O drugom zagrebačkom nastupu Future Islands, “malog” benda iz Sjeverne Caroline koji svake godine postaje sve veći
Future Islands jedan su od arhetipskih “gerilskih” bendova dvijetisućitih koji su svoj današnji prestižni status među indie i inom publikom zaslužili prema dobrom starom receptu američkih rock bendova osamdesetih – znojem i suzama (u njihovom slučaju bez krvi), što će reći neprekidnim koncentriranjem i opetovanim objavljivanjem sve boljih i boljih albuma. Njihov ovogodišnji uradak, skoro-pa-savršena ploča Singles, ujedno i debi za mitsku britansku izdavačku kuću 4AD (nekadašnji dom Pixies, Throwing Muses i ostalih kultnih bendova ere alternativnog rocka, ali i velikog grafičkog dizajnera Vaughana Olivera, autora svih tih epohalnih omota), odmah je po objavljivanju predviđena za aktualne liste najboljeg od najboljeg. Priskrbila im je i živi nastup na TV-šou Davida Lettermana, trenutak kad su se u maniri Husker Du definitivno udaljili od svoje “comfort” zone i uletjeli na utabane staze planetarne slave.
Future Islands nisu nepoznat bend hrvatskoj publici, dapače – u nas su tijekom godina svirali već četiri puta, od čega će prvi zagrebački nastup u neizbježnom KSET-u vjerojatno ući u anale lokalnog glazbenog pomodarstva, kao i onaj davni nastup The National kojem je, sad to već i vrapci na granama znaju, svjedočilo tek pedesetak pravovjernika. Pukim sam slučajem završio na tom koncertu Future Islands u KSET-u, jer se tada još nije pitalo tko to tamo svira večeras, naprosto se išlo jer se sa KSET-om nije moglo fulati. Sjećam se da sam ekstrovertirani nastup dojmljivog pjevača i frontmena Samuela T. Herringa sebi objasnio kao siloviti dolazak “indie-pop Miše Kovača”, a stvari se u tom smislu do danas nisu puno promijenile, samo je čovjek postao još rafiniraniji i samopouzdaniji u tome što radi.
Ostali članovi benda – basist William Cashion, klavijaturist Gerrit Welmers i bubnjar za turneje Michael Lowry u glazbenom smislu Herringa slijede punom parom, no tijekom živog nastupa još uvijek služe tek kao zvučna kulisa za pjevačeve vokalne i pokretne akrobacije, što u takvom kontekstu Future Islands gotovo čini “one-man” žurkom. To je, naravno, potencijalno zabrinjavajuće, no 11. listopada u Močvari bilo je lako prijeći preko takvih opažanja, tim više što je gužva taman na granici podnošljivog priječila razmišljanje, a poticala dionizijsko prepuštanje glazbi kao takvoj. I to zaista sjajnoj glazbi. Vrijedi se ipak na kratko zaustaviti na sociološki zanimljivom momentu eksponencijalnog širenja publike jednog “malog” benda, na tom magičnom trenutku kada u klubu više ne vidite samo ljude s kojima se i inače povazdan družite i pijete pivu, već i mnogobrojne namjernike koji su došli provjeriti oko čega se to diže prašina. Meni osobno taj fenomen uvijek probudi navijačke strasti, dođe mi drago zbog benda koji je godinama trudbovao u podzemlju i vjerojatno svirao po kojekakvim rupama, kada vidim kako žive svojih vorholovskih 15 minuta slave, mada uvijek ostaje gorko-slatko pitanje što će, dovraga, uslijediti poslije.
O samoj mi je svirci teško napisati nešto što mnogo kompetentniji od mene već nisu rekli – set-lista je bila iznimno konzistentna i očekivano se temeljila na već općepoznatim hitovima s najnovijeg albuma, poput Seasons (Waiting on You), A Song for Our Grandfathers i A Dream of You and Me, sve samim biserima novovjeke pop-melankolije koja bi izmamila suze i uzdahe i samim rodonačelnicima žanra. Dakako, našlo se mjesta i za probrane dragulje sa starijih ploča, a ono što me posebno razveselilo jest lukavi redoslijed pjesama u kojem očiti “crowd-pleaseri” nipošto nisu ostavljeni za početak i kraj, odnosno bis, već je cijeli nastup bio prošaran napetim balansom himničnih numera i intimnijih stvari, kao da se svaki pojedinac u publici odabrao susresti s Future Islands u mraku svoje sobe prije bijega u grad vikendom navečer. Također, treba reći da su Future Islands bend s egzemplarno retro glazbenim vokabularom i instrumentarijem, a ipak ne zvuče nimalo reakcionarno, već izrazito i uvjerljivo progresivno. Je li u pitanju posvemašnja odsutnost cinizma u njihovom pristupu i činjenica da bend obara obrambene mehanizme u sebi i oko sebe, ne dopuštajući da se prema njihovom radu odnosimo s tako komotnom ironijom? Moguće. Idealizam i vjeru kojima su stari punk bendovi oživjeli svoje vizije društvenih prevrata i individualne transcendencije, Future Islands su utkali u ljubav prema pop-pjesmi kao legitimnom umjetničkom mediju koji ne mora robovati očekivanjima ni publike, ni industrije. Tako su, vjerni sami sebi i svom intimnom kulturnom nasljeđu, napokon naprečac osvojili i publiku i industriju. (Ograda za kraj: kao i većina drugih, nažalost sam propustio nastup predgrupe Celebration, koja je imala vrlo nezahvalan zadatak nastupiti prije Herringa i ekipe. Nadajmo se, bit će prilike za repete i nadoknadu!)