U povodu izlaska njegove posljednje knjige Prema oblaku: masovni podaci u turbulentnom svijetu (To the cloud: big data in a turbulent world)
Kako ste se zainteresirali za istraživanje medija i komunikacija i kako se taj interes promijenio tijekom godina?
Mislim da se to dogodilo uslijed kombinacije iskustvenog i intelektualnog. potičem iz radničke četvrti u New Yorku kao prva generacija odrasla uz televiziju. Prvi televizori pojavili su se kada sam imao četiri ili pet godina i, kako smo bili siromašni, nismo imali novaca za druge vidove zabave. Televizija je bila besplatna i dosta smo je gledali. Međutim, intelektualno, za nju sam se zainteresirao 1970. kada sam počeo raditi na doktoratu na Harvardu. Daniel Bell je upravo tada došao na Harvard i dovršavao ‘Dolazak postindustrijskog društva’ (The Coming of the Postindustrial Society) te započinjao s radom na knjizi ‘Kulturne kontradikcije kapitalizma’ (The Cultural Contradictions of Capitalism) za što sam se jako zainteresirao. Bell je bio izvanredan čovjek, sjajan učitelj, ali je ujedno bio i vrlo zahtjevan. Pohađao sam sva njegova predavanja, da bi me nakon godine dana upitao želim li raditi kao njegov asistent. Potom me odveo u svoj dom i pokazao mi ogroman zid prekriven knjigama i rekao ‘ovog je ljeta tvoj zadatak pročitati sve ove knjige i izvijestiti me o njihovom sadržaju’. Na kraju se ispostavilo da se većina tih knjiga bavila tehnologijom, i to posebice informacijsko-komunikacijskom tehnologijom, što mi je bilo iznimno zanimljivo te sam se ujedno zainteresirao za pitanja (moći) medija. Kada je Bell, kako bi on to rekao, iscrpio sve što me mogao naučiti o komunikacijskoj tehnologiji, uputio me na Anthonyja Oettingera, stručnjaka za kompjuterske znanosti i informacijske tehnologije na Harvardu. Oettinger je po struci bio matematičar zainteresiran za računalne javne politike (computer policy). Nakon toga sam radio s Bellom i Oettingerom na razvoju istraživačkog programa. Premda se politički nisam u potpunosti slagao s Bellom, on me ipak naučio kako ostati na predvodnici istraživanja tehnologijâ te kako imati hrabrosti baviti se nečim što se može dogoditi za nekoliko godina u budućnosti kao što je on to postigao knjigom i ostalim radovima. Tako sam odlučio u istraživanju pokušati “gledati unaprijed”, a to su u tom trenutku bile televizijske mreže ili ono što je kasnije nazvano kablovska televizija. Zanimao me odnos između poslovne zajednice koja je promovirala ove tehnologije, i vladinog regulatornog sistema u Sjedinjenim Američkim Državama. U to se vrijeme profesor Oettinger snažno zainteresirao za pitanje javnih politika (policy). Naime, kada mu nije pošlo za rukom razviti sistem prevođenja govornog jezika za kompjutere, odlučio je postati analitičar javnih politika (policy) i može se reći da je postao dosta uspješan u tome kao savjetnik Bijele kuće i Vijeća za nacionalnu sigurnost.
Tako da sam na kraju napisao doktorsku disertaciju u kojoj sam analizirao kako američki regulatorni aparat kontrolira, ili ne uspijeva kontrolirati, razvoj novih medija. Time sam započeo karijeru istraživanja cijele serije novih medija nadajući se da ću uspjeti ostati ispred svih i to sa snažnim interesom za javne politike (policy). Zaključit ću time što ću jednostavno reći da sam, nekoliko godina nakon doktorata, upoznao Herberta Schillera i Dallasa W. Smythea koji su bili začetnici pristupa političke ekonomije komunikacija u Sjevernoj Americi te su mi postali mentori, kolege i prijatelji. Od njih sam naučio važnost onoga što je Marx nazivao nemilosrdnom kritikom, i važnosti primjenjenog kritičkog pristupa medijima. Na tim sam temeljima, počevši od kraja sedamdesetih te početkom osamdesetih godina, stvorio radni obrazac i istraživački program koji uz određene preinake i dan danas slijedim.
UZAJAMNO USPOSTAVLJANJE INSTITUCIJA
Kako nam pristup političke ekonomije komunikacija može pomoći da bolje razumijemo internet i nove komunikacijske tehnologije? Što taj pristup čini posebnim u usporedbi s drugim pristupima medijima i komunikacijama?
Moć je svakako središnji koncept u političkoj ekonomiji komunikacija. Pod time prvenstveno podrazumijevam institucionalnu moć te kako privatne i javne organizacije stječu moć; kako koriste moć nad medijima kako bi promovirali vlastite svjetonazore, ili umanjile značaj onih s kojima se ne slažu. To je ključan dio ovog pristupa. Ono što je također bitno je zapravo nešto što pronalazim vrlo korisnim u sociologiji, a to je da je ovaj pristup dovoljno širok kako bi uključio opsežan raspon pitanja i disciplina. Politička ekonomija mi je omogućila promatrati točke preklapanja država i korporacija, sagledavati povezivanje političkog i ekonomskog na globalnoj razini te uočavati međupovezanosti različitih institucija oko koncepta moći. Nikad nisam smatrao korisnim tvrditi kako je samo ekonomija ključna ili kako je pak politička domena odlučujuća u tom međuodnosu. U knjizi Politička ekonomija komunikacije tako koristim izraz “uzajamno uspostavljanje” (mutual constitution) institucija unutar društva. Pod njime podrazumijevam kako političke i ekonomske (institucije) djeluju jedna na drugu kako bi sprovodile moć te koji su sukobi i proturječnosti koje pomažu oblikovati društveno polje i sl. Također moramo uzeti u obzir i istaknutost političke ekonomije društvenih klasa, klasnih odnosa, klasnog sukoba te klasne borbe. Nadalje, oni koji su odrastali u Sjevernoj Americi u vrijeme pokreta za mir, ljudska prava, feminizam, pokreta za zaštitu okoliša, prepoznali su da se politička ekonomija ne može reducirati samo na esencijalizam društvene klase bez uključivanja drugih odnosa, nego da je potrebno uključiti i rod, rasu, etnicitet kao i povezanost ljudi sa stvorenim okolišem. Svi ovi aspekti pronašli su dobar “dom” u pristupu političke ekonomije komunikacija kao što sam naglasio u svojim istraživanjima.
Fleksibilnost, povjeravanje poslova vanjskim izvršiteljima (outsourcing), a odnedavno i nabava iz mnoštva (crowdsourcing) bile su neke od poštapalica kasnog kapitalizma, posebice u odnosu na radnike znanja (knowledge workers). Kako su ove pojave utjecale na prirodu rada?
Napomenuo bih da sam se početkom osamdesetih snažno zainteresirao za istraživanje rada. Jedan od utjecaja bio je iskustvene prirode budući da dolazim iz obitelji sindikalista – moj je otac radio u tiskari i bio aktivan u sindikatu. Za razliku od velikog broja mladih ljudi danas koji, u najboljem slučaju, imaju marginalna iskustva sa sindikatima, mi smo kod kuće često razgovarali o sindikatima i o radu općenito. To je bilo važno za formiranje moje osobnosti i karaktera. Sedamdesetih sam godina kao i mnogi drugi prepoznao da se događaju veliki pomaci kako u nacionalnom tako i u globalnom kapitalizmu, zatim da se postratni period brzog rasta usporava te da globalna politička ekonomija ulazi u ono što bismo nazvali kasnim kapitalizmom. Smatrao sam da je važno stvarati poveznice između istraživanja medija i komunikacija te istraživanja rada. Prvu knjigu o radu objavio sam 1983. - radilo se o uredničkoj knjizi s Janet Wasko koja se zvala Rad, radnička klasa i mediji (Labour, the Working Class and the Media), u koju smo uključili i radove nekoliko sindikalista. Cijelo vrijeme me pratio osjećaj da je, kao dio onoga što bi mogli nazvati praxisom, ili jedinstvom teorije i prakse, upravo sprega teoretičara i aktivista ključna za dobro istraživanje.
U posljednjih deset godina okrenuo sam se istraživanju rada temeljenog na znanju (knowledge labour). Pod radom utemeljenom na znanju podrazumijevam rad onih aktera koji su uključeni u proizvodnju, distribuciju i razmjenu informacijskih i komunikacijskih resursa. Krećem od ove šire definicije zato što vjerujem da je ključno razumjeti globalnu podjelu rada te kako treba razumjeti poveznicu između, na primjer, sastavljača kompjutera u Shenzhenu u Kini, i dizajnera u Cupertinu u Kaliforniji. Na taj način imamo uvid u globalnu podjelu rada. Nadalje, iza upotrebe tako široke definicije rada temeljenog na znanju leži značajan politički povod. Upravo pojmovi koje ste identificirali u Vašem pitanju odnose se ponajviše na odgovor kapitala na krizu koja je započela sedamdesetih godina i koja se nastavlja u kasnom kapitalizmu – poteškoće uslijed opadajuće stope profita, potrebe za iskorištavanjem novih tržišta, uključujući i tržište radne snage. Središnja nit koja se ovdje provlači je rušenje standardnog ugovora o radu. Sindikati su se za njega izborili te su kroz desetljeća djelovanja uspjeli postići punu zaposlenost koja uključuje i socijalna davanja, sigurno zaposlenje, a u nekim slučajevima razvili su se i suradnički odnosi između menadžmenta i radništva u stvaranju radnih pravila. Od 1970-ih godina kapital sve to napada razvijajući nove radne dogovore koji će mu povećati dobit. Širenje sredstava komunikacije i mogućnost stvaranja globalnih komunikacijskih mreža bili su ključni za ovu novu strategiju kapitala. Neki od lidera kapitalizma su unaprijed prepoznali da će korištenje komunikacijskih tehnologija moći stvoriti globalne mreže koje će im pomoći steći veću moć nad tržištima rada, stvoriti lance akumulacije na svjetskoj razini, smanjiti trošak rada, disciplinirati ga i umanjiti njegovu moć te da će u mnogim dijelovima svijeta uspostaviti korporativnu kapitalističku hegemoniju. Fleksibilnost, povjeravanje poslova vanjskim izvršiteljima (outsourcing) pa čak i nabava iz mnoštva (crowdsourcing) su oruđa kontroliranja rada. Međutim, to nikako nije kraj priče. Rad je propitao ove uvjete i nekad ih je uspio okrenuti u svoju korist. “Nabava iz mnoštva” je jedan od tih primjera, međutim, i tu je otpor ograničen. Tek smo na začetku stvaranja radničkih organizacija koje su stvorene oko “digitalnog rada” – počevši od sindikata samostalnih djelatnika preko otpora Amazonovom mehaničkom Turčinu (Amazon Mechanical Turk) u organizaciji Turkopticona. Arena rada postaje sve više područje prijepora.
INFORMACIJA, VODA I STRUJA
Nedavno ste objavili knjigu o računarstvu u oblaku (cloud computing) i masovnim podacima (big data). Koja je veza između prikupljanja velike količine podataka, rudarenja podataka (data mining), i razvoja kasnog kapitalizma?
Računarstvo u oblaku je centralno za zadržavanje ekonomske i političke moći kapitala jer mu “oblak” daje mogućnost kontrole informacija i podataka na globalnoj razini. Tvornice podataka u oblaku (a najbolje ih je nazivati tvornicama jer one ne samo da pohranjuju podatke, nego ih i obrađuju) daju kapitalu moć kroz sposobnost komodifikacije informacije u širokom opsegu. Pružaju im moć upravljanja globalnim lancima ponude, zadržavanja globalne podjele rada te dopiru do radne snage kako bi je kontrolirali nadzorom i analizom podataka. “Oblak” također daje kapitalu mogućnost centralizacije raznih osnovnih analitičkih funkcija što znači da omogućuje korporacijama da koristeći oblak zatvore vlastite odjele za informacijske tehnologije te da autsorsaju mnoge funkcije znanja koje su nekoć interno osiguravale sastavnice korporacije (kao što su marketinški odjel, financijski, pravni i sl). Sada se te funkcije mogu obavljati putem oblaka što omogućuje korporacijama da veći dio dohotka pretvore u profit, a ne u plaće. Oblak je vrlo značajan kao oblik zarade od informacija. Nadziranje omogućuje više upravljanja i kontrole nad radom zbog čega u knjizi Prema oblaku: Masovni podaci u turbulentnom svijetu naglašavam kako moramo početi raspravljati o načinima kako organizirati računarstvo u oblacima te kako moramo pokušati zamisliti oblak kao javni resurs koji podliježe nadzoru demokratske javnosti i koji nije roba privatnog tržišta u rukama velikog biznisa i njegovih saveznika iz države nadzora.
Nakon Snowdenovih otkrića o nadziranju imamo stvarne dokaze o nelagodnoj vezi između država i globalnih tehnoloških kompanija. Kako možemo uspostaviti ravnotežu između korisnosti digitalnih tehnologija i njihovog demokratskog korištenja uz puno poštivanje privatnosti i ostalih prava?
Mislim da je najbolji način kako to postići tako da zauzmemo čvrsti policy stav kako je informacija javni resurs kao voda ili struja. To je ključno kako za društveni život tako i za demokraciju. Moramo raspravljati o tome kako pretvoriti ove privatne tvornice informacija u javne usluge koje su dostupne svim građanima i koje su tu da služe širim potrebama svih ljudi, a ne samo privatnim interesima korporacija, ili interesima države, posebice kada govorimo o nadziranju. Snowden i ostali ukazali su na opasnosti i štete koje može proizvesti skladištenje informacija u oblaku, bilo od strane vlada ili od strane korporacija. Znamo da uistinu postoji drugi internet na koji većina ljudi nema pristup – darknet kojim većinom upravljaju države i korporacije, a koji im pomaže da postignu svoje ciljeve, uključujući i upravljanje i kontroliranje nad radnicima/ama, potrošačima/cama i građanima/kama. Moramo razviti strategije da tehnologiju vratimo natrag u okrilje demokracije. Neki će smatrati da je to preteška zadaća. Međutim, podsjetio bih da je ta borba bila sastavni dio razvoja svih komunikacijskih tehnologija: od telegrafa, preko telefona i televizije pa sve do ovog današnjeg svijeta interneta i digitalnih tehnologija. Još uvijek uživamo u nekim od uspjeha prethodnih borbi kao što su javni mediji, javno obrazovanje, poštanske usluge, i sl. Navedeni nas uspjesi uče lekcijama o tome kako možemo kontrolirati informacije u digitalnom svijetu. Snowdenova otkrića nam mogu pomoći da unaprijedimo obrazovanje šire javnosti o potrebi za demokratskim internetom.
Istraživanja medija i komunikacija inherentno su interdisciplinarna. Koja je uloga disciplina, poglavito sociologije u ovom polju?
Po obrazovanju sam sociolog i zahvalan sam na tome jer sam kroz sociologiju naučio razmišljati kroz jedan teorijski korpus, ali koji nije isključivo sociologijski. Naučio sam prepoznati kako je ključno razmišljati teorijski – bilo da se radi o klasičnoj teoriji Marxa, Webera ili Durkheima ili o suvremenoj društvenoj teoriji. Naučio sam vidjeti teoriju kao dokaz, kao način da se sagleda svijet i da se prepozna kako nije moguće razumjeti svijet bez utemeljenja u teoriji. Jedan od središnjih doprinosa disciplina širim meta- ili trans-disciplinama je kako (na)učiti razmišljati o društvenim problemima kroz određenu vizuru (koja je možda različita od one u drugim disciplinama kao što su ekonomija, političke znanosti ili psihologija), ali koja, kada kroz nju sagledamo svijet, pruža specifične uvide i postavlja zanimljiva pitanja. Ako ste sociolog/inja, morate razmišljati o društvenoj klasi, rodnim odnosima, i rasnim i etničkim odnosima, jer društveni odnosi središnji su za (sociološku) disciplinu. Kada se ti isti problemi promatraju iz šire meta-discipline kao što je politička ekonomija, tada ih sagledavamo kroz razumijevanje političke i ekonomske moći. Jedan od naših ciljeva je da (i tu bih htio upotrijebiti jedan izraz koji sam koristio u prvom izdanju Političke ekonomije komunikacija) trebamo napraviti “dugi marš” kroz mnogo disciplina da bismo sagradili meta-disciplinu. Taj dugi marš omogućava puno različitih načina sagledavanja problema koji nam omogućavaju da izgradimo široku, a ipak fleksibilnu transdisciplinu kao što je politička ekonomija kroz koju možemo promatrati medije i komunikacije. Dakle, vrlo je važna uloga disciplina u svijetu multidisciplinarnosti.
Tekst prevela Jaka Primorac
* Intervju je prethodno objavljen u izvorniku na engleskom jeziku na blogu Sekcije za sociologiju medija Hrvatskog sociološkog društva (HSD) na sljedećoj poveznici: http://socmediji.wordpress.com/2014/09/10/staying-ahead-of-the-curve-an-interview-with-vincent-mosco/
(Paško Bilić i Jaka Primorac rade na Odjelu za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose).
Dr. Vincent Mosco profesor je emeritus na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta Queen’s u Kingstonu, Ontario, Kanada. Diplomirao je sociologiju na Sveučilištu u Georgetownu 1970. te doktorirao također sociologiju na Harvardu 1975. godine. Profesor Mosco autor je brojnih publikacija iz područja komunikacija, tehnologije i društva. Izdvojili bismo nekoliko posljednjih naslova kao što su To the Cloud: Big Data in a Turbulent World (Pluto Press, 2014.), The Political Economy of Communication (Sage 2009., drugo izdanje), The Labouring of Communication: Will Knowledge Workers of the World Unite? s Catherine McKercher (Lexington Books, 2008.) te The Digital Sublime: Myth, Power, and Cyberspace (MIT Press, 2004.). Ujedno je i urednik, s Christianom Fuchsom, posebnog broja časopisa Triple C (2012.) pod naslovom Marx is Back: The Importance of Marxist Theory and Research for Critical Communication Studies Today te urednik, s Catherine McKercher i Ursulom Huws, posebnog broja časopisa Work, Organisation, Labor and Globalisation pod naslovom Getting the Message: Communications Workers and Global Value Chains (2010.). U tandemu s Catherine McKercher 2014. primio je Nagradu za profesionalnu slobodu i odgovornost, Udruge za obrazovanje u novinarstvu i masovnim komunikacijama (AEJMC). Dobitnik je i nagrade Olson za knjigu godine u području kulturalnih studija 2014. za knjigu The Digital Sublime: Myth, Power, and Cyberspace. Iste je godine primio i nagradu Dallas W. Smythe za istaknuti doprinos u istraživanju komunikacija.