom tog duha i Krleža mu je izuzetno blizak pisac. Nije čudno da se u svojim djelima Krleži toliko često obraća, zapravo neprekidno s njim dijalogizira.



Ali da, Lasić! Upotrijebili ste taj Lasićev termin antitetička vrteška. Mislim da je Lasić jako dobro prepoznao antitetičnost kao temeljni princip, odnosno kao jednu arhetipsku strukturu koja stoji u samom temelju Krležina djela. Lasić upozorava da kad je riječ o Krleži, cijelo njegovo biće, njegova psihostruktura, njegov emocionalni svijet, u znaku su sukobljenih strasti, poriva, sukobljenih misli. Pa i njegov odnos prema ideologiji. S jedne strane želja, žudnja za slobodom, protivljenje svakom striktno definiranom ideološkom cilju, a s druge strane i težnja, ili žudnja da se u nekakvoj zajedničkoj akciji dođe do nekakvog kolektivnog smisla i kolektivne realizacije. Ali, vidite, Krleža čak u toj pobjedničkoj fazi, kad se njemu čini da je socijalistička revolucija odnijela konačnu pobjedu, u razgovoru s Matvejevićem, komentirajući francuska studentska zbivanja '68, skeptično kaže: "A doživjet će i oni jednog dana realizaciju svojih ideala". Sve to govori da i on, kad bi se činilo da živi u idealnoj realizaciji svojih ideala, u samoupravnoj inačici socijalizma, nosi u sebi svijest da idealizirane projekcije izgledaju puno zamamnije, puno više obećavaju od onoga što se zapravo realizira u stvarnosti.



Ma, tu antitetičnost možemo lijepo pratiti i na razini pristupa dramskim likovima. Ni jedan njegov lik nije organiziran tako da je utjelovljenje čiste dobrote, isključivo pozitivnih ili negativnih strasti. Njegova je vrijednost što iz različitih perspektiva, različitih optika možemo tumačiti svaki lik; duboko je zazirao od jednodimenzionalnosti. Navikli smo, recimo, tumačiti lik Leonea Glembaya kao pozitivan karakter. Možda on to dominantno i jest. Osjećamo negdje da je Leone pobunjen protiv hipokrizije tog građanskog društva; u krajnjoj liniji, on će ipak kupiti i onu singericu u slučaju Rupert-Canjeg. Ali, s druge strane, on je ipak svjesno izazvao infarkt svoga oca. Isto tako, u plošnim interpretacijama barunica Castelli doživljava se isključivo kao zlica. Međutim, ona je žena koja se probijala izuzetno krvavo kroz taj nemilosrdan svijet. Kada čitamo prozne fragmente o Glembajevima, onda je sasvim jasno da ni Krleža nema negativan odnos prema njoj kao ni prema njezinoj navodnoj demonskoj seksualnosti. Ta njezina slobodna, otvorena seksualnost za Krležu ima visoku dozu privlačnosti. Smiješno je kad se i danas pojavljuju crno-bijele interpretacije Krležinih likova. Naprosto se prepleću te različite mogućnosti vrednovanja i prema toj antitetičkoj vrtešci otvaraju se različite mogućnosti tumačenja njegovih likova. To je nešto što im daje dramsku punoću. Recimo, većina interpreta za dramu U agoniji drži da je bolja u varijanti od dva čina. Ali Krleža je napisao i treći čin da bi pokazao kako je i Križovec kompleksan lik; mučilo ga je što ga simplificirano tumače kao pokvarenjaka i moralnu ništariju.