Premda je njegova radnja smještena u vrijeme viteštva, ovaj strip-album time nimalo ne gubi na aktualnosti
Ružni, ružniji i najružniji smatraju da ih upravo nesklad tjelesnih osobina sputava u postizanju sreće, vanjski izgled doživljavaju kao glavnu, ako ne i jedinu prepreku u procesu napredovanja. Vanjska ružnoća kao kamen spoticanja frustrira, naročito u društvu naočitih; mnogi priželjkuju ljepotu i ozbiljno rade na njoj, tim više jer je imperativ ljepote odavno poprimio globalne razmjere. Poduzetni vjeruju da čari tjelesne ljepote otvaraju mnoga poslovna vrata, dok je daleko pouzdanija činjenica kako se zbog tjelesnosti većina barem privremeno nasuče u bračnim vodama ili trajno izgubi glavu u plićaku zaglupljenosti – pardon, zaljubljenosti. U kojoj mjeri vanjska ljepota može pojedincima, ali i čitavom kolektivu, pomutiti pamet, zorno pokazuje strip-album Ljepotica francuskog scenarista Huberta i autorskog dueta Kerascoët koji čine Sébastien Cosset i Marie Pommepuy. Nije im to prvo zajedničko ostvarenje – 2006. godine stvorili su serijal Gospođica Nedirka, a 2009. godine u suradnji s Fabienom Vehlmannom napravili su grafičku novelu Ljepota tame kojoj ne manjka brutalnosti i bizarnosti. Strip-album Ljepotica također ne otvara odveć lijepa pitanja za razmišljanje, a već se po naslovnici dâ naslutiti kako nipošto nije riječ o štivu za djecu.
Emocionalni vampiri i njihove osobne relikvije Vanjsku ljepotu krasi sreća što ima ograničen vijek trajanja – postoji sve do trenutka kada se stupanj ljepote počinje naočigled srozavati. Bakalarku, glavnu protagonisticu strip-albuma Ljepotica, ispočetka naročito muči njezina vanjska neuglednost, no čitava situacija se mijenja nakon što slučajno oslobodi vilu od čarolije. Vila joj nudi ispunjenje želje, a Bakalarkina želja je, pogađate, postati ljepša. Sve bi to bilo divno i krasno da Bakalarka svojim novim izgledom nije zasjenila “najljepšu smrtnicu ikada rođenu”. Zbog ljepote Bakalarku preimenuju u Ljepoticu, postaje predmet žudnje svih heteroseksualnih muškaraca, emocije prevladaju ono malo razuma pa se zbog nje gube glave u figurativnom i doslovnom smislu riječi. Ljepotica kroz priču muku muči sa svojom ljepotom, rado bi se vratila starom liku nakon što nedužan čovjek strada zbog njezinog ljubomornog muža, kralja Maxencea. “Zašto ja jednostavno nisam samo lijepa? Samo banalna ljepotica ugodna oku, ali ne i neuobičajena? Zašto mi je dan ovako nerazmjeran dar?”, pita se Ljepotica. Sličan tip pitanja svakodnevno prolazi kroz glave mnogih zemaljskih ljepotica koje, zahvaljujući tjelesnim karakteristikama, kao da i nisu od ovoga svijeta – općeprihvaćeno je stajalište da ljepotice nisu na glasu kao pretjerane mudrice pa stoga teško nađu nekoga za razgovor. Opet, ljepota izaziva osjećaj (straho)poštovanja kod nesigurnih duša, što je samo još jedan od razloga zašto im drugi nerado prilaze. U strip-albumu Ljepotica ljepota Ljepotice privlači svaku mušku jedinku, nitko se ne ustručava prići hodajućoj ljepoti, baš naprotiv, svi pokušavaju ostvariti kakav-takav dodir s dotičnom. Vlasnici Ljepotice (najprije vlastelin Eudes, zatim kralj Maxence pa kralj Vepar) nerado izlažu svoje vlasništvo tuđim pogledima, već je poput pravih emocionalnih vampira ljubomorno drže samo za sebe, lako se uzjapure jer u svima vide potencijalnu opasnost – njima Ljepotica ne služi kao sredstvo pokazivanja i dokazivanja, nema funkciju materijalnog i društvenog statusa, već osobne relikvije.
Pazi što želiš! Nije naodmet za spomenuti da Ljepotica nije u potpunosti postala savršeno stvorenje nakon što joj je vila Mab dala savršen izgled – unutarnje mane nisu otišle, stoga je Ljepotica ostala nezadovoljna, na trenutke sebična i izrazito povodljiva osoba. Ipak, plemenitost duha je zadržala, nije se umislila i pritom zaboravila na muke običnog svijeta kojem je pripadala prije proljepšavanja, no ubrzo se njezina vanjska ljepota pretvorila u vidljivu bremenitost što nije u stanju popuniti stare emocionalne rupe, ali zato zna stvoriti neke nove, još intenzivnije i pogubnije duševne provalije.
Osim glavne protagonistice, priču čine posesivni i permisivni muškarci iznureni tjelesnim strastima i nekontroliranom emocionalnošću te poduzetne žene, među kojima se svakako ističe lik neugledne i rječite princeze Claudine, prkosne i samodostatne individualke koja se ne želi udati za bilo koga samo zato da bi se udala te tako ispunila još jednu nametljivu društvenu normu. Kao u mnogim bajkama, i u Ljepotici je prisutan lik dobrodušne majke (koja uskoro umire braneći vlastitu kćer), ali i nezahvalne rođakinje koja Bakalarku tretira kao osobnu sluškinju. Lik mrzovoljne rođakinje podsjeća na ustaljeni lik zle maćehe koja je prisutna u Grimmovim i Perraultovim bajkama, dok su prisutnost vilinskog svijeta i vitezova dodatne značajke bajki. Premda je njegova radnja smještena u vrijeme viteštva, strip-album Ljepotica time nimalo ne gubi na aktualnosti, jer otvara uvijek aktualno pitanje povjerenja između partnera, pokazuje do čega može dovesti pretjerana razina strastvenosti i navezanosti, prikazuje neka ustaljena vjerovanja o ljepoti (očarani vlastelin Euges naivno smatra da “iza lijepog lica ne može biti zla duša”) i indirektno podsjeća da bismo trebali pripaziti što želimo jer bi nam se želja mogla i ostvariti, a konačni rezultati želje ne mora uvijek biti u skladu s očekivanjima.
Ljepotica je intrigantno, zaokruženo i kritički intonirano ostvarenje, koje može u pristojnoj mjeri promijeniti, odnosno ispraviti čitateljevu krivu percepciju višeznačnog pojma “ljepota”. Kao i u Ljepoti tame, relativnost ljudske ljepote (i ružnoće) u Ljepotici je prikazana poprilično vjerno, bez ikakvog šminkanja. Oštroumniji ljepotani i ljepotice mogli bi pronaći djeliće sebe u ovoj priči. Ružni, ružniji i najružniji također.