O PUF-ovskim mica-maca plakatima Predraga Spasojevića povodom skoroga objavljivanja monografije o cjelokupnom stvaralaštvu spomenutoga pulskoga dizajnera (izdavač: MEDIT, Pula)
Uvijek praćena paradoksom, ono što bi Stanko Lasić nazvao antitetička vrteška vezano uz Krležin mačkasto-debeljuškasti lik i pasje djelo (s obzirom i na posljednji pasji stih Balada Petrice Kerempuha – “zalajal sem kak samec, kervavi pes vmiruči”), mačka je prošla dobro utabani povijesni put od staroga Egipta kada su Egipćani kažnjavali ubojstva mačaka izvan hrama i grada Per-Bastet (Bubastis) mačkoglave boginje Bast (Bastet), ali unutar njega izgleda da su ponekad – a navedeno arheolozi naslućuju iz ozljeda glava i/ili vratova pojedinih mumificiranih mačaka – prinosili mačje žrtve mačjoj boginji Bast, a sve s praktičnim razlogom kako bi smanjili broj visokopoštovane mačje populacije. A kako su prinesene mačkoglavoj boginji, sve su se te nedužne mačje žrtve slomljenih vratova, kako su stari Egipćani vjerovali i time nastojali opravdati čin žrtvovanja, u zagrobnom životu-klupku zajedno našle u mačjem raju. Vezano uz vječnu nam antropologiju mržnje, Biblija toliko prezire mačke da ih čak i ne spominje s obzirom da je prva asocijacija na mačku zapisničarima biblijskih navoda bio neprijateljski Egipat čiji su stanovnici u žalosti, kada bi im umrla kućna mačka, brijali obrve. I navedimo još jednu antitetičku vrtešku mačke: i dok ju je kršćanska Evropa (pogotovo one crne zazorne mačketine) zdušno spaljivala na vještičjim lomačama, islam se prema mačkama odnosi s poštovanjem, i jedine su životinje kojima je dozvoljen ulazak u džamiju. Tako nam legenda govori da je jednom prigodom Muhamed, ne želeći probuditi mačju mezimicu, prijateljicu Muezzu (Mu’izza), koja je duboko utonula u mačji san na rukavu njegova plašta, odrezao bome poveći komadić rukava i tako, eto, razrezana rukava, otišao na molitvu. Poruka navedene biofilne legende upućuje da treba cijeniti i životinjski odmor. A pritom i svoje je govore, kako priče nadalje kazuju, Muhamed često držao mazeći Muezzu u krilu.
PUF-ovska mačka Upravo na antitetičkoj vrtešci, dakako lokalne – pulske, i još određenije – PUF-ovske varijante, počiva i simbolika plakatne mačke dizajnera Predraga Spasojevića koji je plakate za PUF počeo osmišljavati od 4. PUF-a, dakle od 1998. godine. I taj je prvi PUF-ovski mačji plakat bio označen zvjezdastom crnom mačketinom (tako baš nekako zvjezdasto-točkasto zamišljam legendarnu Muhamedovu Muezzu) koja se ogledava u vodi, ali umjesto svoga okrugloga lišca, ugleda Mjesec te ga pokušava prepredeno uloviti šapicom.
Sljedeće godine 5. PUF-ovski plakat resila je već žena-mačka, naga kao božica, napisao bi Krleža za svoju Salomu, u varijanti iz dnevničkoga zapisa pod datumom 26. veljače 1914. Dakle, žena – naga mačka (dobra mačka – u žargonu zgodna djevojka) prostire se na crnom postamentu s erotičnom dugom crnom kosom prebačenom preko glave, lica, a u mačjem položaju nad staklenom kuglom-akvarijem ispunjenoga vodom kojega resi zatočena zlatna ribica (fotografija: Anđelo Božac).
No, već je 6. PUF 2000. godine obilježila plakatna klaunovska, demonizirana plavičasta mačketina s crvenim klaunovskim nosom, bijelim obrubljenim usnama, šupljim bijelim očnim dupljama te šarenim uvijenim, vrpčastim brkovima. Pritom znakovna šminka oko njezinih razrogačenih očiju podsjeća (asocijacije dakako nižem u slobodnoj atributivnoj participaciji igre značenja) na simbol hegemonijskoga NATO saveza, koji se sastoji od kruga unutar kojega je kompas. Upravo je to bio prvi PUF koji sam gledala i upoznala Branka Sušca, umjetničkoga direktora i producenta PUF-a i, pridodajmo, strastvenoga mačkoljupca, PUF-ovskoga mačorčinu, žargonski – staroga mačka u značenju “osobe velikog životnog iskustva”.
Tufna mačka Nadalje, 2001. godine na PUF-ovskom plakatu smjestila se crna mačka sa slikarskim tufnicama po sebi, s crvenim nožicama, capicama i crvenim obraščićima te crvenim izraženim uskličnikom kod desnoga brka. I upravo se ta PUF-ovska tufna-mačka nekako i svojeglavo, mačkasto nametnula kao provodni motiv nad gotovo svim sljedećim PUF-ovskim izdanjima, ostajući trajan zoo-simbol crnoga fascikla u kojima su svi sudionici/ice, vjerni pratitelji/ice PUF-a iz godine u godinu dobivali a zatim i brižno čuvali promotivne materijale-sjećanja PUF-a.
Zatim, 2002. godine osvanula je plakatna zelenooka bijela perzijska mačka koja oblizujući se pomalja glavu kroz mišju rupu, gdje se sakriva miš kao kazališna poslastica ove rasne Perzijanke, ne toliko gladne koliko željne ludičkoga aspekta života. Dakle, je li to bijela prepredena Perzijanka ili bijeli na smrt prestravljeni mišonja ili je to ipak njihova suigra života i smrti, svojevrsno prisjećanje na igru Miš bijeli sreću dijeli. I na plakatu 15. PUF-a ponovo se pojavljuje navedeni natpis “kazališna poslastica”, ali sada sa žuto-bijelim mačkom (po prvi puta Predrag tako na PUF-ovski plakat uvodi realni lik mačke iz pulskoga svagdana), a pritom u nadrealnoj fotomontaži ta realna pulska mačka/mačak leži kao gotovan, gotovanka na ulovljenim ribama s neke tezge na pulskoj tržnici.
Vižljasta, ljubavna, anarhomačka No, 9. PUF 2003. godine ponovo donosi demonsku mačku, ali sada krvavo-crvenu sijamsku mačku, vižljastoga tijela – crne glave, capa i repa na tom jarkocrvenu tanahnom u grču sapetom tijelu. Nalazi se na cesti, autoputu, što li već, i ukopana od straha promatra nadolazeći far automobila koji ju je zaslijepio, zaledio pred nadolazećim krahom. Pritom u donjem desnom kutu plakata ispisana je etičko-estetska poruka 9. PUF-a – “teatar života”. Odnosno, riječima Branka Sušca: “Predrag Spasojević, autor PUF-ovskih plakata, savršeno je osjetio nemoć ovogodišnjega PUF-a. Svake godine kada radim PUF, imam osjećaj da se nalazim na prometnoj cesti i da će me jednostavno pregaziti. (smijeh) Plakat je demoniziran s obzirom da je sve teže raditi u kontekstu svega ovoga što smo i napisali u protestnom pismu. Stari, ofucani mačak na cesti koji čeka da ga netko zgazi…” Ta PUF-ovska demonizirana mačka pomalo me tada podsjetila na angažman anarhosindikalističke crne mačke (engl. wild cat, sabot-cat, dizajn: Ralph Chaplin) koja je uvijek nakostriješena, uzdignutih leđa, istaknutih kandža i stisnutih zubi. Ukratko, njezin borbeni položaj sugerira divlje štrajkove i radikalni sindikalizam na koje podanici ove zemlje (za razliku od kolektivističkoga, idealističkoga doba Matije Gupca) još uvijek nisu spremni.
PUF mačka na suprematističkom križu Idem mačji, škrabajući dalje nakon dijagnoze o stanju svijesti domaćih elsinorskih pročelnika koji posebice rubnoj sceni podvaljuju i nastoje prodati mačka u vreći. Očito je da se 10. PUF, održan pod sloganom “10 godina teatarske (ne)snošljivosti”, odvijao u znaku veličanstvene amsterdamske kazališno-glazbene skupine Forgotten Fish Memory Orchestra. Pored navedenoga, otvorene su i tri obljetničke izložbe – 20 godina INAT-a, Kazališni plakat Predraga Spasojevića, koji vjerno prati svojim plakatima – u čijim je središtima mačka ili macan – PUF-ovsku po/etiku (podsjećam da je samo prvi festivalski plakat s fotografijom/lutkom Monserrat Caballe koncipirala slikarica Gordana Majnarić), te izložba Kazališni kostimi Marine Štembergar, a prigodom otvorenja spomenutoga izložbenoga triptiha u Multimedijalnom centru Luka promovirana je i monografija PUF-a koju je priredila kazališna kritičarka Dubravka Lampalov. Tako je 10. PUF Predrag Spasojević označio sivkasto-bijelim macanom, mačkom, sličnom onoj slikarsko-tufnastoj na crnoj plakatnoj podlozi od prije nekoliko godina, a koja je, kao što smo naglasili, mačji prepredeno postala provodni motiv na kazališnim fasciklima kasnijih PUF-ovskih izdanja. No, ova se bijela ili možda siva tufna-mačka začuđeno nalazi na crnom križu (nacrtanom namjerno nehajno po sustavu križić-kružić), na kojemu je u jednome dijelu Predrag zapisao sasvim točnu dijagnozu-iskaz “10 godina teatarske nesnošljivosti.” Bila je to PUF-ovska mačka na crnom križu, vjerojatno u maljevičevsku prizivu suprematizma, a koja na tu obljetnicu ne zna kamo će i kako će. Naime, ostaje na sigurnom energetskom vještičjem raskrižju mačjega kašlja (neznatan, sitan problem), da ne ode ni vrit ni mimo.
Konzumeristička Hello Kitty… Frrr… Frrrr… Idemo mačjim strastvenim skokom na 11. PUF koji je plakatno obilježen Predragovom nebeskom mačkom, čiji su obrisi okrugloga lica kaligrafski određeni pisanim slovima u kojima iščitavamo Jean Cocteau: Club des amis des chats (Jean Cocteau: Klub ljubitelja mačaka). Frrr… Les enfantes terribles… Nadovežimo da se na plakatu 14. PUF-a pojavljuje samo sadržaj, nutrina toga lica, bez kaligrafskoga crtežnoga obličja mačjega lika, na pozadini psihodeličnih niti bar kôda koje figuriraju kao zlatne niti konzumerističkoga društva Hello Kitty. Stoga i nije slučajno da se tu po prvi puta pojavljuje Predragova plakatna PUF-ovska mačka bez obličja (bezoblična) lica.
Okupljene je vjerne pratioce 12. PUF-a ponovno osvojio PUF-ovski plakat Predraga Spasojevića s PUF-ovskim apotropejskim zoosimbolom, a ovoga se puta odlučio za fotografiju J. B. Tita u igri s malim leopardom na željeznom lancu, aplicirajući ironijski paracitat: “Narod koji ima ovakav teatar ne treba brinuti za svoju budućnost.”
Na 13. PUF-ovskom plakatu 2007. godine Predrag Spasojević odlučio se za aplikaciju crne mačke koju poput otpada (naime, kod nas je, nažalost, uglavnom sav otpad smeće) geometrijska ljudska figura baca u koš za smeće s ciničkom uputom hrvatske svakodnevice “povratna naknada 0,50 kn”. Ukratko, sjajna plakatna aplikacija tog 13. PUF-a, i to možda Predragova najpolitičnija do tada (s aproprijacijom antifa simbola “Thank you for dumping Nazism” na kojemu geometrizirana ljudska figura baca nacističku svastiku u koš za smeće).
Nažalost, nažalost, nažalost (tri puta kao apotropej) kako to već u životu (a ispred zlokobne smrti) biva, svatko od nas dolazi do nečeg posljednjeg pri svršetku dramatične životne priče. Tako je za 16. PUF 2010. godine Predrag osmislio i svoj posljednji PUF-ovski plakat, i to kao plakatnoga Shakespearea kao mačkom (Shakespeare s mačjim licem). Naime, riječ je o njegovu posljednjem PUF-plakat koji je osmislio, dizajnirao, pripremio za tisak da bi bio objavljen post mortem. Tim debeljuškastim mačkoglavim Shakespeareom možemo se i mačji zavratiti na uvodnu prizvanu mačkoglavu boginju Bastet (Bast), kojom smo i začeli ovu kratku priču o Predragovim PUF-ovskim mačka-plakatima. Možda je Predrag tim mačjim Shakespeareom dizajnerski označio, iscrtao Brankovo povjerenje kao i vlastitu zahvalnost spomenutoj kazališnoj mačorčini zbog stvaralačke dozvole u kreiranju PUF-ovskih mačjih, mačkastih, macanovskih, mica-maca plakata. I možda se tu negdje, napuštajući ovu razinu života/smrti, prisjetio Hamletova stiha nad Ofelijinim grobom: The cat will mew, and dog will have his day. Odnosno u prijevodu Josipa Torbarine: Mačke i dalje mijaču, a psi se glože. Ili se možda pak prisjetio romskoga poziva (u bilo kojoj dramatskoj varijanti Hamletove Mišolovke) – Miš bijeli sreću dijeli. Možda, velim