Odabrane pjesme rumunjskog pjesnika Claudija Komartina (1983.) Preveo Goran Čolakhodžić.
denim & fashion & odjebi
Morat će mi amputirati prst, odlučeno je
dok prodavačice Hrvatice ili
Srpkinje stoje i mirno puše pred dućanom INFECTED
(denim & fashion) kuda prolazim svakodnevno
i zdrave su ko dren.
Kao da slušam slavne erudite: Više se ništa ne može, predugo ste
čekali tako, trebali ste nas posjetiti
ranije
dakako, takve ti se vijesti
priopće uvijek s dubokim žaljenjem. Koliko je prošlo od
zadnje kontrole? pita pro forma dr. Šniclovski
tim tonom knjigovođe pažljivo-zabrinut
no ne stigneš ni zaustiti na odgovor jer – na koncu,
nema veze, može se i bez njega. Ma k vragu, može se bez svih
prstiju. Gle ribe.
Smije se, majku mu jebem.
– Dobro, gospodine doktore, ali one imaju peraje i mogu
disati pod vodom – Ne brini ništa,
imat ćeš uskoro i ti.
Odložit ću, dakle, ne samo nokte na stari stol, ko u
stihu pjesnika V. M., već
čitav ovaj prst koji su s nevjericom gledale
raznovrsne oči uboden, proboden, osuđen
kao zadnji robijaš. I neće me ni razljutiti najviše
to što će mi ga odsjeći, već rečenica koja mi još zvoni
u ušima: na koncu, nema veze, može se i bez njega.
Što reći kad to čuješ od nekog tko nema zle namjere?
Najneugodnije je ako mu se počneš pravdati: nije to tako
oduvijek, ima i boljih dana, prolazi kroz neku glupu
fazu...
Kako da im kažeš da nije on kriv? Je li ih stvarno briga?
Kako da im kažeš, o prstu
ili o čovjeku, da nije mogao bolje od ovog, da
je u jednom trenutku puknuo,
da bolest, da patnja,
da krv i meso, i smrt – sjećaš li se što sam ti govorio
o onoj blještavoj firmi na kojoj, danonoćno, stoji INFECTED?
denim & fashion, prstić
& jedno zdušno odjebi onima koji se prave
da ne razumiju tu stvar
toliko prostu i ljudsku.
Nedavno je završio rat, ali više ne znam koji.
kad
*
S onu stranu ove noći
Njenog zmijskog svjetla
S onu stranu tableta
Veličine kotača alegorijskih kola
Plača, lavina, revolucija,
S onu stranu katedrala i džamija,
S onu stranu volje, tehnologije, aparata –
Nečija privrženost,
Obarajuća kao udarac u jaja,
Skandalozna pjesma prosjakinje u metrou
(Kad nemaš nade nemaš tijela)
Kao kad bi krenuo u centar grada
S komadom mramora u ustima,
Bezdan u drugima,
Sreće na navijanje,
Kad nemaš nade nemaš tijela
Kad nemaš nade nemaš tijela
Na ovoj zemlji osiromašenoj,
Gotovo sterilnoj.
Dollywood
Lutke smo u koroti
nadutih trbuha ruku koje hvataju
teško stvari više ih udaraju
ili ih vuku kad nas ne vidi
nitko
i naši bi pogledi
pustošili čupali sve dok ne pokušaju
pomilovati
lutke smo u koroti
velikih veeeelikih usta bože kako se smijemo
na svaku glupost da ne briznemo u
plač mada ovaj plač
čini nas jedinstvenima
među drugim plemenima lutaka iz
sobice jedne od rođenja bolesne curice
jedne djevojčice staklenih kostiju i krvi rijetke i plave
kojom ćemo si obojiti crkvu
gospode
kad će ova agonija prestati kad će
biti gotovo i jedan nam od tvojih poslanika lagati da
možemo
sve
ispočetka.
pišem i dalje poeziju
I gle pišem i dalje poeziju, ili što je već ovo
dok u svijetu pod poeziju prolazi tisuću
stvari
i ponekad kao da nitko više ne razumije
ništa.
Tamo dalje na istoku
ljudi umiru za nju, ustvari ne toliko za poeziju
koliko za neumoljivu istinu
koja nekima ne da
da šute,
i onda buknu. Ondje se umire, a mi
plješćemo ili prosvjedujemo
u znak. A prosvjeduju i oni koji ni ne znaju točno
za što viču, za neke je to igra
bilo kakva, hir čovječuljaka kojima je dosadno
pa bi occupy nešto, hipsterska
djetinjarija, izgovor za one koji se hoće posthumanima.
I gle curu koja si je usadila
u ruku senzor što se aktivira
kad god je negdje
na zemlji potres
dok ljudi umiru pod ruševinama ili u liftovima koji
padaju u prazno ili prelazi preko njih tsunami od
dvadeset metara
ona pleše za sve nas
i to je na neki način također pjesma
loša pjesma kakvu svi imamo pravo sklepati
bosih nogu čekajući na
stolcu za ljuljanje napravljenom tako da radi samo
ako ga nahraniš kapljom svoje krvi
Majstori odumirućeg zanata
Natečene oči, jutarnje pjesme
u kojima su ptice jezičave i lascivne i čekaju
na prozoru znak slabosti,
kad brokat puca na naslonjačima
kao na škembavom knjigovođi. Ostaci, plačne oči,
prošupljeni novčići
kroz koje više nitko ne želi gledati osim jednog
munjenog
koji si mrzi lice i ne zna ništa o
Ždanovu.
Jedan stiliziraniji ja ne bi prodavao
ove masne laži, ali kad ste već ovdje
možete barem pokazati malo razumijevanja.
Ne ti deliriju, ne ti krvi zamuljena u arterijama,
ne ti kognitivna disonanco,
samo jedno klempavo uho za koje ti dođe da ga iščupaš
s te glavurde koja nije obećavala
baš ništa.
Znaš li da će budeš li šutio luđak nešto napisati –
i to te ne smeta? Pustit ćeš ga? Baš čudno, drugi
bi ga udarali po rukama dok ne naprave
faširano meso. Nesretnik
ionako ima polomljene zube, uvijek ledene šape i
fizionomiju razuzdanog mačka. Znamo obojica
da je sve gotovo da je učenje
za koje smo pristali biti misionari (i koje
ovaj, karikatura, maloumnik, i dalje
fetišizira) laž. – Čovječe, jesi gluh? Nisi čuo
što smo se dogovorili? Ured je zatvoren, idemo se
baviti drugim stvarima!
Ništa. Neće ni čuti, hoda kao mjesečar
čuje glasove, proizvodi to jezivo
mumljanje.
Što ćemo s njim?
Ja kažem, skratimo mu agoniju
i molim te ugasi svjetlo kad izlaziš.
***
S rumunjskoga preveo Goran Čolakhodžić.
Claudiu Komartin rumunjski je pjesnik, prevoditelj i urednik rođen 1983. u Bukureštu. Debitirao je 2003. godine nagrađivanom zbirkom Păpuşarul şi alte insomnii, nakon koje su uslijedila još tri naslova, za koje je primio niz nagrada i priznanja. Prevodi prozu i poeziju s francuskog, engleskog i talijanskog jezika, te je i sam preveden na brojne jezike. S pjesnikom i esejistom Raduom Vancuom sastavio je antologiju Cele mai frumoase poeme din 2010. Glavni je urednik časopisa za književnost Poesis internaţional i urednik u izdavačkoj kući Max Blecher.