Pjesnici na kraju grada

Krajem prošle godine na poetskom obzoru Hrvatske pojavio se, iznenada, ni od koga iz dubine gledan, hm… pa, eto – Oblok jedan. S obzirom na to da oblok na prigorsko-kajkavskom dijalektu znači prozor, nije ni čudno da je to ni manje ni više, nego upravo – sesvetski. E sad, Sesvete su u predodžbi svekolikog pučanstva, siva, tranzitna suburbija metropole koja životari na razvalinama socijalističkih mastodonta Sljemena i Badela, oaza novokomponiranog “poduzetništva”, bivši Pajcek-city, doseljenički hrvatski melting pot, štogod hoćete, ali izvor lijepe pjesničke riječi – to bi bila zadnja asocijacija povezana s ovom ubavom prigorskom metropolom. Ali, eto, ima tu, u Sesvetama, nekakva narodna knjižnica (koja ovim Zbornikom obilježava 50 godina rada – svaka čast), a u knjižnici neki poezijom nepopravljivo inficirani ljudi, pa neki Kulturni četvrtak, okupljalište istih, čudnih ljudi, što je na kraju iznjedrilo ideju okupljanja jakih poetskih snaga u zborniku koji bi predstavio poeziju pjesničkih duša koje svoje zemaljske dane broje na području Sesveta. Pored svega toga, Sesvete su širi prigorski zavičaj najpoznatijeg kajkavskog pjesnika visoke književnosti – Dragutina Domjanića, a Prigorje ima dugu tradiciju njegovanja kajkavske dijalektalne poezije.

Bez jedinstvene poetike i tematike

Taj teritorijalni princip koncipiranja zbornika nije, međutim, na poetičkom planu značio protežiranje, prije svega zavičajne, kajkavske lirike, iako ima i toga, nego je riječ o izboru iz djela 33, uglavnom, izvanantologijska pjesnika, širokog generacijskog, poetskog, zavičajnog i sudbinskog raspona. Neobični su rezultati koje dobijete smotrom autora prema tom, u biti, veoma heterogenom načelu. Saznate, npr. da neki, pjesnički veoma isfurani likovi žive u Sesvetama-i-okolici (Krešimir Bagić, Ervin Jahić, Evelina Rudan), da tu žive neki ozbiljni i veoma dobri, prešućeni ili manje poznati pjesnici s popriličnim opusima (Mate Sušac, Ivan Lerotić, Gojko Polegubić, Vlado Vladić, Ivan Babić), da zanimljivu i svježu poeziju pišu mnogi mladi ljudi, žene, djevojke takorekuć (Marija Benko, Marija Herjavić, Katja Knežević, Ivana Hladki, Iva Šakić Ristić), da se tu piše zrela prigorsko-kajkavska, dijalektalna poezija (Mirko Hadrović, Vinko Hasnek, Stjepan Kralj i posebno Biserka Marečić), da se poezijom ovdje bave cijele obitelji (Ivan Bekavac-Basić, Zorka Jekić, Nediljko Bekavac Basić) da tu žive rade i poetski zbore pitoreskni pučki tribuni poput Ivana Bonusa, te da se poezijom ozbiljno bave ozbiljno je shvaćaju mnogi ljudi koji nisu profesionalni pjesnici, iako je to ponekad iz njihovih pjesama teško zaključiti (Mario Raguž, Suzana Glavaš, Wladyslaw Josip Miletić, Ninoslav Žagar, Stjepan Kovačec itd.).

Izbornik Babić (i sam pjesnik, prevoditelj i urednik) napravio je velik i mogli bismo reći odličan posao. Uvidom u gotovo 80 svezaka zbirki, rukopisa i drugih publikacija, izabrao je veoma dobre pjesme i to od 4-5 do najviše 10 po autoru.Izborom i kvalitetom mogu biti zadovoljni kako manje poznati pjesnici, tako i oni najpoznatiji. Tako je, primjerice, teško reći je li Krešimir Bagić bolje prezentiran u nedavnoj Mićanovićevoj antologiji suvremenog hrvatskog pjesništva (Utjeha kaosa, 2006.) ili ovdje.

Treba reći da prezentirane autore ne povezuje neka posebna poetika ni tematika. Ipak, prema samim preferencijama urednika, dominiraju ljubavne, intimne i refleksivno-duhovne, ponešto ima onih obuzetih prirodom ili autopoetičnom tematikom, ali i onih sasvim urbanog karaktera. Zanimljivo je, s obzirom na to da su Sesvete Hrvatska u malome, a naši pjesnici iz njezinih različitih krajeva, da ćemo ovdje pročitati o zavičajnim invokacijama prirode u veoma širokom spektru – od Dalmacije pa do Slavonije, uključujući naravno i Prigorje. Babićev izbor pokazuje mogućnost diskretne i poetski uspjele domoljubne poezije, kao i one religioznoga i duhovnoga karaktera.

Antologija izvanantologičara

Ono što se na prvi pogled može učiniti nedostatkom, pa i nemogućom misijom – a to je pomiriti tu silnu generacijsku, poetsku i tematsku heterogenost – u konačnici se pretvorilo u prednost: simpatičnu smotru nepoznatih i manje poznatih pjesnika, koji međutim svi zajedno prezentiraju neočekivano visoku pjesničku kvalitetu. S obzirom na to da je naša kultura klanovski strukturirana, mnogi od ovih pjesničkih likova nikad nisu bili ili neće biti zastupljeni u nekim drugim, medijski možda isfuranijim zbornicima, najčešće previše pretenciozno nazvanim – antologijama. Ovaj je zbornik – antologija izvanantologičara – stoga dragocjen, jer nam pokazuje da kvalitetna poezija živi na najneočekivanijim mjestima i da lijepu i dobru pjesničku riječ možete čuti i od sasvim nepoznatih ljudi, koji se svejednako i sasvim zasluženo imaju pravo držati pjesnicima. Većina od njih ne piše poeziju zbog profesionalnih razloga, ali to ne znači da je manje ozbiljno shvaćaju, ili da se oko svoga pjesništva manje trude, i to se u njihovim pjesmama dirljivo osjeća. A danas, više nego ikad, potrebna nam je ta nevina i prostodušna zaigranost, zanesenost i inficiranost poezijom, izvan teorija i poetika, pokreta i samozadovoljnih pjesničkih gangova okrenutih sebi, koji pjesme pišu po službenoj dužnosti, jer su, eto, božemioprosti – pjesnici, a ne zato jer su potreseni bitkom bića na najnaivniji, primarni ljudski način. Upravo je ta potresenost zapravo pravi izvor poezije – bez obzira na njezinu formalnu izbrušenost i umješnost uobličavanja koja u naših ubogih profesionalnih rapsoda često prerasta u isprazni, nikom potreban formalizam.

Zato, ako vas kojim slučajem put nanese u Sesvete, i ne budete oduševljeni arhitekturom, urbanističkim rješenjima, količinom zelenih površina ili savršenom uljudnošću sesvetskih stanovnika, znajte da tu postoji jedna knjižnica na kraju grada kao oaza kulture i sjetite se da tu negdje živi najmanje 33 pjesnika zbog čijih pjesama sav taj životni kaos uopće ima smisla. Sesvete-poetska metropola. Hm, ne zvuči loše – gotovo kao u pjesmi neke SF-poetike.