Lydia Davis  

Ne treba vjerovati prijevodima

Arhitektura misli

Stan na adresi Boulevard Haussmann 102 u kojem je Proust napisao veći dio ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom sada je u posjedu banke. Spavaću sobu u kojoj je Proust spavao, odmarao se, jeo, primao posjetitelje i pisao, banka sada koristi za sastanke s klijentima. I relativno je ispražnjena od stvari koje podsjećaju na Prousta. Na zidu se nalazi njegov portret i na policama stoje neke od njegovih knjiga. Jedini preostali namještaj čine stol sa četiri stolice i komoda. Ono što je Proust gledao svakog dana i što se još nalazi tamo su mramorni kamin, vrata, dva visoka prozora i drveni pod u uzorku riblje kosti. Ovako skromno namješten, stan se ne čini velikim, iako ga je Proust nazvao golemim.

Ponekad, nakon što bi nekoliko sati bio budan, iako još u krevetu, Proust bi impulzivno odlučio otići van i posjetiti prijatelja. U deset ili jedanaest sati navečer u mračnoj spavaćoj sobi jedino svjetlo dolazi od lampe uz njegov krevet, i od vatre iz kamina ako je zima. Mračna soba je natrpana namještajem, koji čine dva velika ormara za knjige, ormar za odjeću, koncertni glasovir, naslonjač za goste i razni stolići. Proust ustaje iz kreveta, prolazi kroz kratak hodnik i oblači se. Njegovo je odijelo napravljeno po mjeri, a njegove unikatne kožne čizme kupljene su u Old England Shopu. On ne troši svoju obuću. Vozi se taksijem i hoda po sagovima i parketima.

Dolazi kod prijatelja, budi ga i počinje pričati. Njegov prijatelj, možda i pretjeruje, kasnije navodi da Proust cijelo vrijeme govori jednu dugu rečenicu koju ne dovršava sve do gluhe noći. Ta rečenica je puna zastranjenja, sporednih pojašnjenja, zagrada, crtica, dočaravanja, predomišljanja, revizija, dopuna, ispravaka, pretjerivanja, digresija, kvalifikacija, uklanjanja, brisanja i bilješki na margini. Drugim riječima, rečenica pokušava biti iscrpna, zahvatiti svaku nijansu pojedinog komadića realnosti, a opet biti točna – odraziti cjelokupnu Proustovu misao. Biti iscrpan i točan je, naravno, beskonačan zadatak. Uvijek se može umetnuti nešto više, više događaja i više nijansi, više komentara događaja i više nijansi unutar samog komentara. Mnogi Proustovi suvremenici tvrdili su da je pisao onako kako je pričao premda su, kada je objavljen Put k Swannu, bili zapanjeni onime što su smatrali gustoćom stranice. Gdje su pauze, modulacije; nije bilo dovoljno praznog prostora niti dovoljno interpunkcijskih znakova. “Ne mogu to čitati. Čitaj mi ti naglas”, rekao je jedan stari otac svom sinu. Izgovorene rečenice nisu se činile toliko duge kao što su izgledale na stranici. Glas je umetao interpunkciju. Na stranici, interpunkcija je nejednako raspodijeljena. Određene rečenice su izuzetne zbog odsustva zareza, a druge zbog toga što bi najednom imale daleko više zareza od očekivanog. Interpunkcija prati neka druga pravila. Je li to razgovorni stil ili ne? Pa, čini se da želi odati dojam konverzacije. Rečenice počinju s “i tako”, “ali”, “ustvari”, “zapravo”, “a opet”, “naravno”, “da”, “ne”, “nije li tako”, “zaista”. Ali čudna li razgovora, dugog i jednosmjernog, sastavljenog u mraku i tišini! I rečenice su tako pomno konstruirane, s tornjevitom arhitekturom subordiniranih fraza, da morate zastati i promisliti te ih ponovo pročitati samo da biste ih protumačili.

Proust je osjećao da duga rečenica sadrži cjelovitu, kompleksnu misao. Oblik rečenice bio je oblik misli, i za misao je svaka riječ bila potrebna. Kad je namjerno koristio figure poput aliteracije, to nije bio prazan ukras, nego način mentalnog povezivanja dvaju sličnih ili suprotnih elemenata. Prezirao je prazne ukrase. Kategorički je odbijao rečenice koje su bile umjetno proširene, koje su bile pretjerano apstraktne ili su tapkale u mraku, dolazeći do kraja slijedom nagađanja. Velika dužina nije bila poželjna sama po sebi. Kako je napredovao od jedne verzije rukopisa prema drugoj, nije samo dodavao materijal, nego ga je i izbacivao. “Više cijenim visoku koncentraciju”, rekao je, “čak i u smislu dužine. Zaista trebam ispresti ove duge niti koje namatam. Kad bih skratio svoje rečenice, tako bi nastali manji dijelovi rečenica, a ne rečenice.”

“Molim vas, razbijte ove duge rečenice”, glasi tugaljivi zahtjev koji prevoditelj Prousta čuje najmanje jedanput. Ne, u ovoj knjizi je zaista misao važnija od radnje. I u svakom slučaju, barem u slučaju Puta k Swannu, ovdje postoji fina ravnoteža između to dvoje. 80% rečenica nije iznimno dugo. Rečenice moraju ostati nedotaknute, duge i kratke, i moraju zadržati što je moguće više elemenata svoje kompleksnosti, paralelne strukture, uparene fraze, triplete, aliteracije i asonance, metriku. Ali iznad svega, zakučastu arhitekturu sintakse pomoću koje Proust ubacuje svoja pojašnjenja i digresije, odgađajući ishod rečenice što je duže moguće. To na kraju znači da treba pokušati sačuvati ne samo lakoću rečenice kad je lagana, nego i težinu rečenice kad je teška, i da se kod svake rečenice trebamo zapitati isto pitanje, premda svaka sadrži drugačiji problem: ako ne mogu prevesti npr. heksametar koji je Proust tako predivno ugradio u određenu frazu, u kojoj ću mjeri izmijeniti njegovu misao?

* * *

Povjerenje i izdaja

Prvi put sam pročitala Gospođu Bovary  kad sam bila tinejdžerica ili u ranim dvadesetima. Iako sam čak i u srednjoj školi bila svjesna da postoje prevoditelji i prijevod, nikad, baš nikad mi ne bi palo na pamet da razlog zbog kojeg mi se roman ne sviđa možda ne leži tek u antipatičnim likovima (koji se nisu sviđali ni samom Flaubertu) ili u slaboj i relativno nedomišljatoj junakinji (čeznula sam za jakim, domišljatim uzorom), nego ponajviše u neadekvatnom prijevodu. Postoji veliko povjerenje u prijevode od strane ljudi koji ne znaju za bolje, čak i od strane mnogih koji znaju. Sad kada sam svjesna koliko je prijevoda Gospođe Bovary napravljeno, i kako je većina njih nekvalitetna, čini mi se da sam u mladosti pročitala loš prijevod.

Kvaliteta i narav prijevoda (recimo, s francuskog) ovise o tri osobine, jednoj posve očitoj i dvije koje nisu toliko očite: 1) znanje francuskog jezika, povijesti i kulture; 2) poimanje zadatka prevoditelja; i 3) sposobnost prevoditelja/ice da dobro piše na dolaznom jeziku. Ove tri varijable imaju bezbroj potkategorija koje se međusobno beskrajno kombiniraju da bi naposljetku dovele do mnogih različitih vrsti prijevoda različite kvalitete. Čini se da izdavači koji biraju prevoditelja/icu obično pretpostavljaju da je najvažnija osobina ona prva. “Pitajmo profesora X, pročelnika odsjeka za francuski na Y-u!” Često potpuno zanemaruju drugi faktor – kako će profesor X pristupiti zadatku prevođenja? - i svakako treći – kakav je spisateljski stil profesora X? Sva tri faktora su od krucijalne važnosti, ali u mnogim slučajevima, ako ih trebamo rangirati, treći faktor – kako prevoditelj/ica piše – mogao bi biti najvažnija osobina. Blizu njoj ili na istoj razini po važnosti nalazi se drugi faktor – kako on ili ona pristupaju zadatku prevođenja – i prvi je faktor na posljednjem mjestu budući da manje pogreške u znanju jezika, povijesti i kulture mogu rezultirati greškama koje se u predivno napisanom, općenito vjernom prijevodu mogu lako ispraviti dok krivo poimanje zadatka prevoditelja ili, još gore, spisateljska nesposobnost mogu upropastiti cijelu knjigu u svakoj njezinoj rečenici.

Eleanor Marx Aveling, kćer Karla Marxa, autorica je prvog prijevoda Gospođe Bovary na engleski iz 1888. Revizija njezinog prijevoda, koju je napravio Paul de Man (Norton, 2005., 1965.), zadržala je neke staromodne ili netočne izraze kao što su “do ovijeh dana” i “prizivati” umjesto “moliti” ili “preklinjati”. Unijela je objašnjenja u tekst (“Chaumiére” je postao “plesna dvorana Chaumiére”) - što je čitatelju bez sumnje korisno, ali nije vjerno originalu – i napisana je loše, pri čemu je revizija učinila prvotno loš stil još gorim. Neko vrijeme vjerovala sam da se radi o najgorem prijevodu od njih jedanaest. Nije. Možda je drugi najgori. Ali opet, teško je po tom pitanju donijeti konačnu procjenu jer je u određenim dijelovima uvjerljivo najgori. Premda Marx Avelling nije bila briljantna spisateljica, na engleskom je pisala bolje od de Mana pa bi tamo gdje je on ispravio njezinu grešku, ispravka često bila gore napisana od početne greške. (Ovo se također pojavilo u slučaju Kilmartinove i Enrightove revizije Moncrieffovog prijevoda Prousta, gdje je izvorna gramatički besprijekorna verzija zamijenjena “poboljšanim” tekstom koji je unio gramatičke greške.)

De Manov prijevod postoji iz dva kriva razloga, a ljudi ga kupuju zbog jednog dodatnog krivog razloga. Krivi razlog br.1: Norton je odlučio koristiti prijevod Aveling jer je njezin tekst javno dostupan i ništa ne košta (ovo je moja pretpostavka, ili su mi tako rekli – ne sjećam se). Krivi razlog br.2 (ovo nagađam): Pitali su Paula de Mana da revidira prijevod ne zato što je savjestan i odličan pisac na engleskom, nego zato što ima prestiž, reputaciju i sposobnost znanstvenika. Onda je on navodno pitao svoju ženu da napravi veći dio posla (ovo je glasina, ali dolazi od dobrog izvora – voljela bih je potvrditi ili opovrgnuti) i nije joj pripisao nikakvu zaslugu. Krivi razlog br.3: Ljudi kupuju ovu knjigu ne zato što se radi o odličnom prijevodu važnog romana, nego zato što izdanje dolazi zajedno s korisnim esejima – što je, recimo, praktično za profesore književnosti. I tako čitatelji imaju koristan materijal za čitanje o romanu, ali čitaju jedan od najvažnijih romana u povijesti romana, i jedan od najslavnijih romana, u lošem prijevodu.