#440 na kioscima

21.5.2014.

Ivana Dvorski Lacković  

Najsretniji dan u životu


04:57

Napokon! Napokon je stigao moj dan!

Dan u kojem će se vidjeti rezultati mog višegodišnjeg truda, istraživanja, kreativnosti, sva moja posebnost.

Dobro da sam ulovila bar tih par sati sna za ljepotu jer danas ću zablistati u punom sjaju. Aaaaaaa! Idem se ulogirati na forum i napisati curkama koliko sam hepi i zahvalna na supač komentarima koje su mi davale zadnjih mjeseci.

 

06:00

Vilo mojaaaa, pjevam na sav glas dok me mlaz tuša masira po leđima. Baš me boli džoni što svi još spavaju jer ništa mi neće ovi dan pokvarit, vapšuvari...

 

08:57

“Fantastično! Oduševljena sam! Ljubičasti ruž mi je prekrasan! Ma sve je super! Jedva čekam da se svima pokažem. Ne mogu vjerovat da je šminka ispala ovakva ludnica”, nisam skrivala svoje oduševljenje dvosatnim radom svoje šminkerice.

“E, stvarno je mrak. Ali ja sam samo izvršavala tvoje zapovijedi, ti si ta koja je iskombinirala make up.”

“Joj, hvala ti. A što sad, neću biti skromna, moram priznat da sam si dala truda oko planiranja šminke. E, fakat mi je genijalan ruž! Totalno ista nijansa kao i cipele. Morat ću ti pokazati fotke.”

“Drago mi je da ti se sviđa. Inače, moram te pohvaliti. Stvarno si kupila vrhunske preparate. To ti je totalno postojana šminka uz koju ćeš i sljedeće jutro izgledati kao da si se upravo našminkala.”

“Ma tražila sam tu šminku skoro cijelu godinu. Prvo sam samo pola godine surfala da saznam koji su puder i maskara najkvalitetniji i ne razmazuju se. Pa onda par mjeseci odabira boje sjenila i ruža. I na kraju još dva tjedna čekanja da mi stigne pošiljka iz USA. E, skoro sam ispizdila tih dana od nervoze. Kad se sjetim... Pisalo je da sve pošiljke stižu u roku do deset dana, a meni nikako. Bila sam totalno luda!”

“Ma daj! Vjerujem da si bila izbezumljena. Daš si toliko truda i onda se moraš uzrujavati zbog idiota koji ne kuže da ti je to valjda najvažnija pošiljka u životu.”

“Pa to. Ali ajde, sva sreća pa je na kraju sve ispalo ok. Uopće se neću više toga prisjećati i brijati na te crnjak spike. Šminka je stigla, posao šminkerice je odrađen vrhunski, još samo da se ubacim u haljinu i fešta može početi.”

“Mario će zamrijeti kad te vidi! Izgledaš prekrasno i sad se samo trebaš opustiti i uživati u svom danu. Ipak se udaješ jednom u životu...”

 

10:18

“Andreja, zlato, daj se smiri...”

“Kako da se smirim, mama? Kako?!? Pa to nije boja koju sam tražila!”

“Andica, ma kako nije? Pa ljubičasta je”, stari pokušava umiriti strasti.

Mama i ja gledamo ga kao da mu je na čelu izrastao još jedan nos.

“Ljubičasta je... Jasno, to samo muški mogu izjaviti. Ljubičasta je. Da, Veljko, ljubičasta je, ali postoji nešto što se zove lavanda ljubičasta i indigo lavanda ljubičasta. Andreja je izričito tražila indigo lavanda ljubičastu, a toga u ovoj salveti nema ni u tragovima. Jel’ ti sad malo jasnije zašto smo uznemirene?”

“Ma dobro, maca, ali tko će uopće znati da to nije taj indigo? Pa ljudi...”

“Tko će znati? Tata, JA ću znati! Ja ću jebeno znati!”

“Andreja, nemoj psovati! Znaš da si jučer išla na ispovijed.”

“Ma baš me briga, mama! Kako ne bi psovala! Prvo me ova kravetina prevari za boju, a sad ni rođeni otac ne razumije zašto sam bijesna!”

“Ma znam, ali meni je to od početka bilo sumnjivo. Ta njezina pripizdina, Hrastje...”

“Hrašćan.”

“Da, Hrašćan. Pa žena je totalni anonimus, trebale smo ipak odabrati nekog preko agencije.”

“Ali mama, ona mi je obećala da može napravit indigo lavandu. Kužiš? Obećala mi je! I cure na forumu su je hvalile. I još sam tako skupo platila. Četiri kune i šezdeset i devet lipa po salveti. Po jednoj salveti. Pa ti sad računaj koliko je to za cijele svatove da bi na kraju dobila nešto što uopće nisam tražila! Koma, koma, sve mi je upropastila. Sve!”

 

12:00

Zavaljena u fotelju slušam šumove mora koje sam snimila prvi put kad sam imala probleme s organizacijom vjenčanja. E, iz ove perspektive mi ti davni problemi izgledaju smiješni.

Taj moj Mario, kako se borio protiv toga da nabavimo dva mala bijela zeca i vežemo im ljubičaste mašne oko šapa kao simbol čistoće naše ljubavi i našeg vezivanja. Trebala su mi dobra dva dana da ga nagovorim, ali isplatilo se. Bit ćemo prvi sa zečevima kao simbolom vjenčanja. Dosad sam po svadbama viđala golubove, konje, pse, ali zečića se još nitko nije sjetio. To je tako. Andreja, uvijek oriđiđi. Stvarno mogu biti ponosna na sebe.

 

13:15

“Micek, nemoj zaboravit uzeti parfem.”

“Hm... na koji parfem misliš?”

“Mario, što je tebi? Pa parfem koji mi nosiš kao poklon. Halo, tvoja stara mi nosi narukvicu i ogrlicu, a ti parfem. Mladenci se međusobno daruju i roditelji daruju mladence. Sjećaš se?”

“Aha. Da, da.”

“Mario, čini mi se da nemaš pojma o čemu govorim. I glas ti je drhtav. Da nisi možda pio?”

“Ma daj, zečica, samo sam malo umoran. Jučer sam bio s dečkima vani i malo smo se zadržali pa...”

“Što?! Bio si vani jučer? Do kad? Zašto mi nisi rekao da ideš van?”

“Pa samo smo nakratko izašli. Ipak mi je to posljednja slobodna noć.”

“Bože, Mario, koji si ti idiot! Ideš van večer prije vjenčanja. Kao da ti nije bilo dosta izlazaka svih ovih godina. Mah, neću se uopće uzrujavati, ionako je s tim završeno. Samo nemoj zaboraviti oprati kosu, sigurno ti nema ugodan miris nakon cijele noći u krčmi.”

“Ma nismo bili u krčmi, zečica, išli smo...”

“Ma gle, ne zanima me gdje ste i do kad bili, moram ići na frizuru, samo pazi da ništa ne zaboraviš. Znaš koliko sam planirala ovaj dan, sve mora ići po rasporedu! Ajde, micek, žurim! Vidimo se začas. Cmok!”

 

15:30

Gledam svoj lik u ogledalu. Sjajim nekim posebnim spokojem i zadovoljstvom. Iz donjeg kata kuće dopiru glasovi gostiju. Sigurno se dive dekoracijama. Baš me zanima kakve su reakcije na razasute latice ljiljana kojima je u dvorištu ispisano A & M forever. To mi je jedna od nadražih ideja. Joj, fotke kraj natpisa će biti supač!

Jedva čekam da Mario dođe po mene i da započne fešta pa da se mogu pokazati pred svima. Ima da svi zanijeme kad me vide u vjenčanici! Prekrasna je. Prekrasna! Istina da mi je teško okretati se s volanima koji se vuku po podu, ali nema veze, nekako ću izdržati do crkve, a nakon toga volančići dolje, a Andreja ful u pokret.

 

16:15

“Neću nju”, odgovara Mario praćen salvom smijeha. “Imate još kakvu mladenku unutra?”

“Čekaj da vidim, još mi se jedna tu gura iza leđa. U da, ima tu jedna ljepotica. Ali ta ti je skupa”, veselim glasom tumači starješina Janko.

“Imam ja para koliko treba, ali prvo mi pokažite tu krasoticu da vidim na što ona liči.”

Izlazim iz sobe na stepenice. Mario me čeka na donjem katu. Gleda me i smije se. Gosti plješću i smiju se. Toliko sam uzbuđena! Ovo je stvarno najsretniji dan mojeg života.

“Jel’ to ona prava? Hoćeš je kupiti?”

“Prava je, kume, prava!”, glasno će moj zaručnik.

“Tako je! Bravo! Otpijmo u to ime!”, glasan je kum.

Krećem Mariju u zagrljaj. I tad, u tom savršenom trenutku, u točki vremena koju sam željela pohraniti u kutijicu svojih najsretnijih uspomena, presjeklo me u želucu. Zamrznuo se osmijeh na mom licu. Sjena bijesa prešla mi je pred očima.

“Ajmo, mladenka, ajde, pohitaj k mladoženji. Što si se ustrtarila!”, susjed Frano pokušava biti duhovit.

Ne mogu se pomaknuti. Kiptim. Kučka prokleta! Kako se samo usudila. Suze mi dolaze na oči i jedva ih susprežem. Vještica od sestrične je obukla bijelu haljinu!

“Kujo, gujo! Kujo, gujo, dao ti Bog da te svi zaliju crvenim vinom po toj odvratnoj kreaciji”, mrmljam si u bradu.

Mislim da je mama shvatila što se dogodilo i pravovremeno je intervenirala.

“Dragi gosti, krenimo u dvorište da vidite prekrasnu kočiju koja će odvesti naše mladence u crkvu. Ali prije toga dignimo čaše za mladence naše! Živjeli Andreja i Mario!”

“Živjeli!”, gosti su složno odgovorili.

 

17:45

“Od trenutka kad sam te ugledao, znao sam da si ti žena mog života. Naši razgovori su prava simfonija. Naši gosti govore, ovaj... naše geste govore volim te. Ti si ta koja me čini sretnom. Ti si ta s kojom želim provesti život. Želim da budeš moja žena, Andreja.”

Ne može on bez greške. Naši gosti govore. Jedini zadatak mu je da pravilno pročita i ni to nije u stanju učiniti.

“A sada će Andreja pročitati zavjete svojem zaručniku”, svećenik nakratko prekida romantičan tok misli.

“Želim biti izvor na kojem se napajaš. Želim biti sunce koje te grije. Želim biti vjetar pozitivnih vibracija koji ti miluje lice. Ti si taj koji me čini boljom osobom. Zbog tebe je ovo najsretniji dan mog života. Mario, želim biti tvoja žena. Želim da ti postaneš moj muž.”

Naučeno napamet i izrečeno bez greške. Krajičkom oka gledam goste. Mislim da je mnogo oko zasuzilo. Da bar kamerman ulovi mamu kako briše radosnice i blista od ponosa.

 

20:02

“Andrejice, čestitam ti na udaji. Sretan brak!”

“Hvala teta Dragica.”

“Prekrasno si to sve organizirala. Sva blistaš. A daj mi samo reci, šapnula mi je tvoja mama da imate neku slatku fontanu.”

“Fontanu ljubavi. Da, na stolu s desertima je i velika fontana iz koje će cijelu večer kapati čokolada i svi se mogu poslužiti. Naravno da smo inzistirali da to bude vrhunska švicarska čokolada.”

“Joj, odlično, Andrejica. Idem ja to odmah probati da ne ponestane.”

“Neće nestati teta. Već sam vam rekla da će čokolada curit cijelu večer kao simbol naše ljubavi koja nema kraja.”

“O, fino. Idem onda... Sve najbolje još jednom tebi i mužiću.”

“Hvala teta.”

 

21:30

“A sad, dragi gosti, čujte i poslušajte što vam naši dragi mladenci žele reći. Andreja, Mario, molim dođite na pozornicu!”

Probijam led.

“Dragi naši! Najdraži! Hvala vam što ste najsretniji dan našeg života učinili još svečanijim.”

Približavam mikrofon Mariju.

“Dragi naši! Najdraži! Hvala vam što udišete molekule zraka ispunjenog našom ljubavlju!”

“Hvala vam i zabavite se!”, zajedno izgovaramo u mikrofon i dajemo si sočnu pusu.

Pljesak oduševljenja širi se dvoranom okićenom u tonove indigo lavande.

 

22:08

“Ariana, daj mi pomogni, moram piškit.”

“Joj, kako ćemo sad to?”, zabrinuta je najbolja frendica i kuma.

“Ma nije bed. Ideš sa mnom na ceve, pomogneš mi da dignemo haljinu i držiš ju u zraku dok ja ne obavim.”

“Ok, ali da li ćemo moći same? Mislim, haljina ti je poprilično velika.”

“Ajde, ne kompliciraj. Ne treba nam sad cijela svita. Idem piškit, ne penjem se na Velebit.”

 

22:19

“Jesi ti, jebote, normalna?!?”

“Sori, Andreja, sori, sori, sori! Isuse, ne znam što da sad napravimo. Aaaaaa!”

“Ti si skroz luda, majke mi, luda si! Kako si mogla pustit haljinu? Kako? Pa da li si retardirana ili samo kronično nespretna?”

“Ej, Andi, nemoj pretjerivat.”

“Da ne pretjerujem?!? Pa jebote mutavu, vjenčanica mi se namočila u pišalinu. Kako da ne pretjerujem?”

“Pa nisam namjerno! Jesam ti lijepo rekla da mi se čini preteška da ju mogu sama držati. Oprosti, žao mi je, ali ti si rekla da nam ne treba dodatna pomoć.”

“Ma kravetino, goni se u... ma, mrš! Nisi dostojna biti kuma.”

“...Andreja ...ovo stvarno nije fer. Ne možeš tako sa mnom razgovarat. Pa znaš da nisam to namjerno napravila.”

“Ma otkud da znam da nisi namjerno? Možda si ljubomorna jer je moje vjenčanje ljepše i raskošnije nego je bilo tvoje pa me namjerno sabotiraš. Ha? Možda je u tome problem, kumice?”

“Andreja, ovo ti stvarno nije trebalo.”

“Ma kurac mi nije trebalo!”

“Ma znaš što? Budi si sama i mladenka i kuma i uživaj u svojem savršenstvu i drži si sama svoju usranu vjenčanicu. Nisam ti ja željna mirisati tvoju pišaku niti slušati kako ste ti i tvoje vjenčanje super duper. Fakat mi je nakon dvije godine priča o tom vjenčanju puna kapa tiranije. Ajde bok!”

“Kud ćeš ti? Hej, kud ćeš, pitam te!”

Velika drvena vrata zalupila su mi pred nosom.

 

22:47

“Andreja! Pa svi te traže. Što se zbiva?”

“Mama! Mamice! Pogledaj mi haljinu. Sva sam popišana. Bože! Je li moguće da toliko uloženog truda propadne zbog nečije nesposobnosti da pola minute podigne vjenčanicu?”

“Zlato, o čemu pričaš?”

“O mama, nemoj mi reći da ne osjećaš taj smrad. Popišala sam se po haljini!”

“Što? Ma kako popišala...”

“Bože! Što da radim? Kako da se vratim u dvoranu? Koja sramota! Sve je upropašteno!”

“Andrejice, saberi se! U svoj onoj gužvi nitko neće osjetit smrad, a imaš preča posla. Mario je pijan.”

“Molim?”, ozbiljnost Andrejina glasa dobila je novu dimenziju.

“Da, mamlaz je pijan. Ne primijeti se jako, ali zabrinjava me što ne prestaje piti. Oni njegovi prijatelji mu i dalje toče. Velim ti, ako nećeš imati problema, moraš se vratiti. Mislim da ga samo ti možeš spriječiti da se dalje ne sramoti.”

 

23:32

Ne mogu vjerovati da mi je kretenčina to napravila! Kako se samo usuđuje? Pijan je kao letva. Jedva govori, sav je znojan, noge mu se pletu. Gadi mi se. Kako sam se mogla vjenčati za takvu mrcinu? Gdje mi je bila pamet? Bar ja imam smisla za estetiku.

“Zekica... he... zečica, kam tu dedi! Idemo plesat!”

“Budalo, daj sjedni ovdje kraj mene! Odmah sad!”

“Ma daj, jedan ples sa svojim mužićem...”

“Mrcino, kako te nije sram tako se napiti? Sramotiš i sebe i mene. Fuj! Žao mi je što sam te ikad upoznala!”

“No, no, nemoj tako pričati! Se sjećaš kak’ smo si jako dobri bili još danas ujutro? Pa samo se veselim. Fešta i to. Naš dan. Ku’iš?”

“Poludjet ću! Kako si mi mogao to napraviti, svinjo?”

“Joj, pa nije to ništ’. Samo sam malo bio pod pritiskom. Nije lako bubamarcu, haha. Mislim, meni nije lako s tobom bilo. Ako razumiješ što ti hoću reći. Draga.”

“Majmune, da me nije sram zbog pred svim ovim ljudima, totalnu šamarčinu bi ti odalamila. Da li ti znaš...”

Tup.

 

Ne vjerujem svojim očima. Srušio se preda mnom. Moj muž se pijan srušio na pod i zaspao.

Od šoka se ne mogu ni pomaknuti.

Nastaje metež.

“Mario! Ljudi, dajte da ga pridignemo!”

Mama histerično cvili, tati je neugodnjak. Mario hropće od pijanog smijeha i trza nogom. Muzičari se prave da ne vide što se dešava i pokušavaju održati svadbenu atmosferu.

“A sad jedan ljubavni klasik. Dragi gosti, uživajte u You will always be my endless love.”

Suze mi krenu niz lice.

“Haha, nije to ništa, samo malo gemišta”, kum se trudi biti duhovit.

“Kako nije ništa? Vjenčanje moje djevojčice je uništeno! Da li vi znate koliko smo dugo to planirale?”

“Ma nemoj sad, ženo, nije vrijeme, moramo pomoći zetu.”

“Ma što da mu pomognem? Zašto je pio?”

Neka djeca su se skupila oko Marija, bacaju mu balone po glavi i smiju se.

“Aaaaa, upomoć!”, netko se dere sa drugog kraja dvorane.

“O Bože!”

“Jadni mali...”

“Fuuuuj!”

“Mama, mama, neki zec je skočio u čokoladnu fontanu i unutra se koprca!”, jedan od onih malih vriskavaca je saopćio vijest svojoj roditeljici.

Više ne razaznajem glasove, samo čujem graju. Previše mi je svega. Suze se kotrljaju niz obraze. Čak se ne trudim ni ispuhati nos.

“Andrejice! Tvoje lice!”, mama me trese.

Blijedo je gledam.

“Pogledaj!”, pruža mi ogledalce.

Famozna vodootporna crna maskara nije izdržala kemijsku reakciju s mojim suzama.

Lica crnog poput dimnjačara, vjenčanice mirisa urina, bez mladoženje, bez zečića, uz veselu ljubavnu melodiju iz pozadine, sjedam za stol, uzimam čašu vina i nazdravljam sama sebi.

Andreja, sretan ti najsretniji dan tvog života!

preuzmi
pdf