Ivana Perica  

Okrugli stol

U Anatomiji smijeha Fadil Hadžić ukazuje na to kako su za svaki javni govor tri stvari presudne: tko je osoba koja govori, kako govori i što kaže. Pritom je ovo posljednje najmanje bitno. Ove Hadžićeve pošalice zasigurno bih bila zaboravila da me nije svakovečernja aleatorna šetnjica gradom navela na jedan sasvim običan okrugli stol. Isplatilo se. Žanr javne diskusije – više javne nego diskusije – svakoj djelatnoj i mislećoj jedinki može biti više nego koristan. Ako se bar jednom dovoljno dobro posvetite proizvoljno odabranom primjerku spomenutog žanra, steći ćete priliku da izvježbate uho i oko dok promatrate diskutante. Manje je bitno da nešto čujete – to žanr ionako ne dopušta – bitno je slušati. Nebitno je vidjeti, bitno je gledati kako zakon žanra nalaže što je dolično ponašanje, a što nedolično ponašanje. Kao nepristran promatrač moći ćete brzo naučiti kako valja govoriti ako želite biti ovjenčani pljeskom, i s čim možete računati ako se ogriješite o nepisano pravilo pristojnog pripovijedanja i ponašanja. Za slučaj da se jednom i sami zateknete na pozornici, još kao sudionik publike i već nakon minimalnog broja odsjeđenih i proučenih okruglih stolova usvojit ćete sljedeće gradivo: što valja reći, a što valja prešutjeti, za kakvu se osobu na taj način možete izdati i kojim putevima se publika može oblikovati u savršeno sporazumljenu publiku.

Postava koja obećava Na večerašnjem je programu postava koja obećava štošta: tri muškarca (jedna ekscelencija uključena) i dvije žene (bez ekscelencije, dakako). Organizatori su vodili računa o strogoj aritmetici: muškarci – Dugogodišnji Predstavnik i Vrlo Stručan Novinar – sjede s desne, a žene s lijeve strane okruglog stola. U sredini je Ekscelencija. Jedanaesta božja zapovijed – ona o ravnopravnoj zastupljenosti spolova je zadovoljena, a da se sa ženskim udjelom opet nije pretjeralo. Na koncu konca, treba se držati pristojne mjere. Pazilo se na to da je broj predstavnika “odavde” jednak onima od “tamo dolje”. Ekscelenciju iz ove jednadžbe dakako izuzimamo, ona je čista iznimka: podrijetlom “odavde”, ali s iskustvom dugogodišnjeg boravka “tamo dolje”, što se pri ovakvim raspravama ispostavlja kao najuvjerljivije uporište za pravi argument. Za razliku od Ekscelencije, Dugogodišnji Predstavnik dolazi od “tamo dolje”, a svoje prijestupničke, predstavničke dane uzalud rasipa “ovdje gore”, što se ampak iz donje perspektive (žabljeg ugla) također nameće kao vrlo zavidni korak u karijeri i životu uopće. Kako i Vrlo Stručan Novinar pripada “ovdje gore”, jedini pravi zastupnici/e skupine od “tamo dolje” isključivo su feminine provenijencije (što ampak nastoje prikriti svojim rodno neutralnim nastupom). Takva konstelacija ne začuđava ako se u obzir uzme stanje u svijetu u kojem se sveudilj Sjeveru pripisuje muška snaga, a Jugu predbacuju ženske slabosti. Opet, Ekscelencija se tu ne broji, i to ne samo zbog svoje međupozicije: mada je, gramatički gledano, riječ o imenici ženskog roda, ipak u funkciji ostaje muškarac, koji se tim stilističkim razlikama nema vremena zamarati.

Prije nego se posvetimo Ekscelenciji, koja će zasigurno predstavljati vrhunac egzegeze ove posljednje večere, koja se blaguje duž dugog stola podijeljenog na desno i lijevo, muško i žensko, budimo pravi džentlmeni i obratimo se prvo ženskom dijelu. Dame imaju prednost!

Jugoistočna frakcija sjedi, dakle, s lijeva. Sjedi solidarno stisnuto, rame uz rame. Gledajući s horizonta svoje aktualne političke situacije od tamo dolje i s prigušenim bijesom u glasu govoreći pred ovima ovdje, dvije predstavnice svoje zemlje posve su se emotivno unijele u raspravu. Mada posežu za najrazličitijim retoričkim slamkama spasa – otrcanim parolama, prtljaju o strategijama ovim i onim, trntljaju o ljudskim pravima i dosad najvećoj spremnosti na reforme – pouzdano žele reći uvijek samo jedno te isto: eto nas kod vas! Mi stižemo, čekajte samo! Već smo tu! Zapravo! Činimo sve, zar ne vidite kako se samo mučimo, ali činimo sve! Sve za vas! Sasvim bezvoljno i odlučno! Ali morate nam moći nešto i oprostiti, tako brzo to ne ide… Čekajte, čekajte, ne idite još… na raspolaganju smo vam!

Adornove naočale Desna sudionica rasprave, koja se nastupom nameće kao samosvjesnija i iskusnija, poseže za nepobitnim adutom: svojim ponosom. Dosljedno uzdignute glave, s kvaziintelektualnim naočalama s okvirom od roga (onakvim, kakve je nosio Adorno, a koje odnedavno i svaki iole samosvjesni hipster koji bar malo do svoje inteligencije drži nositi mora). U afektu. A što se izgleda još tiče: ovdašnjim intelektualkama već vrlo slična – dugačko usko lice, dugokosa i mršava, pomalo šik, ali ne suviše šik, jednom riječju – emancipirana, tako strašno emancipirana. Ma ni kakav kafkijanski izbrušen Izvještaj za akademiju ne bi ljude u publici mogao uvjeriti da njezin habitus ima bilo kakve veze s majmunskim podrijetlom, s nekim tamnim kontinentom otkud vuče korijene. Utvara si da je posve ovdašnja. No, čim otvori usta… eto ti ga na. Mada je ovdašnjim jezikom besprijekorno ovladala (čuli smo je govoriti u pauzi), engleski joj ljulja samopouzdanje (ili je to tek taj javni nastup, što je izbezumljuje?) tako da spotičući se i mucajući povremeno poseže za gestom spasa, onom od samog početka visoko odignutom bradom, ponosno i čvrsto stisnutim usnama pa izgleda kao da se već kreće u domeni apsoluta. Ona je iznad tih tričarija!

I dok se desna diskutantica zavarava uvjerenjem da je jedina koja je uistinu sposobna razumjeti složene odnose i proniknuti u srž problema, lijeva je diskutantica sušta suprotnost: okrugla glava bez naočala, sivi džemper, pod kojim izviruje bijela majica. Ne obraća se nebeskim istinama, nego si govori u bradu. Ona zna (kao što svi znaju, ali možda ona ne zna da svi znaju) da iza njezina Izvještaja o realizaciji strategije uistinu stoji jako puno posla, ali su rezultati istog jako puno ništavni. Nesigurnost joj se primjećuje, i ona polako shvaća u kojoj se mjeri primjećuje. Hvata se za nos, govori opet u bradu, u ovratnik džempera, glasno guta pljuvačku, kašljuca, sva se koprca od zbunjenosti, a glas joj nekontrolirano udara čas u visoke, čas u duboke, nerazumljive tonove.

U te je tonove udario nekoć i Paul Celan, kad je napisao stih wir sagten uns Dunkles. No za razliku od lirike, s takvim nerazumljivim, tamnim tonovima u ovdašnjoj politici nećete daleko dospjeti. Publika želi razumjeti (želi vjerovati da razumije). Diskutantica, nažalost, već sluti da u ovoj igri moguće vrijede dvostruka pravila, koja nalažu da se njezino kako i ono kako koje se artikulira na drugoj strani stola ne mjere istim mjerilima. Otud njezina zbunjenost, otud posezanje za statistikom kao vječnom poštapalicom, za tehničkopolitičkim deus ex machina, koji je (i svih nas kojima je zbog nje neugodno) trebaju osloboditi patnji.

Jezična ograničenja Budući da je lijeva diskutantica svjesna vlastitih jezičnih i stručnih ograničenja, a i zato što je moguće računala sa sasvim običnom tremom, ponijela je blokić s bilješkama. Opetovano u nj pogleda i prtlja si u bradu, pomažući si tako da još stavi i ruku pred usta. Za razliku od nje, samosvjesna desna diskutantica nastupa bez početničkih pomagala. Znakovito je pritom da je njezin engleski – a to možemo pripisati nečuvenom kompleksu veće vrijednosti, ili možda jednostavno tomu da medij kojim govori smatra manje važnim od sadržaja – jedan poprilično spontani engleski. Nekad joj čak i publika mora pomoći da iz pete izvuče engleske nazive za pojmove i funkcije, kojima u ovdašnjem jeziku (a da ne govorimo o materinjem) zasigurno majstorski raspolaže. Riječ je o titulama koje su pri okruglim stolovima ovakve i slične tematike, budimo iskreni, sasvim neočekivani, na primjer, “visoki predstavnik” ili “povjerenik za proširenje”. Ona kao znanstvenica tu pustu terminologiju smatra irelevantnom, kao i to da bi se večeras trebalo raspravljati o neugodnim istragama ovim i onim. To nije pravi put za iznalaženje uvjeta mogućnosti za obostrano zadovoljavajuće sporazume, kako ljudi tako i država. O nekim stvarima koje su večeras isplivale dosad nikad nije bilo riječi. Uvijek novi zahtjevi, uvijek novi prohtjevi, ma Vi se zasigurno šalite!

S desne strane stola je ono kako još uvijek donekle neujednačeno. Primjećuje se maleno, suviše maleno razilaženje u mišljenjima između Ekscelencije i ostatka desne strane, ali je ono opet uistinu premaleno a da bi se uočilo na prvi pogled. Ekscelencija koja sjedi u sredini tu zlatnu poziciju nipošto ne želi napustiti, ona samo sjedi. Kao nositeljica golemog simboličkog, socijalnog i svakojakog drugog, konkretnijeg kapitala. Njezino je kako suveren, distanciran i skroz-naskroz bezazlen govor. Ona kao nositeljica simboličkog, socijalnog i ostalog nezanemarivog kapitala je nadasve informirana, bez sumnje, i stoga ta svestrana nositeljica kapitala raspolaže dovoljnim prostorom za igru, šalu, pričanje anegdota i čak lagano, sasvim lagano podbadanje. Ta sve je to samo zabava! Igra je to! Politika je igra! (A igra je isto tako i najbolji način da se oneraspoloži one ozbiljne od “tamo dolje”.) A što se tiče stvari koja je večeras posrijedi, sad će to reći sasvim pojednostavnjeno, tako da se nitko poslije ne može žaliti da je netko nešto pogrešno shvatio. Sve će objasniti, vrlo analitički i vrlo user-friendly. Kaže: “To je vaše tlo, kažete”. Neki potvrdno klimaju glavom, Dugogodišnji Predstavnik također. Nastavlja: “Ali, recite mi, tko živi na tom tlu?” Dugogodišnji Predstavnik brzo objesi glavu, gleda u pod, bolje da mu se ne primijeti tužni izraz lica, Vrlo Stručan Novinar brzo objesi glavu jer ne može suspregnuti smijeh, pobožna okrugla glava žene slijeva tek jednom klimne, s osjećajem krivnje na licu. Bravo. Ekscelencija je dvjema rečenicama uspjela objasniti sve. Sad svi sve kapiraju, idemo dalje. Zajednički nam je cilj da dalje radimo na zajedničkom projektu, projektu “of understanding people, convincing them... our goal is to eliminate the problems we are facing right now and to make the solution acceptable for everyone”. Osim toga, Ekscelencija ima razumijevanja koliko neke stvari bole. Ta na vlastitoj smo koži mogli osjetiti kako raspad carstva i gubitak teritorija boli. (Obostrano potvrdno klimanje glavom.) Da! Ni večeras neće izostati u diplomaciji uvriježena samodopadna trik-usporedba veličine i sjaja jedne države s veličinom i sjajem druge države. To je uvijek najbolje sredstvo da si obje strane međusobno dokažu koliko im je stalo do prijateljskih odnosa. Živjelo obostrano uvlačenje u dupe! Živjelo! Živjelo! Svejedno, Ekscelencija nije još završila. Njezin je ton nestorski i pokroviteljski, ton dobronamjernog, iskusnog i stoga strogog djedice koji mora znati pokazati kad je dosta. I da se neće unedogled zamarati dječjim dangubljenjima i prozirnim manevrima odugovlačenja. Uostalom: “Nowadays we are concerned with our own problems”. Za slučaj da ste to zaboravili.

Pretjerani prohtjevi Nije nam dakle ni na kraju pameti da se zamaramo vašim pretjeranim prohtjevima. Vaša je zemlja u teškoj situaciji, ali i naša isto, samo što stvari stoje tako da vi trebate nas, a ne mi vas. Jednom riječju, i još uvijek politički korektno, uvijeno u psihološki uvjerljivu ja-poruku: “We have no more time for your games”. Ili, za slučaj da ni to nije bilo dovoljno jasno, govornik poseže za reformulacijom, ne odričući se dobrog humora: “We cannot change our conditions. We’ve already changed them a lot, you know!” Zaključno, postavimo stvari na svoje mjesto. Recimo to ovako: “Tell us, what other choice do you have left?” Ako vam naši uvjeti ne šmekaju, hajdemo još jedan korak dalje. Razmislite o tom, pogledajte: “Which alternative do you propose, which ‘empire’ would like to have you in? Russia perhaps? It’s only us! And only us is what you can get”. Tu smo, dakle. Zaključak: Nema vam druge, bez nas ne možete. Mi smo vaša sudbina, vaša tragična sudbina, a od vas se sad samo očekuje da stisnete zube i izdržite.

No, ni ova samodopadna priča neće potrajati zadugo: s lijeve strane stola svoje J’accuse! podići će glas intelektualca-pobunjenika, glas kritičke svijesti koja odbija poslušnost. Glas, koji povlači povijesne paralele, koji pokazuje da se na tom polju zahvaljujući vlastitoj znanstvenoj izvrsnosti bolje snalazi od ovakvih ekscelentnih birokrata. Desnica s desnog kraja na to tvrdi: “I have some understanding for your political reasoning. I can understand that nowadays everyone is somehow nervous”. No, Ljevica ne popušta. Ako pogledate činjenice, ako uzmete u obzir naše dugogodišnje odnose, onda će Vam postati jasno da se neki problemi ipak ne mogu otkloniti od danas do sutra. Naprosto je nevjerojatno da nam nakon toliko besprijekorno izvršenih zadaća prigovarate da kod nas još uvijek ima previše korupcije, previše mrtvog kapitala, previše zaposlenih u javnom sektoru, previše huligana, previše nereda i premalo oduševljenja za Vas. Ta nešto nam valjda možete i oprostiti!

Na opetovanu kritiku dobronamjerni ekscelentni djedica ponovno pokušava situaciju razložiti na proste faktore, kao da objašnjava djeci. On fungira kao prevoditelj, kulturni most, i prepun je razumijevanja. Umjesto da direktno odgovori na repliku slijeva, obraća se publici: U ovoj se causi može govoriti o “two sorts of pressure” – jedan je “constructive”, a drugi “non-constructive”. Što se konkretno iznesene kritike tiče – i sad dolazi nepobjedivo retoričko pitanje, na koje upitani i sam već može dati odgovor (stvarni glasovi iz publike su suvišni): “What do you think, which kind of pressure is this one on we put on your policy?” Pritom ne valja gubiti iz vida da diskutant i diskutantica, djedica i unučica ne sjede jedan sučelice drugomu, nego u istoj ravnini, na istom stolu, okrenuti prema publici, pa ni njihov dijalog djedice i unučice nije stvaran dijalog, nego prerasta u performans pripremljen za publiku željnu happeninga, u kojoj će i opet – kako u nekoj romantičnoj komediji – intelektualna i kulturna nadmoći nadvladati intelektualnu i kulturnu nemoć.

Konačni poraz Njezin odgovor započinje sa “Well, I mean...”. A onda nastupa pauza. Njezin prvi znak nesnalaženja. Na obzoru se već ocrtava konačni poraz. Čime da mu uzvrati? Ah, da, vratimo se onim povijesnim primjerima! To će joj vratiti autoritet! Ako usporedimo, primjerice, ovu situaciju s nekadašnjim njemačko-austrijskim odnosima, onda nam stvari brzo postaju jasnijima: mislim da slavnu kontroverzu oko Egona Bahra, koji je bio “involved in the solution of two Germanies”. Riječ je, dakako, o svima poznatim “Ostverträge”. Ona vuče usporedbe, ali zbog poodmaklog vremena i lagane uzrujanosti emfatična argumentacija nije u stanju pobiti onaj zaigrano distancirani stav koji uživa ‘nepristranu’ zlatnu sredinu stola. Zaključak. Njezin zaključak glasi: “Until now we didn’t have any relations. Today we have bad relations. And that is also progress. Let’s give politics some time”. Jest neočekivano, ali publika odobrava, oduševljeno plješće, a ona dobiva bod više za sebe. No, tad iznosi opasnu opasku da se, gledano izvana, stvari nikako ne mogu obuhvatiti u svoj svojoj složenosti. Na što Ekscelencija promptno ispaljuje konačni udarac: “I couldn’t agree more. I am always surprised listening to people who have no political experience speaking about politics. This is a view that has nothing to do with reality”. Ona odgovara da govori sa znanstveno provjerenih stajališta. Usporedbu s dvjema Njemačkama nije izvukla niotkud, nego zato što se u tu problematiku dobro razumije. Na što pak zauzvrat dobiva odgovor da on argumentira sa stajališta dugogodišnjeg iskustva na točno tom području o kojem je večeras riječ, i da se ono nikako ne može usporediti s dvjema Njemačkama.

Svejedno, neki konsenzus moramo naći! Ako ništa drugo, a onda da bismo diskusiju lijepo zaokružili i potom u miru prešli na domjenak. Ma dobro nam je, sve će biti dobro! I da, koja nam tema još stoji na raspolaganju? Kako da uzburkana srca nađu zajednički jezik? Ah, pa naravno – ekonomija! Ekonomija i zajedništvo, zajedništvo u ekonomiji! Ostavimo zasad ta teška identitetska pitanja postrani! Zaboravimo sve to! Kad je riječ o ekonomiji, svi se brzo izmire! Pa se opet govori o važnim i dobrim povijesnim odnosima, i Ekscelencija poluglasno dodaje “Yes, we invested, invested, and invested…” I dalje, uzevši riječ, mantra o nužnosti da se i dalje tako nastavi, jer “There can be done a lot in your country to make it easier to invest”. Na koncu, ograđuje se, najveći i primarni zadatak ostaje smanjenje stope nezaposlenosti u privatnom sektoru. Mi pak tu ništa ne možemo i nemojte očekivati da ćemo se mi o tom brinuti. Ono što je potrebno i što se može, jest smjena vlade ili promjena dominatnog političkog kursa. “Our aim is not producing your employment. It should and can be done by your government alone. It is not my job, you know, to change your government.”

Pamtljiv facit polazi za rukom i onoj sramežljivoj diskutantici: ako se u skorije vrijeme i neće možda naći lijeka za nezaposlenost, još uvijek nam Vi nudite velike šanse. Naše je stanovništvo u konkurenciji na međunardnom tržištu rada slabijeg obrazovnog statusa, a potrebne mjere štednje onemogućit će daljnje povećanje broja visokoobrazovanih. Vidite, u suradnji je spas i za nas i za Vas. Ona će omogućiti našoj postojećoj potkvalificiranoj radnoj snazi da nađe radno mjesto na Vašem tržištu rada. Ne zaboravite, Vama trebaju potkvalificirani i jeftini radnici! I kad stvari sagledamo iz te perspektive, onda štednje u našem obrazovanju i nisu tako strašan problem. Dalje, visokoobrazovani već danas u našoj zemlji ne nalaze zaposlenje, a tako će, nažalost, biti i ubuduće. Na međunarodnom tržištu rada, gdje se od njih traže znanja, stručnost, iskustvo s najnovijim tehnologijama, oni nikad neće moći konkurirati Vašim stručnjacima. Čemu ih onda uopće proizvoditi! Vidite, prema tome mi nismo ama baš nikakva prijetnja za Vaše tržište rada. Jedino što će naši sadašnji nezaposleni visokoobrazovani morati napraviti jest kratka prekvalifikacija, i to je već neko rješenje. You see, we don’t come to take your jobs away!