Opasnosti stočarstva – uništenje prašuma i globalno zagrijavanje

Ovaj uvod počinjem na 20. godišnjicu izdanja Diet for a Small Planet (Prehrana za mali planet) s osjećajem strahopoštovanja, strahopoštovanja pred brzinom promjene. Godine 1971., ja – strastvena dvadesetšestogodišnja studentica u potrazi za samom sobom – provodila sam mnogo vremena u knjižnici na U.C. Berkeley otkrivajući činjenice o globalnoj zalihi hrane koja svijet može okrenuti naopako. Kod kuće u blagovaonici, radeći na svojem ručnom pisaćem stroju, radila sam naizgled beskonačne izračune uz pomoć pomičnog ravnala. I evo me, dvadeset godina kasnije, tipkam na svom Toshiba laptopu, pripremajući se da faksiram ovo poglavlje svom uredniku!

Diet for a Small Planet dvadeset godina kasnije

Da, tempo tehnološke promjene oduzima dah, no naša promjena u svijesti bila je još drastičnija. Mi, rođeni u ovom (20. – op. prev.) stoljeću, prve smo generacije koje su doživjele zamjetljivo ubrzavanje povijesnog vremena. Ta promjena kojoj vi ili ja svjedočimo u životnom vijeku danas nadilazi ono što se u prethodnim stoljećima događalo tijekom mnogo, mnogo generacija. A mi koji smo rođeni nakon Drugog svjetskog rata prvi smo koji znamo da su naši izbori važni: važni su na globalnoj razini. Važni su u evolucijskom vremenu. U fantastičnoj žurbi naše vrste prema “modernizaciji”, uništavamo milijune drugih vrsta, preobražavamo površinu Zemlje i izazivamo raskidanje gornje atmosfere što izaziva klimatske promjene a sve to znatno mijenja put evolucije.

Osobnije govoreći, osjećam ubrzavanje vremena u shvaćanju da je ono što je bilo hereza, što je bilo “rubno”, kada sam pisala Dier for a Small Planet prije samo dvadeset godina, danas opće poznato.

Tada je predodžba da bi ljudska bića mogla živjeti sasvim dobro bez mesa bila heretička. Danas, medicinski establišment priznaje brojne prednosti jedenja nisko u prehrambenom lancu.

Tada je svatko tko je dovodio u pitanje američko oslanjanje na govedini u ishrani – s obzirom na to da je stoka najrasipniji pretvarač žitarica u meso – doživljavan kao da osporava američki način života (posebice kada taj netko dolazi iz Fort Wortha u Texasu – “Grada krava, SAD”). Danas, sve veća krda stoke po cijelom svijetu nisu samo prepoznata kao slabi pretvarači biljaka-u-meso, nego su i potvrđeni suradnici u globalnoj klimatskoj promjeni. Ona su odgovorna za ispuštanje golemih količina metana u atmosferu, što pridonosi globalnom zagrijavanju. Štoviše, komercijalna invazija na prašume južne i centralne Amerike danas podrazumijeva da stočarska gospodarstva na jedan-i-jedan-pol rali u sekundi uništavaju preostale prašume diljem svijeta.

Tada je svatko tko je osporavao industrijsku agrikulturu – s fosilnim gorivom i kemijski ovisnu – viđen kao naivni “povratnik zemlji”. Dovoditi u pitanje industrijsku agrikulturu značilo je osporavati samu učinkovitost i željeti da se svi vratimo na polja radi teškog rada. Danas, Nacionalna akademija znanosti priznaje prijetnju poljoprivrednih kemikalija a čak i američko Ministarstvo poljoprivrede izvještava da je malo obiteljsko gospodarstvo barem jednako učinkovito kao i superfarme koje podrivaju američke ruralne zajednice.

(...)

Jedan hamburger manje?

Sjećam se ismijavanja komentara Huberta Humphreyja da ako svi samo pojedemo jedan hamburger manje tjedno, kriza s gladi bila bi prevladana. A ipak, dok sam se izrugivala toj predodžbi 1974., moji tekstovi često su shvaćani kao nešto što govori istu stvar. U izdanju iz 1975. zatražila sam od svojih čitatelja da zamisle kako sjede u restoranu i jedu odrezak od 250 grama – i da poštuju kako bi žitarice iskorištene za proizvodnju odreska mogle napuniti prazne tanjure 40 ljudi u prostoriji.

Prva dva izdanja podrazumijevala su da naša prehrana od mesa hranjenog žitaricama uskraćuje žitarice gladnima u inozemstvu kojima nedostaje resursa da se sami hrane. No, kako sam radila istraživanja za Food First (Food First: Beyond the Myth of Scarcity, zajedno s Josephom Collinsom, 1977.), moj se stav počeo mijenjati. Shvatila sam da doslovce svaka zemlja ima kapacitet da uzgoji dovoljno hrane za svoj narod. Ni jedna zemlja nije beznadni čudak. Štoviše, samo minimalni dio našeg izvoza hrane uopće dolazi do gladnih.

Velik dio našeg istraživanja za Food First usredotočio se na potencijal za proizvodnju hrane nekih od najnapučenijih zemalja svijeta, kao što je Bangladeš, te nekih od zemalja najsiromašnijih poljoprivrednim resursima, kao što su narodi pustinje Sahare, poznate kao Sahel.

U Bangladešu, saznali smo, već se proizvodi dovoljno hrane da se spriječi pothranjenost: da je pravedno raspoređena, samo žitarice osigurale bi više od 2200 kalorija po osobni dnevno 1979. A zapanjujući poljoprivredni potencijal Bangladeša, gdje rižina polja zauzimaju tek polovicu u odnosu na ona u Kini, jedva da je iskorišten. Bila sam šokirana zaključkom izvještaja za kongres iz 1976.: “Zemlja je dovoljno bogata plodnom zemljom, vodom, radnom snagom i prirodnim plinom za gnojivo, ne samo da bi bila samodovoljna kada je u pitanju hrana nego bi čak mogla biti i izvoznik iste, čak i uz svoju ubrzano rastuću populaciju”.

Usredotočili smo se na Sahel zato što je ozbiljna glad prijetila tom području u godinama neposredno prije nego što smo započeli Food First. Vidjeli smo toliko mnogo televizijskih slika gladnih ljudi koji su umirali u opustošenoj, osušenoj zemlji da smo bili sigurni da ako je ikada bilo slučaja prirodno uzrokovane gladi, to je morao biti taj.

No, na naš užas doznali smo da, s mogućom iznimkom Mauritanije (zemlje bogate mineralima), svaka država u Sahelu zapravo je proizvodila dovoljno žitarica da hrani svoju ukupnu populaciju čak i tijekom najgorih godina suše s početka sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Štoviše, u nizu zemalja Sahare proizvodnja izvoznih usjeva kao što su pamuk, kiki-riki i povrće zapravo se povećala.

Amerika i Treći svijet

U istraživanju koje je postalo knjiga Diet for a Small Planet, bila sam iznenađena nevjerojatnim obiljem u prehrambenom sustavu SAD-a i pretpostavila sam da bi mnoge druge države bile zauvijek ovisne o našem izvozu žitarica zato što nisu imale tlo i klimu prikladnu za proizvodnju osnovne hrane. Međutim, doznala sam da, iako je SAD blagoslovljen iznimnim poljoprivrednim resursima, zemlje Trećeg svijeta nisu osuđene na budu trajno ovisne o američkom izvozu.

Doznala sam da je ono što je toliko mnogo Amerikanaca potaknuto da promatra kao neizbježnu ovisnost Trećeg svijeta o uvozu žitarica posljedica pet čimbenika:

1.Malobrojna manjina kontrolira sve više obradive zemlje. U većini zemalja Trećeg svijeta, oko 80 posto poljoprivrednog zemljišta, u prosjeku, kontrolira maleni postotak od tri posto onih koji posjeduju zemlju. Ta manjina ne iskorištava zemlju dovoljno i zloupotrebljava ju.

2.Poljoprivredni razvoj osnovnih prehrambenih namirnica je zanemaren, dok proizvodnja za izvoz raste. Elite koje danas imaju kontrolu u većini zemalja Trećeg svijeta daju prednost urbanoj industrijalizaciji u odnosu na osnovni poljoprivredni razvoj koji bi mogao koristiti većini. Od 71 nerazvijene zemlje proučavane sredinom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, tri četvrtine je dodjeljivalo manje od deset posto svojih središnjih vladinih izdataka za poljoprivredu. Štoviše, kako je većina ljudi sve siromašnija, domaće tržište za osnovne prehrambene proizvode se smanjuje. Dakle, proizvodnja hrane usmjerena je na luksuznija strana tržišta i ukuse malobrojnije urbane klase. Oskudna ulaganja u poljoprivredu kojih uopće ima prvenstveno su privatna ulaganja u izvozne kulture. U Aziji, na primjer, “novi, na izvoz orijentirani, luksuzni prehrambeni proizvodi nesumnjivo su najbrže rastući poljoprivredni sektor”, primjećuje Far Eastern Economic Review. “Voće, povrće, plodovi mora i perad [iz zemalja jugoistočne Azije] pune europske, američke i, iznad svega, japanske police u supermarketima” (Ho Kwon Ping: “Profit and Poverty in the Plantations”. Far Eastern Economic Review, July 11, 1980.).

3.Sve više osnovnih žitarica odlazi na stoku. Kako se jaz između bogatih i siromašnih produbljuje, sve više osnovnih žitarica koristi se za prehranu stoke u Trećem svijetu, čak i kada su suočeni sa sve većom gladi većine koja ondje živi. Ne samo da se sve više i više žitarica troši na prehranu stoke nego se i velik dio zemlje na kojoj bi se mogla uzgajati osnovna hrana koristi za ispašu stoke, često za izvoz. Dvije-trećine poljoprivredno produktivne zemlje u Centralnoj Americi iskorišteno je za proizvodnju stoke, a ipak siromašna većina ne može platiti meso koje jedu imućni ili se izvozi.

4.Siromaštvo potiče stope rasta stanovništva. Siromaštvo i bespomoćnost siromašnih stvaraju velike obitelji. Siromašni moraju imati mnogo djece kako bi nadoknadili visoku stopu smrtnosti kod dojenčadi, kako bi osigurali radnike da nadomjeste oskudne obiteljske prihode te da bi osigurali jedinu sigurnost koji starije siromašne osobe imaju. Visoke stope nataliteta također su odraz društvene bespomoćnosti žena koja je pogoršana siromaštvom.

5.Svjesne strategije “tržišnog razvoja” američke vlade pomažu u tome da ostale ekonomije postaju ovisne o našim žitaricama. (Vidi The Meat Miystique, dio II., Poglavlje 3, da biste shvatili kako tržišni razvoj funkcionira.)

Te snage koje stvaraju bespotrebnu glad skrivene su od većine Amerikanaca, pa kada čuju da najsiromašnije nerazvijene zemlje uvoze dva puta više žitarice nego prije deset godina, Amerikanci neizbježno zaključuju da je oskudnost resursa njihov osnovni problem. Amerikanci tada potiču veći izvoz hrane, uključujući i pomoć u hrani.

Međutim, u pisanju Food First shvatili smo da dvije trećine američkog poljoprivrednog izvoza odlazi u industrijske zemlje, a ne zemlje Trećeg svijeta, i da većina od onoga što odlazi u Treći svijet jest hrana za stoku, a ne za gladne ljude. Pišući Aid as Obstacle: Twenty Questions about Our Foreign Aid and the Hungry doznali smo da stalna pomoć u hrani, na elitama zasnovanim, respresivnim vladama ne samo da ne uspijeva u većini slučajeva doći do gladnih nego im u stvari još i odmaže i šteti. Pomoć u hrani, otkrili smo, uglavnom je prikriveni oblik ekonomske pomoći, usmjerene na šačicu vlada koje političari u SAD-u smatraju saveznicima. Zbog toga što se pomoć u hrani često prodaje ljudima sa strane vlade koje ih dobivaju, ista služi kao opća potpora budžetu, ojačavajući snagu tih, na elitama zasnovanih vlada. Godine 1980. deset država dobilo je tri četvrtine sve naše pomoći u hrani. Među njima su bili Egipat, Indija, Bangladeš, Indonezija, Pakistan i Južna Koreja. Zloglasne po svoj nebrizi za siromašne, takve vlade blokiraju pravu agrarnu reformu koja bi mogla osloboditi proizvodni potencijal njihove zemlje. Indonezija, na primjer, rasipa svoje nevjerojatno bogatstvo nafte – deset milijardi dolara 1980. – na uvoz luksuznih proizvoda, vojnu industriju i raskošne skupe industrijske projekte koji čak ni ne osiguravaju brojna radna mjesta.

Ovo što sam upravo rekla ne umanjuje našu odgovornost da šaljemo hranu kako bismo ublažili glad, kao što je bilo potrebno u Kambodži 1980. i u Africi 1981. (Imajte na umu da ublažavanje katastrofa i gladi čini tek 11 posto programa za pomoć u hrani naše vlade.) No, čak i suočena s gladi, kao što je bilo u Kambodži ili Somaliji, doznali smo, američka vlada često djeluje više iz političkih nego iz humanitarnih razloga – na štetu gladi. Fondovi za ublažavanje gladi kanalizirani kroz privatne agencije dobrovoljaca često imaju bolje izglede da pomognu.

Pišući Food First i knjige koje su slijedile, shvatila sam neke bolne pouke. U pozadini mog mozga uvijek sam se pitala što sve to znači za poruku knjige Diet for a Small Planet?

Ako naša hrana ne stiže do gladnih, ako naš izvoz hrane zapravo pomaže neke od najrepresivnijih vlada na svijetu, zašto onda nagovarati Amerikance da hrane stoku s manje žitarica? Zašto ne pretočiti još više naših žitarica za stoku, da tako barem ne blokiramo nužnu promjenu u inozemstvu?

U isto vrijeme kada sam se pitala ta pitanja, proučavala sam poljoprivredni sustav u SAD-u. U tom procesu Diet for a Small Planet dobila je novo i dublje značenje. Prvo izdanje te knjige objašnjavalo je kako naš sustav proizvodnje uzima višak žitarica, koje si gladni narodi ne mogu priuštiti, i smanjuje ga u meso koje će platiti imućniji ljudi. No, nisam u potpunosti shvaćala da naš proizvodni sustav ne samo da smanjuje višak nego zapravo minira i same resurse na kojima počiva naša buduća prehrambena sigurnost.

(...)

Što dobivamo zauzvrat?

Za svakih sedam kilograma žitarica i soje kojima se hrane goveda u SAD-u dobivamo samo pola kilograma natrag u mesu na našim tanjurima. Ostatak nam je nedostupan, bilo zato što su ga iskoristile životinje da proizvedu energiju ili da izgrade neke dijelove svojih tijela koje ne jedemo (poput kose ili kostiju) ili se izlučuje.

Da bih vam dala neku osnovu za usporedbu, oko sedam kilograma žitarica ima dvadeset i jedan puta više kalorija i osam puta više bjelančevina – ali samo tri puta više masnoća – od hamburgera od oko pola kilograma.

Životinje za uzgoj osim goveda znatno su učinkovitije u pretvaranju žitarica u meso, kao što možete vidjeti na slici 1: svinje potroše šest, purice četiri, a pilići tri funte (1 funta = 453,6 grama) žitarica i soje da proizvedu manje od pola kilograma mesa. Proizvodnja mlijeka još je učinkovitija, s manje od pola kilograma žitarica za hranu za svakih gotovo pola litre proizvedenog mlijeka. (To je djelomično tako jer ne moramo svaki puta uzgojiti novu kravu da bismo je pomuzli.)

Zbrojimo sada ta dva čimbenika: velike količine za ljudi jestivih biljaka kojima se hrane životinje i njihovu neučinkovitu pretvorbu u meso koje mi jedemo. Rezultati su neke vrlo iznenađujuće statistike. Ako isključimo krave muzare, prosječni omjer sve američke stoke jest 7 funti (1 funta = 453,6 grama) žitarica i soje utrošenih za hranu za proizvodnju 1 funte (453, 6 grama) jestive hrane. Dakle, od 145 milijuna tona žitarice i soje utrošenih za prehranu naših goveda, perad i svinja 1979., samo 21 milijun tona vraćeno nam je kao crveno meso, perad i jaja. Ostatak, oko 124 milijuna tona žitarica i soje, postaje nedostupno za konzumaciju ljudima. (Isto tako, stoku hranimo znatnim količinama pšeničnog brašna, mliječnih proizvoda i riba, ali ovdje uključujem samo žitarice i soju.) Da bismo barem otprilike shvatili kontekst te goleme količine, prisjetimo se da 120 milijuna tona vrijedi više od 20 milijardi dolara. Ako je skuhano, to je ekvivalent jedne šalice žitarica za svako pojedino ljudsko stvorenje na Zemlji svakoga dana za cijelu godinu.

Nije iznenađenje da je opis sustavnog rasipanja u proizvodnji mesa naše nacije u Diet for a Small Planet stočarsku industriju doveo do stanja obrane. Čak su i sastavili tim kuhara koji bi radio na tome da dokaže kako su recepti nejestivi! (A zapravo su morali priznati da su imali prilično dobar okus.)

Neki su se ljudi suprotstavili tvrdeći da dobivamo više bjelančevina od stoke nego od za ljude jestivih bjelančevina koje su u nju unose! Većina tih izračuna koristi samo jednu jednostavnu tehniku kako bi stoka izgledala nevjerojatno učinkovita: na “ulaznoj” strani jednadžbe uključili su samo žitarice i soju utrošene za hranu, ali na “izlaznoj” strani uključili su meso proizvedeno od žitarica za prehranu plus sve meso koje životinja daje tijekom razdoblja ispaše. Dati žitaricama svu zaslugu za sve meso kod životinje je varka, blago rečeno, s obzirom da je ono zaslužno tek za oko 40 posto. U svoju jednadžbu uključila sam samo meso koje životinja dobiva kao posljedica hranjenja žitaricama i sojom. Očito bi sve ostalo meso, dobiveno stočnom hranom, ionako bilo ondje za nas – baš kao što je bilo i prije nego što je razvijen stočarski sustav.

(...)

Dovoljno vode da se preplavi onoga tko uništava

“U krizi smo zbog naše vode koja je jednako važna i duboka kao i naša energetska kriza”, kaže Fred Powers koji je upravo napisao prvu oštroumnu knjigu Water: The Nature, Uses and Future of Our Most Precious and Abused Resource (New York, 1981) o našoj nacionalnoj vodenoj krizi.

Prema prehrambenom geografu Georgu Borgstromu, za proizvodnju 1 funte (odnosno 453,6 grama) odreska potrebno je 2500 galona (galon iznosi 4,54 litre) vode! Prosječna američka prehrana zahtijeva 4200 galona (19.068 litara!) vode na dan za svaku osobu a od toga on procjenjuje da su životinjski proizvodi odgovorni za 80 posto.

“Voda koja odlazi za junca od 1000 funti (1 funta = 453,6 grama) potopila bi razarač”, nedavno je izvijestio Newsweek (“The Browning of America”, Newsweek, 22 February 1981). Kada sam sjela za svoj kalkulator, shvatila sam da je voda iskorištena za proizvodnju samo 10 funti odrezaka jednaka količini koju moju kućanstvo i moja obitelj potroše za čitavu godinu.

Na temelju procjena Davida Pimentela na Cornellu, pokazuje da za proizvodnju jedne funte (1 funta = 453,6 grama) goveđih bjelančevina može biti potrebno čak i do petnaest puta veća količina vode od one potrebne za proizvodnju bjelančevina u biljnoj hrani.

(...)

Zagađenje stokom

Neki ljudi vjeruju da iako, golemim količinama visoko kvalitetne biljne hrane s relativno malim povratkom nama u obliku hrane, gubitka zapravo nema. Na kraju krajeva, živimo u zatvorenom sustavu, zar ne? Životinjski otpad vraća se tlu, osiguravajući hranjive tvari za usjeve koje će same životinje u konačnici jesti, čime dovršavaju prirodni ekološki ciklus.

Na žalost, to više ne funkcionira na taj način. Većina gnojiva ne vraća se više zemlji. Životinjski otpad u SAD-u iznosi do dvije milijarde tona godišnje, što je ekvivalent otpadu od gotovo polovice ljudske populacije na svijetu. Velik dio otpada žive stoke koji sadrži dušik pretvara se u amonijak i u nitrate koji odlaze u podzemne vode ispod tla ili izravno u vodu na površini, pridonoseći time visokim razinama nitrata u seoskim bunarima koji natapaju podzemne vode. U potocima i jezerima, visoke razine otpada pridonose smanjenju kisika i pretjeranom rastu algi. Američka stoka pridonosi s pet puta više štetnog organskog otpada zagađenju vode nego što to čine ljudi, a dvostruko više nego industrija, procjenjuje prehrambeni geograf Georg Borgstrom.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Donosimo ulomke iz knjige Diet for a Small Planet Frances Moore Lappé, Ballantine Books, 1971, 1975, 1982, 1991. Oprema teksta redakcijska.

Frances Moore Lappé zajedno je s Josephom Collinsom suosnivačica Institutea for Food and Development Policy (također poznatoga i pod nazivom Food First) u San Franciscu. Kao istraživačica problema svjetske gladi, Frances Moore Lappé najpoznatija je po svojoj knjizi Diet for a Small Planet (1971.). Zajedno s Paulom Martinom DuBoisom 1990. osnovala je Institute for the Arts of Democracy.

Prijevodom ulomaka ove knjige upozoravamo na još nedovoljno vidljiv problem u našoj medijskoj slici svijeta – utjecaj stočarstva (mesne i mliječne industrije) na globalno zagrijavanje.