2.6.2005.

Leah Ollman  

Krv, tuga i strah

tema broja

Krv: minijaturne slike tuge i straha, primamljiv naslov izložbe Marka Rydena postiže upravo ono što bi i trebao. Zvučeći neodređeno poput reklamnog slogana nekog horror-filma, mami te da dođeš pogledati – usuditi se zaroniti u duboke, mračne, primarne emocije. Ta je izložba vrijedno putovanje, ali nemojte očekivati više od plitkog uranjanja u blatnu baruštinu psihe.

Umjesto toga očekujte spektakl, čak i blesavost, no nikako nešto autentično kao što je tuga. Ryden slika male slike (4-6 centimetara), i slika dobro, u debelim namazima. Nije riječ o samoj slici, nego o drami iskustva.

Njegove male, pažljivo uokvirene slike saharinski slatkih djevojčica s krvi na njihovim rukama (ili licima, ili ramenima) vise na baršunastom crvenom zastoru od poda do stropa. Glazba svira, mračna izvorna partitura (koju su skladali Stan Ridgeway i Petra Wexstun) protkana klavirom, elektroničkim instrumentima i glasom. Ryden rado spominje uzbudljive utjecaje poput kabale i srednjovjekovne alkemijske prakse, no čini se da je najvećim dijelom nadahnuće pronašao u Ukletoj kući u Disneylandu.

Te slike dosljedno prikazuju krv – kao sakrament, ukras i samovoljan stimulator pulsa. Na slici Fountain, djevojka u blijedoružičastoj haljini s ukrasom od čipke stoji ukočeno, kao da je na pozornici u nekom školskom zboru. U svojim rukama njiše vlastitu glavu snenih očiju, dok joj iz vrata šiklja savršeno koreografiran vodoskok krvi.

U Cloven Bunny slična djevojka srnećih očiju leži na podu, podbočena na jedan lakat. Njezina druga ruka počiva na krvavoj mrlji koja izlazi iz raskoljenog plišanog zeca koji leži na podu do nje.

Na drugoj slici, iz goleme ruke s prorezom na dlanu istječe krv u pehar koji drži malena djevojčica. Na sljedećoj, plava vila u pidžami, teatralno šokirana zuri u glomaznu glavu Abrahama Lincolna koja se pojavljuje na kraju njezina snježnobijelog kreveta. Slika Rose portret je djevojke s crvenom ružom u tamnoj kosi – a krv kapa ispod njezinih očiju poput maskare koja curi.

Na jednoj od tih slika pojavljuje se i dječak (kršten krvlju); inače, dominiraju djevojke – spokojne, izgledaju poput siročića, s velikim, široko otvorenim očima, poput onih na kičastim slikama Margaret Keane. One isijavaju nevinost i profinjenu, djevičansku ženstvenost. Postavljajući tu vrstu klišeizirane čistoće nasuprot nasilju dekapitacije, osakaćenja i drugih zločina Ryden pokušava svojim slikama dati naboj.

Disjunkcija ne dolazi toliko šokantno kao što je autor planirao, zbog toga što su i osjećaj svetosti i okaljanosti tako nategnuti, tako lišeni autentičnosti. Ryden miješa seks, nasilje i religiju zbog senzacionalne uzbudljivosti samog miksa, ne zato što ima nešto dubokoumno ponuditi iz njihova složena isprepletanja. Ono što on nudi jest jezovita, na neki način komična poslastica za oči – bodljikavi medenjak.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević.

Pod naslovom Creepy, comic and very bloody visions objavljeno u Los Angeles Timesu, April 4, 2003.