Pouzdani prikaz jednog vrlo zanimljivog kantautorskog potencijala
Pasivno agresivna priroda četvrtog albuma kantautorice Chelsee Wolfe nije nešto što se može uzeti zdravo za gotovo. Mrak kojim zrači Pain is Beauty nije običan, nije prolazan i nije nešto što će sutra odjednom nestati. Mrak ovog albuma je permanentni mitski mrak, bio je tu davno prije svoje autorice i bit će tu daleko poslije nje. Nemilosrdni instrumentalni udar ovih pjesama postignut kombinacijom doom metalskih dirgeva, industrial atmosfere i povremenih synth intervencija u sprezi s teškim tekstualnim sadržajem daje vrlo osebujnu kombinaciju koja ima za cilj uvući slušatelja duboko u svoj bremeniti svijet. Čak i poletni synth pop singl “The Warden” sadrži stihove poput tore off my limbs and my breasts/the heart it’s heavy in the chest/ pulled out my tongue so i can’t speak the truth/ the picture in my vision it’s the sun, it’s you, a cjelokupna atmosfera na raskrižju je široko ocrtanih egzistencijalnih strahova i duboko unutar pojedinca usađenog erotskog nagona, zrači američkom gotikom srodnoj onoj Swansa iz faze Children of God.
Baš kao Nick Cave ili Michael Gira, Chelsea je opsjednuta univerzalnim motivima religije, seksa, smrti, prolaznosti, no možda zbog generacijske razlike, možda zbog drugačijeg pristupa tematici, njene pjesme su lišene one implicitne katoličke krivnje koja se recimo kod njih dvojce gotovo uvijek nadzire. Oslobođena potrebe za ispričavanjem Chelesea oplakuje sliku konstantno umirućeg svijeta bez trunke lažnog kajanja, njena tuga je iskrena i istinska i nije najugodnija, čak i u trenucima kad pjesme prilaze vrlo blizu pop standardima. Pain is Beauty je naposljetku vrlo jasna slika rasta jednog vrlo zanimljivog kantautorskog potencijala.