Suzana Marjanić  

O agramerskim represijama

Krenimo u razgovor od nedavne zabrane tvoga performansa Post Mortem High Fashion, koji se trebao održati 9. studenoga u ZeKaeM-u, Galeriji Karas i na zagrebačkoj špici, no u konačnici je otkazan zbog negativnog odgovora Gradskog ureda za prostorno uređenje. Što je moglo uznemiriti predstavnike/ice zagrebačke gradske vlasti u vezi navedene procesije koja je trebala biti održana u sklopu konferencije Vizualni studiji danas: moć slike, u okviru programa Subversive Art&Theory? Taj si performans bez problema izvela na otvorenju svoje izložbe i performansa Autoportreti / Post Mortem High Fashion, 30. kolovoza ove godine u Galeriji ETIKart u Rovinju, i to bez ikakvih negativnih reakcija.

Ne vjerujem da se birokracija grada Zagreba previše uznemirila oko samoga čina izvođenja ovoga performansa. Vjerujem da su oni nakon “stručne” procjene rutinski obavili svoj posao donoseći akt zabrane. A zabrane i represije – daje se naslutiti na primjeru ovog događaja – čine većinu njihovih odluka. Ono o čemu možemo pričati je “procjena” koju je obavio netko tko sigurno ne poznaje osnove komunikacije u kulturnim, urbanim sredinama što Zagreb i jest. Od same zabrane zanimljivije mi je da se sve to dešavalo gotovo pa u isto vrijeme kad i, možemo ga tako nazvati, politički post mortem performans, postavljanje spomen-ploče pokojnom Tomislavu Gotovcu a.k.a. Antoniu G. Laueru na pločniku ispred bivšeg kina Lika, to jest u Ilici 8, uza sve moguće dozvole, počasti i birokratsku prisutnost, ovaj put – u punoj snazi – objedinjene u liku i odijelu Milana Bandića. Podsjetimo, Antonio je u svom sedmominutnom performansu Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta – Zagreb, volim te! 1981. potpuno gol prešao put od Ilice 8 do Trga, gdje je uhićen zbog narušavanja javnog reda i mira.

Što se tiče mog zabranjenog performansa Post Mortem High Fashion istina je da je izveden već nekoliko puta na nekim drugim lokacijama u Hrvatskoj i da te izvedbe nisu zabranjene iz raznih okolnosti – zbog profesionalnoga postavljanja organizatora i ostalih faktora te na kraju, vjerujem i pukom srećom, kao na primjeru Rovinja, gdje je performans održan pred vratima crkve. U Rovinju je održan, u Zagrebu nije. Zagreb je velik grad i zasigurno ima kvalitetnije razrađen sustav represije od malog Rovinja. No na neki način ipak nisam ostala dužna Zagrebu i zagrebačkoj publici te sam u prostoru ZeKaeM-a izvela performans Zagrebe i ja te volim, koji se sastojao od ispisivanja poruke “Zagrebe i ja te volim (1981.-2013.)” na poleđini plakata manifestacije Vizualni studiji danas: moć slike na kojoj sam sudjelovala, u sklopu programa Subversive Art&Theory. Plakat s tekstom sam nakon toga položila u mali crni mrtvački kovčeg, koji sam na kraju zaklopila. Taj je performans bio moj jedini komentar na zabranu izvedbe planiranog performansa Post Mortem High Fashion.

VEPRICA / VEPAR / VEPROVINA

Umjesto tog performansa predstavila si i svoju najnoviju video instalaciju pod nazivom Veprica / Vepar / Veprovina, rad koji nije mogao biti prikazan u Etnografskom muzeju u Zagrebu u povodu izložbe o stereotipima. Zbog čega brutalnost nad životinjama  uznemiruje, iako je to nažalost dio okrutne svakodnevice?

Nakon zabrane performansa, o čemu sam obaviještena dan prije planirane izvedbe, organizator mi je ponudio mogućnost da se predstavim nekim drugim radom. Naravno, prihvatila sam i ponudila svoj noviji rad – videoinstalaciju Veprica / Vepar / Veprovina. Taj je rad svoju premijeru trebao doživjeti na tematskoj izložbi koja se bavi raznim oblicima stereotipa u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Prema dogovoru, imala sam slobodu u izboru rada koji ću predstaviti na toj izložbi, ali nakon što ga je stručno osoblje Muzeja pogledalo, odlučili su ga ipak odbiti, kako su objasnili – radi brutalnosti samog sadržaja te kao takvog potpuno neprimjerenog ukusu svojih posjetitelja. Publici, čija većina uredno jede tzv. batke, salame i kobasice, zabranjeno je tom odlukom da gledaju ubijanje vepra, proces vađenja iznutrica, tranširanje mesa i spremanje raznih “specijaliteta” od veprovine na samom otvorenju, na kojem su, među ostalim, bile ponuđene i razne mesne “delicije”, i to sve iz njihovog interesa, naravno. Upravo ti principi zaštite osjećaja, koje uvijek uspostavlja “prosvijetljena” manjine kako bi, kao, štitila određenu većinu, duboko su ukorijenjeni u načinu funkcioniranja suvremene civilizacije i doveli su do toga da većina ljudi malo toga razumije o onome što se događa oko njih

Naravno, ovaj videorad ne pokazuje samo tu stranu; kao kontrapunkt paralelno teče radnja jednog piknika, na kojem na cvjetnoj livadi uživamo u kolačima, vinu i voću jedna velika veprica od 150 kila i ja. Razlog zbog kojeg mislim da te snimke svakodnevnice toliko uznemiruju nalazi se u tome što puno ljudi koji redovno konzumiraju mesne proizvode ne bi to mogli činiti neposredno nakon gledanja ubijanja životinje; a još veći dio ne bi mogao sâm ubiti životinju da bi je pojeo. Kad bi se tako postavile stvari, mislim da bi većina stanovništva prešla na vegetarijanski način prehrane. Ovaj video uznemiruje gledatelje, pa i mesojede, zato jer ipak negdje duboko u sebi svi osjećaju da tu nešto nije u redu. Problem je i taj da se mesojedima ne da prelaziti u vegetarijance, jer im je ovako praktičnije živjeti sa svim tim “ukusnim” jelima u kojima mogu uživati. Lakše je odabrati opciju: “Ne želim gledati, znati, ni misliti o tome, jer mi je ovako dobro”.

LOV I UZGOJ

Nick Fiddes u svojoj knjizi Meso ironično navodi da, ako konzumiranje mesa shvatimo kao razlikovno obilježje ljudi, tada je očito da su tzv. plemeniti divljaci morali biti vegetarijanci te lov zasigurno označava nastanak civilizacije. Uostalom, pra/kršćanstvo pripisuje početke konzumiranja mesa padu čovječanstva, kao što to pokazuje Andrew Linzey u svojoj Animalnoj teologiji. Kakav je tvoj stav prema konzumiranju životinjskih života?

Mislim da je pravi problem nastao u momentu kada je čovjek prestao loviti i umjesto toga odlučio zarobiti živu životinju te je kao takvu imati spremnu za ubijanje kada ogladni. Tog smo trenutka prestali biti lovci i postali smo vlasnici tuđih života i slobode. Iskonski je lov i danas prisutan među životinjama u prirodi, i po meni je izuzetno bitan u evolucijskom smislu i održavanju ravnoteže potrebne za opstanak svih vrsta. Osobno me uopće ne zabrinjava što je iskonski lovac pojeo svoju lovinu (današnji genocid zvan lov, koji čine lovci po šumama, nema nikakve veze s time); nisam ljuta na lava kada pojede gazelu kao ni na svoju mačku kada ubije guštera u vrtu, ali mi je strašno što sve ljudi čine životinjama da bi ih jeli. Ono što mesna industrija čini životinjama, i to dok su još žive, doslovno je horor. “Manji” je problem to što ih se na kraju usmrti; možda bi se u ovom slučaju moglo reći da je smrt doslovno prestanak muke, a ne života. Ono što se dogodilo nakon vezivanja prve životinje i pretvaranjem prirodnog čovjeka u ono što danas zovemo čovjek konstantno je i bespotrebno uništavanje, ubijanje, suludo trošenje prirodnih resursa te stvaranje nadčovjeka ili nečovjeka koji svoju moć i kontrolu nad prirodom stalno želi dokazivati, pa čak i kad je u pitanju drugi čovjek. Iz svega ovoga razvijena je svima znana tržišna ekonomija, oblik koji kroz razrađene sustave u interesu manjine, s viškom vrijednosti, manipulira većinom, koja stvara i mora konzumirati taj višak. Zna se pod koju cijenu. Za većinu ljudi proizvod je skoro pa stvoren sam po sebi. Istina o pravom načinu nastanka proizvoda vješto se skriva. Kad je u pitanju hrana, nitko ne jede prasca, tek rođenu mladu kravu ili zaklano janje. Pašteta, hamburger, šnicla, pašticada, rolada su nazivi koji su primjereniji, jer bi ovi drugi, odnosno prvotni, mogli uznemiriti, a onaj kojem prodajemo višak ne smije biti uznemiren da ne bi prestao kupovati. O tome da je proizvod nekad bio živo biće, koje nije vidjelo prirodnu svjetlost i koje je živjelo u toliko skučenim prostorima u kojima se ne može ni pomaknuti, a pritom tretirano antibioticima, genetski manipulirano, hranjeno vlastitim fekalijama, biće koje je na kraju ubijeno u boli i patnji – o tome se uglavnom izbjegava upoznavati javnost. Nije li paradoks da se za potrebe hranjenja životinja obrađuje više polja nego što bi ih za potrebe prehrane cijelog čovječanstva trebalo obraditi? Napomenula bih i problem zagađenja okoliša; vjerujem da je svima znano da je mesna industrija jedan od većih zagađivača današnjice. Za kraj bih dodala i posljednji argument zbog kojega bi i ljudi koje ne pogađaju gore navedene činjenice trebali prestati jesti meso; tu pogotovo mislim na tzv. meso iz “marketa”. Industrijsko meso, osobito proizvodi koji pripadaju u grupu mesnih prerađevina, kao što je poznato, nisu zdravi za ljudski organizam. Naravno da će sada svako tko voli mortadelu i kobasice reći da ni povrće nije više zdravo pošto je tretirano pesticidima i genetski transformirano. Istina, ali činjenica je da je ipak manje štetno.

MMC PALACH, K.U.N.S.

Videorad Veprica / Vepar / Veprovina nadovezuje se na tvoj performans Le Déjeuner sur l’Herbe vs. The Dinner, koji si predstavila na ovogodišnjim 12. danima performansa u Varaždinu. U njemu repliciraš Manetovu sliku Doručak na travi tako da njezin sadržaj provodiš u vlastiti doručak s vepricom Gertrudom, Mićom, s kojom u tom doručku uživaš u raznorodnim delicijama, dok se ispred te videoprojekcije odvijao performans Večera, s nekoliko tvojih kolega/ica s riječke akcionističke i performerske scene u pomalo “glembajevskoj” atmosferi. Kakva je danas situacija na riječkoj sceni nakon ukidanja djelovanja MMC-a Palach pod vodstvom Damira Čargonje kao i nakon djelatnosti K.U.N.S.-a, gdje je nekoliko godina, nakon ukidanja MMC-a Palach, djelovala ta scena?

Umjetnička scena objedinjena oko MMC-a nakon privremenog prisilnog ukidanja i odlaska iz prostora Kluba Palach, te otvaranjem i nedavnim zatvaranjem K.U.N.S.-a trenutno je u novoj fazi, to jest realizaciji samostalnih projekata aktera te grupe ili scene. Ono što je zanimljivo jest da se ti pojedinačni projekti uglavnom realiziraju kroz institucije sustava, muzeje, galerije, a sve manje na neinstitucionalnoj sceni. No još uvijek sama riječka institucionalna scena ne prihvaća na taj način u potpunosti rad i djelovanje MMC-a i umjetnika koji su ga činili ili to prihvaća rijetko, kao na primjer realizacijom nedavnog performansa Kreše Kovačičeka u sklopu tematske izložbe Krijumčarenje u organizaciji MMSU-a, te djelomično kroz suorganizaciju u vidu ustupljenog prostora za moju samostalnu izložbu Autoportreti u Malom salonu. Ovakav tijek događaja odavno smo predvidjeli, još dok smo bili u prostoru Kluba Palach. Vjerujem da smo kao grupa ostvarili smisao svog postojanja i djelovanja kao što i mislim da će to s vremenom i riječka institucionalna scena prihvatiti, uvidjevši da stručna procjena kvalitete mora biti važnija od političkih procjena. Zasad sve možemo svesti na to da puno lakše ostvarujemo komunikaciju s institucijama koje su izvan Rijeke.

Ove si godine svojim fotoperformansom Pogled u međusvijet i videoperformansom The Picnic sudjelovala na postavu hrvatsko-litvanske izložbe Mit i art (Zagreb, Kaunas). Zbog čega nisi mogla otputovati na otvorenje izložbe u Kaunas te koji te se rad litvanskih umjetnica/ika posebno dojmio?

U Kaunas nisam otputovala jer nisam imala novaca za avionsku kartu. Kako je ipak riječ o službenoj izložbi u kojoj ravnopravno sudjeluju umjetnici, predstavnici dviju država, a sama organizacija te izložbe povjerena je dvjema institucijama, po uputi sam se prijavila Ministarstvu kulture RH te od njega očekivala da mi djelomično podmiri troškove puta. Potrebnu dokumentaciju sam predala tri mjeseca prije same izložbe. Odgovor je stigao prije desetak dana, pet mjeseci nakon otvorenja izložbe u Kaunasu, i to naravno negativan.

Što se tiče litvanskih umjetnika, svaki od njihovih radova me se dojmio na svoj način, tako da mi je teško izdvojiti jedan rad. Razlog tome je što sva tri pristupa imaju dodirnu točku s mojim osobnim razmišljanjima i propitkivanjima, pa su mi subjektivno gledajući vrlo zanimljivi. Možda je ta sličnost najveća u primjeru kolažne instalacije Sinergija Julije Pociūtė, u kojem autorica istražuje relevantnost mita i analizira ga očima djeteta. Vrlo blizak mom pristupu je i pristup Povilasa Ramanauskasa, koji pokušava objasniti podrijetlo mita o svemu kroz pojam sna. Te na kraju, pitanje koje u svome radu postavlja Gabrielė Tamoliūnaitė jest pitanje koje si i sâma često postavljam: “Tko je i kakav je bio taj/ta čovjek/žena koji/a je prvi/a izmislio/la mitska stvorenja? Onaj koji je stvorio ovu ili onu legendu?”

RECIKLIRANI EKO-DIZAJN

Može li se tvoja modna kolekcija Mrtva priroda uzeti kao primjer ekološkoga anti/dizajna? Iz etičkih razloga modeli nisu prikladni za vegansku klijentelu s obzirom da si rabila i materijale životinjskoga podrijetla. Oni su, doduše, reciklirani, ali to otvara dodatno etičko pitanje – ako pod okriljem eko-dizajna recikliramo životinjske materijale, možemo li taj dizajn odrediti i kao veganski ili “samo” recikliran eko-dizajn. Naime, veganski se dizajn u našoj sredini javlja u malim aktivističkim zajednicama, čiji se članovi ne smatraju dizajnerima. Takvi pojedinci/pojedinke često sami/e izrađuju odjeću, nešto manje i obuću, s obzirom na to da na konzumerističkom tržištu ne mogu pronaći odjeću/obuću koja odgovara njihovim etičkim, dakle veganskim zahtjevima. Kakav je tvoj stav prema veganskom dizajnu i koliko ga prakticiraš u svojim kreacijama?

U kolekciji Mrtva priroda nikako ne možemo govoriti o veganskom dizajnu, s obzirom na to da sam rabila materijale životinjskog porijekla, što se kosi s etičkim zahtjevima veganstva, iako su svi ti materijali – kosti, ljušture puževa, ježeva, školjki, ovčja vuna, perje, zubi – pronađeni u prirodi. Ako tako razmišljam, onda bih prije tu kolekciju usporedila s recikliranim eko-dizajnom. Shvaćajući da ne osporavam sebi kao umjetnici etičnost upotrebe tako pronađenih materijala, krenula sam u stvaranje kolekcije Mrtva priroda. Prihvaćajući tezu da je čovjek također životinja, iako s neopravdano maksimalnim pravima u odnosu na druge vrste, moj bi odnos prema materijalu ljudskog porijekla trebao biti identičan. Zbog toga sam si dopustila i korištenje materijala ljudskog porijekla u izradi ove kolekcije, a to su zubi i kosa.

Što se tiče veganskog dizajna, u potpunosti ga podržavam i smatram da je to dizajn budućnosti koji će promjenom navika ljudi, što je neminovno ako život na Zemlji želi opstati, dobivati sve više na značaju. Nadam se da će to što prije postati jedini mogući pristup. Također ne smatram da ljudi koji su odlučili promijeniti svoj život moraju odmah zamijeniti svoje kožne jakne i cipele za one od umjetnih materijala. Osobno ću najprije istrošiti svoje stare kožne cipele kao i stari kaput iz sedamdesetih pronađen na tavanu, iako je od kože, jer sam isto tako odgovorna prema sve većoj eksploataciji ove naše planete na kojoj su reciklaža i štednja važni ekološki i ekonomski aspekti koji se ne smiju zanemariti. Nije dobro kupovati novu robu dok se stara ne potroši, stoga sigurno neću kupiti kožni kaput, ali ovaj već postojeći poštenije je istrošiti do kraja nego ga jednostavno baciti. Poštujem naravno i odluku nenošenja odjeće od životinja ukoliko je nekome stvara nelagodu da je to nečija koža, ali tada savjetujem da se taj predmet daruje umjesto da ga se baci. Naravno, ovaj moj stav ne bi trebao poslužiti nekima kao izlika: “Kravu su ubili, možemo na hamburger”.

OBIČAJI I RITUALI VEZANI UZ SMRT

Ritualnim performansom Ispraćaj, koji si izvela na ulazu u Tramuntansku šumu u mjestu Beli na Cresu izvršila si obred ispraćaja entiteta s kojima si dugoročno surađivala. Njime se, i okončala tvoja dugoročna stvaralačka faza koja je počivala na slavenskoj mitologiji, misticizmu, fascinaciji šumama, predajama, legendama, raznim graničnim svjetovima, odnosno međusvjetovima. Kojim si fenomenima trenutno posvećena?

Trenutno sam zaokupljena promišljanjem o međuvrsnim odnosima, mada sam se tom temom već bavila i 2005. godine u modnom performansu Diplomatske oprave za pregovore među vrstama, kao i 2007. godine u performansu Mars i modnoj kolekciji Mars. I dalje se bavim promišljanjima vezanima uz pojam mode, odnosno prolaznosti u modi u odnosu na ostale umjetnosti, te smrti – običajima i ritualima vezanim uz nju, pogotovo uređenjem tijela pokojnika nakon smrti, a početak te faze traje od 2006. izložbom Posmrtna odijela i urne i raznim budućim varijantama te izložbe kroz performanse i instalacije. Redovno se bavim kostimografijom i većinu vremena sam zaokupljena izradom kostima za razne predstave, nastupe i glazbene videospotove. Bavim se i fotografijom koja je naravno uvijek vezana uz izradu kostima i proces uređenja kroz šminku i kreiranje frizura kao krajnja faza ovog rada. Novo je to što zadnje vrijeme eksperimentiram i učim operirati u raznim programima za video obradu što me polako uvlači u za mene novi svijet. Trenutno je to medij koji mi postaje sve intrigantniji. Za sada možemo reći da treniram video.

Završno, kakva je trenutno situacija u Rijeci što se tiče akcionističke i performerske scene? S kojim umjetnicama/umjetnicama posebno surađuješ?

Riječka akcionistička i performerska scena svela se na pojedinačne i vrlo rijetke projekte. Pretpostavljam da je razlog u nedostatku potrebne infrastrukture, te kao posljedica manjak želje i međusobne komunikacije ionako malobrojnih aktera te scene. Također veliki razlog za ovakvo stanje je i sveopće letargija društva zbog svima nam znane situacije koja predugo traje, te kao posljedica uvjerenje većine, pogotovo mladih umjetnika, da ne mogu sudjelovati u ovakvom svijetu niti ga imalo promijeniti. Što se mene tiče – surađujem uglavnom s istim umjetnicima kao i svih ovih godina – većim su dijelom to moji prijatelji i suradnici s kojima sam započela suradnju kroz djelovanje MMC-a, od kojih bih istaknula Damira Čargonju Čarlija, Josipa Maršića, Anu Jurčić, Branka Cerovca, Krešu Kovačičeka. Tu su još i moji prijatelji s filmske i plesne scene od kojih najčešće radim sa Žakom Valentom, Željkom Sukovom i Alešom Sukom. Uglavnom često surađujem s drugim umjetnicima na raznim poljima; tu naravno ne smijem izostaviti i Barbaru Babačić, Jelenu Germuth, Andreu Knežević, Žarka Violića, Damira Stojnića, Tomislava Nakića Alfirevića, Kseniju Nakić Alfirević, Mirandu Đaković, Jorgea Correau Bethencourta, Nedu Šimić-Božinović, Nadeždu Elezović, Zorana Kremu, Zorana Štajdohara Zoffa i mnoge druge.