Tamara Brixy  

Ljepota je u mogućnostima

Savska cesta, zapadna žila kucavica središnjeg dijela Zagreba, danas započinje na “Zelenom valu” (nekad je išla sve do Ilice) i nakon dugih oko 2770 m završava na obalama rijeke Save. Mogli bismo reći da Savska cesta započinje na “Zelenom”, a završava na “Savskom valu”, iako ga ne dodiruje. Na tom zadebljalom kraju Savske nalazi se jedno od najfrekventnijih mjesta u gradu – tramvajsko okretište i autobusni terminal Savski most. Ovo prometno čvorište, još uvijek bez službenog imena, ovdje postoji već desetljećima. Zapravo je riječ o povijesnom mjestu izlaska Zagreba na njegovu rijeku i lokaciji koju su odredile potrebe, a oblikovala - improvizacija. Danas tim prostorom dnevno prolazi između 25 i 40 tisuća putnika, i to ne računajući bicikliste i pješake. Sve to očigledno nije dovoljan razlog za službeno imenovanje mjesta koje po svojoj upotrebi nadilazi pojam ulice, a koje se neslužbeno ponekad naziva i Geto. Upravo to mjesto danas je i najživlja točka na zagrebačkim obalama Save. Ondje gdje Savska cesta završava, međutim, nije kraj puta. U nastavku se, preko rijeke, pruža Savski most koji spaja stari i novi Zagreb. Luksuzom koji nudi ne mogu se pohvaliti susjedni mostovi s njegove lijeve i desne strane. Savski je most, naime, zasad jedini pješački most u Zagrebu. Okretište bez službenog imena nalazi se s njegove sjeverne strane. Veliki potencijal te lokacije do sada nije bio u potpunosti neprepoznat od strane Grada i struke, no iako je bio temom niza arhitektonskih i urbanističkih natječaja, sve to ostalo je bez realizacija, po čemu ovo mjesto nije iznimka u gradu. 

Nedaleko od sadašnjeg terminala, na lijevoj obali Save, nalazilo se i poznato zagrebačko kupalište i prva službena zagrebačka nudistička plaža – Babinjak, omiljeno mjesto dokolice za stanovnike grada. Posljednji ostaci “drvenog grada na vodi” srušeni su prije dvadeset godina, jednog vrućeg ljetnog dana u srpnju 1996. godine (16. 7. 1996.) dok je dvadesetak građana još uvijek hvatalo zadnje zrake sunca. Razlog rušenja bili su učestali požari i loše stanje drvene konstrukcije iako je svojedobno postojao plan obnove i prenamjene tog povijesnog zdanja. Danas više nema kupališta, ali nema ni odgovarajuće veze s okretištem. Prekinula ju je izgradnja Jadranskog mosta. Upravo je jedan od važnih programskih momenata budućeg oblikovanja toga prostora ponovna uspostava, odnosno uređenje, koridora čija važnost nadilazi odnos s okretištem, već je bitna i za nasip u cjelini. S okretišta, u svakodnevnim dolascima i odlascima iz grada, odredišta su: Trg, Ljubljanica, Dubrava ili pak Goli Breg, Čehi, Ašpergeri i mnoga druga mjesta. Zanimljivo je da sve autobusne linije s okretišta Savski most idu na južnu stranu rijeke. Jedan je to od ključnih argumenata u promišljanju budućeg terminala koji se sada planira neposredno sjeverno od sadašnjega, tj. na sjevernoj obali Save, a mogao bi biti i na Kajzerici, s južne strane rijeke gdje svi ti autobusi i voze. Time bi se rasteretio promet. Pri seljenju terminala, otvoreno ostaje pitanje da li i u kojoj mjeri zadržati naglašeno tranzitni karakter okretišta kako bi se zadržala njegova živost. Naposljetku, ovdje prolazi i najstarija veza koja spaja grad Zagreb s Primorjem. Možemo slobodno reći i da se ovdje nalaze jedna od glavnih vrata grada, a Savska cesta, prihvaćali mi to ili ne, jedna je od najvažnijih gradskih osi kao što je to 1970-tih godina u jednom arhitektonskom natječaju za prostor Trnja istaknuo arhitekt Ivan Crnković.

Simbolika mjesta Prostor okretišta kao točku grada koja pulsira snažnom simbolikom slobode kretanja i življenja nije bilo moguće tako lako ignorirati, stoga je bilo neizbježno o njoj razmišljati kao o važnom gradograditeljskom elementu. Posve ispravno i zdravorazumski je, dakle, bilo raspisivati natječaje i natječajima, između ostaloga, predlagati npr. izmicanje autobusnog terminala kako bi se prostor prometno rasteretio i omogućio da živi na svim gradskim nivoima, a ne isključivo i samo na prometnom. Ona najzanimljivija natječajna rješenja ukazivala su na izlazak grada na rijeku baš na tom mjestu, gdje je Sava blizu. Toliko blizu da se čuje, ali ne vidi. Toliko blizu da se osjeti, ali ne konzumira. Dodatno otvaranje prema vodi i silazak na rijeku omogućio bi vremenski rascjep koji poziva na dokolicu i boravak, a koji je naprasno izbrisan preregulacijama. Međutim, istovremeno se pokazalo da je ono zdravorazumsko teško i ostvarivo, iz manje ili više poznatih razloga. Sve nas navodi na zaključak da problematika tog mjesta zapravo dira u puno veću i ozbiljniju problematiku “grada na rijeci” koja je, čini se, oduvijek bila zagrebački izazov. Neko buduće rješenje za bezimeno mjesto na završetku Savske ceste, neposredno prije Savskog mosta treba tražiti i u širem kontekstu. Kontekstu mosta i onoga što most spaja, nasipa i odnosa prema rijeci, kontinuitetu i povezanosti novoplanirane rekreacijske zone s onom postojećom na Jarunu, sportskim centrom i bazenom Mladosti. Zanimljivo i, čini se, nikako beznačajno zapažanje arhitekta i urbanista Zorana Hebara je ono u kojem navodi kako je potez Savska cesta – naš bezimeni terminal – Savski most – Remetinečka cesta, zajedno sa šetalištima na nasipu cijelom svojom duljinom u istoj razini, bez značajnije promjene nadmorske visine što se ne može reći i za ostala obalna žarišta rijeke. Ulica, trg i most formativni su elementi ovog dijela grada prilagođeni pješaku. Na tom tragu su arhitekti Zoran Hebar i Nada Šilović 1985. godine u sklopu Zagrebačkog salona, u sekciji Prijedlog, ponudili zanimljivo rješenje koje je nažalost ostalo nezapaženo i bez značajnijeg utjecaja na daljnja promišljanja. 

Savski trg Dobra karakteristika tog mjesta, koju analitičar prostora Saša Šimpraga, nudeći već na razini imena poželjnu upotrebu, vizionarski naziva “Savskim trgom”, upravo je njegova lokacija, odnosno položaj u gradu, uz rijeku. Sav potencijal “Trga” nažalost je prigušen nedostacima koji su rezultat nebrige i zapuštenosti. Isključivo prometna funkcija guši prostor i ne poziva na boravak i zadržavanje dulji od neophodnog. Postojeća nedostatna infrastruktura i urbana oprema ne zadovoljavaju ni prometnu funkciju, a kamoli išta više od toga. Gradski terminal bez natkrivenih stajališta, klupa za sjedenje, koševa za otpatke i javnog WC-a gotovo da se i ne može nazvati gradskim.

Pitanje reorganizacije autobusnog prometa može se već sada riješiti na bolji način i bez gradnje novog terminala kroz kreativna rješenja i minimalna izmještanja. No, prije svega, da bi se na neko pitanje odgovorilo, neophodno je postaviti ga. U nedostatku razgovora o gradu na drugim razinama, upravo se aktivističkim i drugim angažmanom na stol svakodnevice postavljaju prava pitanja. Ne treba ni zaboraviti da se radi o javnoj površini koja se zbog svoje slojevitosti cjelovito ne može rješavati nikako drugačije nego interdisciplinarnim natječajem. Preduvjet za uspješnost natječaja, odnosno dobivanja dobrih natječajnih rješenja jest kvalitetan natječajni program. Pritom bi natječaj za Savski trg mogao biti idealno mjesto za provođenje eksperimenta grada na obali. Na umu valja imati i da je sve manje mjesta koja nam daju mogućnost stvaranja novog stoga je takva mjesta važno prepoznati i pomoći im da postanu ono što mogu biti. Prepušteno sudbini, to je gradsko mjesto samo definiralo svoje korisnike, svoju prirodu, potrebu i program. Svoju kaotičnu, stihijsku stvarnost. I iako je njegova stvarnost isključivo utilitarna i neartikulirana, ne mogu se oteti dojmu da su njegovi nebrojeni nedostatci ujedno i njegovi nebrojeni potencijali. Unatoč zapuštenosti, svakodnevna životnost i živahnost te iznimno bitne točke za grad, može ispuniti i optimizmom. Pravi je užitak promatrati kako budući “Savski trg” uz sve svoje mane živi svoju spontanost. Volim ondje boraviti bez razloga, očekivanja i cilja. Bez pitanja. Osjećam da sva ljepota toga mjesta leži u mogućnostima. Mogućnosti onoga što će tek postati i mogućnosti odlaska u... Ašpergere. Htjela bih uvijek moći tamo doći i razmišljati kuda bih sve mogla otići. Bez obaveza. Iz razloga, koji je Ivo Andrić jednom lijepo opisao: “...jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog”.