Kustosice su naslovom izložbe citirale naslov rada Mladena Stilinovića, napisanog 1999.: “Draga umjetnosti, pišem ti jedno ljubezno pismo kako bih te udobrovoljio i potaknuo da me katkad posjetiš“.
Rekli su mi da slikam kao muškarac”, piše Marina Napruškina u tekstu ispisanom kredom uz veliki zidni crtež ordena koji simbolizira priznanje njezinoj slikarskoj izvrsnosti u bjeloruskoj umjetničkoj sredini. Umjetnica radom Narodna umjetnica (2012.) skeptično objašnjava vlastitu ambivalentnu poziciju unutar dva umjetnička sistema. Zbog priznanja, daljnje obrazovanje nastavlja unutar zapadnog umjetničkog konteksta koji komentira riječima: “Vidjela sam što se može učiniti s umjetnosti: izložiti, vrednovati, ocijeniti i prodati je”.
Kustoski kolektiv Što, kako i za koga/WHW predstavio je spomenuti rad Marine Napruškine u okviru izložbe Draga umjetnosti u Muzeju sodobne umetnosti Metelkova otvorene 29. studenoga u Ljubljani. Kustosice su naslovom izložbe citirale naslov rada Mladena Stilinovića, napisanog 1999. Umjetnik piše ljubezno pismo umjetnosti ne bi li je udobrovoljio i potaknuo da ga katkad posjeti. Zabrinuto piše o nevidljivosti umjetnosti, koju često zamjenjuje njezina slika ili ime i kao takva se prodaje za veće ili manje novce.
Polazeći od Stilinovićeva pisma, WHW izložbu u programski zanimljivom muzeju suvremene umjetnosti koristi za pisanje kolektivnog pisma. Jedino, to pismo ima oblik klasične izložbe, ali kao i Stilinović, govori o položaju umjetnosti unutar umjetničkog sistema, mogućnostima njezina djelovanja, distribucije i recepcije, kao i povezanosti umjetnosti i politike. “Draga umjetnosti pristupa pitanju autonomije umjetnika i nužnosti umjetnosti radovima koji namjerno zamagljuju odnos između angažiranosti, autoreferencijalnosti i estetike”, ističu WHW u predgovoru kataloga džepnog formata. Draga umjetnosti zauzima drugi kat Muzeja sodobne umetnosti Metelkova predstavljajući radove različitih generacija umjetnika/ca, grupa, kolektiva i inicijativa.
Misliti muzej suvremene umjetnosti “Prosimo vas, da pismeno komentirate kaj je po vašem mnenju uloga muzeja u današnjoj situaciji gospodarske krize, ili predlagajte kako lahko nov muzej posluje brez finančnih sredstev”, piše Zdenka Badovinac, ravnateljica Muzeja sodobne umetnosti Metelkova, aktualnim slovenskim ministrima i političarima reagirajući na uskraćivanje financijskih sredstva za novu muzejsku zgradu, otvorenu krajem 2011. Niz navedenih pisama, različitih jedino po imenu naslovljenog političara, na izložbi Draga umjetnosti nadovezuje se na izloženu dokumentaciju projekta Vsak človek je kustos/Jeder Mensch ist ein Kurator. An Archive as a Tool (2007.). Projektom se nastojalo raspraviti o slovenskim kulturnim politikama isticanjem situacije muzeja suvremene umjetnosti bez financijskih sredstava ili zamjenskog prostora u vrijeme renovacije. Stoga je muzej pozvao sve zainteresirane na slobodnu intervenciju, ograničenu jedino prostorom muzeja. Demokratičnost je rezultirala horror vacui atmosferom, i to je bila posljednja izložba do konačnog zatvaranja pred renovaciju. Projektom se nastojala istaknuti urgentnost artikuliranja kulturnih politika, ali i potreba za redefiniranjem društveno-političke uloge muzeja suvremene umjetnosti, unatoč tome što kao javna institucija ovisi o javnim izvorima financiranja.
Društveno-političkom ulogom muzeja bavi se i platforma Chto delat? u videu Museum Songspiel: The Netherlands 20XX, osmišljenom pod utjecajem Brechtove kazališne metode, s plošno određenim ulogama direktora muzeja, umjetnika, kustosa, imigranata-performera, posjetitelja, čuvara reda i komentirajućim zborom. Smještanjem radnje u budućnost, rad sa sigurne fiktivne udaljenosti kritizira aktualne probleme muzeja suvremene umjetnosti unutar nizozemskog konteksta. Opetovano se postavlja pitanje društveno-političke uloge muzeja i mogućnosti pružanja utočišta imigrantima tretiranim poput kriminalaca od strane vlasti. Muzej ih angažira u performansu pa njihova uloga postaje umjetnička, odnosno bezopasna za društvo. No, na kraju imigranti bivaju odvedeni, a muzej ostaje bespomoćan.
Uvjeti za moj rad nisu u mojim rukama, ali na svu sreću ni u vašim1 Osim od umjetničkih institucija, primjerice muzeja suvremene umjetnosti ili kustoskih organizacija, uvjeti distribucije i recepcije umjetnosti definirani su velikim djelom i art fairovima. Prilikom art faira u Madridu 2007., uprizoreno je suđenje zločinu protiv umjetnosti zabilježeno filmom A crime against art Hile Peleg u suradnji s Tirdadom Zolghadrom i Antonom Vidokleom. Suđenje je inspirirano Bretonovim suđenjima dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća “jer su u vrijeme revolucionarnih borbi i pokušaja izgradnje novog društva kroz umjetnost, umjetnici povijesne avangarde izričito odbacili kapitalističku buržoaziju i njezinu kulturnu hegemoniju”. Potreba za organiziranjem madridskog suđenja proizlazi iz zavjere suvremene umjetnosti i “nove buržoazije” do kojeg dolazi u uvjetima globalnog kapitalizma te instrumentalizacije umjetnosti i umjetničkih institucija. Kako bi odgovorili na optužbe o zavjeri s buržoazijom, umjetnik Anton Vidokle i kustos Tirdad Zolghadr predaju se sudu kojeg su ujedno i organizirali. No, oni pozivaju itekako značajne protagoniste umjetničke scene – kritičara Jan Verwoerta kao suca, kustose Vasifa Kortuna i Chus Martinez kao tužitelje te kustosa Charles Eschea kao branitelja – ne bi li dobili priliku za istraživanje i pojašnjenje da njihovo umjetničko djelovanje osigurava kritički potencijal i mogućnost za umjetnost. Takvim činom stvaraju diskurzivni okvir svojeg rada, a suđenjem problematiziraju pitanja o autonomiji umjetnosti, potrebi za diskurzivnim kontekstom, tržišnim i institucionalnim mehanizmima unutar umjetničkog sistema, ali i ekonomskim, društvenim i političkim mehanizmima izvan njega.
S druge strane, karakter prekarnog rada (nestalnog, nezaštićenog zakonom i slabo plaćenog), Siniša Ilić tematizira na vrlo suptilan način, ritmičnim crtežima u boji koji gdjegdje djeluju apstraktno, ali njihov oblik proizlazi iz svjetlećih ekrana računala, uredskog namještaja ili arhitekture (2012.). Prikazujući grupe radnika/ca okupljene oko upaljenog računala, u diskusiji, ili pak okrenute jedne drugima leđima, umjetnik vizualizira neuhvatljivost i nematerijalnost prekarnog rada.
Nadalje, Fokus grupu (Iva Kovač i Elvis Krstulović) zanimaju socioekonomski uvjeti umjetničkog sistema. Rad Pjevam da mi prođe vrijeme (2011./2012.) obuhvaća seriju crteža koji prikazuju političke i/ili pravne akcije i proteste umjetnika/ca radi svog položaja unutar umjetničkog sistema. Nađenu vizualnu dokumentaciju Fokus grupa prenosi u crtež i tom gestom protestna akcija postaje samo sadržaj crteža. Time preispituju kolika je stvarna moć umjetničkog protesta, na što aludira i naslov rada Pjevam da mi prođe vrijeme preuzet od naslova pjesme Arsena Dedića, u kojoj on ironizira mogućnost političnosti aktivizma u glazbi.
Radom Ta prava. Biseri revolucije Sanja Iveković se također bavi ambivalentnom pozicijom do koje dolazi zbog komodifikacije kritičke akcije. Izložena serija fotokolaža ponavlja naizgled isti prizor – krupni plan lica plavokose manekenke dok pokušava pronaći pravu pozu za partizanski pozdrav, a u šaci, prislonjenoj uz glavu, drži bisernu ogrlicu. Malena crno-bijela fotografija prekriva joj lijevo oko, a prikazuje partizanski pozdrav dvije djevojke od kojih je jedna Jana Šarinić, feministička sociologinja i teoretičarka. Ponovljena gesta partizanskog pozdrava je komodificirana, a njezin nekad revolucionarni potencijal pretvoren u blještavu mogućnost za reklamiranje biserne ogrlice.
Crvena nit2 Korištenjem fotografije Jane Šarinić u svom radu, Sanja Iveković upućuje i na međuodnos generacija te govori o značenju iste geste u različitim vremenima.
Odnosima različitih generacija bavi se i Wendelien Van Oldenborgh video radom Bete & Deise (2012.). Umjetnica predstavlja dijalog između Bete Mendes i Deise Tigrona gdje svaka na svoj način predstavlja glas u javnosti. Bete je uz glumačku karijeru imala i političku ulogu u borbi protiv brazilske diktature sedamdesetih, a Deise je međunarodnu slavu stekla pjevanjem. Njihov dijalog funkcionira kao prenošenje znanja i mudrosti gdje se naglašava važnost korištenja glasa u javnom prostoru prvenstveno radi općeg doprinosa društvu. Tako umjetnica Wendelien Van Oldenborgh, iako posve nevidljiva u videu, ovim radom omogućava dvjema performericama da se njihov glas čuje i u drugom kontekstu.
S druge strane, Rosella Biscotti radom Sve je nekako povezano sa svime, a opet cjelina je užasavajuće nestabilna (Everything is somehow related to everything else, yet the whole is terrifyingly unstable) (2008.) u vezu dovodi različita sjećanja o istom mjestu. Umjetnica fotografijama bilježi vlastito hodanje po zidu koji je nekad ograđivao koncentracijski logor, a sada odvaja susjedne kuće. Zid i dalje ima istu funkciju dijeljenja prostora, ali se njegovo značenje izmijenilo. Umjetnica inače pati od vrtoglavice i hodajući po zidu osjećaj vrtoglavice pristaje u taj prostor između, ispunjen sjećanjima i sadašnjom ulogom.
Trag umjetnika Ekspresionistički slikar Ernst Ludwig Kirchner okončao je život 1938., nakon što je njegova umjetnost proglašena degenerativnom, a brojni radovi su mu uništeni ili prodani. Na njegovo samoubojstvo se referira Lutz Krüger dok snima penjanje prijatelja na brdo koje performer okončava dramatičnim pucnjem u glavu. Video Lutz Krügera Schlemihls Weltende (2004.) završava slikom koju je naslikao nakon povratka s brda. Kraj videa označava slika i to je ujedno simbolično pitanje o statusu slikarstva danas.
Status slikarstva, ali i vlastiti položaj umjetnice, zanima i Mouniru Al Solh u radovima baziranim na izmišljenom liku slikara i trgovca Bassama Ramlawija čija biografija se podudara s umjetničinom jer pripadaju istoj generaciji, odrasli su i obrazovali se u Libanonu, a studij su nastavili u Nizozemskoj. Pomoću kreiranja Bassamova života umjetnica artikulira vlastitu poziciju obzirom na porijeklo, obrazovanje i rod. Bassamov rad Od čekanja plave do zadržane žute (ili obrnuto) (2010.) obuhvaća crteže na zidu prekrivene prozirnim paus papirom koji ponekad ima rupu koja omogućava bolji pogled. Uz crteže ispisan je tekst o čekanju u različitim situacijama, primjerice,
“Čekajući brod da izgleda/Waiting for a ship to look
manje dok odlazi/ Smaller as it goes
sjeverno u more/ North into the sea
Vrijeme čekanja: oko sat i pol / Period of waiting: About hour and a half”
U Slici koja traje 05 minuta i 57 sekundi (2012.), zajedničkom radu Bassama i Mounire, riječ je o shizofrenom ponavljanju riječi i rečenica na arapskom, engleskom, nizozemskom i francuskom jeziku, a slika je zapravo video. Nadalje, u radu Sedam uvježbanih scena o Bassamu Ramlawiju (2010./2011.) Mounira snima dokumentarac o njemu izmjenjujući crteže i video snimke, pričajući o njegovom odrastanju, stvaranju i ljubavnom životu, a sve to ne bi li ga učinila realističnijim umjetnikom.
I am selling m. Duchamp baby3 U pismu umjetnosti, Stilinović piše i o vrijednosti umjetnosti koju često uvjetuju tržišni i institucionalni mehanizmi, a kao takva se udaljava od stvarne umjetnosti. Umjetnica Halil Altindere zlatne ogrlice izlaže pod staklom kao da se radi o skupocjenim predmetima koje treba dodatno zaštititi. No, ovdje skupocjenost nakita ne ovisi o zlatu, već o izjavama Emme Goldman poput Women need not always keep their mouths shut and their wombs open (2010.). Tri izjave pretvorene u svjetlucavi tekstualni objekt i dalje sjaje, ali ovaj put njihov sjaj ima kritički potencijal.
Zbog toga što tržišna vrijednost umjetničkog rada često nema veze s umjetničkom vrijednošću, pojedini umjetnici inzistiraju na distribuciji njihova rada izvan tržišnog sistema. Primjerice, Cesare Pietroiusti radi 10 000 crteža tamnim slovenskim pivom na papiru na kojem tekstom jasno određuje uvjete njihove distribucije (2008.). Crteži ne mogu biti trajno vlasništvo, a posjetitelji/ce muzeja ih mogu uzeti ako ih prilikom javnog ili privatnog izlaganja poklone onome tko to zatraži. Slično djeluje i Greg Sholette izlaganjem pedeset neostvarenih projekata natipkanih na karticama, a moguće ih je testirati, uređivati, revidirati, posuđivati, duplicirati ili distribuirati, ali isključivo u nekomercijalne svrhe kao oblik anti-vlasništva. Jedna od ideja glasi: “38. Akcija: osmisli lažne identitete i osobne iskaznice za ulične umjetnika da bi izbjegli uhićenje” (“38. Action: Develop false identities and ID’s for people doing street art to avoid arrest”).
Distribucijom znanja bavi se i inicijativa iza projekta javne knjižnice Tomislava Medaka, Marcela Marsa i Vuka Ćosića koja je detaljnije predstavljena na HAIP (Hack-Act-Interact-Progress) festivalu http://2012.haip.cc/. Projekt javne knjižnice odupire se tržišno uvjetovanoj dostupnosti informacija koju monopoliziraju velike kompanije poput Applea, Googlea i Amazona. Na izložbi je vrlo minimalistički izložena mapa svijeta, a među ostalim, istaknuti su projekti http://www.amazon-noir.com/ i http://monoskop.org/.
Pomalo drugačije shvaćanje dijeljenja očituje se u preimenovanju umjetnika Davidea Grassija, Emila Hrvatina i Žige Kariža u Janeza Janšu. Umjetnici su 2007. prisvojili ime desno orijentiranog slovenskog političara, danas slovenskog premijera te njegovo ime koriste kao ready-made, pri čemu su se odrekli vlastitog imena, odnosno identiteta. Izložena je pismena korespondencija trojice Janeza Janše s Janezom Janšom te obavijest o njihovom primitku u Slovensku demokratsku stranku, čiji je predsjednik Janez Janša. U kontekstu izložbe Draga umjetnosti ovom korespondencijom istaknut je odnos umjetnosti i politike gdje je umjetnost trojice Janeza Janše shvaćena kao neodvojiva od života, što je čini neodvojivom od politike.
Obećanje Postavljanjem općih, ali neizbježnih pitanja “Zašto nam je umjetnost još potrebna, i što danas očekujemo od nje? Što ona obećava i što mi zauzvrat obećavamo njoj? I što se događa kad se to obećanje ne ispuni, kad se iznevjeri, ili naprosto iscrpi?”, kustosice WHW tematski su uokvirile izložbu koja se može shvatiti kao protestno, a ne ljubazno pismo umjetnosti. Preispitivanjem vlastite kustoske pozicije, nedostatka artikuliranih kulturnih politika, uloge muzeja suvremene umjetnosti, zatim distribucije, recepcije i vrijednosti umjetnosti te mogućnosti za kritičko djelovanje umjetnika/ca, pokušale su odrediti smjernice mogućih odgovora na postavljena pitanja. Heterogena i slojevita, izložba se može čitati iz mnogih kutova, a međupovezanost umjetnosti i politike temeljno je polazište svakog čitanja. Naposljetku, kustosice kolektiva WHW izložbom Draga umetnosti u ljubljanskom MSUM-u predstavljaju kritički angažirane umjetničke prakse čime ujedno prihvaćaju odgovornost za vlastitu politiku izlaganja.