O osječkoj sceni, književnosti i glazbi, s naglaskom na osamdesetima, razgovaramo s nagrađivanim književnikom i novinarom
Kakva je bila osječka scena osamdesetih, gdje riječ “scena” koristim metaforički? Naime, nedavno sam pročitala vaš razgovor na portalu Oskultura, gdje ste se upravo kvalitativno obrušili na sadašnje stanje osječke kulturne “scene”.
Moje mišljenje o sadašnjem stanju osječke kulturne “scene”, a to sam rekao i na portalu OSKULTURA, nije se bitno promijenilo od onoga što sam o domicilnoj i uopće hrvatskoj kulturnoj, ali i ne samo kulturnoj, “sceni” pisao u knjizi Demoni u tranzicijskoj špilji. I nadalje se, skratimo tu zamornu priču, do šefovanja u bilo kojoj kulturnjačkoj instituciji dolazi jedino kriterijem političke podobnosti, pleše na tankome ledu samoizmaštane nove i stare slave u budućnosti i prošlosti, pa i one iz 1980-ih. Neki od onih koji su upravo tih godina bili njezinim bitnim sudionicima danas su institucionalne, despotske veličine. Osječku kulturnu "scenu" i nadalje prilično određuju nepotizam, protekcionaštvo, klijentelizam, bljutavo udvorništvo koje samo mijenja gazde, zavičajna megalomanija, odanost utaborenim centrima moći. Ako je nekada u završnoj fazi tzv. "socijalizma s ljudskim licem" sve bilo "jednoumno", ovo bi današnje stanje, možda i zbog rime, trebalo nazvati divlje kapitalističkim "maloumljem" ili vješto, savršeno organiziranim "bezumljem". Osamdesetih godina osječka je umjetnička "scena" bila živa, otvorena, aktivna, entuzijastička i, što je tada bilo jako važno, sinergična. Upravo je sinergija, i kada se dogodi, po današnjim pravilima igre uglavnom njezina licemjerna lakrdija. U Osijeku danas živi, nedvojbeno je, više umjetnika nego ikada ranije. Ali ja uopće ne vidim živost koju bi ta kvantiteta, možda, trebala donijeti. Najjača umjetnička uporišta ja danas, a držat ću se prvo knjževnosti i njezine teorije, vidim u pisanju Ivane Šojat-Kuči, Darija Grgića, Stanka Andrića, Tihomira Dunđerovića, Kristine Peternai Andrić, Zlatka Kramarića, Dubravke Brunčić, Milovana Tatarina... Što se filma i multimedija tiče, nije greška tisuću puta ponoviti – Ivan Faktor.
Često ste pisali i o performansima, npr. spominjete performanse umjetničkoga projekta Lebensformer, no Goran Lišnjić ipak smatra da je njegova najintenzivnija performerska aktivnost bila zapravo od 1979. do 1984. godine, kada je bio pjevač prve osječke punk/postpunk grupe Diskretni šarm buržoazije. Kako su izgledali njihovi koncerti te koje koncerte iz tih osamdesetih posebno pamtite?
Goran Lišnjić je potpuno u pravu. Nisam, nikada, na žalost, gledao nijedan koncert njegovoga benda Diskretni šarm buržoazije, a dobri prijatelji postali smo u vrijeme kada se bavio projektima poput "Metropolie Trans", "Lebensformer", "Sestra Wazellin" itd.. Za jedan od tih projekata uspio sam od jednog belomanastirskog kamenoresca spomenika mrtvima ižicati mramornu ploču manje veličine na kojoj je ugravirao "Metropolie Trans". Za tu sam mu uslugu morao sam smisliti scenarij za strip. Liš je poslije, rekao mi je, ploču zakopao u okolici Osijeka. Pa, ako netko bude jednom kopao... Tijekom osamdesetih, praktički sam živio na rock-koncertima, što u Osijeku, što u Zagrebu i, što je možda najvažnije, Ljubljani. Ako bih iz te 1001 noći morao izdvojiti njih nekoliko, onda je to svakako koncert Nicka Cavea u dvorani Slovan u Ljubljani, prvi na ovim prostorima, Swansa i Sonic Youth u ljubljanskim Križankama, Nico u Beogradu, Davida Bowieja, Laurie Anderson i Pixiesa u Zagrebu itd.
BRANISLAV KRIVOKAPIĆ I STUC
U nedavnom razgovoru za portal Oskultura spomenuli ste posebnu ulogu Branislava Krivokapića što se tiče osječkoga STUC-a te da je nepravedno zaboravljen u osječkoj, kako kažete, “dezorijentiranoj i apatičnoj varošici”. Po čemu ga posebno pamtite iz tih osamdesetih?
U trenutku kada upoznajem Branislava Krivokapića on, negdje oko devet navečer, sjedi u svojoj kancelariji, puši i priča s nekim na engleskom. Stavlja ruku na slušalicu i kaže mi: “Evo, upravo razgovaram s Frankom Zappom. ‘Oćeš da ti ga dam kad ja završim?” Kako zatečen nisam znao što bih u tom trenutku razgovarao baš sa Zappom, ljubazno sam Krivome rekao da ovoga puta neću. Krivi je bio sjajan čovjek, širokog spektra interesa, duhovit, pametan, empatičan, hrabar... Upravo u vrijeme njegovoga šefovanja STUC-om stvara se programska shema koja će biti jedan od temeljnih čimbenika okupljanja osječke (sub)kulturne scene. Ja Krivoga neću zaboraviti nikada, a oni koji to čine iz “neznanja” ili zbog selektivne “skleroze” doslovce mi se gade. I ne treba zaboraviti, Krivi je bio pisac koji je napisao bar jedan sjajan roman – Jarac otkupitelj i desetke radiodrama.
Koje biste kao kultne intervjue iz Heroine Nove posebno istaknuli? Osobno mogu reći da se npr. sjećam sjajnog razgovora s Laurie Anderson u povodu njezina zagrebačkog koncerta o kojem ste malo prije govorili.
Ako sam na nešto ponosan, onda je to činjenica da smo Zoran Jaćimović, Darko Jerković i ja od 1994. do 1988. uređivali rock-magazin Heroina Nova, tada jedini takav u Hrvatskoj i bližoj okolici. Jednom su nam u redakciju upali talijanski novinari koji su se bavili rock-tiskom u Europi. Teško smo ih uspjeli uvjeriti da taj magazin rade tri čovjeka. Heroina Nova je objavila stotine intervjua. Pamtim, prije svih, mnoge koje sam napravio s Darkom i Zoranom – Majke, Hladno pivo, Jura Stublić... Bilo kako bilo, Heroina Nova je odgojila mnogo od mlađih novinara koji su svoj talent razvili u kasnijim tiskovinama ili drugim medijima.
LAŽNA SUBVERZIJA KOJU FINANCIRAJU MINISTARSTVA
U realizaciji devete “Barutane 014” motivu “izmještenosti” organizatori su pridružili i motiv aktualiziranja kulturne povijesti osječkoga Studentskog centra, koji slovi kao inkubator alternativne scene i supkulture 1980-ih i početkom 90-ih godina. Time se željela označiti alter scena STUC-a kao simbola najaktivnijega razdoblja nezavisne kulturne scene u Osijeku. Jeste li pratili navedeni program te kakvo je danas stanje što se tiče osječke alter-scene?
Koliko sam već mogao, pratio sam taj program ili su mi o njemu, uz kavu, pričali Ana-Marija Koljanin, Ivan Faktor i Luka Kuveždić. Alter-scena STUC-a bila je doista simbol i izvorište najaktivnijeg razdoblja nezavisne kulturne scene u Osijeku, gdje danas ne postoji, ili bar ja ne znam za nju, nikakva alter-scena. Ali, tu sada treba stati i upitati se što je danas uopće “alternativno”? Za mene, to je već jako, jako dugo samo puki tzv. “plutajući označitelj” koji je ostao bez svojega označenoga. Ili, rečeno rječnikom, primjerice, Slavoja Žižeka, “pobuna više nema svoj jezik”. Isti se proces danas zbiva s riječju “subverzija”. Lažna “alternativna” i “subverzivna” umjetnost danas u Hrvatskoj, ali i ne samo njoj, živi na jaslama ministarstavā kulture i lokalnih blagajni, dakle, državnog, gradskog ili županijskog proračuna i, u najciničnijoj varijanti, multikorporacijskih mogula. Na isti način na koji to čini tzv. “državna umjetnost”. Poput vatrogasaca, policije i da dalje ne nabrajam...
U završetku programa "Barutane 014" organiziran je razgovor sa sudionicima scene okupljene tih osamdesetih i početkom devedesetih oko Studentskoga centra (STUC) – Centra mladih (CM) osamdesetih i Studentskog kulturnog centra (SKUC-a) početkom devedesetih godina. Pritom je u članku napisanom za Glas Slavonije Darko Jerković naglasio kako je dokumentacijska i arhivska građa Studentskoga centra samo dijelom sačuvana, i to uglavnom inicijativom pojedinaca, njihovih privatnih arhiva. Koliko, recimo, vaš arhiv može pripomoći u oblikovanju monografije te alter-scene kao što je nedavno učinjeno s ATTACK!-om?
Ja, na žalost, nemam sačuvan baš nikakav svoj arhiv iz osamdesetih jer je, skupa s približno tisuću knjiga, spaljen u mome kućnome dvorištu 1992. godine. No vjerujem, kada bi se svi dovoljno potrudili, da bi se ipak o svemu što spominjete u pitanju ipak mogla napraviti jedna lijepa, ozbiljna i tako potrebna monografija.
Na web-stranici navedenoga portala Jasmina Tot navodi tragičnu sudbinu Dragana Milanovića Stiva, pokretača Osječkog ljeta mladih, koji je, njezinim riječima, “pored tolikih nas (a smatramo se makar ljudskim bićima?!) (...) završio kao beskućnik i smrznuo se 2006., u kućici između HŽ-skladišta i zgrade MUP-a…”. Jeste li pisali o njegovoj sudbini i što se točno dogodilo; zbog čega je većina zaboravila na Stiva?
Sjećam se Dragana Milanovića Stiva. Sasvim smo se površno poznavali, no bio je to jedan vrlo drag čovjek, koji je kao “tehničko osoblje” bio zaposlen u STUC-u i samim tim involviran u njegove programe. Ako se dobro sjećam, bavio se i fotografijom. Tijekom rata mislim da se dobrovoljno prijavio u vatrogasce, a to je tada bio vrlo opasan i divljenja vrijedan posao. Ne znam da li je i na koji način sudjelovao u kreiranju prvog Osječkog ljeta mladih, pa to ne mogu ni komentirati. Što se poslije s njim dogodilo sve do posve tragičnoga završetka života doista ne znam. Na nesreću, Osijekom je i onda kada je drugima rat bio već davno završio lutalo prilično mnogo ljudi koji nisu imali ništa osim gologa života.
POSTEUROKAZ I CRVENI FIĆO
Jeste li sudjelovali u organizaciji Posteurokaza i kako je uopće nastala ideja da se Eurokaz te 1991. godine proširi i na Osijek? Istina, ostao je nedovršen s obzirom na to da se svega dva-tri dana nakon otvorenja dogodio crveni fićo na Kleinovoj.
Nisam, ni na koji bitan način, sudjelovao u organizaciji Posteurokaza. Na pitanje kako je organiziran precizno bi vam mogao odgovoriti Goran Rem. Ja definitivno nikada nisam bio baš neki kazališni čovjek. Mene je oduvijek fascinirala književnost i, više od svega, rock’n’roll. U tom smislu ja sam svoje aktivnosti uvijek vezao uz književne i glazbene programe kao aktivni sudionik, dok sam ostalih bio samo vjerni gledatelj i slušatelj. Branislava Krivokapića sjećam se u tako lijepom svjetlu jer je objeručke, primjerice, prihvatio književni program koji smo skicirali Goran Rem, Julijana Matanović i ja. Jedno sam vrijeme u STUC-u vodio Školu kreativnog pisanja, sudjelovao na bezbrojnim književnim večerima. Osječke književne promocije bile su događanja na kojima se opet i opet zbivalo to da zainteresirana publika nije uvijek mogla naći tu jednu stolicu više. Dolazili su pisci iz svih krajeva tadašnje države, svaki smo se tjedan nalazili bar jednom u Književnoj radionici u kojoj su redovitima bili danas pokojna pjesnikinja Tatjana Lukić, koja se neposredno pred rat odselila u Australiju, jedna sjajna mlada pjesnikinja Nena Smiljanić koja, nadam se, i dalje piše, Kornelija Pandžić, danas Mlinarević, Marinko Plazibat... Tih osamdesetih, kada je Goran Rem otišao u vojsku, književni sam program godinu dana vodio ja. Gostovali su tada, spomenimo samo neke, Svetislav Basara, Abdulah Sidran, Semezdin Mehmedinović, više puta Vojislav Despotov. U programu za to Osječko ljeto mladih ugostio sam Francija Zagoričnika i njegovu izložbu vizualne poezije West-East, Katalin Ladik koja je izvela jedan od svojih sjajnih performansa, Milka Valenta... Svih tih godina, od sredine osmdesetih do početka rata, u Osijeku je gostovalo stotine pisaca iz Hrvatske, neki i po desetak puta, te sve što je vrijedilo s područja bivše države.
U Maloj enciklopediji hrvatske pop i rock glazbe Noise Slawonische Kunst određujete kao značajniju hrvatsku ratnu rock-skupinu koja usustavljuje svoj glazbeni materijal u trenucima odmora od konkretnih ratnih dužnosti; naime većina je članova bila u prvolinijskim postrojbama ZNG-a RH. Kojih se nastupa posebno sjećate?
U vrijeme rata okupljeni bend Noise Slawonische Kunst (a tu nepretenciozno i duhovito zamišljenu sintagmu, parafrazu slovenskoga Neue Slowenische Kunsta, skovao je Darko Jerković, misleći prije svega na tadašnje brojne slavonske noise bendove) bio je simbolom želje da se sasvim jasno zna da se u Osijeku, između ostaloga, brani urbanitet i rock kao, bar meni i sličnima, krucijalni životni svjetonazor. Od koncerata koje sam gledao izdvojio bih dva: onaj u Zagrebu na kojemu ste bili prisutni i vi, a svirao je, uz Senia i Noise Slawonische Kunst, što je meni bilo posebno drago, i jedan sjajan osječki ženski bend imena Leave. Također, u lijepom sjećanju ostao mi je njihov koncert, uz još nekoliko bendova, između ostalih i vinkovačke Nepopravljive, u jednoj teško stradaloj zgradi u današnjoj Ulici Republike. Ondje gdje je danas smještena, ako se ne varam, Televizija Slavonije i Baranje.
POETSKI PERFORMANSI
Za 1980-e godine na sceni poetskoga performansa Goran Rem izdvaja upravo vaše poetske performanse, odnosno njegovim riječima: “Osjetljivom se teatarskom sceničnošću odlikuju performancei kultnog tada već postmodernoga pjesnika Delimira Rešickog, zapaža se dapače serija njegovih sceničnih minijatura uvijek podjednako vezanih i uz izvor književnosti, i uz govor rocka, i uz utjelovljenje mišlju teatra.” Gdje ste izvodili navedene performanse?
Moj prvi i meni najdraži performans dogodio se s bendom Roderick 1987. u Galeriji Waldinger u osječkoj Tvrđi. Na početku performansa Sretne ulice u dvorani su rasvjeta bile samo dvije baklje koje je majstorski izradio kipar Marijan Sušac. Iz zvučnika se potom čuo miks mojih stihova i rock-pjesama koji sam snimio u stanu i uz pomoć Darka Jerkovića. Sve su pjesme bile iz tada netom objavljene knjige Sretne ulice, a "recital" je bio prekidan izvedbama Velvet Underground & Nico s pjesmom I'll Be Your Mirror, Christian Death s When I Was Bad itd. Tijekom te zvučne instalacije na zidovima su projicirane uznemirujuće fotografije s ulica u vrijeme demonstracija u Parizu 1968. koje je za tu večer priredio Goran Pichler. A onda je za postavljene mikrofone i ostalu opremu izišao Roderick i otprašio, ako se ne varam, pet, šest pjesama.
U vrijeme jedne pauze, koju smo u trenu improvizirali Branko Kostelnik i ja, upitali smo Gorana Rema da li bi u mikrofon mogao pročitati bilo što od teorijske literature postmoderne. On je imao nešto u torbi i to čitao uz blaže instrumentalne pasaže Rodericka tako da se gotovo ravnomjerno miksao zvuk benda i čitanje. Sve je završeno nastavkom koncertnoga izvođenja Rodericka. Isti performans, ali bez čitanja, izveli smo poslije na otvorenome u Novom Sadu. Branko Kostelnik i ja od tih i nekih novih materijala improvizirali smo još dva – jedan u vrlo skraćenom izdanju na tada Pedagoškom faklultetu i jedan puno duži u Muzeju Slavonije. Bilo bi, zasigurno, još puno poziva, ali ja sam te jeseni 1987., samo tri mjeseca nakon izlaska Sretnih ulica, morao u vojsku. "This is the end, beautiful friend"... Ondje sam, prijavljujući se za stražu na izdvojenom stražarskom mjestu, dovoljno daleko od kasarne u Postojni, pisao u glavi pjesme za Die, Die My Darling. Inače, što se performansa tiče, sljedeće, 2015., mislim raditi na dva projekta – vožnji biciklom do Pečuha kao znak protesta protiv prometne izolacije Osijeka i jednom u velikom rukavcu Dunava koji se zove Puškaš. Ondje bi, a do tamo se može jedino čamcem, na mjestu na kojemu je nekada bila granica s Mađarskom čitanje poezije izveli kao videoperformans moj dragi mađarski prijatelj Orczik Roland i ja. Bio bih presretan da nam se u svemu pridruži još jedan veliki prijatelj, nezabilazni dio novosadske "scene" u zlatno doba njezinog avangardističkog procvata – Fenyvesi Ottó. Svoje sudjelovanje već je potvrdio Ivan Faktor.
Misli li Goran Rem na vaše samostalne performanse ili one koje ste izvodili s bendom Roderick? Naime, jednom je prigodom za Zarez Branko Kostelnik podsjetio na performanse iz Roderickova razdoblja, npr. Sretne ulice (s Delimirom Rešickim, Galerija Waldinger, Osijek, 1987), zatim performans Rešicki & Roderick na sretnim ulicama Essecka 1989. godine. (Zarez, broj 343, 2012.)
Goran Rem zasigurno misli na performans s grupom Roderick ili Brankom Kostelnikom. Ja, naime, nikada do sada nisam izveo nikakav performans bez njih. Benda s kojim sam skoro pa doslovce živio u jednome od najljepših doba svoga života. Kasnije, počeo sam pisati tekstove za osječke Galebove. Imao sam u planu mnogo toga. Između ostaloga i performans koji bi uključivao 24 table vizualne poezije. Jedna od serija tih vizualnih pjesama zvala se White Song For Greta Garbo. U prostoru u kojemu bi bili izloženi ti radovi dijelile bi se na kraju performansa prisutnima, između ostaloga, crvene ruže. Bolje da vam ne govorim gdje bi prije toga bile čuvane te ruže. Od svih tih radova ostao je tek jedan jedini, objavljen u Quorumu (6/7, 1987.).
SATAN PANONSKI: "AKO HOĆETE KRV, IDITE U ZAVOD ZA TRANSFUZIJU."
Među prvima ste, što se tiče teatrološkoga modusa, pisali o izvedbenom segmentu koncertnih nastupa Satana Panonskog, ikone domaćega punk-pokreta. Koji koncert, ultrabrutani performans posebno pamtite?
Tekst o Satanu Panonskom napisao sam na nagovor urednika časopisa Frakcija, Gorana Sergeja Pristaša. Satan Panonski zasigurno, a to je moje mišljenje koje nikoga ne treba ni na što obvezivati, nije uopće znao da izvodi "performanse". Njegovo samoranjavanje na bini bilo je, a to je, opet ponavljam, samo moje osobno mišljenje, pokušaj doslovnog, krvavog pokazivanja činjenice da punk (u vrijeme kada su se prvi veliki punk bendovi raspali ili već odavno potpisali ugovore s "major label" kompanijama) još može biti, pa makar i na taj način, šokantan i subverzivan. Satan Panonski je bio punker u vrijeme kada punk više nije postojao. Ako je na nekog htio nalikovati, onda je to možda bio i više nego kultni američki, samouništavajući punker G.G. Allin. Čovjek koji je, kaže legenda koja možda i laže, na pozornici jeo svoja govna. Na posljednjem koncertu na kojemu sam gledao Satana u Osijeku nije izvodio ništa od bloody performansa. Jednostavno je pjevao svoje uvrnute pjesme. A tada je skupina idiota iz prvih redova počela vikati: "Reži se!" i ostale pizdarije. On je, a to ću pamtiti cijeli život, potpuno hladno u mikrofon rekao: "Ako hoćete krv, idite u zavod za transfuziju."
NAGRADE I KAZNA
I završno, obično vas predstavljaju s obzirom na nagrade – Delimir Rešicki, književnik i novinar, dobitnik svih najvažnijih hrvatskih književnih nagrada – Goranov vijenac (2011.), Vladimir Nazor (2006.), Kiklop (2005.) te dobitnik ugledne međunarodne književne nagrade Hubert Burda Preis (2008.) Što književniku znači sustav nagrada?
Vrijednost neke nagrade, bar za mene, postoji ili ne postoji u razlozima žirija koji vam je nagradu dao. Cioran je posve točno zapisao da su upravo nagrade najveća kazna. Onda kada vam pumpaju taštinu i fosiliziraju samoizmaštani fantazam koji se inače zove Ja. Lagao bih kada bih vam rekao da im se nisam radovao. Svatko tko vam to kaže, laže. U zemlji u kojoj priličan broj izvanserijskih umjetnika ne živi baš nekim bar pristojnim životom, svaka je kuna, ili euro, i više nego dobrodošla, često i kao doslovna socijalna pomoć. No nema veće nagrade od one kada vam se na stranicama nečije knjige iznova rodi svijet, pa ma kakav on bio. Nema veće nagrade od one kada ljudima kojima se iskreno divite možete bar jednu sekundu pogledati u oči – tako vam ja u svojoj sobi imam slike Kafke, Trakla, Jima Morrisona, “pijanoga” genija koji je, uz bolesnoga A.B. Šimića, izravno “kriv” za moje pisanje poezije i sve ostalo što sam poslije radio. Da me svaki put kad sjednem za tastaturu podsjete da se moram iz dana u dan, iz noći u noć, truditi bez kompromisa. Naime, nikada nisam vjerovao piscima za koje točno znam da negdje u primozgu pišu za prilično varljivu vječnost, bez obzira na svu svoju ljubav za, primjerice, “ezoteriju” Dantea ili Blakea. Pisanje i čitanje je za mene totalna razmjena simboličkih ljepota, ali i užasa pisca i čitatelja podjednako. Objavljivanje onaj trenutak kada se, krajnje metaforički napisano, rastaju psihoanalitičar i “pacijent”, o kojemu je tako divno govorila Julija Kristeva. Trudio sam se i trudim se pisati za ljude koji žive danas, ovdje i sada. U jedno nimalo veselo i teško doba, koje i ne sluti što, brže nego što mislimo, stiže.