Orgazam je spolno prenosiv

Amputirani snovi (Scenarij za orgazam)

Telefoni prerezanog vrata neprekidno zvone.

S druge strane javlja se ocean- tko je naručio kita?

Odgovaram da nema nikog kod kuće.

Što će mi još jedan uplakani kit za stolom.

Dosta mi je što računi redovito stižu.

Posljedice zbrajanja su pojedeni sati i tvrda stolica.

Strah me da će mi kičma poprimiti oblik

sedamnaestog slova černobilske abecede.

Tko će me takvog pustiti u autobus.

Vlakovi su prebukirani i prebučni,

brodovi ne plove radnim danom,

jedino ulice, one se čine podatne za obitavanje.

Mrvice svježeg asfalta kapaju mi iz oka-

pravim nove ceste do zapuštenih sela i onih drugih

što ih napuštanje tek čeka.

Možda da o tome nešto napišem, o napuštanju,

jer ovo očito ne vodi tome.

Vrijednost je izgubila na vrijednosti, pa što sad?

Zar još postoje dva normalna koja će se složiti

da se ne slažu?

Zamisli da nikada nitko nije mogao povisiti glas

i da uskličnik nije izumljen,

da svi pričaju tonom koji im je babica dodijelila.

Gluposti pretjeruju šarmom.

Trokuti utisnuti u čelo sakate bogomoljke

čine se kao znanstvena fantastika.

Proglasimo trokut četrnaestim svjetskim čudom.

Pošaljimo bogomoljku na izložbu pasa,

prijavimo je na natječaj za najbolju erotsku fotografiju.

Rijetki sanjaju tuđe snove, rijetki sanjaju.

Upoznao sam jednu što je govorila da tumači snove.

Iduće ljeto ja sam naokolo lagao da čitam iz dlana.

Uvjerljivošću sam i sebe uvjerio da imam to znanje,

one su pružale ruku, a ja sam jagodicom prsta

šetao putovima zarezanima u njihovoj koži,

kapao je asfalt iz moga oka,

vid je pljuštao iz mojih usta i hladio ljepljivi katran.

Onda je došla ona, pružila ruku i rekla da zna

što sam sinoć sanjao.

Nikada više nisam pročitao nešto tako nestvarno

kao priču s njenog dlana.

Nikada više nisam čitao iz ničijeg dlana.

Onda je telefon ponovno zazvonio.

Ovaj put kit se javio osobno.

Kaže mi da se neka bogomoljka raspituje za mene,

da jel garantiram za nju ako joj posudi par somova.

Spustio sam slušalicu odglumivši kvar na centrali.

Flagelanti na štangi (Mirisi, zlato i kajmak)

Zbunjeno suicidalni mravi bez krila

nude escort usluge pored riječnih nasipa

U daljini se odražava daleki odraz daljine

s crvenim odsjajem na vrhu uskličnika

Riječi zapinju u magli gube se i stižu prije vremena

Ovakav isječak zahtjeva plinsku lampu tu desno

Kulisama improvizirana stabilnost prokazuje krivca

koji nas je ponovo doveo na ispravan put

Kakav gad mora da je bio prvi čovjek u svemiru

Danas će prikazati animaciju mog života na platnu

ukrašenom ugrizima moljca zaražena kugom

Nema nikog da se buni nikog da plješće općenito nikog

Sjedim u prvom redu i vičem onima iz redova ispred

da sjednu više pobogu pa nije ovo klaustar

onda protestno ustanem bacim rukavicu u lice moljca

podignem palac da ustopiram vlastiti razum

možda se zaustavi poveze me i ubije

Zaustavila se samo projekcija zrake širine prosječne zjenice

I to su nam podvalili dok nismo pazili

jedan si od mnogih uračunat u prosjek prosječno uzet u obzir

Kakav gad kako oštro obao može biti jedan prosječan dan

Deklinirani sjekutići (Lijek protiv ozdravljenja)

Uskladi sat s mojim da živimo u istoj zabludi

Amnezijom sruši avione s gumenih kapaka neba

i vriskom zainteresiraj siluetu voajera

Samo probaj obraniti zub od tri debljine njene bušilice

pa ćeš osjetit kakvog joj je okusa odgriženi prst

Van Gogh ima posinka koji mi boji unutrašnju stranu lubanje

i pjeva staroslavenske posmrtne napjeve o djedovini

Prsti se preobražavaju u fosilni otisak lica slučajnog stranca

ne prepoznaju oblik koji dodiruju kao jednu od percepcija

čupaju žice telegrafskih stupova prošlosti i motaju ih

kao prstenje oko nožnog palca ili u rizlu mjesto hrastovih vrata

Ćoškasti predio tijela nazivaju kostima spasa

ne sluteći da svaki spas ima udubljenje na cesti

krivinu ograničenje brzine i provaliju pored skliske podloge

Umnažaju se slike u jednu nepostojano titrajnu kao hologram

kao majčino mlijeko dupkom puno laktozno hranjivih obmana

Nepovezane riječi spržio sam triput na cede za prijatelje

koji vole slagati puzzle i dizati ruke u vis za najdraži klub

Iza svega se uvijek krije nešto drugo

svaka namjera postupak činidba usluga tek naizgled je bijela

svako lice sakrito je rukama istetoviranim zamišljenom ličnošću

samododjeljenom ulogom u vlastitom životu

Naše oči gledaju sakrita lica drugih kroz blago razmaknute prste

Možda ribe možda ljuskavci nemaju primisli i ako bi ih odgajali

u istom akvariju sa mačićem i štencem možda bi i one

donijele odbačeni štap i igrale se klupkom vune

Primisli razapete neprobojno debelim staklom privida

šapću otkinutom uhu praseta volim te

uvjeravaju ga da će sve biti ružičasto kao i do sada

lažu mu o vremenu kuhanja u gusto neprozirnoj magmi

pričaju o nekakvom vremenu o striborovom lišću

i kazaljkama koje se vrate na početak nakon što otkucaju

četrnaest minuta i osam sekundi

Točno toliko postoji vrijeme toliko i ni trena više

Tanko narezane djevice (Dnevna doza imuniteta)

Na prstima ulazim u uho bubamare i šapćem

ovaj grad je posvojen

Ona mrvi zrno papra među krilima i tetovira

još jednu pjegu na crveno rame

Gleda me slavnim koja-si-ti-budala pogledom

bez da razmotri opciju uzimanja griza bureka

a to je najbolje što trenutno imam

Pjesmu sam ostavio kod kuće u drugoj ladici

blizu nalivpera kojem je ponestalo tinte pa ne piše

već dugo ni riječi od njega

Par puta sam pomišljao na pisanje pisma ali

uvijek je bilo lakše odustati

Pismo mora imati stranice početak boju ton riječi

ono nešto između redaka i tendenciju ponovnog čitanja

Odustajanju je dovoljno prići i upotrijebiti ga

Da se u tome krije zarada imao bih trilijune

Zaplet dođe nakon sredine i potraje dok me ne obuzme

sivilom crnog neba s dilemom u oku

da li da pljusne zagrmi ili će ostati prijeteće meko

Da nije ovih ljudi naokolo sigurno bi urlanjem uzvratio

udarac bogu zamahnuo bi rukama i izvrnuo oči

kao sveci na malim sličicama s kojima ne znaš što bi

a prvi pružaš ruku kad se dijele

Ugodno je stisnuti šaku i osjetiti nešto u njoj gotovo ekstaza

Hoćemo li ikada saznati dožive li prosjaci orgazam

osjetivši metalno oblu težinu na rascvalom dlanu

hoću li ikada saznati zašto ti je potrebno toliko zraka

i zašto se grčiš dok svršavaš

Prosjaci na kraju dana zbrajaju orgazme a ne novac

Orgazam je spolno prenosiv

(Trovanje srećom)

Pronašla me u slikovnici,

između velikog i malog slova.

Nikako se nisam mogao odlučiti,

pa ih je ona oba zanijekala.

Znao sam da laže.

Radili smo papirnate avione od drva-

nisu htjeli pasti.

Onda smo izrasli preko susjedove krošnje,

ispustili boju iz neba i pogasili manijake.

Ledolomcem čisti prljavštinu ispod nokta,

prijetnjama tjera karijes iz oka,

ali i dalje joj ne vjerujem.

Spremna je na sve.

Takvoj ludi se ne vjeruje.

Pokušavam pobjeći ali se neprestano slijedim.

I ona nakon svega.

Priča mi o nečem što će biti,

ali kao da već jest.

Čitam istu knjigu već (jest) treći put.

Od prve mi je bila ogavna,

pa što sam iz treće očekivao?

Možda je sad neko drugo slovo zadnje.

Glava mi stane u kvačicu od Ž.

Genitalni trokut ispunja pristupnicu za

javnu kuhinju.

Želi raditi kao zaimača,

dijeliti grah praznicima i ljudima.

Ona laže.

Svejedno.

Teško je naići na istinu

i na slovo

đ.

Simbioza veneričnih prostranstava

(Izlet u Novi Marof)

Jutro izbočeno kao ključna kost

iščašenim zglobovima neba bode mi oči

Grad sav okruglo plošan i popločan uganućem

Mogu otići pješice i stići prije vremena

vrijeme će zakasniti doći poslije mene

i počet se ispričavati zbog nemarnosti

poklonit ću mu srednjaka umotana u celofan

Pokušat ću ti uglazbiti nešto dok čekam

eno onog psa što sam ga vidio i jučer

ili se nije ni pomaknuo ili ono nije pas

znaš ono kako zvuči porinuće tankera u plićak

kao kad unakrsnim ispitivanjem traže odgovore

a negdje u kutu vlasnik broji poispadale zube

stvara materijal za novu petnaestokartičnu kolumnu

e baš tako

odgovori ionako nemaju smisla

pitanja imaju ljepši interpunkcijski znak na kraju

Volim pretraživati džepove dok čekam

nikad ne znaš što možeš pronaći u tmini

jednom sam se zavukao u tvoj džep i pronašao

svoju ruku bila je začudo topla

pa nisam imao pojma da imam cirkulaciju

Sad je na tebi red da kažeš što posjeduješ

suzi izbor na mene i reci ne posjedujem ništa

Sheme za prikaz znanja

(Četiri osnovne teme logike)

Doživio prosvjetljenje u Engleskoj,

dedukcijom došao do spoznaje,

kodirao znanje i pitanja,

kršćanima propovijedao klasičnu logiku,

utemeljio temelje temelja,

pisao binarnim zapisom,

tvrdio: ‘’pada kiša’’,

koristio Aristotela kao objekt,

tražio istinitost ispod kamena,

povezivao s gestama Mojsija,

povezivao muškarce s dječacima,

po naravi bio dvosmislen,

odgovaralo mu je i ovako i onako,

otkrio veznike u zakonu,

interpretirao interpretaciju pravnog sustava,

dizao prst u vis,

nijekao postojanje papira,

formirao striktne digresije,

doživio eru računala,

napravio prototip minute,

razvio vrata s brzinom svjetlosti,

pušio u okvirima relativnosti,

uvažavao tautologe,

priznao: ‘’Rex je pas’’,

pred kraj rekao: ‘’ili’’

i preminuo od sifilisa.

Koliko košta dlaka u jajetu

(Nož je vjesnik proljeća)

Ona trči autocestom prije nego prođu ralice

gola leži na snijegu i pravi survane anđele

ostavlja mrvice kruha kuda prođe

da bi ralice znale kamo im je ići kad svane

Navečer u garaži pjeva im uspavanke i gladi gume

spavaju spavaju i sanjaju njenu beskrajno zapetljanu kosu

ralice gaze njene male tople stope

velikim borama kotača prelaze preko glava anđela

prosipaju sol žele joj zamesti svaki trag

oduzeti dokaz postojanja bilo kakvoj tvrdnji

razapeti mekano lice lancima i pospremiti u lapidarij

Ne priča mnogo ona ne govori ništa ali ne šuti

ima nešto u oku nešto već godinama naslonjeno na boju

nešto što ne može izvaditi van i ne pokušava

Ona pjeva nadzvučnim tonovima distorzije i sna

sadi prste u zemlju okolnih njiva jer voli gristi nokte

prstima nježno čupka zrele plodove s nedostatkom imena

postavlja pitanja da se opusti i zaboravi na pokolj

ne želi misliti na pomor anđela bez krvi

Pjeva ralicama čeka da zaspu pa ponovno otrči na cestu

svježe napadali snijeg krije tajnu o onima od jučer

zna da su dolje duboko skriveni skida se

liježe na snijeg i svojim toplim tijelom zove ih van

Na pokrete njenih ruku i nogu odgovaraju hladnim zagrljajima

kakve samo mrtvi mogu ponuditi pa ih sluša

kako se smiješe kao užareno željezo

a ona se topi od miline njihova dodira

topi i svršava

 

Marijo Glavaš rođen je u Splitu 1986. Student je četvrte godine elektronike (FESB), svira gitaru? u rock sastavu Č, a radi kao turistički vodič po Hrvatskoj i Europi. Poeziju i prozu svakodnevno objavljuje na stranici www.hesus.bloger.hr, a možete je pronaći i na stranicama Knjigomata, te časopisa The Split Mind. Jezički ludizam, aleatorički nizovi dobiveni gotovo dadaističkom kolažnom metodom, pojmovna bujica ponekad na samoj granici nonsensa, glavna su poetička obilježja Glavaševa autorskog rukopisa koji se opredmećuje u nekoj vrsti harmsovskog apsurdističkog patchworka. Parodija ovdje prerasta u pastiš, ispražnjena je od vlastitog sadržaja, a ‘’neutralni’’ mimikrički postupak koji preuzima njezino mjesto ne naznačuje mogući smjer kretanja i postaje sve neizvjesnijom mogućnost da ćemo ikada ustopirati vlastiti razum. ‘’Nasilne’’ sintagme, međutim, ne uspijevaju uvijek prerasti u oštru, konkretističku metaforu, a nedostatak discipline najočitiji je u praznom hodu stvorenom gomilanjem hipertrofirane slikovne menažerije i nekritičkim iskliznućima u neartikulirani kliše (npr. čestu upotrebu genitivne metafore). Cijelim se korpusom teksta ipak provlači dimenzija nepatvorenog, vitalističkog humora i neobično snažan impuls usmjeren prevrednovanju okamenjenog odnosa na relaciji označitelj/označeno koji se, zaobilazeći uglavnom ‘’osviještenu’’ tekstualističku matricu na potezu između Pitanja, preko offovaca do kvorumaša, artikulira kao polimorfno, parataktičko, nehijerarhijsko, na dosjetci (lišenoj vlastita narcizma) aktiviranoj u kardinalnim točkama paranarativne strukture bazirano post-moderno tkanje. Drugim riječima, da bismo Glavaševu poetiku mogli krstiti vitalističkim tekstualizmom (oznakom koja joj, čini mi se, etimološki izvrsno pristaje), morali bi smo tu sintagmu Cvjetka Milanje osloboditi dobrog dijela njezine već uvriježene kritičko-dijagnostičke popudbine. Svejedno, kada na poznatom mjestu Wittgenstein postulira granice jezika granicama svijeta, ne propušta pridodati posvojnu zamjenicu. Dodamo li tome, sustavu možda efemernu, etičku dimenziju; pravo na vlastiti svijet i jezik je neotuđivo. (Marko Pogačar)