Osvrt na izložbu i znanstveno istraživanje Lidije Butković-Mićin posvećeno vodećim riječkim arhitekticama socijalističkog doba
U Muzeju grada Rijeke tijekom prosinca prošle i početkom ove godine trajala je izložba Ada Felice-Rošić i Nada Šilović – ženski trag u arhitekturi Rijeke. Autorica izložbe, organizirane u suradnji s Društvom povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja, je Lidija Butković Mićin koja potpisuje i opsežni prateći katalog, odnosno knjigu. Izložba i katalog posvećeni su projektanticama koje su dale značajan obol riječkoj izgradnji nakon Drugog svjetskog rata. Obje su stručno obrazovanje stekle na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu na kojem je od završetka rata do 1962. diplomiralo preko tristo kandidatkinja. Masovnija naobrazba arhitektica u Hrvatskoj započinje upravo nakon 1945, kada prevladava društvena klima podrške ekonomskom osamostaljivanju žena i njihovu uključivanju u javno djelovanje. Zagrepčanka Nada Šilović (1924.-2009.) u Rijeku je došla “po radnom zadatku” jer se po završetku studija mlade arhitekte planski slalo u krajeve gdje je nedostajalo školovanog kadra, te je dobila radno mjesto u Građevno-projektnom zavodu. Godinu dana poslije pridružuje joj se Ada Felice (1922.-2013.) kojoj je to bio povratak u rodni grad. Obje dobivaju priliku realizirati stambene i javne objekte, ostavivši prvi “ženski trag” u arhitekturi Rijeke, koja se tada suočava s problemom saniranja ratnih šteta i povezivanja sa Sušakom u upravno-teritorijalnu cjelinu, kao i stalnom fluktuacijom stanovništva. Emigracijom civilnih inženjera iz bivšeg Tehničkog ureda, Rijeka je izgubila stručnjake s iskustvom i znanjem o specifičnostima lokalnog urbanog prostora, u čijoj će nadoknadi Felice i Šilović odigrati važnu ulogu.
Reprezentativna riječka arhitektura Nada Šilović se nakon intenzivno radnih godina u Rijeci (1948.-1956.) vraća u Zagreb djelujući na planu urbanizma, dok je Ada Felice-Rošić kao zaposlenica projektnog biroa riječkog građevinskog poduzeća Primorje aktivna do umirovljenja. Dosad neobrađene i nepoznate realizacije ovih arhitektica u Rijeci obuhvaćaju stambene zgrade uz Zvonimirovu ulicu (Šilović), duž Ulice Janka Polića Kamova (Felice i Šilović, 1953.-1957.), u Strossmayerovoj ulici (Felice i Šilović, 1953.-1954.), na Turniću (Felice, 1958.-1965.), Kozali (Felice, 1969.-1973.), u Starom gradu (Felice, 1956.-1961.), te na širem gradskom području (Šilović, uglovnica u Račićevoj, 1954.-1956.). Felice i Šilović stambene zgrade projektiraju balansirajući između odrednica zagrebačke tradicije arhitektonskog modernizma i poslijeratnih građevinskih restrikcija. Primjerice, u interpolaciji zgrade u Strossmayerovoj ulici, zbog istaknutog položaja na kraju niza, pažnju posvećuju oblikovanju triju slobodnih fasada, uključujući i parternu etažu koju inovativno raščlanjuju stupovima i izlozima trgovačkih lokala. U interpolaciji uglovnice u Račićevoj ulici, koja je uslijedila, Šilović se dijelom nadovezuje na prethodno zajedničko iskustvo, što ilustrira središnji objekt također podignut na stupove. Po kvaliteti izvedbe i projektnog rješenja uglovnica spada u reprezentativne primjere stambene arhitekture Rijeke tih godina. Interpolacija pak u Ulici Janeza Trdine rješenje je kojim Felice-Rošić slijedi smjernice tada važećeg Detaljnog urbanističkog plana Staroga grada. Metodom prilagodbe miljeu, pročelje okrenuto trgu poštuje raniju izgradnju (drvene žaluzine, krov pokriven kanalicama), dok su bok i pozadina zgrade oblikovani slobodnije, balkonima i prozorima s više krila, s roletama. Osvrćući se na projektna rješenja stambenog nebodera, raniji primjer na Turniću karakterizira centralni smještaj vertikale stubišta i liftova, oko koje se obodno razmještaju stanovi, dok u tlocrtnoj osnovi stambenih tornjeva na Kozali Felice čini bitan korak naprijed. Primjenjuje tip kvadratne sheme u kojoj su vertikale stubišta i liftova koncentrirane u središtu objekata, tvoreći komunikacijsku jezgru oko koje se stanovi raspoređuju u razvedenoj X formi, doprinoseći boravišnoj udobnosti i intimnosti. Pored navedenog, stambeni tornjevi na Kozali trajno su obilježili siluetu Rijeke na ulazu u grad sa sjeverne strane.
Nezaobilazni su i projekti kulturnih ustanova: adaptacije zgrade bivše talijanske škole na Dolcu za potrebe Galerije likovnih umjetnosti i Naučne biblioteke, najveće kulturne investicije poratnih godina i do danas sjedišta tih institucija (Šilović, 1954.-1956.), zatim obrazovnih i poslovnih zgrada, kao što je Trgovačka i tekstilna škola u Vončininoj, jedini objekt namijenjen srednjoškolskom obrazovanju podignut u Rijeci nakon Drugoga svjetskog rata (Felice-Rošić, 1962.-1965.), te naposljetku i komercijalnih objekata, poput Robne kuća Korzo, prvog u nizu suvremenih trgovačkih centara koji se grade u povijesnoj jezgri sedamdesetih godina (Felice-Rošić, 1968.-1973.). Za historicističko zdanje Naučne biblioteke i Galerije likovnih umjetnosti, oštećeno u bombardiranju i požaru, Nada Šilović osmislila je tlocrtnu dispoziciju, a njezino sudjelovanje u ovoj zahtjevnoj adaptaciji interijeru građevine osiguralo je trajno prepoznatljivo obilježje. Projekt Robne kuće Korzo na Koblerovu trgu morao je biti izrađen na temelju smjernica Detaljnog urbanističkog plana Staroga grada i lokacijskih uvjeta Urbanističkog instituta, iz čega proizlazi njezin strogo definiran tlocrtni oblik i visina vijenca. Robnoj kući priključeni su susjedni postojeći objekti čija je heterogenost u pogledu konstruktivnog sustava i stupnja očuvanosti predstavljala arhitektonsko-inženjerski problem riješen u suradnji s nadležnom konzervatorskom službom. Iako je njihovo uklapanje u korpus robne kuće na sjevernoj strani Korza imalo mnogobrojne prednosti glede ekonomičnosti i reprezentativnosti novogradnje, pitanja o valjanosti njezine koncepcije i oblikovanja, zbog opsežnosti radova i osjetljive lokacije, do danas su ostala otvorena.
Bacanje građe u smeće Lidija Butković-Mićin realizacijom ove izložbe i kataloga ostvarila je sjajan projekt i obavila pionirski posao znanstvenog karaktera, uhvativši se ukoštac s potpuno neistraženom građom koja je po svojem značaju zaslužila da već odavno bude apsolvirana. Stvarnost je, naprotiv, takva da baština riječke poslijeratne arhitekture nestaje pred našim očima. Dokumentacija je većinom doslovno bačena u smeće, i to već na razini obiteljskih arhiva, budući da “hrpa papira” takvog karaktera obično smeta u skučenim prostorima privatnih garaža i stanova. Pored toga, za građu primjereni interes ne pokazuju niti institucije koje su zadužene za njezino prikupljanje i čuvanje. Ističemo, nadalje, da je doprinos dviju projektantica riječkoj arhitekturi sastavni dio šireg područja interesa Lidije Butković-Mićin u okviru izrade doktorskog rada na temu riječke arhitekture nakon Drugog svjetskog rata, čiji je karakterističan pristup u prikazu teme sveobuhvatnost i interdisciplinarno sagledavanje problematike. Butković-Mićin pozornost posvećuje utjecaju političkih prilika na zakonske okvire unutar arhitektonske i urbanističke djelatnosti, zatim kulturološkoj i društvenoj uvjetovanosti pojedinih stilskih i graditeljskih pojavnosti, uključujući i rodno pitanje – čemu je, uostalom, posvetila aktualnu izložbu. Riječju, radi se o kontekstualnom pristupu temi u širem smislu, ali i komparativnoj analizi i interpretaciji izvorne građe u čijem je slaganju mozaika ishod sasvim neizvjestan. Manjkavost projektne dokumentacije autorica nadoknađuje prikupljanjem građe iz sekundarnih izvora, poput usmenih iskaza živućih suvremenika, ali i u tom segmentu nematerijalne kulturne baštine vodi bitku s vremenom.
Kritičko-analitička obrada i valorizacija riječke arhitekture promatranoga razdoblja zasigurno će poslužiti i kao osnova za senzibiliziranje stručne i šire javnosti za zaštitu i uočavanje značenja nasljeđa moderne arhitekture, kako bi i recentna graditeljska produkcija bila uključena među one koje treba vrednovati i sačuvati. Neosporno je da je upravo moderna arhitektura i dalje najviše podložna oštećenjima i ubrzanom procesu propadanja, a u krajnjim slučajevima čak i rušenju. U tom kontekstu izložba je u svojoj poruci vrlo jasna. Posebna vrijednost čitavog projekta jest i katalog-knjiga koji na sistematičan i iscrpan način daje pregledan i znanstveno argumentiran uvid u građu te njezinu uvjerljivu interpretaciju, što uključuje uvod koji problematizira rodno pitanje u arhitektonskoj profesiji, a uvodi nas i u društveno-povijesni i arhitektonski kontekst teme, prikazuje opuse pojedinih autorica, njihova zajednička ostvarenja i biografije. Zbog lošeg stanja nacrtne dokumentacije izrađena je nova arhitektonska prezentacija izvornih nacrta, a uključene su, pored vizualne građe iz fondova riječkih ustanova u kulturi i autorskih fotografija, dosad neobjavljene povijesne fotografije iz arhiva Atlasa hrvatske arhitekture XX. stoljeća Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.