Steven Shaviro  

Moja biljka je pametnija od tvoje životinje

Francis Hallé, In Praise of Plants

In Praise of Plants, djelo Francisa Halléa, je pop-znanstvena knjiga (to jest, znanstveno poučna, ali joj je ciljana publika šira i ne usko specijalizirana) o biologiji biljaka. Autor, francuski botaničar čije je specijalnost tropsko drveće, piše upravo zato da bi ispravio zoocentrizam mainstream biologije: njezinu sklonost da za primjer uzima životinje i da ono što je točno za životinje generalizira u ono što je točno za biološke organizme općenito. Hallé smatra da je to ne samo nepravedno prema biljkama i ostalim organizmima – nepravda ukorijenjena u narcizam i egocentričnost ljudskih bića kao vrste, jer smo i mi, naravno, životinje – nego da donosi iskrivljen pogled na životne mogućnosti.

Do određene mjere In Praise of Plants moglo bi se opisati kao staromodno "prirodoslovno" djelo. Riječ je o vrsti bioloških djela koja su prethodila svim otkrićima posljednje polovice 20. stoljeća o DNK i genomu. Takvi su radovi proizvoljni, empirijski i široko relativni, ističu povijesnu slučajnost a mnogo pozornosti posvećuju morfologiji, embriologiji i ostalim takvim područjima koja su bila uvelike zanemarivana u osvit genetske revolucije. Osobno iznimno cijenim prirodoslovne radove, upravo zato što su alternativa genetičkom redukcionizmu, hiper-adaptacionizmu i uporabi matematičke formalizacije koja je postala tako prevladavajuća u mainstream biologiji.

Hallé naglašava upravo one aspekte biljnoga života koji nisu svedivi na životinjsku paradigmu i na strogu neodarvinističku sintezu. Nepokretnost biljaka i njihova sposobnost fotosinteze dvije su stvari koje ih najviše razlikuju od životinja, koje su obično pokretne i neizbježno grabežljive. No, te razlike vode do mnogih zapanjujućih posljedica. Na primjer, nemogućnost biljaka da se kreću vjerojatno je dovela do njihove fascinantne biokemije: s obzirom na to da se ne mogu braniti tako da pobjegnu, biljke su razvile različite vrste složenih rješenja koja utječe na ponašanje životinja (od otrova i psihodelika do afrodizijaka).

Iz sličnih razloga, biljke nemaju strogo utvrđenu tjelesnu strukturu kakvu ima većina životinjskih vrsta (poput kralješnjaka ili člankonožaca). Biljke umjesto toga imaju daleko manje organa, a oni mogu biti slobodnije (pre)raspoređeni; to omogućuje daleko veću raznolikost oblika i veličina čak i unutar blisko povezanih biljnih vrsta nego što bi to bilo moguće kod životinja.

Što je još važnije, reprodukcija je mnogo jednostavnija i fleksibilnija među biljkama nego među životinjama. Biljke se mogu – a to i čine – razmnožavati i spolno i bespolno. Mogu se križati (i imati plodno potomstvo) u daleko većoj mjeri nego životinje. Imaju odvojene haploidne i diploidne životne cikluse koji uvelike povećavaju njihove mogućnosti za širenje i nove kombinacije. Dok je smrtnost obavezna sudbina životinja, većina biljaka (sve osim "jednogodišnjih") potencijalno su besmrtne: mogu beskonačno rasti i puštati mlade izdanke. To je (barem djelomice) zbog toga što kod biljaka nema stroge odvojenosti između sjemena i tijela kao kod životinja. Stečena svojstva kod životinja ne mogu se nasljeđivati, jer se prenose samo mutacije gameta, a mutacije ostalih 99,9 posto životinjskoga tijela nemaju nikakvu ulogu u nasljeđivanju. No, s obzirom na to da kod biljaka nema razlike između sjemena i tijela te s obzirom na to da sve biljne stanice ostaju potencijalno sposobne proizvoditi nove mladice i cvasti, biljke mogu akumulirati mutacije i u sebi i u svojim mladicama (za njih vrijedi i lamarkovsko i darvinovsko nasljeđivanje). Osim toga, mnogo su sposobnije od životinja primati lateralne mutacije (kada se mutacija širi ne nasljeđivanjem, nego poprečnom komunikacijom, putem plazmida ili virusa koji se kreće od jedne do druge vrste, uzimajući genetski materijal od jednog organizma i prenoseći ga u drugi). Kod biljaka se, dakle, prirodni odabir događa ne toliko između organizama koji se međusobno bore nego među različitim dijelovima jednog organizma; velika stabla često imaju grane koje imaju različite genotipe.

Sve je to prilično zapanjujuće i ukazuje na daleko širu sliku života od one proizašle samo iz zoologije. Jedini znanstvenik s kojim mogu usporediti Halléa u tom smislu je Lynn Margulis, čije danas prihvaćene teorije o simbiozi, zajedno s njezinim još uvijek nekonvencionalnim teorijama o mehanizmima evolucije i postanka vrsta, u velikoj mjeri proizlaze iz njezina usredotočenja na bakterije i jednostanične eukariote a ne na životinje. Hallé nema teorijsku širinu Margulisove, ali njegovo izlaganje ima jednako subverzivne implikacije za neodarvinističko pravovjerje.

Posljedica koju za mene In Praise of Plants ima jest da moramo iznova promišljati Deleuzeovu i Guattarijevu razliku između "rizomatskih" i "drvolikih" modusa organizacije. Činjenice pokazuju da je drveće daleko manje binarističko i hijerarhijsko nego što tvrde Deleuze i Guattari. Oni opisuju i rizom i drvo uglavnom zoocentričnim pojmovima. Bolje razumijevanje botanike zapravo bi se prilično dobro uklopilo u njihove šire filozofske ciljeve. Deleuze pokazuje nešto bolje razumijevanje botanike u svojem tretmanu seksualnosti cvijeća u svojoj knjizi o Proustu.

Glavna (i jedina bitna) mana knjige In Praise of Plants jest što, u želji da istakne razliku između biljaka i životinja, Hallé obraća premalo pozornosti trećoj grani jednostaničnih organizama – gljivama. Zapravo im posvećuje samo jedan odlomak, i to kad ih prikazuje kao nešto što je između biljaka i životinja. To znači da zanemaruje i omalovažava gljive upravo na isti način za koji (s pravom) optužuje mainstream biologe zbog zanemarivanja i omalovažavanja biljaka. S obzirom na to da je Hallé botaničar a ne mikolog, nisam od njega niti očekivao da iznese potpuni opis i teoriju o gljivama, ali je trebao barem priznati da su takvi opis i teorija potrebni, jer se gljive nesumnjivo razlikuju i od životinja i od biljaka, kao što se biljke razlikuju od životinja. To je svakako tako, premda bolno malo znam o seksualnosti gljiva. Gdje da pronađem knjigu koja će za gljive učiniti ono što je Hallé učinio za biljke?

Richard Morgan, Market Forces

Market Forces Richarda Morgana predivno je gadan znanstveno-fantastični roman iz bliske budućnosti s temom kapitalizma i globalizacije. Moram reći da je ta knjiga navodno znanstvena fantastika, jer svijet budućnosti koji prikazuje nije toliko projekcija na osnovi "stvarno postojećega" kapitalizma današnjice. Glavni lik, Chris Faulkner, londonski je yuppie koji pokušava ostaviti trag na najpopularnijem području svjetskih financija, u Conflict Investmentu (Ulaganju u sukobe). To znači ulaganje u građanske ratove i pobune u zemljama Trećeg svijeta. Svojim odabranim borcima osiguravate napredno oružje, komunikacije i logističku potporu; zauzvrat, ako strana koju podupirete pobijedi, dobivate golemu zaradu u obliku udjela u cijelom pothvatu (bez obzira na to je li riječ o krijumčarenju, korupciji i porezima ili slabo plaćenoj tvorničkoj radnoj snazi u "poduzetničkim zonama"). Vlasnici dionica na Zapadu postaju sve bogatiji, dok zemlje "u razvoju" ostaju trajno kaotične i slabo razvijene, s dovoljno smrti i preseljenja koji jamče da nikad neće biti politička prijetnja. To se događa kada je vanjska politika potpuno privatizirana, zajedno sa svim ostalim. Možda je Bushev problem u Iraku proizašao iz činjenice što nije preusmjerio cijelu stvar (umjesto samo nekih dijelova) Halliburtonu.

U svijetu knjige Market Forces, moral okrutnih natjecateljskih pravila kod kuće jednak je kao i u inozemstvu. Rukovoditelji korporacija, naravno, uvelike su iznad zakona. Kada se kompanije bore za ugovor ili kada se rukovoditelji unutar jedne bore za promaknuće, to se rješava luđačkim dvobojima na cesti do smrti. Poslovna klasa vozi teško naoružane BMW-e i Saabove, a svoju natjecateljsku odvažnost dokazuju istjerujući svoje protivnike s ceste u spektakularnim sudarima. Onaj tko pobijedi – to jest preživi – dokazao je da ima više odlučnosti i ambicije, više nemilosrdne volje za uspjehom od svojih preminulih suparnika. Biva promaknut i postaje slavan. Ti su dvoboji omiljeni sportski događaji za ostatak stanovništva koje je inače osuđeno na život u slamovima što ih kordoni policije odvajaju od mjesta na kojima žive imućni.

Emotivno vas roman navodi da osjetite simpatiju prema Chrisu Faulkneru, čak i kada, kako se radnja razvija, postaje sve veći podlac. Na početku se čini da ima barem malo savjesti, no do kraja jedino što iskupljuje njegovo ubojito divljanje i stavove sociopata jest to što njegov cinizam (za razliku od cinizma njegovih "kolega") prelazi u mržnju prema samome sebi i nihilistički bijes. To izgleda kao jedini mogući stav koji može izabrati, u svijetu u kojemu rukovoditelji korporacija u osnovi imaju dozvolu ubijati siromašne po volji, dok su reformatori i ljevičari samo malo više od impotentnih drkadžija. Morgan je knjigu posvetio svima onima, po cijelome svijetu, čiji su životi uništeni ili ugašeni Velikim Neoliberalnim Snom i zakolji-i-spali globalizacijom te na kraju donosi popis s preporukama koji uključuje Noama Chomskog, Michaela Moorea i Johna Pilgera; međutim, ne nudi baš puno nade za bilo što osim najgorega (a u današnje vrijeme Busha i Blaira, tko ga može kriviti?).

U knjizi ima mnogo odličnih odlomaka, no završit ću citirajući jedan od meni najdražih. U njemu jedan od starijih partnera u Chrisovu poduzeću objašnjava novinarima kako stoje stvari: Ekonomist koji prakticira slobodno tržište ima krvi na rukama ili ne radi svoj posao kako treba. To dolazi s tržištem i odlukama koje ono zahtijeva. Moramo donijeti te odluke i moramo ih donijeti ispravno…Ni Dick Cheney ne bi to bolje rekao.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole