S germanisticom i krležologinjom razgovaramo o njezinim knjigama o Krleži, Nietzscheu i Schopenhaueru, kao i o mizoginiji koja je bila dio tradicionalnog europskog Weltanschauunga u Krležino doba
Prvo poglavlje svoje knjige Miroslav Krleža i njemačka književnost (1990.) posvećujete Krležinu suodnosu prema Nietzscheu kao najvećem filozofskom učitelju epohe, odnosno odnosu učitelj – učenik. Međutim, već u Davnim danima Krleža zapisuje onu ključnu rečenicu kojom se distancira od svoga učitelja: “Ne Zaratustra, nego Dvadeset i peta domobranska domać/ča iz Krajiške ulice!”, čime odbacuje esteticizam svoga učitelja i opredjeljuje se za literaturu činjenice. Do kojih ste spoznaja došli u međuvremenu o tom odnosu s obzirom da kasnije objavljujete i knjigu Die Rezeption Friedrich Nietzsches in der kroatischen Literatur um die Jahrhundertwende
— (Bochum, 1993.)?
Friedrich Nietzsche je veliko otkriće za mladog Krležu, bez Nietzschea bi njegovi raniji radovi zasigurno drugačije izgledali, bez Zarathustrinog patosa s jedne i metafizike umjetničkog djelovanja (Künstlermetaphysik) s druge strane. Ipak, Krleža je ukotvljen u stvarnosti vremena u kojem živi. Kao ljevičar on želi već u mladoj đačkoj dobi aktivno utjecati na tu “tvrdoglavu” stvarnost, u smislu socijalnih, nacionalnih i političkih promjena. Ogromna je i nepremostiva udaljenost između Zarathustre i katastrofe Prvog svjetskog rata. I za vrijeme ratnog djelovanja pomoć se naravno može očekivati samo od “Dvadeset i pete domobranske domače”. Ja ipak ne mislim da se Krleža citiranom rečenicom potpuno distancira od svojeg filozofskog učitelja. On samo upućuje na taj jaz između krvave ratne stvarnosti i jednog filozofskog koncepta, koji je ranije držao jako poticajnim. Činjenica da će Krleža odbaciti esteticizam se ne može izjednačiti s odbacivanjem Nietzschea. Nikad ga nije odbacio, Zarathustru je trebao kao kontrahenta. Kritizirajući Nietzscheov esteticizam, Krleža je tražio i našao put ka svojoj, kako ste Vi lijepo rekli, literaturi činjenice. Krleža se u slučaju Nietzschea koristi istim postupkom prihvaćanja, analize i kritike, kakvu cijeli život primjenjuje kao jedan od svojih temeljnih spoznajnih obrazaca. Dakle, i u slučaju Nietzschea on razmišlja dijalektički.
BRANIMIR DONAT, NIETZSCHE I SCHOPENHAUER
Je li postojao interes domaćih izdavača da se Vaše dvije knjige o recepciji F. Nietzschea i A. Schopenhauera u našoj književnosti (Die Rezeption Friedrich Nietzsches in der kroatischen Literatur um die Jahrhundertwende, Die Rezeption Arthur Schopenhauers in der kroatischen Literatur und Philosophie) prevedu na hrvatski? Tako u Davnim danima pod datumom 19. XI. 1917. Krleža retrospektivno zapisuje kako ga je Nietzsche “jednoga dana” oborio “nerazmjerno jače od Schopenhauera”.
Branimir Donat je, kao veliki književni znalac i moj prijatelj, bio zainteresiran za prijevod, tada još kao urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. On je, na kraju, objavio i moju knjigu o Krleži. Do prijevoda, odnosno izdanja, nije došlo iz tehničkih i financijskih razloga. Ratno vrijeme, zatim i Donatovo umirovljenje, poremetili su naše zajedničke nakane i planove. Drugi se izdavači nisu javljali, što nije čudno, kad se radi o stručnim knjigama, koje ne mogu zanimati veliki krug čitatelja. Inicijativa, pretpostavljam, uvijek treba poteći od autora. A to se nije dogodilo. Ja se nakon umirovljenja Branimira Donata nisam brinula o tom projektu. Nekako smo mislili, i on i ja, da će se knjige prevesti i pojaviti u njegovoj vlastitoj izdavačkoj kući. Ali, nismo se oko toga previše angažirali, vjerujući da za sve pa i za Nietzschea i Schopenhauera, ima vremena.
Dakle, svega godinu dana nakon knjige o recepciji Nietszcheove filozofije u hrvatskoj književnosti pišete knjigu o recepciji filozofije Arthura Schopenhauera u našoj književnosti i filozofiji (Wiesbaden, 1994.). Jesu li nastale neke promjene u zaključcima što se tiče odnosa Schopenhauer – Krleža u odnosu na Vašu prvu knjigu Miroslav Krleža i njemačka književnost?
Mislim da nema nekih velikih promjena, tek proširivanja i produbljivanja. Nastojala sam potpunije prikazati i analizirati mjesta u Krležinim tekstovima i na njegovom intelektualnom obzoru, na kojima se očituje Schopenhauerova prisutnost ili pak neposredni utjecaj. Njegova je metafizika volje Krleži jako bliska, on voli citirati tog ženo- i čovjekomrsca, ali i blistavog aforistika, naravno i sjajnog pisca. Nekad je Schopenhauer tek u službi Krležine vlastite retorike, kao neka vrsta intelektualnog “pojačala”, ali Krležin je odnos prema njemačkom filozofu u načelu esencijalan. On doduše visoko cijeni Schopenhauerovu estetiku, njegove slike i simbole, ali način na koji Schopenhauerove postavke o bitku, moralu, o putevima spoznaje, implementira u romanu Na rubu pameti primjer je prihvaćanja tuđeg diskursa kao svojeg i stvaranja svojevrsnog intelektualnog amalgama. Valent Žganec, siromašni seljak, koji s junakom romana dijeli zatvorsku ćeliju, s vremenom postaje “schopenhauerovcem”, koji citira Buddhu i suvereno se kreće u kategorijama metafizike volje. U hrvatskoj je književnosti roman Na rubu pameti u smislu objedinjenja filozofskog i književnog diskursa jedinstven. Jedinstven i po tome, što rezultat nije šturi solipsistički traktat, nego zanimljiva, podjednako napeta i tužna ispovijest malog hrvatskog čovjeka, k tome još na kajkavskom narječju. Tu je Krleža usput formulirao i nacionalno pitanje.
WEININGEROVA MIZOGINA KNJIGA I SAMOUBOJSTVO
U knjizi Miroslav Krleža i njemačka književnost spominjete kako su mnogi mislioci epohe Weiningerovu mizoginu knjigu, točnije doktorsku disertaciju Spol i karakter (1903.) dočekali sa samim superlativima: tako je npr. Karl Kraus, isto tako poznat i kao prevrednovatelj erotskog morala, Weiningerovu knjigu dočekao s ushitom, odnosno, kao što je zapisao: “Gospodine doktore, konačno vidjeti ženski problem riješen, za mene je olakšanje, te primite izraze mojeg poštovanja i moju hvalu!”. Recite, po čemu je Karl Kraus vidio da je prema knjizi Spol i karakter ženski problem riješen kad je u toj mizoginoj knjizi žena predočena kao amoralna i alogična u odnosu na muškarca – navodnoga Nadčovjeka epohe. Isto tako navodite da aktualiziranje spolnosti u književnosti s prijelaza stojeća korespondira s pojačanim zanimanjem za do tada tabuizirani aspekt života. Koje su ključne knjige napisane o tom razdoblju, a da pri tome rastvaraju tabue vezano uz seksualnost razdoblja K.u.K.? Npr. u spomenutoj knjizi spominjete rad Nike Wagner Geist und Geschlecht: Karl Kraus und die Erotik der Wiener Moderne (Frankfurt am Main, Suhrkamp, 1982.) koja je, među ostalim, istaknula da je Weiningerova knjiga pogodila duh vremena. I zanima nas na koji način spomenuta autorica tumači Weiningerovu mizoginiju u kontekstu svih njegovih proturječja?
Karl Kraus je bio genijalni feljtonist, esejist i aforistik, jedan od najtemeljitijih poznavatelja njemačkog jezika u svoje vrijeme, koji je svoj časopis Die Fackel 36 godina uređivao skoro sam. U svemu što je pisao, uvijek mu je bio važan i efekt, poenta. Weiningerova doktorska disertacija jest dočekana, i od Krausa, kao objava (“Offenbarung”), jer se mladi filozof prihvatio teme, o kojoj su svi, pa i Kraus, mnogo razmišljali, ali nitko nije imao hrabrosti, ili pak talenta i volje, izgovoriti ono, što se Weininger usudio, da je muškarac neusporedivo superioran ženi. Uz to je Weininger razvio i teoriju biseksualnosti, naime da i muškarac i žena uvijek sadrže elemente suprotnog spola. Weininger se silno dojmio aforistika Krausa, ali Kraus nije zastupao isključivo mizogine stavove, njegovo je viđenje žene mnogo delikatnije, diferenciranije, svakako i kompleksnije. On je, kako kaže Nike Wagner, istovremeno ženomrzac i trubadur. On mrzi ženstvo, ali i kleči pred njim, jer nije na čistu sa svojom muškosti. Ipak, Kraus je jako dobro uočio da je Weininger uz sva zastranjivanja otvorio Pandorinu kutiju i da se o odnosu spolova nakon Geschlecht und Charakter više neće misliti niti pisati kao prije. S Weiningerom je na polju erotike započela nova, moderna era. Weininger sam nije dočekao tu novu eru, počinio je samoubojstvo, pritisnut ogromnim teretom vlastitih proturječja, iznenadne slave i svijeta u kojem se nije snalazio.
Nike Wagner iscrpno analizira Karla Krausa u kontekstu erotike bečke moderne. To je sjajna analiza epohe, ne samo Krausa. Ona Weiningerovo djelo ne drži sistematskim, kakvim se u vrijeme objavljivanja uglavnom doživljavalo. Autorova emocionalnost uzrok je, kaže autorica, brojnih proturječja. Znanstvene analize pak samo su paravan za Weiningerov preveliki strah od žena, koji – preobražen u mržnju, predstavlja motor njegovih misli. Ono što Weiningerovu knjigu čini izuzetnom su monomanija, iskrenost i psihološki senzibilitet. Te su osobine na kraju i impresionirale i Karla Krausa. I on, cijelog svojeg života, nije uspio riješiti zagonetku, što je zapravo “Weib”. O tome govori Nike Wagner, o aporiji između velikog pisca, stilista i aforistika, koji je sam ustao i borio se protiv cijele Monarhije, i uplašenog muškarca, koji se zapravo cijelog života bojao žena.
Weininger je, prije nego se dao na pisanje disertacije, proučio obilnu literaturu. Prije svega znanstvene radove bečkog psihijatra Richarda von Krafft-Ebinga (između ostalog Psychopathia sexualis, eine klinisch-forensische Studie, 1886.). Na Weiningera je utjecao i berlinski liječnik Albert Moll, uz ostale radove s djelom Das nervöse Weib (1898.). Ništa manje značajni istraživač seksualnosti, Magnus Hirschfeld iz Berlina, intenzivno se bavi proučavanjem homoseksualnosti. On je od 1899. do 1923. izdavao časopis Jahrbuch für sexuelle Zwischenstufen. Nakon objavljivanja Weiningerova Geschlecht und Charakter slijedi veliki niz radova iz područja istraživanja spolnosti. U prvom redu 1905. godine Sigmund Freud objavljuje Drei Abhandlungen zur Sexualtheorie, a 1908. izvrsni esej Die “kulturelle” Sexualmoral und die moderne Nervosität. Berlinski povjesničar medicine Iwan Bloch objavljuje iste godine Das Sexualleben unserer Zeit in seinen Beziehungen zur modernen Kultur i cijeli niz radova o seksualnosti, a osobito istražuje medicinske i kulturno-povijesne izvore sifilisa. Eduard Fuchs i Alfred Kind objavljuju uoči Prvog svjetskog rata Weiberherrschaft in der Geschichte der Menschheit (1913./14.) u tri sveska. To je samo mali izbor radova, i to samo onih pisanih na njemačkom jeziku. Freudov učenik i kasniji utemeljitelj individualne psihologije, Alfred Adler, proširuje u svojoj teoriji neuroze psihoanalitičke postavke tezom o društvenoj uvjetovanosti ljudskog ponašanja. Neki pak njegovi učenici, osobito Manès Sperber, koji je 1920-ih godina dolazio u Zagreb i prijateljevao s Krležom i Cesarcem, tumače neurozu i seksualnost s pozicija marksizma.
Andreas Leitner, austrijski slavist, u svojoj disertaciji Lik umjetnika kod Miroslava Krleže (Klagenfurt, 1985.) smatra kako su navodno etički imoralizam i spas u umjetnosti Friedricha Nietzschea odredili mladog Krležu. Vi ste jedini, koliko mi je poznato, reagirali na navedenu pretpostavku, koja se već iščitavanjem Davnih dana vrlo lako može korigirati. Tako ste u “kritici” navedenoga doktorskoga rada istaknuli vrlo jasno da se Krleža nikako ne može upisati u kontekst estetskog imoralizma (usp. Umjetnost riječi, 2, 1986.). Zbog čega dolazi do pogrešnih iščitavanja kao npr. u slučaju kada se nastoji Krležu predstaviti kao navodno mizoginoga autora.
Analiza Andreasa Leitnera je jako dobra i ne može joj se puno toga prigovoriti. U nekoj mjeri Nietzsche i je odredio mladog Krležu. I on je, na drugačijem terenu nego Karl Kraus, bio razapet između imoralizma i moralizma, ne samo kao mladi autor, nego i kasnije.
Mislim da se pretpostavka navodne Krležine “mizoginosti” može razumjeti tek na temelju poznavanja europske građanske kulturne tradicije s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća. Tko je žena u tim epohama? Nitko i ništa, manje važno, nepriznato biće, sluškinja, od koje se u društvu očekuje da ispunjava određene funkcije, ali koja nema nikakvih prava pa nije ni društveno “vidljiva”. Vidljiva je naravno kao vlastita suprotnost, femme fatale, idealizirana “muška žena”. Ne moram reći, sve je previše dobro poznato, da se i danas vode borbe za ženska prava na raznim frontama. Feminizam je moderni pokret, još uvijek aktivan. Mizoginost je dakle u Krležino vrijeme bio sam po sebi razumljiv dio tradicionalnog europskog Weltanschauunga pa se zato i on sâm, kao autor, lako može etiketirati kao ženomrzac. A stvari stoje drugačije. Krleža je, kao izvanredan poznavatelj ženske psihologije, izgradio uvjerljive, snažne ženske likove, od kojih su neki već po sebi borci za ljudska, ne samo za ženska prava, feministkinje avant la lettre. Treba se samo prisjetiti Ane Borongay ili tragične Vande iz Na rubu pameti, ili Bobočke. Sve su to žene, koje hrabro idu svojim putem i za to plaćaju najveću cijenu. Tko Krležu drži za mizoginog autora, ništa nije razumio, pogotovo ne kompleksnost njegovih tekstova. Ali, čak i književni znalci često prosuđuju na temelju šireg konteksta, nego što je autor sâm. Za autora rođenog 1893. na Balkanu se ne može očekivati drugo nego da prezire žene, ili još preciznije, da ih ne uzima za ozbiljno?
KRLEŽIJANA BEZ STERNHEIMA
Za razliku od Viktora Žmegača koji u Maskerati kao i Radovan Vučković prepoznaje utjecaj Franka Wedekinda, Vi ipak sjajno zamjećujete i sličnosti s poetikom Carla Sternheima, koji npr. nije spomenut u Krležijani. Kako bi otprilike glasila Vaša natuknica o Sternheimu u slučaju da je Velimir Visković naruči od Vas za drugo dopunjeno i prošireno izdanje Krležijane?
Budući da nakon objavljivanja svoje knjige o Krleži nisam došla do nikakvih novih spoznaja o Sternheimu, ponovit ću uglavnom ono, što sam o njemu u knjizi napisala. Carl Sternheim (1878.-1942.), kao dramatičar kroničar wilhelminske Njemačke, cijenio je Franka Wedekinda i držao ga svojim uzorom. Posjeduje osobit talent komičara za prikazivanje malog čovjeka i “juste milieua”. Pristup mu je humanistički, a ne sarkastički. Kritika mu ponekad predbacuje patetičnost, čak trivijalnost i ideologizaciju zavičajnosti. Krleža mu je, koji o njemu piše afirmativno u časopisu Danas 1934., blizak nekim rješenjima u Maskerati.
SACHER-MASOCH I SOCIJALIZAM
Kakva ja bila recepcija Sacher-Masocha na prijelomu stoljeća u K.u.K.? Zanimljivo je da na Wikipediji stoji podatak kako je njegov roman Venera u krznu jedino njegov djelo prevedeno na engleski jezik. Zbog čega ne postoji interes za navedenoga književnika, mislioca i po njegovim utopijskim vizijama socijalizma, a ne samo zbog S/M “fascinacija”.
Leopold von Sacher-Masoch je recepcijski u tolikoj mjeri “žrtva” svoje invencije (mazohizma) da su svi drugi aspekti njegovog djelovanja i intelektualnih dosega u javnom diskursu gotovo neprisutni. Uostalom, već spomenuti psihijatar Krafft-Ebing je iskoristo autorovo ime, ne pitavši Sacher-Masocha za suglasnost, kako bi nazvao odgovarajući psihološki kompleks. Jasno je da je fascinacija tabuiziranom i zabranjivanom seksualnošću jača od interesa za utopijske vizije socijalizma, kakvih je bilo i prije Sacher-Masocha. Već se je Marx obračunavao s utopistima, osobito s Jean-Pierreom Proudhonom. Dakle, to se donekle može razumjeti. Do danas mazohizam, a s njim i njegov “autor”, ili barem davatelj imena, nije ništa izgubio na svojoj snazi. Izvorno ljudska stanja, koja imaju veze s našom krvlju pod kožom, zasigurno će nas uvijek snažnije privlačiti od intelektualnih vizija i projekata. Leopold von Sacher-Masoch će još dugo ostati aktualnim, a Proudhon to nije već odavno. Ali i Sacher-Masoch ne kao autor, nego isključivo kao davatelj imena za jedan kompleksni pojam. Dosta čitan i popularan na prijelazu stoljeća, danas je kao književnik u cijelosti zaboravljen. Ipak, ima i izuzetaka od tog zaborava. I to u Hrvatskoj. Filozof i prevoditelj Mirko Sladek je 2003. u nakladi Modo (biblioteka Asinus) objavio hrvatski prijevod Venere u krznu i popratio je pogovorom.
Na njemački jezik upravo su Milica Sacher-Masoch i Reinhard Federmann preveli Krležinu zbirku novela Hrvatski bog Mars. Kako nismo mogli doći do podatka, zanima nas je li u nekom rodu spomenuta prevoditeljica sa Sacher-Masochom? Naime, možda je bila potaknuta na navedeno prevođenje zbog galicijskoga ratišta Prvoga svjetskoga rata?
Milica Sacher-Masoch je kći židovskog advokata Marka Leitnera iz Zagreba. Taj je humanist mnogim sunarodnjacima pomogao da pobjegnu pred nacionalsocijalističkim progonima iz tadašnje Jugoslavije. Sâm se nije uspio spasiti. Tragično je skončao u Auschwitzu. Književnik Alexander von Sacher-Masoch (1901.-1972.), pranećak Leopoldov, koji je od 1940. do 1943. kao emigrant živio na Korčuli, ondje je upoznao Milicu Leitner i oženio se njome po svršetku rata. Živjeli su u Beču. O tome je opsežno pisao osječki germanist Vlado Obad (“Gezwungene Sommergäste des Kriegs. Österreichische Schriftsteller in der Emigration auf der Insel Korčula, 1942-1944”. U: Zagreber Germanistische Beiträge, 6/2001, str. 133-157). Dalmaciji i Korčuli Sacher-Masoch je posvetio autobiografski roman Die Ölgärten brennen, prvi put objavljen 1956. U njemu spominje i Marka Leitnera i odaje mu počast.
EVROPA PO DINGHAFT KATEGORIJAMA
I završno, kakvo je Vaše viđenje “našega” ulaska u Evropu, upravo u takvu Evropu koja misli po dinghaft kategorijama?
Evropa ima razne fasete, i onu dinghaft, koja je najočitija u ovom predpristupnom vremenu, i pogotovo u doba evropske monetarne krize, ali i mnoge druge. Od dinghaft-kategorije sve počinje pa je i jako važno, njoj obratiti veliku pažnju. Konkretna rješenja na početku (materijalna, osobito financijska) su temelj na kojima se gradi kasniji, eventualni prosperitet. Sve što će se kasnije događati u kulturi, u društvenom životu, to zapravo nema puno veze s Evropom, nego s nama samima. Nikakva nova rješenja neće stići izvana, ništa se neće bitno promijeniti. Hoću reći, za sve smo sami odgovorni i za sve se, na kraju i za dinghaft-sredstva za kulturu, trebamo sami boriti i izboriti. Dakle, Hrvatska mora biti na čistu sama sa sobom. I treba ostati svoja i u ujedinjenoj Evropi. Možda niste očekivali ovakav odgovor. Ali, sjetite se Krležine Evrope danas. Čemu danas, 2013., govoriti o tome, je li Hrvatska ili nije Evropa. To je pitanja odavno odgovoreno. Evropa je sjajan projekt, ako se s njim dobro, ispravno postupa. U današnjoj Evropi kultura i književnost imaju važno mjesto. Dakle i hrvatska književnost i jezik će u njoj imati svoje mjesto. Ali, osobito s jezikom stvari ne stoje najbolje. U javnom se diskursu rabi nenjegovan, loš jezik; jezik sam zapravo i nije predmet javnog diskursa. Da je Krleža živ, pretpostavljam da bi bio zgrožen – navest ću samo jedan primjer – krivom uporabom glagola “pričati”, namjesto govoriti, razgovarati. Za mene je to bitno, dakle i evropsko pitanje. Ne samo “pričati”, nego odnos prema jeziku uopće. Na kraju ću citirati ne Krležu, nego meni jednako pri srcu, Stjepana Radića, “ne srljajte kao guske u maglu”.