Osvajanje prostora intime

Ova izložba nije za javnost, nego za jednu osobu – ona je za tebe koji si ovdje.

Man Ray

Nije običaj da se u kritiku izložbe krene od predstavljanja galerijskog prostora. Ovaj je puta nužno učiniti iznimku jer je karakter izložbe u velikoj mjeri isprepleten s posebnošću prostora. I to na dva plana, vremenskom i prostornom: prvo – namjenom koju je u jednom razdoblju svoje povijesti imala građevina u kojoj je galerija danas, i drugo – izgledom same galerije.

Dapače, moglo bi se reći kako ambijent Mejre Mujičić ne samo da proizlazi iz tih specifikuma, nego da potencira objektivne značajke prostora – oblik i rasvjetu, istodobno ih ispreplećući s intimnim činjenicama što pripadaju vremenskoj dimenziji – povijest te zgrade blisko je povezana s poviješću njezine obitelji. 

Naime, kako saznajemo iz kataloga izložbe zagrebačka džamija otvorena je u srpnju 1944., a prema riječima Mejre Mujičić, “njezina tada dobrostojeća obitelj aktivna u muslimanskoj zajednici, materijalno je pomagala preuređenje Doma likovnih umjetnika u džamiju. Mejrina baka i njezine prijateljice klanjale su se upravo u prostoru Galerije proširenih medija, tada namijenjenom isključivo ženskim vjernicama”.

S druge strane, što se tiče prostora, nabrojiti samo njegove osnovne elemente – kružnost bijelog zida s pravilno raspoređenim rasvjetnim tijelima i okruglim ventilacijskim otvorima, praznina iza balkonske ograde, strop kupolasta oblika s mnoštvom otvora što djeluje kao mozaična svjetlosna instalacija – dostatno je za zaključak kako sve zajedno čini gotovo završenu sliku, već se i prazna galerija doima kao konceptualan rad.

Posebnost se prostora dakle kao bitan činilac postavlja pred izlagača. Moguće je na njega ne obraćati pozornost, no ako se od prostora krene, dogodit će se intenzivan dijalog autora i prostora koji može rezultirati iznimno pozitivnim ishodom – neponovljivošću, upravo idealnim skladom, složenim i nijansiranim prožimanjem prostora i autoričine zamisli.

Ulazak u unutarnjost svijesti

Okolnosti ulaska u ambijent pod nazivom 222 – skidanje cipela, prolazak kroz dvostruko platno na ulazu, projekcija obrisa ogrnutog u bijeli plašt na podlozi unutrašnjeg, kao da simboliziraju autoričin ulazak u poseban svijet, svijet prošlosti i pitanja njezina podrijetla, to jest uvjetovanost ili odgovornost koju ona prema tome ima; istodobno simboliziraju i nužnost izoliranosti od svega vanjskog s namjerom osvajanja intimnog prostora u okviru kojeg do takvog dijaloga uopće može doći.

Unutra, postojeća je ispunjenost blijedim svjetlom i bjelina zidova istaknuta izborom materijala: bijeli tapison koji svojom poroznošću podsjeća na filc prekriva drveni parket poda, prekriva uglavnom sve što otprije nije bilo bijelo.

Prigušeni, neodređeni zvuci nalik onima što obično dopiru izvan prostorije, a čije je podrijetlo teško detektirati, zajedno s vizualnim dojmom u posjetitelja proizvode osjećaj ulaska u neki drugi svijet.

Stojeći usred tog magličastog bjelila, čini se kao da je cijeli prostor unutrašnjost nečeg u što se ušlo, kao – zamućenim zvucima izvanjskosti pojačano – da se ušlo u nečiju svijest.

Tek kasnije primijeti se uzduž zida tanka, tamna, kružna linija na kojoj su gusto obješeni bezbrojni izlošci. Ta je linija tik uz zid razapeta metalna žica, a na njoj obješeni izlošci komadi su pausa A5 formata.

Svi zajedno kao da predstavljaju odlomke misli, što dodatno pojačava dojam, jer sveukupnost svijesti valjda i jest sazdana od pojedinačnih fragmenata.

I bez obzira što je i inače teško moguće razdvojiti sveukupnost od pojedinačnog jer upravo zbir pojedinačnih čini cjelokupnost, ipak bi u tim listićima trebalo potražiti korijen cjelini.

Fragilnost nestajućeg vremena

Kao prvo, dojmljiva je njihova brojnost. Moguće je svrstati ih u nekoliko skupina. One u kojima se pojavljuju otisci brojeva u nizu, zatim oni s otisnutim fotografijama, ili crnim tušem iscrtanim elementima crteža, neki su pausi izvezeni koncem, na nekima je pak prisutna geometrija… Motivi stilizacije podrijetlom iz muslimanskog svijeta: tetovaža na rukama, ornamentacije, sličice žena u feredžama, izmjenjuju se s motivima nespecifičnog, neprepoznatljivog, intimnog podrijetla. Svakako je za izradu svakog od njih bilo potrebno određeno vrijeme, uranjanje u unutarnjost svijesti, kontemplacija. Svaki od njih predstavlja odlomke stvarnosti, komade vremena. Boravak s tim vremenom – to nije rad, to nije proizvodnja izloška, to je preslika boravka samog sa sobom. To je novi prazan paus A5 formata svake večeri ili svakog jutra, to je nova sloboda tog trenutka da bi se iz njezine praznine uspravila misao ili dojam ili osjećaj i na ovaj ili onaj način ostavilo traga. Traga ponajprije samom sebi, a zatim i traga jednoj sveukupnosti u koju je svako biće nužno uronjeno. Svaki dan je poseban, i svaki dan u sebi nosi potrebu za takvim postojanjem.

Fragmenti stvarnosti što ostavljaju trag na gotovo prozirnoj podlozi podsjećaju na fragmente sjećanja koji su također ispisani na jedva vidljivoj podlozi; ostaju nam neke slike, ali blijedi vrijeme u kojem su nastale. Fragilnost nestajućeg vremena, međutim, ovdje je plastično predstavljena, prozirni se tragovi talože u svijesti i tako je grade. Množina minulih dana nije iščezla, promijenila je medij, postaje sadržaj što obješen na tankom ringu čini intimni okvir postojanja. Sada je moguće njegovu strukturu proširiti i njome ispuniti cijelu kuglu. Njegovom bojom obojiti unutarnjost.

Proživljenost sviješću kao otisak bugačice

Tako sredstvo unutarnje komunikacije bića sa sobom i sa svime od čega je to sebstvo sastavljeno oslikava put kojim se dolazi od ničega ka nečemu. Svijest kao svojevrsna bugačica upija dojmove i na pausu misli ostavlja otiske, intimna ih istraga pretvara u konkretne tragove. Nesvrhovitost i raznolikost pojedinih dijelova postaje zaokružena i iskoristiva skupnost što ima za cilj predstaviti nevidljive konture duhovnih područja – dokumentacija usporednog postojanja prerasta u materijaliziranu i cjelovitu sliku unutarnjeg dojma.

Brojevi u naslovu izložbe datum su autoričina rođenja – 22. veljače. U dodatnom koncentričnom krugu značenja, kao osnovni motiv nameće se pitanje identiteta. Ono se prostire od odabira zgrade galerije, preko momenta ulaska u izložbeni prostor do uranjanja u koncem izvezene ili iscrtane crte pojedinih listića. Prevedeno, to je propitivanje svojeg bića od nastanka u danom okruženju do reakcije tog zrelog bića koje se koristi autorskim oblikom izraza s obzirom na jedan od brojnih zastora njegova postojanja.

Prostor ispunjen dojmom

Nema dokaza, ali istinitošću prijeđenog puta pojedinac kao da osvaja naklonost složenijih konstelacija, jer krenuvši od začudne veze privatnog činjeničnog stanja s prostorom, Mejra Mujičić se, ponirući duboko u svoju intimu prostoru uspijeva odužiti potpuno ga ispunjavajući dojmom što proizlazi iz tog poniranja.

Neponovljivost zatvorenog kruga svrstava ovu izložbu u rang rijetkih i posebnih doživljaja.

Emitirano u emisiji Triptih III. programa Hrvatskog radija