Sredinom veljače, ulogom Lokasa u Brešanovu komadu Nihilist iz Vele Mlake, Špiro Guberina obilježava 40 godina umjetničkoga rada
Dragi Špiro,
obećao sam ti da ću pokušati napisati "par riječi" o tebi kao glumcu za monografiju u povodu proslave 40-te obljetnice tvoga umjetničkog rada. Odonda su prošla dva tjedna, rok za predaju teksta je istekao, a ja nisam napisao ni retka. Pokušavao sam u nekoliko navrata, svaki sam put tražio drukčiji pristup, ali ni jedan me nije zadovoljavao. Da budem precizniji: svaki me je dovodio do onoga prvotnoga, spontanoga viđenja tvoje glumačke osobnosti na koje nisam htio pristati jer mi se činilo odviše subjektivnim, proizvoljnim i nedovoljno točnim. Odbijao sam ga od sebe i stoga što sam se pribojavao da nije intonirano u dovoljno jasnoj hvaliteljskoj namjeri te bi moglo biti shvaćeno čak i kao superiorna blagonaklonost što simpatijom prikriva podrugljivu distancu. Dodatna otežavajuća okolnost pri proslavi ovakvih životnih obljetnica jest u tome što one sugeriraju sumiranje sveukupna slavljenikova djela iz kojega se po ustaljenim formulama izdvajaju zvjezdani trenuci obilno ukrašeni superlativima ili se uopćenom ocjenom ističe njegova zbirna vrijednost i iznimno značenje. I jedno i drugo jednako otužno podsjeća na stereotipne pohvalne kritike ili preuranjene nekrologe.
Najteži izazov, međutim, koji se uz obljetnicu umirovljenoga glumca veže kao stvarno mjerilo vrijednosti njegova rada, predstavlja saldo živih svjedoka koji ga se još sjećaju i pamte ga po njegovim ulogama. Posebno mjesto među njima zauzima uži krug starijih ili jednako starih njegovih partnera, gledatelja i redatelja što ga kao suputnici prate od prvih početaka. U tom krugu pripadam ovim posljednjima, kojih po prirodi posla ima najmanje, ali u glumčevoj karijeri nisu i najmanje važni. Neugodno mi je stoga priznati da o tebi kao glumcu u ovom trenutku ne znam reći ništa više od onoga što bih znao da slaviš 30-tu obljetnicu. Ustanovio sam, naime, pregledom mojega mršava redateljskog vremeplova da smo prvi i posljednji put radili zajedno u predstavama dviju mojih adaptacija: daleke 1958. godine u Marinkovićevu Zagrljaju i 1989. u Đavolovu učeniku G. B. Shawa. Između njih, u razdoblju od trideset godina, surađivali smo u još pet projekata (kako se danas kaže): Idiot Dostojevskoga (adaptacija i surežija s G. Parom) 1961, Šenoina Ljubica 1963, Brešanov Hamlet u Mrduši Donjoj 1971, Brešanova Svečana večera u pogrebnom poduzeću 1982. i Ljermontovljeva Maskarada 1989. Ukupno, dakle, sedam. Da sam to znao, ne bih ti obećao da ću pisati o tebi. Ne znam zašto sam mislio da ih je bilo više. Između Šenoe i prvoga Brešana zjapi prekid od osam godina, između dvaju Brešana jedanaest, između drugoga Brešana i Shawa devet. Bože, koliko rupetina vremena.
Kad sam pažljivije razmotrio taj oskudni popis od sedam uloga učinilo mi se da sam pronašao, možda tek za utjehu obojici, kako su u njemu kao u umanjenom uzorku prepoznatljive sve tvoje bitne glumačke značajke. Omjer između jedne velike, glavne uloge naspram četiriju epizodnih te dviju većih, važnijih sporednih, po statističkoj te logici objektivno svrstava u glumce koji nisu predodređeni za protagoniste. Iz godine u godinu taj je omjer progredirao tako da su tijekom četiriju desetljeća u njemu gotovo potpuno prevladale što manje što veće "neglavne" uloge. U ukupnom zbroju one su, međutim, po dosegnutoj umjetničkoj razini bile rijetko sporedne, kao što ti one rijetke, iako velike i naslovne, po uspješnosti nisu bile glavne. Ni u slikarstvu vrijednost slike ne ovisi o temi ni o veličini formata. U našemu malom uzorku najslabije ti je, prema općem sudu, uspio "idiot", knez Miškin, prva tvoja velika i glavna i naslovna uloga, dok se "sporedni" Mačak, mrduški Polonije, za kojega si na Sterijinu Pozorju dvostruko nagrađen - od kritike i od publike - smatra tvojom najuspjelijom ulogom. Ali ti si ih uspio napraviti još dosta jednako "sporednih" i vrijednih. (Sad znaš zašto sam mislio da je onih sedam bilo više). Nisam zaboravio s koliko si pomnje pripremao ulogu u našem početničkom Zagrljaju. Ne vjerujem da ima sitnije epizode od onoga švercera duhanom kojega si igrao. Provjeravao si svaki detalj na odjeći i obući, napudrao kosu da bude sijeda, nalijepio brkove, nabio na glavu ofucani "frontin", u krajičku iskrivljenih usta srkao čik i danima tražio promukli, pušački glas kojim ćeš, praveći se blesav, na zahtjev Financa da kažeš što je u vreći reći: trava. Otac ti je doputovao iz Šibenika da vidi kako mu sin glumi. Kad si ga upitao jesi li bio dobar, pohvalio te rekavši: nisam te prepoznao. Iduća je epizoda bila nešto veća. U Šenoinoj Ljubici igrao si mladog činovnika Vujića, koji je okružen zagrebačkim gospođicama imao nekoliko skupnih prizora. Za njega si pronašao neki meketavi, infantilni ton i skakutavi korak. Naš je dragi profesor Jakov Bratanić uživao: onaj Guberina je sjajan, pravi agramerski kreten. Između tih dviju epizoda neslavno smo propali s Idiotom. Potom su u dugačkom nizu, u različitim komadima i s raznim režiserima uslijedile brojne uloge, među kojima kao iznimno značajnu treba izdvojiti Strikana iz Smojina Veloga mista. Ta je televizijska uloga bila jednako vrijedna i za kazalište, jer pripada vrsti mediteranskih likova koje si osobenom glumačkom interpretacijom pripojio svojoj velikoj komedijantskoj obitelji. Popularnost "Njegove visosti" koristila je i njezinim manje poznatim članovima.
Radeći s tobom sedam predstava nisam uspio shvatiti kako napraviš ulogu. Djeluješ izgubljeno i nespretno, bespomoćan poput rasklimane vjetrenjače koja traži vjetar. Pritom se zbunjeno muvaš, izmišljaš karakteristične detalje kojima kao da probaš iznuditi rješenje za ulogu. Kad ga pronađeš ili, točnije, ako ti ono "dođe", većinu odbacuješ kao suvišne. Ponekad ulogu "nabodeš" na prvim pokusima, ali u prostoru, nikad za stolom gdje beznadno mucaš. Mačka si, pamtim, ulovio otprve: sve je u toj ulozi bilo riješeno kad si neočekivano progovorio bespolnim, krajnje piskutavim, prodornim falsetom. Ali češće si zaostajao do zadnjega časa. Tada bih na tebe nemoćno vikao, a ti ošamućen kolutao očima. Na kraju bi ti ipak, u panici ili od muke, "sinulo" nekakvo rješenje, makar i šepavo ili čak lucidno, pitaj Boga o čemu je to ovisilo, što se mene tiče tješim se da o režiji nije.
Pitam se u završnici ovoga pisma, u kojemu ti se od početka upravo zbog toga želim ispričati, zašto ti ništa nije došlo ni sinulo kad smo radili Idiota. Spreman sam priznati da je moja polovica režije bila loša, ali ti si zastao na pola puta i zatvorio se kao glumac koji od sebe skriva svoju najosobniju tajnu. Cijelu si ulogu "idiota" izmucao kao ispovijed u kojoj šapćući - tako da te publika što slabije razumije i čuje - priznaješ svoj glavni profesionalni grijeh: glumački idiotizam. Ma koliko smo se već tada razlikovali kao redatelji i ljudi, Žorž i ja smo se jednodušno složili da tebi damo ulogu Miškina. Bili smo uvjereni da za nju imaš sve potrebne predispozicije, nismo slutili koliko su one za tebe kao glumca duboko intimne. Ne znam što Žorž danas o tome misli, ali meni je trebalo mnogo vremena da shvatim po čemu je ta, u osnovi točna procjena, bila u biti izokrenuta.
Većinu tvojih uloga nazvao sam neglavnima misleći pri tom ponajprije na njihovu izokrenutost u odnosu na kneza Miškina koji je idiot po svom glavnom umu. Jer dva su uma, kaže Dostojevski, glavni i neglavni. (Podsjećam te, ako si zaboravio). Tu sam podjelu ironično primijenio na razliku između glavnih i neglavnih uloga, koja se glumačkoj taštini čini tako sudbinski važnom. Za mene je, međutim, puno važnije da pomoću nje objasnim paradoks o glumcu Špiri Guberini, koji je u svoje neglavne (k tome još i komične!) uloge unosio idiotizam glavnoga uma. Po toj izrazito osobnoj glumačkoj dimenziji one su posebne i neobične te, bez obzira na veličinu, izmiču standardnoj pripadnosti žanru "karakternih komičnih uloga".
Najveća vrijednost tvojih neglavnih uloga po mom je mišljenju u tome što se njihova komičnost ostvaruje unutarnjim izražajnim sredstvima koja traže maksimalnu glumačku koncentraciju. Poetsku čistoću idiotizma moguće je u tim ulogama postići potpunim i samozatajnim potiskivanjem vlastite inteligencije; niti na trenutak ona ne smije popustiti taštini i odati svoju superiornost nad duhovnim siromaštvom lika kojemu je osigurano kraljevstvo nebesko. Igranje jadnika, siromaha, redikula, protuha, skitnica, debila i nježnih glupana, sitnih lupeža i neopasnih pokvarenjaka pretpostavlja skromnost i prihvaća definiciju glume kao pravljenja budale od sebe. Takve likove u stanju je dobro igrati jedino glumac izoštrene inteligencije i samoironičnog humora. Kad se nađu u njegovoj koži likovi idiota i bijednika podnose poniženja smijeha s kneževskim dostojanstvom. Lajati na žarulju može samo Krele s glavnim umom. Nadam se da ovu moju pohvalu glumačkog idiotizma nećeš doživjeti kao uvredu.
Dragi Špiro, ovo pismo koje sam ti s velikim zakašnjenjem napisao kao prilog 40-toj obljetnici tvoga umjetničkog rada zaključujem općenitom isprikom da je sve što se govori o glumcu izmišljotina kao što su to i njegove uloge.
Čestitam ti i srdačno te pozdravljam!
Boško Violić
(pola bivšega režisera Idiota)