Kazalište je za nas igra do kraja, potres do samoubojstva. Ako teatar nije to, ako nije prekoračenje vlastitih granica, onda nije ništa
“U svečanoj polaganosti, pod nehajnim prstom, Boga možda, zemaljska kugla se vrti oko svoje osi. Pred našim pogledom rasprostiru se Oceani, Pijesci, Šume, Ledine obrasle vrijeskom. Božji pogled probija plavetnilo. Njegov prst postaje nepokretan. Razmiče maglu s oprezom kakvim seljakinja s namjerom da provjeri leglo malih kunića razmiče paperje koje ih štiti, s istom polaganošću što našoj ruci i grudima daje bojažljiva smjelost, kojom mi razmičemo nemarno, posustalo platno šlica dečka koji je nemarno zaspao pored nas. Naše oko postaje nepomično. Bog prestaje disati. Njegov pogled oživljava Brest.” Jean Genet, Querelle iz Bresta.
Pitate me što mi je značilo to što sam, slučajnom povlasticom nađenog prijateljstva naslutio dio uzbudljivoga što se događalo u kazalištu sredinom 1990-ih. Ja sam tada pisao, lutao, čitao i u teatru bio samo prolaznik. Zadržala me ljubav, uznemirenost, radoznalost, čudnovat osjećaj da prisustvujem nečem novom. Znam da mi je to što sam naslutio ono što se događalo, i to preko Ane, omogućilo da se konačno osjetim stranac u svijetu u kojemu sam dotada bio školovan. Pripadao sam veselom krugu Filozofskog fakulteta, novinama, i već tada sam mnogo putovao. Iza mene je bilo otkriće Slovenije, Tomaža Šalamuna, Slavoja Žižeka, Irwina, Rdečega pilota. Iza mene je bila i Francuska, Foucault, Barthes, jesenski Pariz koji je razbio sve moje ledene strahove. Sve ono tako sigurno što se učilo godinama, vjera u nadmoć formalističkih rješenja, nasuprot stare umjetnosti, sve u meni je bilo spremno za susret s Anom Karić. Ja sam s Anom otkrio povlastice smisla izgovorenog teksta, doživljaja, tjelesnosti, prvobitnog iskustva i sna. Veza što će se stvoriti između Ane i mene ostavit će dubokog traga na oboje. U radu, i u životu. Imali smo prilično slično viđenje svijeta. Kazalište je za nas igra do kraja, potres do samoubojstva. Ako teatar nije to, ako nije prekoračenje vlastitih granica, onda nije ništa. Tekst koji smo radili posljednjih pet godina, i samo dvaput se usudili odškrinuti vrata publici, bio je Genetov Querelle iz Bresta. Kad sad opet čitam početak, jasno mi je da ga nikad nismo ni mogli završiti. Querelle je djelo Genetovog života, režiseru je enigma koja se teško može prevesti u prizore. Ana se nije bojala nemogućeg zadatka. Tu ne bi bila pisac, pripovjedač, ni Madame Lysiane. Samo Ana Karić koja utjelovljuje nemoć i svemoć glumca nad svijetom. Anin nestanak, ili njena još živa prisutnost, tjera me da bezobrazno pišem o sebi, umjesto njezinom životu, ulogama, pedagogiji koju nam je ostavila u nasljeđe