Grad Zadar je u ožujku ove godine pokrenuo inicijativu za povrat kulturne baštine koja je 1944. iz Zadra prebačena u Veneciju
Arhiv Robertsove komisije koji se čuva u National Archives and Records Administration u Washingtonu postao je vrijedan izvor građe za povjesničare, konzervatore, kustose, arheologe i povjesničare umjetnosti diljem Europe.1 Robertsove komisija kolokvijalni je naziv za Američku Komisiju za zaštitu i spašavanje umjetničkih i historijskih spomenika u Evropi, a kasnije je dodano i na ratnim područjima što je uključivalo i Daleki Istok za vrijeme Drugog svjetskog rata.2 Komisija je službeno djelovala od 1943. do 1946. Godine, iako je rad na prikupljanju materijala i organiziranju rada stručnih suradnika počeo još 1941. godine kada je osnovana American Defense – Harvard group, Committee on the Protections of Monuments. U suradnji s American Council of Learned Societies počeli su s pripremama potrebnim za zaštitu kulturnog nasljeđa na područjima zahvaćenim ratnim djelovanjima. Harvardska grupa stručnjaka se povezala s lokalnim civilnim stanovništvom i ekspertima za pojedina područja te su već na samom početku rata stvorili adekvatne baze podataka o stanju i broju umjetničkih i povijesnih spomenika na pojedinim područjima. Grupu su činili profesori i bivši studenti s Harvarda koji su u suradnji s American Council of Learned Societies, Archaeological Institute of America, College Art Association, Metropolitan Museum of Art i National Gallery of Art lobirali za osnivanje posebnog tijela koje bi brinulo o umjetničkim i kulturnim dobrima u ratom zahvaćenoj Evropi. Među prvima je preuzeo inicijativu za zaštitu spomenika u ratnim djelovanjima profesor Paul J. Sachs iz Fogg Museum, Harvard University. Osnovna ideja je bila osmisliti plan spašavanja, evidentiranja i zaštite umjetničkih i povijesnih dobara u ratom zahvaćenim područjima.3 Početnu inicijativu nekolicine stručnjaka podržao je šef Vrhovnog suda Harlan F. Stone koje je ujedno bio i član uprave Nacionalne galerije. Harlan Stone je krajem 1942. godine predstavio cijelu situaciju i obrazložio stvarnu potrebu za osnivanjem takve Komisije tadašnjem predsjedniku Sjedinjenih Američkih država Franklinu D. Rooseveltu.
Spomenička baština Jugoslavije Predsjednik je u već srpnju 1943. godine odobrio formiranje Komisije koja će djelovati u sastavu Američke vojske. Komisija je nazvana American Commission for the Protection and Salvage of Artistic and Historic Monuments in Europe dok joj je termin in War Areas - u ratnim područjima dodan u travnju 1944. godine. Dva mjeseca kasnije komisija je službeno počela s radom i održan je prvi sastanak pod presjedanjem sudca Vrhovnog suda Owena J. Robertsa po kojem je komisija i kolokvijalno nazvana Robertsovom komisijom. Članovi komisije radili su bez naknade i bili su imenovani na tri godine. Sjedište komisije nalazilo se u prostorijama National Gallery of Art u Washingtonu a evropska podružnica otvorena je u prostorijama Američke ambasade u Londonu u travnju 1944. godine.4 Na preporuku Robertsove komisije imenovani su preko Ministarstva rata časnici Američke vojske za službu u Odjelu za spomenike, umjetnost i arhive – Monuments, Fine Arts, and Archives (MFAA), Civil Affairs Division5 koji je osnovan u prosincu 1943. godine kao sastavna jedinica redovne vojske. Uz Paul J. Sachs , među prvima je dobio posao i Theodor Sizer, direktor Yale Art Museum. Njih su dvojica zapravo preporučivali podobne kandidate koji su nakon toga prolazili potrebnu obuku u Charllotesvilleu. Dakle formirane su posebne jedinice koje su bile sastavljene od arhitekata, povjesničara umjetnosti, profesora, umjetnika, muzejskih djelatnika i drugih osoba sličnih zanimanja u sklopu Američke vojske. Na početku rada su imali uglavnom savjetodavno ulogu a kasnije su počeli raditi na terenu razmješteni po raznim ratištima.
Građa koja čini Arhiv Robertsove komisije doista je opsežna a u njenom sastavu su i podaci za područje biše Jugoslavije, iako zastupljeni u znatno manjoj mjeri od ostalih područja. Spis na trideset i šest stranica koji je izradio Ernst Kitzinger iz Harvardske grupe je Lista spomenika za Jugoslaviju koja se kolokvijalno nazivala Priručnikom s popisom najvažnijih spomenika i umjetnina na tom području.6 U samom uvodu se navodi da se spomenička baština uvelike razlikuje od regije do regije, ovisno o političkoj i vjerskoj povijesti pojedinih zemlja koje sačinjavaju Kraljevinu Jugoslaviju.7 Lista uključuje spomenika koji su evidentirani u razdoblju od 1919. do 1941. godine a teritorijalno su podijeljeni po banovinama prema stanju iz 1929. godine. Zadar i Rijeka se navode kao talijanski teritoriji na području Jugoslavije koji su naknadno dodani na popis. Ipak dio građe vezane uz Zadar se nalazi u dokumentaciji za Italiju. Spomenička baština Jugoslavije je podijeljena u šest grupa:
1. Prahistorijski, rimski i ranokršćanski spomenici
2. Crkve i samostani kasno bizantskog razdoblja (od 12. do 15. stoljeća, osobito u Srbiji)
3. Romaničke i gotičke crkve (osobito u Dalmaciji, Sloveniji i Hrvatskoj)
4. Renesansna i barokna arhitektura
a) talijanska, u Dalmaciji
b) austrijska, u Sloveniji i Hrvatskoj
5. Utvrde i dvorci
6. Džamije.
Turizam u Dalmaciji Sastavljen je i popis svih društava i institucija koje bi mogle biti od koristi u zaštiti spomenika kulture u pojedinoj zemlji. Također se navodi i popis svih značajnih lokalnih manifestacija poput procesija, slavlja i običaja u pojedinoj regiji. Opisuju se običaji vezani uz vjenčanja i sprovode, poštivanje pokojnih, slavljenje zaštitnika, obilježavanje Kosovske bitke, igranje Moreške na Korčuli, trčanje Sinjske alke ali i organizacija domaćinstava u zajednici – zadruzi. Za spomenike u grupama 1,3, i 4. se navodi da imaju izuzetnu lokalnu važnost jer su atraktivni za turiste. Nadalje se navodi kako je turizam izuzetno važna privredna grana u Dalmaciji te da je zemlja postala jednako privlačna turistima kao i Italija.8 Na kraju Priručnika naveden je kratki povijesni pregled s najvažnijim godinama za svaku pojedinu regiju i relevantna bibliografija. Uz to, sačuvan je i vrlo precizan presskliping koji se odnosio na prostor bivše Jugoslavije a prikupljan je iz radijskih emisija, njemačkih, talijanskih, francuskih, engleskih i jugoslavenskih tiskovina. Značajne osobe iz kulturnog i javnog života poput Vladimira Tkalčića ili Ivana Meštrovića imali su takozvane osobne kartone sa svim relevantnim podatcima. Pratili su otvaranja izložbi, organizaciju predavanja, stručna izdanja i sve vezano uz umjetničke i kulturne spomenike poput primjerice razmjene Višeslavove krstionice i Carpacciovih slika između Italije i Jugoslavije. Dokumentacija je popraćena zračnim fotografijama raznih hrvatskih gradova tijekom i nakon bombardiranja. Izrađene su i precizne karte važnijih gradova s označenim spomenicima kulture koje treba štiti. Posebna pažnja posvećena je traganju, pronalaženju, pregledu i katalogiziranju odnesene zbirke Muzeja sv. Donata i drugih umjetnina iz Zadra 1944. godine. Komisiju za pregled građe iz Zadra su činili nadležni časnik MFAA za područje Venecije kapetan Basil Marriott (arhitekt iz Engleske), lokalni stručnjaci (Ferdinand)9 Forlati i Moschini te dva radnika. Imali su samo dva dana za obavit posao pa su neprekidno radili uz tek kratke pauze za jelo. Na samom početku povjerenik Moschini je morao otići pa ga je zamijenila dr. Bruna Forlati. Pred komisijom je bilo četrnaest sanduka različite veličine. Za vrijeme otvaranja sanduka poštivala se određena procedura. Dva radnika bi podigla poklopac odmotali bi svaki pojedini predmet i pokazali ga članovima komisije.
Operacija Zara Komisija je cjelokupni inventar popisala i katalogizirala. Uz sanduke nije postojao cjeloviti popis nego samo popis za šest sanduka s građom koja je bila pohranjena u kripti zadarske katedrale. Uspoređujući taj popis iz 1940. godine i stvarno stanje tih šest sanduka uočeno je kako umjesto sedamdeset i pet predmeta u sanduku broj 3A ima tek šest predmeta. Što se dogodilo s ostatkom građe nije utvrđeno, jednostavno je nestala. Predmeti iz sanduka koji su bili bez popisa su se opisivali a članovi komisije su ih katalogizirali i ako je bilo moguće identificirali prema dostupnim informacijama iz literature.10 Ako predmet ne bi uspjeli identificirati samo bi ga opisali. Nakon pregleda, predmeti su se ponovno zamatali i ponovno slagali u sanduk prije otvaranja novog. Veliki problem su im predstavljale malene staklene bočice za suze u koje su bili ubačeni papiri s brojevima pa je njihovo vađenje zahtijevalo kiruršku preciznost. Komisija je primijetila kako je metoda pakiranja bila neadekvatna, na primjer nevažni predmeti su bili omotani u debeli karton, a predmeti od stakla nisu. Velike urne bile su zamotane samo u novinski papir i par daščica pa je veliki broj njih bio oštećen ili razbijen. Svaki oštećeni predmet označen je, a oštećenja koja su nastala prije pakiranja označena su “s ranijim oštećenjima“. Zlatni je nakit primjerice uzet zajedno s četverostranim izložbenim podloškom iz vitrine muzeja u Zadru i stavljen u sanduk bez ikakve dodatne zaštite. Sitni predmeti su prilikom vađenja iz sanduka otpadali s tog stalka pa je komisija gubila vrijeme na njihovo traženje i čišćenje. Kapetan Basil Marriott naglasio je na kraju izvješća da se predmeti prije slanja u Zadar trebaju adekvatnije zapakirati. Operacija Zara završila je u dvanaest sati trideset i prvog kolovoza 1945. godine. Zbog kratkog vremena koje su imali za obavljanje cjelokupnog posla, popis je kasnije doradila i sastavila Bruna Forlati. Sanduci su nakon pregleda i popisivanja predmeta zatvoreni, a 9. rujna 1945. godine su u nazočnosti kapetana Basila Marriotta i zapečaćeni. Dakle bili su spremni za slanje u Zadar, što je prema mišljenju Basila Marriotta, trebalo učiniti čim prije. Ti sanduci nikada nisu otpremljeni iz Venecije za Zadar