Razgovor sa samodeklariranim vukovcem i pristalicom srpsko-hrvatskog
ili hrvatsko-srpskog književnog jezika
Renegat, apostata, vukovac, advocatus diaboli, Škiljanov đak... Orsat Ligorio je doktorand na slavistici u Leidenu i romanistici u Zadru i suradnik na Institutu za srpski jezik SANU u Beogradu. U okviru zagrebačke lingvističke škole poznat kao samotni pristalica srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog književnog jezika, ovaj nam merkurijalni jezikoslovac izrazito humanističkih pogleda otkriva što misli i za što se zalaže.
Novosadski sporazum 60 godina kasnije
Što se odnosa hrvatskoga i srpskoga jezika tiče, kakav je u orahovoj ljusci Vaš stav?
O.L. Ja zastupam mišljenje da hrvatski jezik ne postoji odvojeno od srpskoga i da su sva bitna pitanja hrvatskoga jezika u suštini i pitanja srpskoga jezika. (I obrnuto.) U skladu s tim vjerujem u restituciju Novosadskog sporazuma i obnovu jezične zajednice, tj. u jedan jedinstveni srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski književni jezik.
Spomenuli ste Novosadski sporazum. Što mislite o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika?
O.L. Osamostaljenje ma kojeg konstituenta jezične zajednice kosi se s osnovnim načelima Novosadskog sporazuma. (Uostalom, radi se o slučaju tzv. narcisizma malih razlika.) To vrijedi kako za hrvatski tako i za bilo koji drugi jezik te zajednice – bio on srpski, bošnjački ili crnogorski. Pravo na historijsku, kulturnu i nacionalnu boju svakoga konstituenta je neprikosnoveno – za to se postarao sam Novosadski sporazum – ali je njihova samostalnost (u skladu s tekstom Deklaracije) lingvistički neopravdana.
Prema Vašem mišljenju, imaju li čakavci i kajkavci pravo na vlastiti književni jezik?
O.L. Da. (Ovdje je riječ o jeziku koji je nastao na štokavskoj, tj. novoštokavskoj osnovi.) Čakavcima i kajkavcima valja dozvoliti da govore, čitaju i pišu onako kako zaista govore, čitaju i pišu; to vrijedi kako za njih tako i za torlački živalj u Nišavi, Pirotu i okolici. Da je ovo na vrijeme učinjeno, uvjeren sam da bismo bili izbjegli gotovo sve muke i nevolje. Nametanje jezika je nepodnošljiv i prezriv čin.
Divide et impera?
O.L. Naprotiv. Istočni je grijeh Novosadskog sporazuma u onoj točki Bečkoga književnoga dogovora u kojoj je naivno i nesmotreno odlučeno da se neštokavcima nametne štokavski jezik. (Zamislite zagrebačkoj ili zadarskoj eliti popovati kako se govori iz Tršića ili Virovitice!) Međutim, pravo čakavaca i kajkavaca na književni jezik ne isključuje pravo štokavaca na jedinstven jezik. (Neće ni ti čakavci i kajkavci valjda svaki po četiri književna jezika.) S obzirom na fragmentaciju srpsko-hrvatske ili hrvatsko-srpske jezične zajednice upravo bih onda ja mogao pitati: divide et impera?
Uzmimo primjer. Luka Breneselović se nedavno usprotivio dosljednoj primjeni dakanja u srpskoj pravnoj praksi. Što se toga tiče, biste li Vi rekli da, na primjer, hrvatskom izrazu sud će obustaviti postupak odgovara srpski sud će da obustavi postupak?
O.L. Ne. Što se mene tiče, i jedna i druga varijanta – uključujući i treću iz starije nomotehnike sud da obustavi postupak – izraz su bogatstva i mogućnosti jednog te istog jezika i ne stoje u međusobno isključivom nego u po volji i potrebi zamjenjivom odnosu. Poznavajući Luku Breneselovića, mislim da mirne duše mogu reći da smo po tome pitanju nas dvojica suglasni.
Biti vukovac danas
Tko je danas vukovac?
O.L. Vukovac je svaki onaj koji cijeni Vuka i hoće njegov jezik. Samo, u praksi to nije tako... U Beogradu je ili Sarajevu, na primjer, uvijek bilo onih koji su Vuka cijenili. (Čak bi se moglo reći da ih je tamo bilo mnogo više nego u Zagrebu.) Ali u Beogradu i Sarajevu nikad nije bilo vukovaca niti ih ima danas, a u Zagrebu ih je bilo.
Ima li u Zagrebu danas vukovaca koji se otvoreno zauzimaju za srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik?
O.L. Od pokojnog profesora Dubravka Škiljana, čini mi se, nije ih bilo. Da nije bilo njegova primjera i poticaja, tko zna bih li i ja imao snage da se za to zauzmem. No, trajno poučen njegovom zagriženom upornošću (constantia) i nadnaravnom dužnošću (officium), odlučio sam da – koliko znam i umijem – taj zadatak ipak preuzmem.
Da li Vam Vukovi protivnici zadaju muke?
O.L. Vukovi su protivnici, izgleda, kategorija sastavljena od ljudi koji mahom bez razloga ili osjećaju potrebu da nacionalni interes štite ili da za taj interes strepe. Što u hrvatskome jeziku danas nema mnogo soka, krivi su upravo ti vampiri i njihove medvjeđe usluge. Zamislite da sada nekako među nama Vuk iskrsne, pa da im – onako samouko – očita bukvicu: da prsnu još jednom jedri vidici te gromovite misli!
Usporedbe i polemike
Protiv Vuka je i Domagoj Vidović s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je pokušao u Hrvatskom slovu s Vama polemizirati. Optužuje Vas za »srpsko posezanje za dubrovačkim govorom«.
O.L. Domagoj Vidović zapravo tvrdi da su “neprestano srpsko posezanje za dubrovačkim govorom počesto ražarivali i sami Dubrovčani poput Milana Rešetara ili, u najnovije vrijeme, Orsata Ligorija”. Antišovinistički (i gospodski) karakter prvobitnoga jugoslavenskog pokreta po definiciji, izgleda, znači da oni koji mu nisu pripadali – ili mu ne pripadaju – ne mogu nikako ni da ga razumiju. (Ali, štono narod kaže, jao vuku za kojim psi ne laju.)
Domagoju Vidoviću je, čini se, važno da Milan Rešetar, s kojim vas je usporedio, pripada krugu tzv. dubrovačkih Srba katolika, zar ne?
O.L. Pitanjem dubrovačkih Srba katolika bavi se u nedavno objavljenoj knjizi Nikole Tolja. Glavna je mana toga djela (Dubrovački Srbi katolici : Istine i zablude) što je autor uzeo da brine narodnu brigu, tj. sjeo da napiše apologiju gdje apologiji nije mjesto. Humanistički mentalitet prvobitnih Jugoslavena – kakvi su od reda bili Milan Rešetar, Pero Budmani, Vlaho Bogišić itd. – prosto ne zaslužuje apologiju; ako išta, zaslužuje valjda apoteozu. (To su, da tako kažem, bili Prometeji nade, apostoli jada.)
Surađujete li sa Snježanom Kordić?
O.L. Ne, ali za njenu knjigu Jezik i nacionalizam znam. Par sam je puta krenuo čitati, ali bih je svaki put odlagao. (Što se toga tiče, neću joj na muku prisjedati.) Iz onoga što sam pročitao mogao bih reći samo to da nisam u njoj prepoznao srodnu dušu.
Koliko je restitucija Novosadskog sporazuma izgledna?
O.L. Ivo Andrić na jednom mjestu kaže: “Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla postojati vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočaranjem, pa ma kako teško ono bilo”. Nama je od Vuka ostala jedna nada – nada u jedinstven književni jezik – i mi ćemo se iz petnih žila truditi da Novosadski sporazum restituiramo. Najbitniji preduvjet postoji: onaj lingvistički, a drugo je tek pitanje sujete i kako je izliječiti.