Ne-čovjek iz dvije asimetrije

Problem specizma kao pretpostavke prednosti koja diskriminatorski uzdiže čovjeka iznad kategorije ne-čovjeka (u prvome redu životinju) omogućit će razmatranje utjecaja asimetričnog položaja Prvih na simetriju Drugih, s usmjeravanjem pozornosti na to da je ono što se ovdje razmatra uz klasični smisao pojma drugi – ugrožene skupine poput nebijelca, neheteroseksualca, “nezapada” i sl., a s naglaskom na položaj žena – razmatranje kongruencije prirode Drugih sa životinjskim svijetom. Razmatranje problema ne-čovjeka naglašava sličnost u položaju životinje kao ne-čovjeka u biološkom smislu i žene kao ne-čovjeka u društveno uvjetovanome smislu, a sličnosti u tretiranju tih vrsta u odnosu na vrstu čovjeka-muškarca omogućuju otvaranje prostora za propitivanje simetričnog položaja životinje i žene kao Drugih. U tom smjeru će i Charles Patterson u Vječnoj Treblinci, između ostaloga, razložiti neke od svojih primjera i stavova kojima će nemalo puta utvrditi ovdje postavljenu simetriju.

Bipolaritet odnosa čovjeka i ne-čovjeka u prvome redu naglašava posebnost ljudske vrste s obzirom na ostatak živoga svijeta. U biologijsko-kategorijalnom smislu životinja je rod kojim se sagledava čovjek kao vrsta (animal rationale), ali, zagovarajući specističku diskriminaciju, odjednom će u čudnovatom nelogičkom obratu proizaći potpuno nova obilježja kategorije, odnosno, roda životinje, kojim se više ne sagledava čovjek, nego ne-čovjek. Otprilike tomu u prilog idu i riječi Jamesa Rachelsa, koji u Created from Animals: The Moral Implications of Darwinism kaže: “Prije svega, činjenica da je jedno biće autonomni racionalni agent, dok drugi to nije, ponekad opravdava različito tretiranje čovjeka i ne-čovjeka, ali isto tako opravdava i različito tretiranje jednih ljudi u odnosu na druge.”

Razdijeliviši problem u dvije asimetrije kao podređenog položaja životinje i žene s obzirom na čovjeka, tj. muškarca, prva asimetrija namjerava uvesti u problem pitanja žene kao Druge, što će je u bitnome dovesti u položaj da se tretira na način ne-čovjeka baš kao i u slučaju životinje, dok druga asimetrija razmatra pitanje životinje kao ne-čovjeka.

Asimetrija prva

Razmatrano iz diskursa koji ističe problem ženine ne-čovječnosti kad je u pitanju političko, žena kao biće nesposobno za politiku i ekonomiju (što je toliko puta utvrđivano u filozofijama brojnih filozofa: Aristotel, Spinoza, Rousseau, Kant, Hegel, Schopenhauer, Nietzsche samo su neki iz povijesnoga niza) ne može ni biti mišljena kao “moćno” biće jer ne može sudjelovati u javnim kompetitivnostima koje su mjerodavni pokazatelji kako prirodno jači opstaju. Dakako, priroda je ovdje ponešto specifično razmatrana – u kapitalističkom razumijevanju produkcije prirode i opstanka te uvijek u antinomiji s pozicijom povijesti. Razmatrajući položaj žene, počevši od lovačko-skupljačkih zajednica u paleolitu, francuska sociologinja Andrée Michel navodi da nomadski život zapravo štiti ženu od ograničavanja na rad u kući. Takva, nomadska, organizacija života ne pravi razliku između javnoga života (predodređenog za muškarce) i privatnoga života (predodređenog za žene). Naprotiv, nomadski život povezuje te dvije sfere života i uključuje ženu u mrežu međunarodnih odnosa, što će budućoj građanki, zbog razvoja urbanizacije, biti uskraćeno.

Ako se građansko društvo kao sfera privatnoga, sa značenjem koje je pretpostavio Hegel u tročlanoj arhitektonici sustava u Filozofiji prava, suprotstavlja javnoj državnoj sferi, onda žena smještena u obitelj zapravo ostaje u pretprivatnom području, čime potvrđuje svoje obitavalište u sferi dvostruke privacije; jednostruka je u tomu što, budući da je lišena javno-državnog, ostaje u privatnom građanstvu, a dvostruka slijedi iz lišenosti sudjelovanja u vlasničko-gospodarskom društvu koje je u prvom redu privatno. Žena, tako razmatrano, ne sudjelujući u politici ostaje u sferi obiteljskog ne bi li time olakšala jačem čovjeku dužnost da se u potpunosti ozbilji kao osoba, a država pak, za razliku od građanskoga društva tek kao privida države, kao treći moment običajnosti, predstavlja apsolutni individuum i cjelinu u jednom gdje se zrcali jedinstvo u kojem se sloboda istovremeno realizira i sebe dokida. Tu mogućnost ima samo muškarac, žena je a priori lišena mogućnosti da se odriješi svoje neposredne prirode ne bi li postala osobom u građanskom društvu i državi, zbog čega su i robovi u boljoj poziciji od žena, naime, oni se ipak ne rađaju kao robovi.

Darvinistička koncepcija političnosti utemeljuje postojanje razlike između ljudske životinje i one ne-ljudske, naime muškarca i žene, a to na temelju njihovih navodnih prirodnih sposobnosti. Budući da je afirmacija mišljena kao bitno inherentna javnom – političkom djelokrugu, u tom smislu gradi se darvinistički koncept jačega čovjeka koji opstaje u prirodi i koji bi tako trebao subordinirati druge žive vrste, naime ženu i životinju. Peter Singer na jednome mjestu svoje knjige The Darwinian Left: Politics, Evolution and Cooperation citira Johna D. Rockefellera ml.: “Rast velikih biznisa je isključivo opstanak najjačih... American Beauty Rose može biti proizvedena u šarolikosti mirisa koji raduju svoje promatrače samo tako da se žrtvuju mladi pupoljci koji rastu u njezinoj okolini. To nije zloćudna tendencija biznisa. To je samo rad ruku zakona prirode i zakona Boga”.

Osim što citat posve jasno upućuje na specifičnost kapitalističkoga tržišta, on svakako oslikava i stav da priroda determinira snažne i slabe upravo kao Prve i Druge. Tako se zapravo i razjašnjuje pozicija slabih koje treba žrtvovati ne bi li sustav i dalje harmonično funkcionirao. U ime najviših ciljeva žrtvovanje slabijih bića u korist prioriteta navodnog razvoja i napretka nikad ne smije biti upitan. Ovo je argument na koji se nemalo puta poziva kada se pojašnjavaju razlozi žrtvovanja životinja uime jačanja neke industrije, bilo vojne, medicinske, mesne ili kozmetičke, jer su to sve aspekti koji su postali nužni za ostvarenje onoga sadržaja ljudskog kao nadvrste.

Teorija primitivizma koja, osim što posebice oživljava u posljednjih nekoliko desetljeća na području antropologije, a sve je vidljivija i u kritici civilizacijskog, nalazi nastao sraz između društvenoga i prirodnoga svijeta upravo u sustavnom konzumiranju. Uz klasičnu kritiku civilizacije, primjerice Foucaulta i Adorna, kao “sustava znanja što određuju kulturu nekog društva”, teorija anarhoprimitivizma pokušava naglasiti bitnost suočavanja s onim što se pojavljuje kao nužnost za ljudsko, a što je zapravo uređeno sustavom nadziranja i kontrole koji pospješuje djelotvornost očekivanog djelovanja i razvija sustav navika. Bitnost cjelokupne anarhoprimitivističke kritike utoliko je jasnija ako se u obzir uzmu njezina iščitavanja kao kritike spram kapitalističkoga modeliranja sistema potreba, a onda dakako i kao isticanje postojećeg razdora društvenoga i prirodnoga svijeta. Očigledan razdor, smatra anarhoprimitivizam, prije svega nastaje zbog prividnog sustava potreba koji je tretiran kao oblik nužne internalizacije; jedini slučaj kad se napredak civilizacije ne dovodi u pitanje jest upravo onda kad je s negativnim predznakom koji ga zapravo pretvara u nazadak – uništavanje prirode, širenje civilizacijskih psihičkih bolesti, ekološke krize i razvoj znanosti kao modela civilizacijskoga napretka.

Postavljajući odliku života kao osnovni kriterij koji će odrediti vrste i nadvrste, anarhoprimitivistička i ekofeministička teorija i praksa drže da je dokidanje hijerarhijske antropocentrične i androcentrične reprodukcije sustava korak k razrješenju sustavnoga otuđenja života od prirode.

Asimetrija druga

Ovime se, između ostaloga, posve usput dalo naslutiti i mišljenje da je životinjski svijet, potpuno isključen iz svoje prirode i sveden na puko oruđe, zapravo uvučen u civilizacijsko-ljudsku prirodu konzumiranja i navodnog preživljavanja. Tako, kako sam već napomenula na početku, životinjski svijet, potpuno podređen i otuđen, možemo promatrati u kontekstu nedominantnih i kao sastavnicu Drugih.

 Pretpostavku povlaštenosti jednih naspram drugih, zapravo inzistiranje na specizmu, James Rachels će dvostruko izložiti kao oblike radikalnoga i umjerenoga specizma. Radikalnost se očituje u izboru između relativno nevažnog ljudskog interesa i onog vitalno bitnog za ne-čovjeka, dok se umjerenost iščitava u izboru između relativno trivijalnoga ljudskog interesa i onog supstancijalnoga za ne-čovjeka. Iz toga će on izvesti sljedeće: ako je moguće izabrati između blage nelagode čovjeka i strahovite boli životinje, mi radikalno odabiremo bol ne-čovjeka ne bismo li tako poštedjeli čovjeka. Činjenica da je nepripadanje pojedinke/ca nekoj određenoj vrsti dovoljna naznaka da je/ga se tretira različito od pripadnika iste vrste, zapravo ponovno naglašava da se specizam ponaša kao rasizam ili pak seksizam. Osim što je pripadnost vrsti čovjeka ispod sebe podmetnulo životinjsku ne-čovjek vrstu, čovjek je odredio vrste koje su manje čovječje. Tako, igrajući se fenomenima rasizma i seksizma, životinja i Drugi zapravo svojim simetričnim položajem razotkrivaju da u vrsti čovjeka također postoje i vrste ne-čovjeka, ili barem one koje su manje čovjekom. Kao zanimljiv primjer u tom smislu Patterson će iznijeti: “Običaj ponižavanja Židova uspoređivanjem sa životinjama seže do rane kršćanske povijesti. Carigradski patrijarh sv. Ivan Zlatousti (oko 347. – 407.), smatran jednim od najvećih crkvenih otaca, nazvao je sinagogu ‘brlogom divljih životinja’ i napisao da se ‘u svojoj raskalašenoj vulgarnosti i ekstremnoj pohlepi Židovi ne ponašaju nimalo bolje od svinja i koza’.” Netočno bi bilo smatrati da je takav oblik ponižavanja Židova u Njemačkoj započeo tek kad su nacisti došli na vlast, istaći će Patterson. Već je i Martin Luther običavao govoriti da ako ga ikad pozovu da krsti nekog Židova, da će ga utopiti kao zmiju otrovnicu. “Ja ne mogu preobratiti Židove (...), ali im mogu zatvoriti usta tako da im neće preostati ništa drugo osim ležati na zemlji.” Upravo u poglavlju Vječne Treblinke naslovljenom Vukovi, majmuni, svinje, štakori, grabežljivci uz brojne primjere Patterson navodi kako se imenovanjem i uopće frazama tijekom povijesti poistovjećivalo Židove sa životinjama. Nerijetko su životinje postavljene čak i iznad Židova te je tako u jednom trenutku njemačko visoko zapovjedništvo izjavilo za ruske komuniste: “Uvrijedili bismo životinje kad bismo te ljude, koji su većinom Židovi, opisali kao životinje.” Heinrich Himmler je izjavio, navodi Patterson u istom poglavlju, da su Židovi “duhovno i mentalno mnogo niži od bilo koje životinje”.

Još naglašeniji trenutak u kojem se pozicije Židova i životinje izjednačuju neupitno je pojava klaonica. Jedan od zaključaka koji prema Pattersonu Adorno iznosi jest sablazan kojom on naglašava da se Auschwitz uvijek iznova ponavlja pri ravnodušnom pogledu prema klaonici uz pomisao da su to samo životinje, što zapravo dovodi do simptomatičnog naglašavanja civilizacijske suvremenosti. Stvarnost klaonica podsjeća da su životinje, upravo kao i Židovi, ravnodušno tretirane kao u slučaju mehaničkoga rada na traci. Prikrivena unutrašnjost svijeta klaonica, nagli prekidi visokih zvukova skvičanja i krikova, zaglušujući vrhunci i stalan smrad, otkrivaju, između ostaloga, i funkcioniranje sustava; upravo životinja uzeta kao predmet, alat ili proizvod najjasnije i najzornije naglašava značaj suvremenog svijeta i uopće kapitalizma. Kompromis na koji čovjek pristaje ne bi li si priskrbio neko zadovoljstvo koristeći mrtvu životinju potpuno je neodgovoran i bezuman te jeftinim konzumerizmom odaje lažnu sliku besposljedičnosti, i potrebe koje se prividno daju kao potrebe, ono najopasnije što kapitalizam kao sustav za beskonačno širenje potreba sa sobom prinosi. Za većinu ljudskog svijeta, posebice za civilizacijsko industrijsko društvo, najbliži dodir sa životinjom jest na tanjuru za vrijeme objeda. Tako, tretirajući ih isključivo kao instrumente koji zadovoljavaju primarne ljudske potrebe, reproduciramo sustav ne mijenjajući njegove negativne tendencije. Uz to, komentirajući neki pripremljeni mesni obrok s ukusno ili neukusno, ponovno potvrđujemo položaj životinje isključivo kao instrumenta ugode ili zadovoljstva. Budući da je potreba za životinjom na tanjuru tretirana kao nužna, društvo tolerira metode mesne industrije i njihove najneprimjerenije načine tretiranja životinja tijekom cijela njihova života. Kapitalizam je predvidio da se smrti životinja kao proizvoda uvijek iznova naplaćuju za neke prihvatljive konzumerističke cijene, i naravno, ponavljam, ne samo smrti nego i za uvjete u kojima životinje borave i prije klanja. Nadalje, s obzirom na antropocentrički sustav potreba, čovjek prema svojoj vlastitoj orijentaciji stvara hijerarhiju među životinjama. Naravno da ćemo pojedine životinje tretirati različito ovisno za što nam je koja životinja potrebna. Primjerice, čistokrvnoga psa ćemo tretirati drukčije od svinje, mada nam je poznato da su i svinje izrazito inteligentne životinje. No, zapadnjački interes za svinje drukčiji je od interesa za čistokrvne pse. U brzom sustavu okrutnog mučenja i ubijanja, čvrsto tjeranom željom za profitom, životinja se zapravo ne razmatra samo kao ne-čovjek već i kao jedva živo biće; neobraćanje pozornosti na patnju i smrt životinja sasvim je uobičajena praksa tretiranja životinja u klaonicama. Ono što bitno začuđuje kad su u pitanju tehnologijske novine zapravo je da tehnike klanja i mučenja životinja uopće nisu bitno uznapredovale, dapače čovjek s pilom umjesto nekadašnje divovske mesarske sjekire danas istim metodama obrađuje životinju. Novina koju će u tom smislu izdvojiti Patterson jest primjena “mehaničkog pištolja s klinom” koja označava sofisticirano suvremeno visokotehnologijsko klanje. No, ono što se bitno najvažnije s razvojem kapitalizma ekstremno promijenilo jest izniman porast broja ubijenih životinja u klaonicama; još jednom se broj potvrđuje kao važnost u stvaranju viška kao temelja profitnog kapitalizma.

Drugi trenutak koji potvrđuje da se životinjama koristimo kao alatom svakako je beskonačno eksperimentiranje kozmetičkih, medicinskih, vojnih i drugih proizvoda na njima. Stalna potreba da se nadmećemo u profitnim previranjima, između ostaloga u kozmetičkoj industriji, iznova traži nove proizvode koji, prije svega, moraju biti klinički ispitani, testirani i sigurni. Neophodni brojni laboratoriji naglašavaju da je ova industrija izrazito ozbiljna, a samim time i skupa. Budući da cjelokupni sustav kozmetičke industrije mora biti dobro opremljen, a proizvodi testirani, broj životinja na kojima se vrše ispitivanja, u odnosu na konačni proizvod, potpuno je nebitan.

Prihvaćanje takva sustava na temeljima specizma ponovno nas podsjeća na hijerarhiju u prvom redu antropocentrizma, a iz njega i androcentrizma. Uzevši da je biologijski gledano životinja ne-čovjek, a da je već u izvedenom smislu društvenopolitički gledano i žena razmatrana kao ne-čovjek, može se također ustanoviti i to da su se time u duhovnom smislu žene nerijetko predmnijevale kao bliske životinji. Tako će i mladi filozof Otto Weininger u svom “načelnom istraživanju” Geschlecht und Charakter na jednom mjestu posve zanimljivo navesti:

“Životinje se nikada ne prestrave vidjevši sebe u ogledalu, dok nijedan čovjek ne bi bio kadar provesti cijeli svoj vijek u odaji ogledala (...) Valja li i ovaj strah – strah od dvojnika (koji je – što je karakteristično – ženi nepoznat) izvesti ‘biološki’, ‘darvinistički’? (...) Žene se nazivaju strašljivim spolom, jer se i odviše malo razlikuje strepnja od straha. Postoji duboki strah, za koji zna samo muškarac...”

U frojdovskoj maniri i konceptualizaciji Jastva autor u cijelosti svoga rada nebrojeno puta izvodi da je žena lišena svoga Ja, čime je potom lišena i mogućnosti susretanja nekog Ja sa svojim dvojnikom. Time granica shizofrenosti s genijalnošću postaje potpuno irelevantna i nesvojstvena ženi. Vrlo specifično, kao što je vidljivo iz upravo navedenoga citata, u jednom se trenutku postavlja simetrija u životinje i žene pri nemogućnosti svjesnosti doticaja straha i suočavanja sa sobom. Životinji potpuno lišenoj duhovnosti i umnosti priključuje se i žena. I jedna i druga ostaju na razini pukog razuma, ne mogu prodrijeti u dubine straha na koje muškarac nailazi kada sa suočava sa sobom. Takve dubine straha koje izaziva zrcaljenje nekog unutarnjeg Ja životinja i žena nisu kadre susresti. Ako se i dogodi da žena ustreperi usred pogleda prema ogledalu, to je upravo samo taj ustreptaj, naime kratka strepnja. Takva kratkotrajnost, tvrdi Weininger, upravo je biologistički determinirana nedubokoj ženi, i dakako, životinji.

Kada se izravno ne govori o sustavnom otuđenju, o specističkom eksploatiranju životinja i prirode, o tretiranju Drugih na drugi način, a ne na prvi, to onda ponovno otvara pitanje sa samog početka ovog rada, naime o niveliranju prirode; s jedne strane čovjek, tj. muškarac, i s druge strane Drugi, tj. ne-ljudi (životinja, žena i Židovi), što na koncu otvara mogućnost za implementiranje nekih nikada zastarjelih fažizoema poput: psima, ženama i Židovima ulaz zabranjen.

Zaključno

Predodžba razvitka kakvu je oblikovalo novovjekovno mišljenje, na pragu postavke Johannesa Lohmanna, zapravo promiče metodski pristup da postojeća “niveliranja prirode ne rade skokove”. No, nepredvidivosti i upravo katastrofični skokovi koji postaju glavnom odlikom prirode po prvi puta stavljaju u sumnju navodnu prijateljsku atmosferu prirode, a analogno tomu pitanjem postaje i prijateljska atmosfera žene i svega onoga koje je različito. Ako se sistem i kapitalistička civilizacija dekonstruiraju odbacujući antropocentrizam i androcentrizam, onda varirajući negdje između zmije i guske žena civilizacijskoga i kulturnoga suvremeniteta postaje vrlo neprijateljskim dijelom takva političko-društvenoga sistema, na taj način, ovaj put prihvaćajući svoju ne-čovječnost ona predstavlja nužno drukčiju paradigmu uređenja života u cjelini.

Nedvojbeno, konačno navedenim mogu uputiti na naznaku koja želi naglasiti i time usmjeriti pozornost na simetriju položaja Drugih; životinja u biologijskom smislu kao ne-čovjek postaje sastavnim dijelom Drugih dolazeći u simetričan položaj sa ženom koja je u političkom smislu razmatrana kao ne-čovjek. No, ono što će današnje urbano doba posebno označiti, ono najopasnije iz vremena koje simulira zbiljskost, upravo je lažna slika da se takav specizam nadmašuje. Determiniranje životinjskoga života na puku alatnost, kako ističe Singer, ljudskoga života na biologijsko, korisno, pa na seksualnost i reproduciranje, iz pozicije specizma, rasizma i seksizma priskrbljuje cijelom problemu posve zanimljivu utemeljujuću čvrstoću argumentacije u naglašavanoj simetriji žene, životinje i Židova.

(Prerađeni ulomak eseja koji će biti objavljen u časopisu Treća: časopis Centra za ženske studije 2007. godine)