Subjektivni prikaz jedinstvenog djela slikovnog pripovijedanja u mediju stripa: ratno svjedočanstvo koje će probuditi odavno uspavanu empatiju
Tek pošto sam zaklopio korice francuskog stripa (iliti grafičke novele) Fotograf, autorskog trojca Didiera Lefevrea (protagonista i originalnog kroničara priče), Emmanuela Guiberta (scenarista i crtača) i Frederica Lemerciera (kolorista i dizajnera), već sam spoznao kako ovaj tekst neću moći napisati sasvim nepristrano, što se inače ne bi smjelo događati pri izricanju koliko-toliko objektivnog suda ili mišljenja o nekom umjetničkom djelu. Međutim, ovaj je strip gotovo nemoguće posve objektivno promišljati, a možda bi to bilo i potpuno nesvrhovito. Naime, riječ je o izrazito heterogenom djelu, hibridnoj mješavini više različitih žanrovskih oblika, koji jesu ranije bili pojedinačno korišteni u mediju stripa, ali se ni uz najbolju volju ne mogu prisjetiti niti jednog drugog djela gdje su bili tako vješto i racionalno povezani u snažnu i logičnu cjelinu. Fotograf je, za početak, dokumentarni strip na tragu epohalnih radova malteško-američkog novinara i stripaša Joea Sacca, poput popularnih i cijenjenih Safe Area Goražde (2000.) i Palestine (1993.), njegovih autentičnih reportaža s balkanskih i bliskoistočnih ratišta, ispripovijedanih jezikom stripa. Odmah potom, Fotograf jest i foto-reportaža u punom smislu riječi, jer se iscrtani kadrovi u dinamičnom i nepredvidivom ritmu isprepliću s kvalitetno reproduciranim fotografijama, koje variraju od posve sitnih formata, zapravo preslikanih jedinica filma, do velikih fotografija omeđenih dimenzijama same knjige. To Fotografa čini i pravom pravcatom monografijom s jasnim narativnim ključem, što je pristup koji se u publikacijama takvog tipa vrlo rijetko susreće. Nadalje, Fotograf je i punokrvni ratno-avanturistički strip u najboljoj francusko-belgijskoj tradiciji, sa zabavnim postmodernim referencama na klasične stripove poput Hergeovog Tintina, što zgodno podcrtava labave granice između fakata i fikcije, realistične i karikaturalne grafičke stilizacije, tradicionalne linearne fabularne naracije i smjelih suvremenijih poigravanja prostorno-vremenskim okvirima, itd... Time čitanje ovog stripa postaje i rubno metamedijsko iskustvo, za upućenije čitatelje koji umiju prepoznati takve scenarističke dosjetke, dok se oni koji to ne smatraju važnim svejedno mogu u potpunosti prepustiti nesvakidašnjem čitateljskom doživljaju.
Autentično iskustvo koje povezuje žanrove Ono što sve ove elemente koncizno i čvrsto drži na okupu jest činjenica što Fotograf svakog od nas, čitatelje i čitateljice, čini svjedocima jednog potresnog i mučnog ratnog iskustva, uvodeći nas u samo središte muslimansko-sovjetskog sukoba na području Afganistana oko 1986. godine. Sukob promatramo iz perspektive francuskog reportera Didiera Lefevrea, novopečenog suradnika jedne međunarodne mirovinske organizacije i zdravstvene ekspedicije, čiji je zadatak da na samom rubu ratne zone organizira gerilsku bolnicu za sve ranjenike i izbjeglice, ali i za siromašno i neobrazovano stanovništvo koje muče svakodnevne, no nimalo bezazlene bolesti i epidemije. Gonjen instinktom zagriženog fotografa i strastvenog istraživača jasnih antimilitarističkih uvjerenja, baš poput ‘Magnumovca’ Roberta Cape, koji je i poginuo snimajući na azijskim ratištima, Lefevre se po prvi put u životu zaputio na opasno, ali i privlačno putovanje ne znajući što ga zapravo čeka. Okružen znatno iskusnijim kolegama, mahom liječnicima koji su po prirodi svoga poziva mnogo temeljitije pripremljeni za preživljavanje pogibeljnih situacija, Lefevre će se naći na teškim kušnjama, sve do samih granica svoga tijela i duha. No, kada na povratku u Pakistan prema vlastitoj želji krene putovati gotovo sam, tek s konjem i par sumnjivih lokalnih vodiča kao društvom, kako bi nepoznatu i okrutnu, ali i prekrasnu i sudbonosnu afganistansku zemlju doživio bez sigurnosti i zadrške; zaista će se, simbolično i doslovno, zateći na životnoj prekretnici. Tada će, u kasnim dvadesetim godinama, spoznati svu težinu vlastitih odluka koje su ga dovele na to zabačeno mjesto, a stjecajem različitih okolnosti naslutit će zašto će se, unatoč tome što je jedva izvukao živu glavu, uvijek htjeti ponovno vratiti...
Škrta, ogoljena zemlja prošarana negostoljubivim, nepristupačnim kanjonima. Karavane koje tumaraju ledenim pustinjskim noćima, umotane u tradicionalnu arapsku odjeću koja čuva tjelesnu temperaturu, kako bi izbjegle izdajničko sunce koje bi ih pretvorilo u lake mete za granate sovjetskih aviona. Zabačena sela u plitkim dolinama na velikim nadmorskim visinama. Prostrane barake od drveta i zemlje, bez ikakvog nagovještaja zapadnjačkog uređenja, koje predstavljaju i svratišta i džamije i sjedišta ratnih operacija. Mrgodni mudžahedini, snažni i sposobni, brzi na oružju, ali katkad brzi i na smijehu. Tinejdžeri s kalašnjikovima u rukama, uvijek spremni ponosno pozirati znatiželjnim fotografima sa Zapada – za njih je odlazak u pravi, krvavi rat ostvarenje dječačkog sna. Dječaci sa čeljustima razvaljenima ostacima zalutalih projektila i nepokretne djevojčice smrskanih kralježnica. Zabrinuti pogledi unesrećenih roditelja, koji svoju ranjenu djecu nose na leđima preko više planina, sve do najbliže improvizirane bolnice. Apsolutna posvećenost, nepokolebljivost i izdržljivost liječnika koji su tamo samo zato što ih tjera nešto što ni sami ne umiju riječima izraziti. Usred svega toga, fotograf čije se iluzije tope jedna za drugom fotografira više nego što njegovo oko može podnijeti.
Emancipacija čitatelja pripovjednim inovacijama Mnogo godina nakon tog prvog putovanja po Afganistanu, Lefevreov prijatelj, poznati francuski strip-autor Emmanuel Guibert, od njegove je bivše djevojke Dominique naslijedio Didierove dnevnike s putovanja, i u dogovoru s njime počeo pripremati knjigu, odnosno strip. Tako je začeta izuzetno zanimljiva i potentna kreativna suradnja – na temelju fotografovih zapisa scenarist je osmislio siže te skicirao likove i dijaloge, a potom odabrao niz Lefevreovih fotografija koje na tablama stripa teku paralelno s crtežima, čiji je autor također Guibert. Premda objavljeni prigušeno i prikladno obojeni (za što je, pak, zaslužan Frederic Lemercier), u originalu su iscrtani kadrovi ugođajem vjerojatno bili veoma nalik fotografijama – suzdržani, ali oštri, minimalistički, no itekako izražajni, gotovo opaljeni vrućinom koja je ukrotila nemiran Guibertov kist i umirila Lefevreov objektiv. Izmjena crteža i fotografija stvara originalan i sugestivan montažni ritam, koji nas istodobno nepovratno uvlači in medias res i pruža nam nužni odmak od viđenog, kako bi se s jedne strane održala dokumentarna kvaliteta sadržaja, a s druge dosljedno razvila zamjetna dramska napetost. Ovakav je dinamičan ritam pripovijedanja najvažnija formalna odlika Fotografa, koja pod čitateljevim nogama izmiče sigurno tlo dnevnog boravka, i proživljavanje sadržaja čini gotovo bolnim iskustvom, budeći u nama izvore empatije za koje možda nismo ni znali da ih posjedujemo. Zaista je fascinantno kako se i koliko u ovom djelu isprepliću dvije naizgled oprečne koncepcije pripovijedanja – ona aristotelovska, određena idejom o jedinstvu vremena i prostora uzročno-posljedičnog odvijanja priče, te uživljavanja čitatelja ili gledatelja u sudbine likova; te ona novija, uvjetno rečeno “brechtovska”, koja se primjetno distancira od publike kako bi joj pružila temelje za izraženiju kritičku recepciju samoga djela, a potom i cjelovitog kulturno-političkog konteksta u kojem je to djelo nastalo. Takvi hrabri pripovjedni “skokovi” kojima je prožet cijeli Fotograf osvježavajuća su novina u mediju stripa, te iznova dokazuju njegovu suvremenost i veliki potencijal za razne zaigrane eksperimente u području vizualnog pripovijedanja. K tome, stripovi poput ovog, čiji društveni, antiratni angažman nije parolaški plošan, niti dokono banalan, već se temelji na autentičnim, mučnim događajima i nepatvorenim ljudskim sudbinama; ne samo što obogaćuju našu vizualnu kulturu, nego i kulturu općenito, obvezujući nas da pamtimo i da se prisjećamo, umjesto da zaboravljamo. Time se vidovi kulture poput stripa i novinarstva, koji odavno nisu efemerne djelatnosti, nego upravo među ključnim aspektima kulture suvremenog doba, potvrđuju u punini svoje vitalnosti, koja u nekim zemljama, za razliku od Lijepe naše, nikad nije bila ni dovedena u pitanje.