Izložba I palača i muzej – život od 19. do 21. stoljeća iznenađujuće je zanimljiva
i uspješna
Izložbe poput one I palača i muzej – život od 19. do 21. stoljeća u Arheološkom muzeju u Zagrebu nisu previše česte u našim muzejskim institucijama. A kada se i dogode, one se često čine poput neke vrste izložbe-surogata, te kao da imaju funkciju koje tzv. filler pjesme imaju na albumima: muzejima služe kao malene intermezzo-izložbe kojima se popunjava temporalna izložbena rupa između “pravih“, velikih i velevažnih izložbenih mastodonata. I to je šteta, jer izložbe poput ove u Arheološkom muzeju mogu biti u najmanju ruku jednako zanimljive, ako ne i zanimljivije od klasičnih izložbi, dakako, ako im se pristupi na pravi način. A što je to pravi način? To može biti bilo što, samo ako je napravljeno pošteno i s uvjerenjem. A izložba I palača i muzej – život od 19. do 21. stoljeća jest napravljena upravo tako. Ta svojevrsna meta-izložba, na kojoj je predstavljena povijest ne samo institucije Arheološkog muzeja, već i palače Vranyczany-Dobrinović, odnosno njihov “suživot u posljednjih šezdesetak godina“, maleno je izložbeno majstorstvo. Naime, sasvim je jasno da ovakav tip izložbe, dakle izložba koja je više-manje posvećena jednoj zgradi, lebdi nad provalijom čiste i nepatvorene dosade. Autorica izložbe, Ana Solter, igrala je u tom smislu ulogu ekvilibrista, gdje bi svaki krivi korak strmoglavio izložbu u bezdan savršeno besmislene gnjavaže. A da se to ne dogodi autorica se poslužila na prvi pogled sasvim jednostavnim rješenjem – pozivanjem dizajna u pomoć. Jer koliko god povijest palače Vranyczany-Dobrinović bila zanimljiva, vrlo lako bi bilo obraniti tezu da je posvećivanje čitave izložbe njezinoj prošlosti nepotrebno srljanje, drugim riječima, da se nema što tu previše raditi, i da jedan potencijalno dobar magistarski rad ne nudi u isto vrijeme i mogućnost dobre izložbe. Prošlost Arheološkog muzeja u Zagrebu, tog direktnog potomka Zemaljskog narodnog muzeja, najstarije zagrebačke muzejske ustanove, jest zanimljiva, no sasvim je legitimno zapitati se da li je moguće napraviti od toga izložbu. Moguće je, očito, što je ova, da se poslužimo infantilnom floskulom, mala velika izložba dokazala.
U nekoliko prostorija ovaj muzejsko-dizajnerski izložbeni koktel pokazuje kako se može napraviti izuzetna stvar od naoko nepodatnog materijala. Dizajn, autori kojeg su Šesnić&Turković, odnosno Ivan Veljača, ima neprocjenjivu ulogu u tom smislu, a, kao i uvijek, najbolja dizajnerska rješenja su i najjednostavnija moguća pa je tako bilo i u ovom slučaju. Koncept se čini koliko jednostavnim toliko i jedino mogućim, što je uvijek dokaz kvalitete. Naime, izložba teče kroz prostorije Arheološkog muzeja u dvije linije, u dvije boje, crvenu i žutu, gdje boje simboliziraju Palaču i Muzej. Dva klupka konca u tih nekoliko prostorija odmotavaju memoriju, prepliću se, rastaju i sastaju u nekoliko navrata i čine preglednost izložbe potpunom. Ovo jednostavno rješenje upravo je ključno za kvalitetu izložbe, koja, sasvim logično, nije najbogatija eksponatima. To daje smisao tekstu koji dominira izložbom, i koji bi je u suprotnom posve zagušio i učinio je neprohodnim hipertekstualnim blokom. Ovako, posjetitelj može čitati o Narodnom domu, o Kasinu u Demetrovoj, o obitelji Drašković i Vranyczany, o uobličavanju sjeveroistočnog dijela potkove, Zrinjevcu i Strosssmayeru i Palači Jugoslavenske akademije, o prvom “arheologu“ Josipu Brunšmidu, tom “provincijskom talentu“ što ga je otkrio, dakako, tko drugi nego Isidor Kršnjavi, s kojim se kasnije naravno i sukobio, o Šimi Ljubiću i Mijatu Sabljaru, o Omeru Mujadžiću i Viktoru Hoffilleru, o ideološkim mijenama, o građevinskim promjenama i adaptacijama. Eksponata nije bilo pregršt, a među njima je bilo i nekih kojima možda nije bilo mjesto na ovakvoj izložbi, poput “znamenitog pištolja iz sefa“, no oni su pridonijeli simpatičnosti i neopterećenosti, gdje je izložba shvaćena dijelom kao igra, što bi ona, barem ovakvog tipa, i trebala biti