Da smo znali da ima ime, bismo li ga nosili?
Početkom rujna mediji su izvijestili da se Walter Palmer, stomatolog koji je ustrijelio popularnog lava Cecila, vraća na posao. U pokušaju da ublaži medijski linč Palmer je izjavio da Cecila nikada ne bi ustrijelio da je znao da lav – ima ime.
Bezimene činčile zbog svog su krzna istrijebljene iz “prirode”. Njihova egzistencija svedena je na uzgojne programe u zatočeništvu: ako nisu sirovina za izradu bundi, onda su predodređene za ljubimce ili znanstvene eksperimente. Uzgojni programi iznjedrili su nekoliko tipova činčila, od kojih je najidealniji Raton. Dakle, ako želite biti miss među činčilama, svakako se morate “očinčiliti“ kao Raton.
EROTIZACIJA KRZNA
Ta eugenička koprena idealnog (feno)tipa može se dalje proširiti i na boje krzna. Osim što ih ima mnogo, kako bi zadovoljili taštinu i cikličko klaćenje perverzija haute couture modne industrije, najčešće nose erotična imena: “black velvet“, “hetero/homo ebony“, “sapphire“, “chocolate“, što ne čudi s obzirom na često neobičnu erotičnost industrije krzna.
Visoka razina simbolizacije vezana uz tu raspravu otežava čitavu priču. Doista, zašto ga nositi? Iz posljednjeg ledenog doba izašli smo prije desetak tisuća godina, temperature su se podigle – čak i suviše – pa nam krzneni kaputi nisu više potrebni, a tekstilna industrija neprestano osmišljava nove sintetičke materijale. Moda vozi na dva kolosijeka: dok se izrađuju jakne od recikliranih boca, najlonskih vrećica i gume, s druge strane još uvijek nosimo krzno. Umjetno krzno još je problematičniji fenomen: sviđa li nam se estetika krzna koju onda reproduciramo sintetičkim materijalima ili činjenica da se radi o dijelu tijela mrtve životinje – što se onda ne može kompenzirati umjetnim materijalima? Zašto je ljudska vlas koja padne s ljudske glave gadljivi objekt, a bunda poželjan komad odjeće?
ČINČILAMA NA ŠTETU
I etička svijest u razvijenim zemljama Zapada kao da vozi na dva kolosijeka. Kao što je to primijetio Richard Bulliet u svojoj knjizi Hunters, Herders, Hamburgers: nečista savjest nakon proždiranja šnicla probudit će u nama potrebu da zaštitimo neku drugu vrstu u nadi da ćemo umiriti osjećaj krivnje. Smijemo li derati činčile zbog njihovog krzna, a Cecilu se diviti kroz objektiv fotoaparata? Ili možemo otići još dalje, na kontroverzniji međuvrsni primjer: smijemo li ubijati činčile ako njihov uzgoj osigurava egzistenciju nekoliko obitelji?
“Prijatelji životinja“ organizirali su simboličko “progovaranje“ činčila te su 16. rujna ministru Jakovini, poznatom po svojim kontroverznim “paleolitičkim“ odlukama, uručili pismo činčile Činčija. U pismu su podsjetili da je Hrvatska 2006. godine, u sklopu Zakona o zaštiti životinja, zabranila uzgoj činčila zbog krzna te time stala uz bok zemljama kao što su Velika Britanija, Austrija, Slovenija, Makedonija, Sjeverna Irska, Švicarska, Srbija i BiH.
No – kako je to još ljetos za medije obznanio predsjednik Udruge hrvatskih uzgajivača činčila – Bruno Ivančan, čini se da je u Hrvatskoj interes za uzgoj sve snažniji pa je lobiranje dovelo do toga da će se Zakon o zaštiti životinja mijenjati – činčilama na štetu.
Sad kad i Činči ima ime – hoćemo li ga svejedno oderati?