Sektore, javi se!
Jedini ozbiljni predstavnik zelene opcije na domaćem političkom spektru – ORaH – nastavio je s ozbiljnim političkim radom pripremanja i otvaranja rasprava za pojedine sektorske politike. Nakon što su načeli i više nego pristojno pokrili mnoge teme koje dosad nisu bile odrađene nikako (šumarska politika) ili vrlo slabo i neozbiljno (obrazovna politika), ORaH je na javnu raspravu stavio i sektorsku politiku u polju kulture. Naslovljena “Kultura i baština u službi održivog razvoja”, na 40 stranica daje analizu postojećeg sustava ne nudeći konkretne promjene, nego smjer i stav koji bi trebalo zauzeti prilikom sistemskih promjena u sustavu kulture. Novina je da se nadilazi standardni metodološki pristup kulturi kao sustavu različitih sektorskih interesa koji onda imaju zasebne autonomne politike. Sektorska politika ORaH-a službeno je predstavljena u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u prisustvu Marine Biti (članica predsjedništva ORaH-a), Nevena Rizvanovića (član ORaH-a i kulturni radnik), Emine Višnić (vanjska suradnica) te Gorana Sergeja Pristaša (stručni komentator strategije). Spomenuta analiza gleda kulturni sustav kao cjelinu i nužnost promjena vidi u strukturama i procesima donošenja odluka o financiranju i upravljanju. Na deklarativno-ideološkoj razini, sektorska politika se gradi oko ideje održivog razvoja u kulturi što se temelji na jednoj od “dobrokotirajućih” paradigmi u kulturnim politikama, posebice kulturnim politika područja s “jakom” kulturnom baštinom i prirodnim resursima. Tako je sektorska politika kulture stranke ORaH na neki način implementacija već postojećih ideja i viđenja kulturne politike, posebice na nezavisnoj kulturnoj sceni što dijelom odražava i stranački pool ORaH-ovih članova, glasača i simpatizera. Sektorska politika ORaH-a, koja stalno naglašava svoj sistemski pristup kulturi, na raspravu je stavljena do kraja mjeseca ožujka. Ostaje vidjeti kakvi će biti odjeci ove strategije s obzirom da ona može, nakon razrade i priloga zainteresirane javnosti, postati ključan dokument za izgradnju buduće kulturne politike i svakako važna ulaznica ORaH-u u izvršnu vlast ukoliko ona pripadne lijevo-liberalnom bloku na budućim izborima. Ovakav kakav jest, prijedlog sektorske politike u kulturi daje tek solidan idejni temelj i putokaz na kojem se dodatno treba raditi sa zainteresiranom javnošću iz nezavisnog, ali i zavisnog sektora koji će ipak morati pristati na puno veće promjene u organizaciji upravljanja i financiranja.
(Mario Kikaš)
Stvoren(je) za sve te stvari
Tijekom prvih par mjeseci trajanja godine gospodnje 2015. napustilo nas je toliko dobrih i dragih ljudi da događaji neizbježno dobivaju metafizičke implikacije, potaknute i okruženjem u kojem se sve to zbiva, sve prije nego bajnim i bajkovitim. U najširoj javnosti okrljaštenog “regiona” možda je najsnažnije odjeknula vijest o smrti srpskog i jugoslavenskog glazbenika Vlade Divljana, nekadašnjeg vođe mitskog novovalnog sastava Idoli, osobe koja je toliko obilježila odrastanje i adolescenciju svoje generacije, rođene od sredine pedesetih do sredine šezdesetih, da je teško bilo očekivati bilo što drugo osim spontanih rijeka emocija, reminiscencija i sjećanja na “neko srećnije vreme, kada smo zajedno bili svi, koje ni jedna slika, ni jedna pesma, ne mogu vratiti”. Tog 5. ožujka sve su relevantne radio-stanice u Hrvatskoj neprekidno puštale pjesme Idola, pa i pokoju stvar iz Divljanove bogate post-novovalne karijere, koja zahvaljujući sveprisutnoj mistifikaciji osamdesetih nažalost ostaje zanemarena i nimalo popraćena u medijima sklonima nostalgiji i pretakanju iz šupljeg u prazno. Međutim, nije bilo ničeg šupljeg u tome kako je Vlada Divljan vodio svoja dugogodišnja glazbena istraživanja, a za razliku od mnogih ocvalih novovalnih “heroja”, on je glazbi ostao posvećen bez zadrške, sve do kraja. Rođen 1958., dok je nad Beogradom duvao jugo, a preminuo 57 godina kasnije u Beču nakon duge i teške bolesti, Vlada Divljan svojim je avangardnim eksperimentima u popularnoj i tzv. namjenskoj glazbi (filmska i kazališna glazba, raznovrsni projekti na različitim radio-postajama i suradnje s klasičnim kompozitorima) bio predodređen da definira zvuk i stil jednog razdoblja koje se, kakvo bilo da bilo, svima vječno usjeklo u pamćenje, i onima koji su ga doživjeli i onima koji nisu.
U vokalno-instrumentalnom sastavu Idoli od 1980. do 1984. godine Divljan zajedno sa Srđanom Šaperom, Nebojšom Krstićem, Zdenkom Kolarom, Božom Jovanovićem i Kokanom Popovićem nije samo stvarao (uz Šarlo akrobatu, Disciplinu kičme, novosadsku Lunu i još pokoju grupu) najavangardniju glazbu tih godina u Srbiji, već je i potpuno preokrenuo pojam o tome što to glazbena grupa jest. Idoli su imali mnogo više članova nego uobičajeni pop i rock’n’roll bend, nikad nije bilo posve jasno tko tu što točno svira, tko pije, a tko plaća, niti su se Idoli predstavljali kao grupa koja pristaje na uvriježenu hijerarhiju između bogomdanih glazbenika i publike, a la Bijelo dugme ili čak Azra. Idoli su se kao kriptična grupa Dečaci pojavljivali na ulicama Beograda i na fotografijama u omladinskim listovima prije nego što je ikome palo na pamet da će se ti momci uopće baviti glazbom, u svoje su nastupe unosili elemente kazališta i performansa na način kako su to, primjerice, u Zagrebu činili njihovi suborci Haustor ili Kugla glumište, a također su u najvećoj mjeri odredili estetiku novovalnog televizijskog glazbenog spota, s nezaboravnom TV-inscenacijom i kostimografijom za Maljčike i druge popularne pjesme. Samo su Stanko Crnobrnja, Kosta Bunuševac i Oliver Mandić za državnu televiziju Srbije kreirali podjednako subverzivne, ali ujedno i komercijalne glazbene video-uratke, koje utjecajem nadmašuju samo uznemirujući TV-nastupi Neue Slowenische Kunsta par godina kasnije, no oni su nastali iz drugih razloga i na sasvim drugačiji način. Napokon, pored sve te medijske ekstravagance, ono što je najviše ušlo u srca sudionika Novog vala, ali i kasnijih generacija, jest glazba. Dvije LP ploče Idola – Odbrana i poslednji dani (1982.), Čokolada (1983.), jedna EP ploča – VIS Idoli (1981.), jedna kultna kompilacija – Paket aranžman (1981.), četiri singl-ploče i jedan soundtrack za film – Šest dana juna (1985.) (objavljen godinu dana nakon raspada grupe i zapravo samostalno djelo Vlade Divljana): ta je nevelika diskografija bila i više nego dovoljna da zauvijek promijeni i lice i naličje jugoslavenske pop-glazbe. Umjesto ostatka ostataka okoštalih rock-tradicija, koje je punk i na globalnoj glazbenoj sceni nakratko potpuno razbio, narodima i narodnostima predstavio se ultimativni pop-proizvod u kojem je bilo mjesta i za poigravanje elektronikom, i za suptilne literarne reference, i za promišljen imidž, i za apsurdističku poeziju i neobično gitarsko zvukovlje, a sve to još uvijek u obliku neodoljive pop-pjesme.
Vlada Divljan odmah se nakon razlaza Idola nastavio suvereno baviti glazbom i već je u drugoj polovici osamdesetih komponirao za TV-programe i serije, s klasičnim kompozitorom Aleksandrom Šandorovom objavio je ploču Tajni život A.P. Šandorova (1988.), a s mnogim kolegama počeo je surađivati na brojnim “manjim” projektima – npr., sa Srđanom Gojkovićem Giletom iz Električnog orgazma skladao je glazbu za dječje kazališne predstave. Rat i razaranje Jugoslavije prisilili su ga da emigrira, i to u Australiju, gdje je na Filmskoj akademiji Sveučilišta u Sidneyu studirao dizajn zvuka i primio nekoliko nagrada za komponiranje filmske glazbe. U rodnu se regiju počeo pomalo vraćati krajem devedesetih i nastupati s pratećim grupama Old Stars Band i Nevladina organizacija, s kojima je izvodio pjesme Idola, ali i aktualne autorske stvari, nastavio je surađivati s radio-stanicama i komponirati, a tijekom NATO-vog bombardiranja Beograda 1999., nakratko se preselio u Beč zbog supruge i djece, što se postupno pretvorilo u trajni boravak. Nažalost, nije stigao završiti novi solistički album radnog naziva Esperanto, koji je publici trebao biti predstavljan u suvremenoj formi web-stranice sa svim snimljenim materijalima, kako je najavljivao. Njegova žalosna i neočekivana smrt, jer malo tko je među širom javnosti znao da je ozbiljno bolestan, još jednom je potvrdila činjenicu da popularnu kulturu bivše Jugoslavije djelić njezinih nekadašnjih naroda i dalje doživljava zajedničkom, pa makar bila riječ o pripadnicima Divljanove generacije i njihovim potomcima koji čuvaju to naslijeđe kao relevantno polje identifikacije, pritom ga potiho obnavljajući vlastitim kulturnim inovacijama. Utjecaj Idola i Vlade Divljana na suvremene regionalne glazbenike je golem – od Vlaste Popić do Jarbola, od Repetitora do Petrola, od Lake do Radosti! i drugih manje ili više poznatih alternativnih umjetnika različitih stilova, njihov je rad pokazatelj da zaigrano eksperimentiranje i u lokalnom kontekstu može biti osnova nečijeg stvaralačkog creda a da to ne ostane u niši prijatelja i rodbine. Dakako, vremena i društvene prilike su se stubokom promijenile, no kako alternativna kultura i u kriznim vremenima funkcionira po nekim svojim pravilima, sigurno je da će Divljanov značaj i kao pop-glazbenika i kao kompozitora nastaviti rasti. Nadajmo se, ne u smislu idolatrije i epigona, nego živog dijaloga sa njegovim glazbenim djelom.
(Bojan Krištofić)