Catherine Mackintosh pokazala je da se u njezinim izvedbama uvijek može računati na klasičnost i odmjerenost, bez pokušaja ekstravagancije ili avangardnosti
Uz koncert Hrvatskog baroknog ansambla i ansambla Antiphonus, održan u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu 26. travnja 2015.
Ime britanske barokne violinistice Catherine Mackintosh, barem u zagrebačkim glazbenim krugovima, nije nepoznanica. Ona je već dugogodišnja prijateljica Hrvatskog baroknog ansambla, a članovi joj od milja tepaju i da je njihova “barokna mama”. Mackintosh je pripadnica pionirskih krugova povijesno obaviještenog izvođenja u Velikoj Britaniji, gdje je od samih početaka nastupala u ansamblu Academy of Ancient Music pod umjetničkim vodstvom nedavno preminuloga Christophera Hogwooda. Njegov je utjecaj, čini se, ostavio ponajviše traga na njezinim estetičkim promišljanjima, barem kad je riječ o oblikovanju (zadanoga) programa u zvučnu sliku koju se predstavlja publici.
Na programu koncerta naslovljenog Eternal Source of Light Divine našla su se djela Henryja Purcella i Georga Friedricha Händela skladana uglavnom kao rođendanski pokloni engleskim kraljicama Mariji i Ani. S obzirom na to da je riječ o vokalnoinstrumentalnom programu, (konačno) se učinila logičnom ideja pozvati ansambl Antiphonus, koji se dosad na vlastitim koncertima pokazao sjajnim vokalnim sastavom.
Pomno odabrana tempa Prvi dio koncerta započeo je grandioznom četverostavačnom uvertirom Prigodnom oratoriju, HWV 62 Georga Friedricha Händela, koja je, osim standarnog rasporeda gudača, uključivala dvije oboe, fagot, tri trube i timpane. U njoj je Catherine Mackintosh pokazala da se u njezinim izvedbama uvijek može računati na klasičnost i odmjerenost, bez pokušaja ekstravagancije ili avangardnosti. To nipošto ne znači da su njezine izvedbe dosadne; dapače, pomno odabranim tempima uspijeva izvući muzikalnost iz svih članova ansambla, što je bilo najočitije na samome početku drugoga dijela koncerta, u Chaconne iz Händelove Terpsihore, koja zahtijeva angažman od svih skupina instrumenata u ansamblu.
Ujednačeno sviranje Ode za kraljevske rođendane dobar su način da se predstave sposobnosti vokalnog ansambla (ili zbora) i solista. S obzirom na to da su na ovome koncertu u ansamblu Antiphonus bila samo dva glasa po dionici, od pjevača se zahtijevao poseban angažman, kako u zborskim, tako i u solističkim dionicama, budući da su solisti bili ujedno i članovi ansambla, kao što je bilo u izvedbi Bachove Muke po Ivanu u ožujku ove godine. Purcellov i Händelov glazbeni jezik nešto je dručkiji od Bachova, a značajno drukčiji od ranobaroknih skladatelja. Ta je razlika između repertoara koji ansambl Antiphonus inače izvodi i onoga koji je bio izveden na ovom koncertu, bila u interpretacijskom smislu očita. Osobito je u Händelovoj Odi za rođendan kraljice Ane, Eternal Source of Light Divine, bilo čujno da je glas altistice pomalo nepogodan za ono što je Händel zapisao. Solistički su se ulomci pokazali pomalo problematičnima za sve soliste osim sopranistice Monike Cerovčec.
No nije problem nastao samo kod solističkih nastupa, nego i u zajedničkim nastupima obaju ansambala. Iako je Antiphonus stajao ispred Hrvatskog baroknog ansambla, to mu nije pomoglo u boljoj razgovjetnosti pjevanoga teksta. Ako se zbor vodi načelom jednoga ili dvaju glasova po dionici, i to u djelima koja su očito pisana za veće sastave, onda bi se i instrumentalni sastav morao tome prilagoditi, barem u količini gudača.
Sviranje Hrvatskoga baroknog ansambla bilo je više ili manje ujednačeno, a valja istaknuti da se (konačno) popravila i situacija s puhačima, pa su tako Stjepan Nodilo na oboi i blokflauti, Ana Benić na blokflauti i Matko Smoličić na fagotu pokazali kako i barokni drveni puhački instrumenti mogu dobro i muzikalno zazvučati. Nadajmo se da će se tako i nastaviti.