U povodu premijere predstave Banket blitvanski, prema motivima Krležina političkoga romana Banket u Blitvi, u režiji Mladena Vukića, koja se održala u Histrionskom domu u Zagrebu 15. prosinca
I dok Radovan Vučković Krležin politički trosveščani roman Banket u Blitvi određuje kao uzbudljivu kriminalističku priču s mnoštvo ubojstava i neizbježnih samoubojstva, Mladen Vukić navedeni kriminalistički triler – koji Krleža piše (što se tiče svoga romanesknoga opusa) nakon pravničko-sudskoga trilera Na rubu pameti – reducira na svega četiri, ali ključna lika, dobivajući time svojevrsnu dihotomiju (u trajanju od sat i četrdeset i pet minuta), itekako nužan dualizam između onoga što bi se u mitskim i antropološkim strukturama imaginarnog odredilo – silama dobra i zla, a pritom ne i nužno s ideološki pozicioniranim sukobom. Tim dihotomijama koje su reducirane na glumačke žive slike redatelj je vrlo jasno ilustrirao da Banketom u Blitvi Krleža razmatra moralni a ne toliko sukob ideosfera, one matrice kakvu je Mladen Vukić predočio u inscenaciji romana Povratak Filipa Latinovicza 2012. godine, dakako, u segmentu Kyrialesova i Filipova verbalnoga agona.
U tom sudaru sila dobra – Nielsena (Tomislav Martić) – sa zlim političkim supstancijama pukovnika Barutanskog (Slavko Juraga) i majora Georgisa, diktatorove desne ruke, intrigantan je prije svega i ženski lik koji se nalazi izvan dihotomije dobra i zla. Riječ je dakako o generalici Michelson, u izvrsnoj interpretaciji Anice Kovačević, koja figurira i kao priležnica pukovnika Barutanskoga ali jednako tako i Nielsenova ljubavnica, pa tako navodno i dvostruka špijunka. Ponavljam, navodno, jer u Krležinim femininim svjetovima ništa nije sigurno – zavazda. Pritom je redatelj glumicu Anicu Kovačević postavio u glumačku dvostruku potenciju u kojoj je pored generalice Michelson utjelovila i Georgisa čime se sjajno otvorila sumnja koja izjeda Nielsena – naime, Nielsenova antitetička vrteška opsesivno se gloži u pitanju je li generalica Michelson konfidentica, kukavičko jaje ili, eto, možda ipak to nije. Ukratko. Mladen Vukić u svojoj je dramatizaciji i režiji, koja mi se čini zaista konceptualno intrigantnom, reducirao Krležinu blitvinsku/blitvansku fresku na navedeni glumački trokut: dakle, ta četiri lika (kad se likovi svede na navedenu dihotomiju) glume dva glumca (Slavko Juraga alias Barutanski i Tomislav Martić alias Nielsen) dok Anica Kovačević sintagmatski utjelovljuje, kako bi se scenski intenzivirala, vizualizirala Nielsenova sumnja, i majora Georgisa i generalicu Michelson. U tome smislu, u takvoj dramaturškoj redukciji, navedena predstava nikako nije za širu, recimo, kazalištima privlačnu srednjoškolsku publiku. Odnosno, pitanje je može li se iz te zaista ogromne količine informacija u predstavi, i to samo u jednom gledanju, shvatiti Vukićevo interpretacijsko tekstualno sažimanje, reduciranje kao i glumačka reprezentacija, kao u slučaju Anice Kovačević, na dvostruku potenciju.
Plahturine teksta u zvučnom performansu Nadalje, zamjetno je da je redatelja, kao uostalom i u njegovoj prvoj režiji Krleže (radi se o spomenutoj Vukićevoj predstavi Latinovicz, povratak) daleko manje zanimao mimezis, mimetski izvedbeni princip, te da redatelj slijedi, njemu očito jedino prihvatljiv, izvedbeni dijegetički princip, možda i iz svojevrsnoga životnoga pragmatizma jer mu kao redatelju nije ostvarena mogućnost da radi ansambl predstavu koja bi onda i zahtijevala, povukla svojevrstan mimezis. Međutim, usprkos navedenoj pragmatičkoj uskrati (pritom je dakako i pitanje koliko bi se Vukić priklonio radu na ansambl predstavi) upravo je tim dijegetičkim principom ostvarena kvaliteta sugestivnosti riječi – odnosno, kako Mladen Vukić sâm naziva svoju vrstu teatra – teatar riječi i teatar slike.
Pritom pored ta četiri lika, koje glume dva glumca i jedna glumica, tu je i kor Radija Blitve (Anja Đurinović, Dubravka Lelas, Adriana Šnajder, Ana Vučak i Ana Marija Žužul) kojim kao da redatelj postavlja svojevrsnu poveznicu s posljednjim poglavljem romana Na rubu pameti gdje Doktor, kao svojevrsni Nielsenov predšasnik, tone u budističku nirvanu. Naime, kao spasonosna formula iz radijske kakofonije, historije čovjeka kao ambivalentnoga bića – kao krvoloka i umjetničkoga kreatora javlja se, kako je to Viktor Žmegač izuzetno esejizirao, hamletovska, individualistička i solipsistička nirvana, odnosno Krležinim posljednjim četirima rečenicama romana Na rubu pameti – “Spavati da nam je. Zaspati. Mirno i konačno. Nestati.” Naime, taj radijski kor odlično komentira i kontrapunktira sve scenske situacije, pa tako prva situacija čini njihovu najavu smrti pukovnika Barutanskog, odnosno o tome da je izvršen politički atentat. Kor Radija Blitve: “Halo, govori Radio-stanica Privremene Vlade Republike Blitve, dajemo važne obavijesti, poslije smrti pukovnika Barutanskoga, ministar unutrašnjih poslova doktor Burgwaldsen i brigadni general knez Blitvogorski preuzeli su vlast i pozivaju sve Blitvine na održanje Reda i Mira, pozor, Blitvini, dok vam ovo javljamo...”
Kao što je redatelj istaknuo povodom navedene dramatizacije i inscenacije Krležina trosveščanoga romana – adaptacija se bavi dvama svjetonazorima: onim “vojničke čizme” i nasuprotnom logikom “kutije olovnih slova”, kao i svim svjetonazorima, rekao bi Krležin Doktor iz romana Na rubu pameti – svim pogledima na svijet, između tih dviju krajnosti. Odnosno kao što navodi sâm Nielsen: “Kutija olovnih slova, a to nije mnogo, kao što je rekao Kerinis, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.” Karin/a Michelson Nielsenu će suprotstaviti femininu perspektivu spram Manneken Pisa u Bruxellesu, kojega je i Tomislav Gotovac uzeo kao EU političku metonimiju u jednom od svojih performansa, akcija. Odnosno, Karininom ironijskom verbalnom tiradom: ’Muška pamet’, ‘muški karakter’, ‘muški kriterij’, i uopće sve to ‘muško’ što vi izgovarate uvijek iz visine, s pijedestala, kao da sve to vaše ‘muško’ nije onaj mali briselski blesavko koji velevažno okupljen svojim vodovodnim brigama misli da je neobično mudar kada pravi kišu. Ja sam, dakako, samo glupa žena, brbljavka koja nema pojma ni o čemu, i ja, dakako, ne mogu biti filozof u krevetu, gdje ste vi uvijek od nas nerazmjerno inteligentniji.
Pored navedenoga redukcionizma likova u Vukićevoj postavci nô-dramaturgije sugestivnosti riječi, gdje je sve svedeno na monologe – redateljskim naporom da Krležine plahturine teksta zvuče kao poezija, slijedi i redukcionizam scenografskih slika na inscenaciju građanske sobe s pisaćim strojem kao metonimije jedinoga sredstva koje preostaje u niveliranju političke infrastrukture ludila.
Sapun blitva i svaka britva Pritom je Jadran Boban prema redateljskom naputku odlično koncipirao vizual predstave: radi se o nekoliko plakatnih razglednica s reklamnom porukom “Sjajno brije Sapun Blitva, po njem klizi svaka britva!” (iz poglavlja Valse de la mort), gdje kao da se i ilustriralo po nekom zaumnom političkom uroku i stanje sadašnje HR Blitve po kojem odlično klizi EU britva.
Završno bih istaknula u toj suradnji udruge Hierostati, Plesnog projekta Llinkt! te Aplauz Teatra nužnu potrebu da dvojica glumaca-kolega Anice Kovačević strastveno prionu učenju teksta (što se ne čini nimalo jednostavnim) jer njihovo vrlo često zavirivanje u papire formata A4 ne može uliti gledateljsko povjerenje i pažnju; naime, nikako se ne radi o dionicama konceptualnoga čitanja dramatizacije, što je i više nego jasno. Vidljivo je da glumci – kolege Anice Kovačević – nisu posvetili dovoljno strasti prema onoj temeljnoj odlici glumačke umjetnosti – drillu učenja teksta napamet. Dakle, navedenom bi trebalo prionuti što zbog glumačkoga aspekta odgovornosti i prema suradnicima, što zbog odgovornosti prema publici, a dakako i prije svega zbog povjerenja prema redatelju, kao i s obzirom na odgovornost prema samima sebi gdje ih osobno pamtim prema nekim sjajnim glumačkim kreacijama. Nadalje, tu je svakako i odgovornost prema najmlađim članicama ovoga ansambla – riječ je o sjajnim studentskim snagama koje su formalno utjelovile kor Radija Blitve sa svojim realnim i fiktivnim radijskim obavijestima ali jednako tako i režiranjem pažnje kada odvode gledatelje/ice u neku drugu dimenziju od glumačkoga trokuta, odnosno blitvinskoga četverokuta.
Završno, mogu pridodati kako se apsolutno slažem s Igorom Ružićem koji dobronamjerno parafrazira (i) Goriborov stih na principu tautologije o tome da je Banket blitvanski projekt “koji nezavisnost i ambiciju svjesno plaća vrlo očitom poetikom ‘manje je manje’”, a pritom “ima jasnu misiju”. Redateljsku misiju – apsolutno (iskrene čestitke na interpretacijskoj dramatizaciji), i glumačku – daaa, ali samo što se tiče utjelovljenja prije svega Karin/e i Georgisa kao i radijskoga Kora.