Nikola Visković  

LIBERTIN KOD KRLEŽE

Jednog travanjskog jutra, nakon retrospektive Milivoja Uzelca u Modernoj galeriji, Vereš povede doktoranda kod Miroslava Krleže. Ulazeći u zgradu Leksikografskog zavoda,  Andrea osjeti onu tremu koju je imao samo prilikom upoznavanja Sartrea i Deborda. Oniži i pomalo pogrbljeni gospon blaga pogleda i prigušena glasa primi ih ustajući od radnog stola. Pozove ih da sjednu, a sâm se zavali u kožni naslonjač nasred sobe. Veliki poricatelj, zatočenik i enciklopedist kakanijskih i balkanskih kaosa s kompasom europskih vizija gledao je gosta u oči. “Saša mi reče, gospodine Laurentis, da ste ovdje već nekoliko mjeseci, da kao istarski polutalijan izvrsno vladate našim jezikom i da disertirate o erotici.” “Da... Toposi erotike.” “To bi mogla biti zanimljiva tema u kojoj sam posve neuk”, smijuljio se poput simpatičnog Mefista, “i volio bih da me malo prosvijetlite. No morate znati da sam i ja prije mnogo godina, pripremajući nešto o Michelangelu, gotovo doktorski proučavao vašu Florenciju.” “Onda znate Buonarrotijeve strasne stihove iza kojih je ipak bilo malo ljubavnih radosti.” “Znam, znam... Resto prigioner d’un cavaliere armato... Ora d’un giaccio or d’un ardente fuoco... Je li to bilo za Cavalierija, ili za donnu Vittoriju, ili za sebe samog, tko bi to danas znao i što bi uopće bilo važno kad mu stihovi blistaju kao sunce.” “A Crnjanski se nevjerojatno raspisao u svojoj brizi da spere s Michelangela ljagu takozvane abnormalnosti!”   pridoda Saša. Na to gost živne i pun firentinske dike ponudi, “dragi gospodine Krleža, Vi možete već sutra k nama, pod San Miniatom čeka Vas soba s pogledom na grad i velika knjižnica mog nona koji Vas toliko štuje!” “Hvala... hvala mladiću, smjesta bih poletio da sam Vaših godina, u San Miniato, Santa Maria del Fiore, Santa Croce, Uffizi... Ali, kažite, što pijete – liker, brandy, travaricu?” “Što i Vi!” “Daj, Saša, znaš što nam ide!”

Seksi razgovor s Krležom S brandyjem u ruci Vereš spomene Andreino razlikovanje dviju tradicija europskog visokog erotizma – jedne mediteranske, solarno i faunski radosne, druge sjevernjačke, sumorne, nesretne i krvave, te prepoznavanje toga u domaćinovu eseju o Marcelu Proustu i smještanje Krležinih erotskih epizoda u sjevernjačku tradiciju. “Dobro”, potvrdi domaćin, “moglo bi se tako reći. Ali, molim, kako drukčije pisati, nakon Balzaca, Flauberta, Zole, ruskog romana i Döblina, ako najprije treba obaviti zadatak seciranja bijede, trulosti i licemjerja polugrađanskog društva u ovim otužnim provincijalnim okolnostima? Velika je već stvar što napokon dobivamo prijevode Prousta, Joycea i Kafke, a znate i kako su ovdje zagovornici programirane umjetnosti moje književno djelo tumačili kao buržoaski  dekadentno. Koliko je tu uopće prostora za nekakvu razuzdanu erotiku?” “Istina, tko se upušta u anatomiju morala ovdašnjih prilika”, pristane Andrea, “ne može se prepuštati dragim huncutarijama starogrčkih erotičara iz Antologije Palatine, Katula, Petronija, Marcijala, Boccaccia, Aretina i Vignalija, ili Brantômea, Rabelaisa, d’Argensa i Nerciata, no...”, zastane u retoričkom efektu. “Što?” “Prvo, klasika vesele erotike, koja ide uz pučke fabliaux, facezie i uopće folklornu raspojasanost, grubo je zapostavljena u povijesti i teoriji književnosti, a dopustite mi primijetiti da i Enciklopedija Vašeg Zavoda nema natuknica o Nicolasu Chorieru, Andrei Nerciatu, Antoniju Delicadu Giorgiu Baffu i Friedrichu Karlu Forbergu... mada je, na primjer, Chorier, autor dijaloga Aloysie Siguae toletanae satyra sotadica, ugledan latinist i historiograf XVI. stoljeća, kao što je Forberg u XIX. stoljeću bio zaslužni popisivač antičke erotike. I drugo, književnost našeg stoljeća još uvijek stvara, osobito u pariškom krugu, kvalitetnu erotiku.” “Na primjer?” “Lawrence, Apollinaire, Pierre Louys, nadrealisti nadasve, Henry Miller, Anaïs Nin..., a uz rehabilitaciju de Sadea vraća se na scenu i mračni erotizam s Georgesom Batailleom i nepoznatim autorom Histoire d’O.” “Dobro... ne bih rekao da je to bogzna što, pogotovo ta nepoznata Nin. Kakve bi značajne poruke oni nosili?” “Uvijek iste subverzivne istine o spolnosti koje svi porodični, vjerski, politički, znanstveni i školski gospodari tabuiraju. Neki tvrde da je Bataille po teorijskoj težini možda ravan de Sadeu, a gospođa Nin ima jedan vrijedan, još neobjavljeni orgijastični dnevnik”, i doktorand spomene Bataillevu ideju o općoj ekonomiji ekscesnih trošenja, njegove erotske priče pod pseudonimima te Anaïsin rukopis iz Los Angelesa. Uz navedeno imenuje Ramona Gomeza de la Sernu, Konstantina Kavafija i Luisa Cernudu te opet istakne kako ovog posljednjeg, kao i Pierrea Louysa i Georgesa Bataillea, nema u Enciklopediji. “Recite, što bi to bilo vrijedno kod te gospođe Nin?” “Jedinstvena otvorenost njenih bludnih ispovijedi iz Pariza 30-ih godina, njena druženja s Henryjem Millerom i usporednim ljubavnicima, njen biografski prikaz incesta, njena ljubovanja i izleti u psihoanalizu s Antoninom Artaudom, Réneom Allendyjem, Ottom Rankom...” “To s incestom je popriličan moralni svinjac.” “A ja mislim da spolna ponašanja između odraslih osoba, ako nisu nasilje, izrabljivanje i prevara, ne trebaju biti predmet morala, već samo običaja i estetike.” “I incest?” “Kome čini zlo ljubav među najbližim srodnicima – isključimo li zloupotrebu djece, na što se ipak, nažalost, najčešće svodi?” “To je protuprirodno, kaže se, čak i među životinjama.” “Ne baš protuprirodno, ni među životinjama ni u ljudskim zajednicama, od Adama, Eve i njihove djece do lorda Byrona, a, osim toga, zar sva kultura nije istovremeno prirodna i protuprirodna?” “A, dakle, tu smo! Erotika kao nesputani libertinski igrokaz!” “Tako nekako. S kurtizanskim zanatom, ekshibicionizmom, biseksualnošću, transvestitstvom, nasladama flagelacije, pedikacije, ondinizma, et caetera, a što su po vladajućim kulturnim mjerilima još uvijek mračni skandali  umjesto maštovitih igrarija. Ne koketira li Robert Musil s incestom i još nekim prokazanim erotoposima s mnogo šarma, ironije i burleske? Nešto drugo su spolna propadanja, nasilja i zloupotrebe u odnosima moćnika, bolesnika i njihovih žrtava koja Vi majstorski cizelirate u Filipu Latinoviczu, U logoru, Galiciji, Glembajevima, Banketu u Blitvi i Zastavama.” I tu Andrea reče kako su njegovu majku Lauru privlačile Krležine fabulacije s Olgom Glembaj Warronigg, Laurom Lenbach, Ksenijom Radajevom i barunicom Castelli koja nikada nije razmišljala ni o čemu drugome nego o svome tijelu i

dnevno se prala ledom, mlijekom i limunadom i u sedamnaest raznolikih krema za kožu, a masirala svoje lice svake noći u jedanaest vrsta pomada, što su u masivnim kristalnim bocama mirisale na đurđice, ruže i mirišljivo kinesko korijenje... Jer ona nije samo subjektivno držala da je žensko tijelo važna tema za žensku pamet, već je tvrdo i po iskustvu nepokolebljivo znala, da od kakvog provincijalnog biskupa, koji s propovjedaonice govori patetično o mrtvim dogmama, pa do onog bezobraznog kelnera, koji nijemo kao voštana figura čeka da odnese pismo, da sva ta gospoda vjeruju i misle da je isključivo tijelo i tjelesno ono što ženu čini ženom. I baš začudo: od svega tog tjelesnog i materijalnog u njoj je sve bilo potpuno obratno; u njenom nujnom pogledu, u njenoj mekanoj i mirisavoj kosi, u njenom bolećivom teintu, u svemu tome bilo je nečeg višeg, kao romantično i uzvišeno rezigniranog, jedna nijansa one fantastične i lelujave odsutnosti od svake životne stvarnosti... upravo taj dašak nečeg nadzemaljski poetičnog u njoj i njenoj tajnovitoj pojavi, to je bilo ono za čime ludovahu njeni ljubavnici...

Zapostavljena radost erotizma I sâm je volio ekspresionističke karaktere koje je Krleža satkao i hitnuo u lice oficijelnoj kulturi, ali ne usudi se reći da je nesloboda seksualnosti jedan od aspekata “hrvatske književne laži” koji je Krleža propustio dijagnosticirati i da je sâma Krležina erotika jednostrano sumorna i krvava, s malo izuzetaka poput onoga iz Zastava:

...otvorio je nervozno vrata, a u sobi na divanu, u svjetlosti svijeće, sjedi žena u košulji, i jedno muško biće, u tamnom ruhu s crvenom kravatom, kleči pred ženom, zaronivši svojom kosmatom glavom u razotkrita bijela ženska bedra, apsolutno bijela, u punom porculanskom kontrastu nagoga mesa i crne čarape.1

I u nedavno objavljenoj Ljubavi na odru, uz toliko dobre psihologije i povijesne dramatike u susretu kozmopolitskog idealista Kamila Emeričkog i poetese Ane Borongay, ima tek uzaludnog iščekivanja da se dogodi kakav erotski uzlet s tom ženom “koja je njemu mogla biti mama”. “Samo hoću kazati da postoji ona druga, bajkovito svijetla strana spolnosti koja se danas literarno, književnopovijesno i teorijski zapostavlja. I de Sanctisova Povijest talijanske književnosti, iako se diči laičkim i socijalnim usmjerenjem, ignorira bogati erotizam renesanse i samo pljucka na Aretina.” “Da”, potvrdi Vereš, “radosni erotizam je rijetkost u hrvatskoj, kao i uopće u srednjoeuropskoj i južnoslavenskoj književnosti, s tek nešto renesansnih stihova Janusa Panoniusa, Nikole Nalješkovića i Antuna Gleđevića, jer ona je u stvarima ljubljenja uvijek patnička, patetična i moralistički kombativna, zajedljiva ili cinična, za razliku od našeg dosta pustopašnog slikarstva. Jedan od izuzetaka su, ali bez literarne težine, raskalašeni i ilegalnoj prodaji namijenjeni stihovi koje Milan Begović objavljuje oko 1920. uz mapu crteža Milivoja Uzelca.” “Begović je prije toga napisao, pod pseudonimom Xeres de la Maraja”, reče domaćin, “poprilično tanku pastoralnu liriku Knjiga Boccadoro, o kojoj Matoš kaže ‘bijaše puna prazne slame, fraza, gongorizma’, u stilu:

Hoću te vjenčat, Zoe, u poljima

gdje tlo je ravno, plodno i podatno,

na kome hlada do noći ne ima;

...

Pogledaj, Zoe, to polje za nas je

postelja bračna...



i još niz blago škakljivih pripovijesti koje su 1923. objavljene u Nasmijanim srcima i već tada izazvale uglavnom negativne književne ocjene kao građansko pomodarstvo.” “Xeres de la Maraja!” trgne se doktorand, “i Verlaine je u tadašnjoj modi hispanizma objavio pod pseudonimom Pablo Maria de Herlagnez svoju žestoku zbirku Les Amies.” “Samo je Antun Barac to cijenio”, Vereš će, “kao renesansnu satiru vrličkog Pana u kojoj nema težine bolesnih, prezasićenih čula.” Tu je pisac znao ipak doseći neke smjelije erotske slike, poput one iz Kvarteta o dami kojoj se rastvori ogrtač i ukažu gole grudi i trbuh sve do bedra, a na jednoj njenoj sisi sa sjenastim okom bez obrva zakovrči se duga dlaka.” “Čitao sam prvu knjigu Gige Barićeve”, reče Andrea, “dobro pisane, duhovite i s ponekim odbljescima senzualnosti, ali tim više sam se ljutio na Begovićeve sudove o erotizmu kao izopačenosti i perverzitetu.” “Sudovi najvjerojatnije neiskreni”, Vereš će, “za potrebe okolne hipokrizije.”

Kako ljube hrvatski pisci? “A ja bih volio znati”, iznenadi ih domaćin, “kako se krevetno bijelila Ana Karenjina u najsretnijim časovima njenih golih idila.” “To je razumljivo”, prihvati doktorand, “jer je itekako čudno da u gotovo svim romanima, deklarativno toliko zauzetim Erosom, po vladajućoj bigotnosti ne smije biti prave nagosti i spolnih čina. I ne samo Tolstoj nije smio prikazati Karenjinine krevetne zagrljaje, nego to nisu smjeli učiniti na filmu njene interpretatorice Greta Garbo i Vivien Leigh.” “Što bi mogao biti jedan od razloga da Tolstoj na kraju izgubi volju za životom”, veselo će Vereš. “Kultura se uvijek gradi i na prešućivanjima”, zaključi domaćin, “pa je jednako smiješno što sva književnost i ostala umjetnost šuti o velikim i malim nuždama čovječanstva, tako da bi neki izvanzemaljci iz njih mogli zaključiti kako stanovnici ovog planeta ne kenjaju i ne pišaju, a mi dobro znamo da su, na primjer, za srednjeg vijeka tone izmeta i mokraće izlijevane na ulice i da se samo s kočijama i konjima moglo izbjeći da društvena elita ne gaca po tome...”

Tu nastupi kraći muk, domaćin se smiješeći, dok Vereš ne nastavi: “Kaže se da je erotika Polića Kamova morbidna i abnormalna, ali ona je zapravo više teška patetika grijeha i nesreće, kao kad taj po Wiesneru ‘najstrašniji pjesnik hrvatski’ čini da u drami Orgije monaha Boško pravi dijete zavedenoj služavki, njegov brat želi sestru i zbog toga se izjeda te ujedno otkriva ocu da zna za njegovo nezakonito dijete, pa onda sestra Mimi, koju je razdjevičio očev kolega Dragan, zadavi služavkino novorođenče. Ili, kad u drami Čovječanstvo uglednik Srđan vjenča Leu, no ona je i dalje nevina, jer je on impotentan, pa odluči otići s drugim, a muž kao da priprema ubojstvo...” I još pridoda iz Pjesme nad pjesmama:

Naša će ljubav biti kaos: mutna i izmiješana i ljudi joj ne nađoše dolične riječi,

mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava pjesma naša,

čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti prokleta pjesma naša.



A onda i Andrea, ne usudivši se upitati domaćina zašto je, kako mu reče Vereš, kod pretiska Hodorlahomora Velikog 1923. maknuo posvetu Kamovu, navede od mrtvog pjesnika:

Pijanka me oduševljava kao i žena; samo u mamurluku mogu pjevati pjesme. Ne pravim nikakve razlike između licejke, sluškinje i prostitutke, kao ni između vina, piva i rakije. Pijem da se opijem i ljubim da se naljubim.



Potom reče da voli pamet Matoševih feljtona, putopisa i pakosne kritike, koliko ih je uspio upoznati, ali da mu je smiješna dramatika njegove pripovijetke Camao koja je trebala isijavati nekakve poovski bizarne strasti i scene, a zapravo bez jedne rečenice uvjerljive erotike. “Iako baš za Camao piše Gustl prijatelju Vladimiru Tkalčiću, pridoda Vereš, ‘nekaj bolšega nikad napisal ne bum’”. “Istina, Matoš je bio literarno neerotičan”, složi se domaćin, “unatoč njegovim iskustvima s pariškim kokotama, tako da i za njega donekle vrijedi ono što sâm reče o Kranjčeviću:

Kao kakav asket, on u ljubavi nalazi samo razočaranje, grizodušje, i Eros nepobjediv nije njegov bog. Taj moćni pjesnik je od najslabijih naših ljubavnih pjesnika. Slatke jagode s nježnih toplih ženskih prsiju bijahu mu grke.”

Andrea ne htjede uvesti u temu Tina Ujevića, znajući za ponor neshvaćanja između njega i Krleže, a imao bi što reći o aseksualnosti pjesnikova života i djela, u kojima ipak ne manjka čežnje za nekim idealnim ženstvom, naročito u Kolajni,

– božanska ženo, unuko visoke

pramajke Eve, pred tobom sam Adam,

i jer te volim, ja od tebe bježim,



s jadanjima poput “užas me hvata pored mladih žena” i “od mesa moja duša pati/zbog jedne žene ja propadam”. No, kako reče da ne zna za Uzelčevu i Begovićevu mapu, Krleža ustane i ode do jednog ormara, “evo snimke tog neobjavljenog prijapskog djela koje je Društvo književnika Hrvatske 1960. nabavilo u antikvarijatu na Zrinjevcu i darovalo Institutu za književnost JAZU-a: Begovićevih sedamnaest soneta, pripisanih Anakreontu, pod naslovom Grčka proljeća i kano u prijevodu markiza Honnoréa de Trottoirea, uz jednako toliko Uzelčevih crteža.” “Sedamnaest soneta”, prene se Andrea, “samo jedan više od Aretinovih Sonneti lussuriosi!” “Da vidite kako su i neki našijenci bili obaviješteni o veselom erotizmu! Slaveći Anakreonta, koji je toliko slavio vino da je navodno poginuo zadavljen sjemenkom grožđa.”

“Bezobrazni istarski Firentinac” Doktorand je listao Uzelčeve secesijske crteže i glasno čitao Begovićev sudar fauna i nimfe:

Napokon jezik široko razvuče

Po pizdi s njime amo tamo trče,

Ližući mlijeko, po rupici tuče

I izvor soka ljubavnoga srče.

A kurac njegov, ukočen od strasti.

Baš povrh njenih malih usta visi,

A kapljica mu sja na vrhu slasti.

Obilna muda polegla na sisi,

Ručicom dotle ona kurac prima,

Jezikom s vrha, prvu kap mu snima.



Oh, divan pogled! Sva narav oko njih

U slatkom stade drhtat uzbuđenju:

I mrav i vrabac – bikovi i konji –

Sve mahnita u ljubavnom vrenju.

Na Olimpu također nasta strka:

Put zemlje gleda Zeus i kurac drka.



A onda opet započeše s nova

S jačom snagom i s bijesom divljim

U zavrtanju mahnitom guzova

I nasrtajem sve žešćim i življim.

Od udaraca zemlja iskram vrca

Od uzdisaja čitav vazduh ječi.

A on sve dalje, samo dalje gnječi.

Po treći put kurac bijesno štrca.

Al on se ne da – ne vadi ga vanka,

Već jebe dalje – jebe bez prestanka.



A kad mu dodijalo tako,

On slazi s cure u hitrome skoku

I obrne je naglo naopako

Nek dupe gleda spram nebu visoku.

O krasno prkno – o okruglo milje,

O divna knjiga sa stranice dvije,

Što ljepše vonja neg ruža i smilje

Što više vrijedi nego pizde dvije.

I faun pred njim sav pobožan kleče

Po prosjeklini jezikom vrluda

I traži tjesnac odakle prdac teče.”



Recital završi s “baš à la Baffo!” i domaćin tada reče “dragi naš gospodine libertin, Vi biste mogli, ako jamčite za kvalitetu one trojice ili četvorice izostavljenih erotičara, nešto napisati o njima za novo izdanje Enciklopedije – ali ne više od po pet redaka!” “Neke bi trebalo spomenuti i u inače pristojno sačinjenu natuknicu Erotika, a i tu također bolje razlučiti erotiku od pornografije.” “Kako?” “Po estetskoj i intelektualnoj vrijednosti... jedno su Marcijal, Chorier, Nerciat, Laclos i Apollinaire, drugo gomila pisanija s kioska i seks shopa.” “Tu razliku danas stvara masovno tržište”, prosudi Vereš, “zamjenjujući nekadašnju razliku klasičnih tekstova i pučkih sirovosti.” “Razlika koju Rabelais, Bracciolini i Aretino počinju prevladavati”, pridoda Andrea. “A sad nam još recite kakvi Vas to toposi brinu doktorandski.” “Vašoj Enciklopediji nedostaju još i natuknice ‘topos’ i ‘topika’, mada su u znanostima kulture to sve značajniji pojmovi koji se ne svode više na područje retorike.” “Saša, vidi kako nam ovaj bezobrazni istarski Firentinac malo-pomalo mesari Enciklopediju!” I Firentinac, ponesen tom živošću, ispriča nešto o vrstama i relacijama erotoposa, ustrajavajući nadasve na onima navodno protuprirodnima ili perverznima. “Dakle, uz povijesnu panoramu erotskih djela, Vaša disertacija bi imala i cilj revizije shvaćanja o perverziji?” “Da, između ostalog, ali... da sada ne gnjavim, gospodine Krleža, jer Vam oduzimam odviše vremena, volio bih jednom čuti Vaše mišljenje o načinima izvođenja i ocjenjivanja erotskog kroz epohe...” “Svakako. Ostavite mi svoj broj, dogovorit ćemo sastanak ovdje ili uz erotološku kavicu u Palaceu.”

Andrea upita domaćina želi li nešto iz porodične knjižnice u Firenci, kamo ide za mjesec dana. “Preslikajte mi, ako možete, one Chorierove dijaloge.”



Kad Rita ču za razgovor s Krležom, a na spomen Begovićevih stihova, ona se požali da ništa ne zna o Anakreontu i Andrea joj objasni da je taj bio silni vinopija i nimalo opsceni pjesnik te na komadu papira napiše ove njegove stihove iz izdanju Isidora Lisieuxa:

A présent, tu pais les prairies

Et bondissant, légère, tu folâtres:

C’est que tu n’as pas d’écuyer

Habile à te dompter.2



I ona opet prijeđe na jedan neobičan i njoj naročito drag Krležin prilog animalističkom erosu u slavnoj tradiciji Plutarha, Campanelle, Voltairea, Schopenhauera i Schweitzera:

Zašto, na primjer, prepolovljene goveđe ili praseće strvine po mesarskim izlozima ne djeluju s podražajem na bljuvanje ili s pobunom crijeva? One krvave, ranjave krpetine životinjskog mesa nesumnjiv su dokaz odvratnog, upravo podlog ubojstva, ali taj kriminalni prerez svinjske utrobe u kobasičarskom izlogu ima svoj kakav-takav, više-manje danas još ipak relativno stvaran i mesožderskim prilikama uslovljen smisao: pravom, nepatvorenom, mesožderu takav je prerez masne i raskrvarene svinje lijep jer se prije svega može pojesti