Peti, završni dio teksta “O konceptu i ulozi komunističke partije: pretpovijest i doba Oktobarske revolucije (esej iz političke epistemologije)”
Osim teorija i prakse jugoslavenske Komunističke partije na području samoupravnog sistema baziranog na radničkim savjetima, čime ću se baviti u posebnom eseju, i možda nekih zbivanja poslije revolucije u drugim zemljama (Čehoslovačka u Dubčekovo vrijeme, Vijetnam?) s kojima nisam dobro upoznat, glavnu torziju u Lenjinovoj teoriji vlasti i partije iza 1945. napravio je kineski vođa i teoretičar Mao Zedong u godinama nakon 1966. (Stvarao je važne teorijske i praktične novume od 1927. nadalje, uključujući njegova razmišljanja o dijalektici i “narodnoj demokratskoj diktaturi”, vidjeti Bernal 1000-03.)
Ne spominjući kritike Bordige, Trockog ili Jugoslavena, koje vjerojatno nije čitao ali je svakako prezirao, Mao je preveo njihovu političku suštinu u jasnu i radikalnu akciju. Naime, obzirom na to kako je komunističku partiju Lenjin (djelomično i nevoljko) suoblikovao u teškim okolnostima iz 1918.-21., a Staljin kasnije zamrznuo u potpuno represivan oblik, glavno proturječje života poslije revolucije na kraju leži u monolitnom, neprovidnom i nedemokratskom načinu na koji je komunistička partija vladala — ako ne u oblikovanju nove arogantne vladajuće klase, visoko nad masama. Istina, kineska pobuna poslije 1966. bila je duboko zaražena i nagrđena osobinama koje je Mao dijelio sa staljinizmom, poput mržnje prema intelektualcima nekonformistima i spremnosti na golema uništavanja života i vrijednosti u ime svoga cilja. “Bez obzira na to, mora se jasno reći da to nije bio najvažniji vid kulturne revolucije iz 1966.-69., samo najodbojniji i najodvratniji. Najvažniji vid bio je scenarij pobuna masa… direktno protiv Partije” (Preve 230). Prijetnja revolucionarnom cilju emancipacije, obično poznata kao “kapitalistička restauracija”, rodila se unutar jedine društvene klase sa stvarnom moći, izvršne jezgre komunističke partije; a ekonomski razvoj samo ju je pojačavao. Kad je to dokučio, Mao ju je počeo razgrađivati na način koji smatram pogrešnim, dopuštajući karizmatski kult i “nahuckavši mase [fanatične omladine] na arheološke spomenike i ponižavajući stare profesore koje su vukli kroz blato” (idem 231) — to jest, porekavši djelom horizont u ime kojega je navodno djelovao.
Međutim, kad je jednom pustio iz boce duh omladine i radnika, pojavili su se nepredviđeni faktori. Prvi je zahtjev najosvještenijih (šangajskih) radnika za izravnom vlašću nad sredstvima proizvodnje, a drugi njihov napad na “teoriju proizvodnih snaga”, to jest, na Staljinov primat industrijalizacije nad svjesnom klasnom borbom za emancipaciju radnika. Ovo drugo značilo je povratak, poslije stoljeća pogrešnog shvaćanja i usmjerenja, Marxovoj ideji da društvena formacija ne ovisi o tehnologiji nego o njenoj funkciji, o prirodi trenutnih društvenih odnosa u proizvodnji. Nije prvenstveno važan pravni oblik vlasništva, nego nerazmjer (unutar i izvan direktne proizvodnje) u moći, znanju i povlasticama između vladalaca i onih kojima se vlada, eksploatatora i radnih plebejaca. Prema tom pristupu, moglo bi se nagađati da je Mao htio spriječiti upravo ono što se dešava zadnjih desetljeća, dakle stavljanje cijelog tereta “primitivne akumulacije kapitala” na pleća seljaka (usp. Magri 205) i radnika.
Kulturna revolucija bila je manevar kliješta Ukratko, kulturna revolucija bila je manevar kliješta, gdje vođe (njih desetak) koji su zadržali stratešku podršku vojske i neka važnija komunikacijska sredstva pokreću gradske plebejske mase protiv partijskog aparata u sredini. Stoga je imala dvije duše: plebejsku protu-oligarhijsku, i želju maoističkog rukovodstva da ponovno preuzme vlast. U tome se razlikovala od staljinističkih terorističkih čišćenja odozgo prema dolje; ali Maov cilj nije bio zamijeniti, pa ni trajno dopuniti, komunističku partiju, nego promijeniti njezino rukovodstvo. Zato je Mao, kad su žestoki sukobi 1967. počeli razdirati samu vojsku, krenuo kočiti pobunu mladih i radnika (usp. Badiou 95-98, i vidjeti njegovu kritičku povijest 99-126; također Russo, i Ali 150-51), i dao ju ugušiti 1968. Mora se istaknuti da je samo u vrlo malom broju ogromnih država, polu-kontinenata poput Kine, zamislivo otići čak i tako daleko a da se pritom ne izazove otvoreni građanski rat.
Tako je postalo očito da uključivanje radnika i seljaka u dominantnu klasu, u svijetu kojim još uvijek dominiraju kapitalizam i rat, “neće značiti nestanak klasa i neće se poklopiti s brzim izumiranjem države… nego vrlo tešku borbu… između kapitalističkog usmjerenja i socijalističkog usmjerenja, uključivo unutar same komunističke partije,” jer njome može početi “dominirati želja za obnovom kapitalizma. Preobrazba partije tako da se politička kontrola prenese u ruke masa —studenata, radnika, seljaka — bila je sredstvo kojim se Mao pokušao tome suprotstaviti.” (Balso 20-21) Šangajska komuna s kraja 1966. otišla je još dalje kada je stvorila nezavisne radničke organizacije i napala slijepi produktivizam koji ih je porobljavao. Drugim riječima: čak i najradikalnija politička revolucija lenjinističke avangardne partije zasnovana uglavnom na masama seljaka (čiji je ideal postati kancelarijski činovnik) ne vodi nužno do nestanka klasa, nego do njihove duboke reorganizacije.
Uza sve njihove smiješne i sektaške vidove, neke “maoističke” struje na zapadu shvatile su da se unutar staljinističkih komunističkih partija formira nova eksploatatorska klasa manipulatora, spremnih da postanu izravni kupljeni najamnici međunarodnoga kapitala. Potvrdu toga vidjeli smo nakon 1989. u opscenoj jurnjavi partijskih dužnosnika za unosni smještaj, od bivše Jugoslavije do Ukrajine.
Sukob između kreativnosti i moderne masovne politike Brzi pogled unatrag na čitav ovaj esej o pojmu i ulozi komunističke partije od Marxa do Maoa ne može ovdje dati nikakav cjelovit zaključak. Njime se žele samo istaknuti tri epistemološka argumenta koja se čine očitima 40 godina nakon što je napuštena teorija koju je Lenjin izgradio na temelju primjene Marxa na vrijeme svjetskih ratova i Rusiju, i 25 godina nakon potpunog kraha njene provedbe u praksi.
Prvi problem, ne samo za društvenu klasu intelektualaca nego za sve kreativne osobe, a koji je već Marxu bio sasvim jasan, izrasta iz sukoba između kreativnosti i moderne masovne politike prožete otuđenjem (iako pokatkad ustajući protiv njega), “pri čemu je komunistička partija samo najlogičniji izraz općeg trenda 20. stoljeća”. Aktivni član ima u stvari samo “jednokratni ili rijetki izbor između paketa gdje kupujemo neprijatan dio sadržaja jer nema drugog načina da dođemo do ostalog dijela” (Hobsbawm, Revolutionaries 30). Po nekoj vrsti Greshamovog zakona — po kome loš novac potiskuje dobri iz opticaja — osobe koje misle unaprijed i/ili glasno bit će u nepovoljnom položaju u sukobu s lukavim taktičarima: u Oktobarskoj revoluciji, to je bila sudbina Trockog i Buharina suočenih sa Staljinom, nakon nestanka iznimne sinteze obaju kvaliteta u Lenjinu. Kreativci će dakle iskočiti ili biti izbačeni s kola povijesti na nekom zaokretu: masovna politika postala je intelektualno (i moralno) sumnjivim poslom.
Okoštala prethodnica Drugi problem možemo nazvati okoštalom prethodnicom. Možemo početi Gramscijevom izrekom “da se osvoji demokracija u državi, čvrsto centralizirana Partija može biti nužna — ustvari, ona je skoro uvijek nužna” (Q 236). Badiou primjećuje da Maova Kulturna revolucija (uz, sekundarno, omladinske pobune oko 1968.) obilježava svršetak duge sekvence čija je središnja tema komunistička partija, a vrhovni politički pojam je proletarijat (Siècle 93). Nisam nikako siguran što je konačno svršilo, a što valja ponovno izumiti u 2.0 obliku; no duboko u emancipacijskom pothvatu čiji je — nužni, čini se — uslov bio da ga da do pobjede dovede svjesna, elitna skupina, postojalo je opasno urođeno proturječje. Kako kaže Badiou: revolucionarna partija nastaje osobnim pristupanjima, ona je politički organ izvan državnog aparata, posvećena je uništenju kapitalističke države u korist ne-državne države, mjesto je prelaza prema bezdržavnom i besklasnom društvu; stoga oslobodilačka revolucionarna partija postoji u ključnoj i trajnoj napetosti između radikalnog karaktera ne-države i državnog karaktera njene revolucionarne pobjede i vremena koje slijedi (Hypothèse 145-46; pokušao sam tome prići u Suvin, “15 teza”). Ipak, zahvaljujući nedijalektičkoj vjeri u povijesnu nužnost, to je po pravilu dovodilo do stalnog prisvajanja državne vlasti po komunističkoj partiji, čak i 10 ili 20 godina nakon revolucije, kada taj monolitni tip vlasti više nije odgovarao potrebama društva.
Opasnost se teoretski može izbjeći Gramscijevom hegemonijom u neprekidnoj kulturnoj i pragmatičnoj osmozi s klasama u čijem bi interesu trebala vladati; no, pod neprestanom prijetnjom rata, nemamo povijesnog primjera takvog rješenja. Možda je razlog tome što su se, zbog nesklonog okruženja kako rata tako i ekonomske i kulturne zaostalosti, sve uspješne revolucije suočavale s Trockijevim “zakonom kombiniranog razvoja” (27) po kojem antiburžoaske revolucije u zaostalim zemljama moraju u prvi plan staviti zadatke koje je slaba i/ili reakcionarna buržoazija ostavila nedovršenima, kao što su industrijalizacija, opismenjavanje, javno zdravstvo i školstvo, i tako još mnogo dalje. Nije slučajno što je Gramsci radio u Italiji (i što je ondje trideset godina prosperirala najizrazitije “organska” komunistička partija).
Partija kao katalizator Bez obzira na to, koncept partije koja si prisvaja da ne podliježe otuđenosti i opredmećenju kakvi snažno prožimaju njezinu političku bazu, te narodnoj bazi treba “čisto” rukovodstvo, bio je dugoročno neprimjenjiv — on vodi do jedne Crkve. Kako je društvo postajalo sve razvedenije, to je prisvajanje sve više vodilo porazu (usp. Stame 63-66). Sve ovisi o tome koliko se brzo može postići istinski demokratski centralizam — to jest, oblici učinkovite demokratske povratne sprege između baze i rukovodstva — prije obeshrabrenja i korupcije, i prije pribjegavanja pukoj represiji ili policiji. Optimalno, takve opasnosti mogle bi se izbjeći samo ako bi povijesno zaslužna partija postala katalizator, upravitelj i administrator samostalno nastalih plebejskih političkih projekata, drugim riječima, ako bi sve više preusmjeravala svoje djelovanje s a priori k a posteriori sintezi narodne volje. To bi moralo početi priznanjem — što do sada, koliko znam, nije napravila nijedna vladajuća komunistička partija — da se razrada revolucionarne teorije može odvijati bez obzira na to gdje se duh pojavi, unutar rukovodstva partije (kao u slučaju Lenjina, Maoa ili Gramscija) ili izvan njega (kao u slučaju Marxa, Engelsa i Lukàcsa), te odlučnim odbacivanjem papističke pretenzije o direktnoj vezi s Duhom Svetim. Alternativa je ostvarenje teze Trockog (izvorno, iz 1904., prilično žučne), a kasnije Rose Luxemburg, o “supstitucionizmu”: “Partijska organizacija supstituira partiju u cjelini; nakon toga, Centralni komitet supstituira organizaciju; i na kraju, diktator supstituira Centralni komitet” (citirano u: Cliff 27). To se dogodilo sa Staljinom, iako verzija “nasljednog” kolektivnog rukovodstva ograničenog na desetak ljudi, ili nekoliko desetaka, može također funkcionirati.
Mogli bismo, naravno, zaključiti, kratkovidnom arogancijom dosad pošteđenih, da je cijeli Lenjinov instrumentarij ili organon beznadno zastario u svijetu računala i burzi. Tim gore po sve nas. No, ako se, kako vjerujem, računala i kreativno stvaralaštvo općenito mogu iskoristiti protiv burze i nagona za smrt, tada bismo morali početi razgovarati o modelima osuvremenjene partije, kako god da se zvala. Dopustite da zaključim raspravom o nekoliko takvih modela, za početak.
Modeli osuvremenjene partije Prvi bi bio Trockijev model revolucionarne partije kao klipa u cilindru parnoga stroja: daje čudesne rezultate time što koncentrira energije mase koje se inače uzaludno rasipaju, “ali, bez obzira na to, stvari ne pokreće ni klip ni cilindar, nego para” (19). Slika i pouka prilično mi se dopadaju, ali model je previše jednostavan, ograničen i tehnokratski. Morali bismo ga danas prenijeti na nešto kao presudni softver program u kompjuterskom operativnom sustavu.
Zatim dolaze razne mogućnosti koje nabraja Cliff: Partija kao nadzornik (predradnik), kao učitelj ili kao drug u borbi (41-42). Nadzornik ili češće oficir nasuprot vojniku - Eagleton daje verziju spasilačke ekipe u rudarskoj katastrofi (Budgen i dr., ur. 48) — strategija je koju treba strogo rezervirati za situacije gdje se radi o životu ili smrti; u principu, treba ju odbaciti. Učitelj je potreban vid: moramo pretpostaviti, kao u Platonovom Menonu, da je svakom robu urođena sposobnost za osnove geometrije, ako ih netko pravilno izvuče iz njega. No ovaj je model prihvatljiv samo ako istodobno uključi (kao i svaki dobar učitelj) učenika od vlastitih đaka; a usto nije iscrpan. Drug/ovi u borbi kojima se u određenom trenutku povjeravaju koordinacijske i izvršne funkcije, poput štrajkaškog odbora ili sindikalnog predstavnika, i moraju održavati stalan dijalog sa svojim kolegama radnicima-štrajkašima ili pak propasti. To je vrlo dobar početni model.
No meni je najdraži Brechtov model (26: 76), koji ću sažeto prepričati. Dva su čovjeka živjela zajedno. Jedan je spavao u udobnom krevetu, a mlađi na kožnatoj prostirki. Stariji je budio mlađega vrlo rano, čak i kad mu se spavalo. Često je mladiću zabranjivao najukusniju hranu; za piće, davao mu je samo vodu ili mlijeko, a kad bi onaj krišom nabavio malo alkohola, oštro ga je i javno prekorio. Prošlog jutra vidio sam kako stariji na konju goni mlađega naprijed. Pa sam ga tako upitao o njegovom sluzi. “To mi nije sluga”, odgovorio je, zaprepašten. “To je vrhunski sportaš, a ja ga treniram za najvažniji meč. Angažirao me da ga pripremim.” Brechtova pouka glasi: Kad procjenjujete tko je gospodar, a tko sluga, pogledajte tko najviše profitira iz odnosa. Dakle, meni se najuvjerljivijim čini ovakav model trenera: aktivniji je od sindikalnog predstavnika, a može ga se i otpustiti; njegova je uloga ograničena, a postoji zbog zajedničke krajnje važne svrhe. Baš kao i rimski dictator, usput budi rečeno.
S engleskoga prevela Marija Mrčela.
Citirana djela:
Vidjeti: Hobsbawm u Poglavlju 2 i Brecht u Poglavlju 4.
Ali, Tariq. “On Mao Zedong”. New Left Review br. 66 (2010.): 141-51.
Badiou, Alain. L’hypothèse communiste. S.l.: lignes, 2009.
Balso, Judith. “To Present Oneself to the Present”, u: Douzinas, Costas, i Slavoj Žižek ur., The Idea of Communism. London: Verso, 2010., 15-32.
Bernal, Martin. “Mao e la rivoluzione cinese”, u: E.J. Hobsbawm i dr., Storia del marxismo, sv. 3.2. Pr. E. Basaglia. Torino: Einaudi, 1980., 977-1013.
Budgen, Sebastian, i dr. ur. Lenin Reloaded. Durham & London: Duke UP, 2007.
Magri, Luciano. Il sarto di Ulm. Milano: Il saggiatore, 2011.
Preve, Costanzo. Storia critica del marxismo. Napoli: La Città del sole, 2007.
Russo, Alessandro. “How To Translate Cultural Revolution”. Inter-Asia Cultural Studies 7.4 (2006.): 673-82,
Badiou, Alain. Le Siècle. Paris: Seuil, 2005.
Cliff, Tony. “Trotsky on Substitutionism”, u: Hallas, Duncan, i dr. Party and Class. London: Pluto P, n.d. [1980.?], 26-46.
Stame, Federico. Società civile e critica delle istituzioni. Milano: Feltrinelli, 1977.
Suvin, Darko. “15 teza o komunizmu i Jugoslaviji, ili dvoglavi Janus oslobođenja kroz državu”. Novi Plamen br. 17 (2012): 160-68.
Trotsky, Leon. The History of the Russian Revolution. Pr. M. Eastman. London: Gollancz, 1965. [orig. 1932.].