Nataša Govedić  

Pletnja čipki i drugih revolucionarnih tkanica

Una Bauer: Priđite bliže (Gordogan, Zagreb, 2015.)

***

Zapad i istok katkad slično konceptualiziraju “neulovljive” pojmove. Woody Allen u filmu Annie Hall (1977) uspoređuje koncept značenja s morskim psom, koji mora stalno jesti i stalno se kretati, inače umire. Japanski znak za sve bježno, fragilno, efemerno, beznadno, lomljivo, propadljivo i nijansirano – hakanai – sastoji se od pojma osobe i pojma sna. U knjizi Une Bauer, zavodljivog naslova Priđite bliže, izvedba zbunjujućeg, samim time i bježnog intenziteta ulazi u žarište autoričine pozornosti. Otvara je analiza Von Trierova Antikrista (2009), za koji sam sebi obećala da ga nikad neću pogledati, upravo zato jer su mi filmofili koje poznajem ispričali film kadar po kadar, dijalog po dijalog – a i zato jer sam pogledala cijelu seriju prethodnih Von Trierove torturologija. 

Studija utjecaja

No zahvaljujući knjizi Une Bauer promijenila sam mišljenje i ponovno zakoračila u redateljevu psihozu. I predvidljivo, Lars Von Trier se i dalje bavi načinima na koji se duboki ljudski odnos može okrenuti protiv osoba koje su mu se prepustile, kao i načinima na koji oni najbliži mogu jedni drugima prirediti pakleno fizičko i mentalno zlostavljanje. Pri tom je knjiga koja vas natjera da priđete bliže svom otporu i redatelju od kojeg zazirete svakako moćna. Evo što Bauer veli o istom filmu: Kada se maligne stanice tumora počinju množiti, u tome nema ništa više od pretvaranja organske materije iz jednog oblika u drugi, ali to što to ljudska vrsta ne može percipirati kao neutralno, kao neosobno, to je ono što tom procesu daje čudovišnost. Čudovišnost je pitanje režima percepcije, što ne znači da je ikada možemo od-vidjeti, niti da je išta manje čudovišna. 

Već i sama činjenica da autorica ne uzmiče pred čudovišnim, nego njime otvara svoju knjigu, govori nešto o radijusu njezine volje za neodbacivanjem, volje za mikroskopiranjem i uvažavanjem nelagode te volje za izdržavanjem goleme frustracije koju izaziva Razlika. Moram priznati da mi je ta volja neodoljiva. Knjigu sam čitala prvo nadušak, onda ispočetka, samo da vidim gdje su kopče i montažni rezovi ovog unutarnjeg prostora s toliko mogućnosti igranja ispod površine. Ironijski izbrušen jezik pri tome ne umanjuje umjetničku orijentaciju koju nam Bauer priznaje unutar istog teksta o Von Trieru: Plaše me bića koja ne mogu svoju bol iskazati riječima, reći gdje ih boli, kada ih boli, bića koja ne znaju iskazati vlastitu patnju. Kada bi se biti živim moglo klasificirati po intenzitetu, riječi bi za mene bile 'najživlje'. 

Necanja i sirevi

Prvi citirani uvid (čudovišnost je režim percepcije) iznimno je znanstven i lucidno jezgrovit. Drugi citirani uvid (riječi su najživlji oblik percepcije) pripada rubrici proze: osoban je, bolno ispovjedan i gotovo vapajno posvećen potrebi da se kaos Von Trierove demonske lisice ipak pretvori u neki poredak lisičje lukavosti izricanja. Da bismo u tome uspjeli, potrebne su “prepletne” kompetencije kojima klasične kategorije teksta zamjenjuju mjesta, igraju se skrivača, zamjenjuju okvire, po danu stanuju znanstvenom, po noći u umjetničkom kontekstu. Govoreći o obradi čipke, pada mi na pamet necanje kao drevna tehnika ručnog rada u kojem čipka nastaje između drvenog okvira i posebne igle, ali tako da se nec ili ures može posebno oblikovati i premještati, seliti, prišivati na različite predmete (od “pučkog do crkvenog ruha, od peškira do ponjava, od jastučnica do zavjesa”, prenosim iz kataloga izložbe u Novoj Gradiški, kustosa Marije Karlovčan Subić i Milana Rosića). Tako i Bauer svoje tkanice ili tekstove spaja selidbenom mrežom pojmova, kojima zahvaća i analizu predstave O konceptu lica Sina Božjega skupine Societas Rafello Sanzio i dansku kriminalističku seriju s neobičnom feminističkom junakinjom i vrtne patuljke i niz predstava nezavisne plesne scene (za koje je karakterističan autoričin svjesni uzmak od vrijednosne evaluacije u korist suautorski inkluzivne deskripcije) i daljnje filmove Von Triera (Melankolija) i Hanekea (Ljubav), i putovanje zemljama kao što su Turska, Gruzija, Azerbejdžan, Srbija, Kosovo, Albanija, Crna Gora i Bosna, i ljubav prema bicikliranju (čak i u ekstremnim uvjetima), i meditativnost vožnje na motoru i britansku sklonost da svoje čajnike odjevaju u džemperiće. 

Sve navedeno služi tome da različite kulturne protokole gledamo iskosa, kako glasi naslov jedne Žižekove knjige, odnosno da se ne prepuštamo udobnosti ponuđenog, propisanog ili prethodno upotrebljenog gledanja. Čak i samo vezenje kod Une Bauer prolazi transformaciju od opresivnog zanata malih domaćica (“picajzliranja”) do igle kao oružja nove kontemplativnosti. Opet citiram iz knjige, pravi mali manifest kazališne kritike, čije premise potpisujem svim vrstama bodova: Što ako o "dobroj" predstavi razmišljamo kao o mreži koja zadržava naše misli, koja im daje neki oblik, kao o gazi koja zadržava sir dok se sirutka cijedi?   

Dramaturgija knjige

Dodatno je izazovno knjigu čitati kao katalog ilustracija Đorđa Balzamovića (u kontekstu umjetnosti najpoznatijeg kao pripadnika beogradske eksperimentalne skupine ŠKART), a i kao niz zafrkancija na temu stvarnih i izmišljenih osoba, napisanih stilom gogoljevske ili harmsovske satire. No nije u pitanju toksična ironija (nema tu brutalnog obračunavanja i matoševskih fontana pljuvački), već ona vrsta duhovitog sokratovskog podbadanja koja jednostavno ne vjeruje u poziciju bilo kakvog interpretacijskog Kralja ili Kraljice. Za marksiste i svekolike kulturne materijaliste ima puno pronicavih uvida o konzumerizmu kao globalnom dizajn-logoru i kontroli nad profinjenom konzumacijom koja je zamijenila društvenu moć. Nema sumnje, autorica je voljeno dijete kulturnih studija, marksizma, feminizma, postkolonijalne teorije, izvedbenih studija i teatrologije. 

Hoću reći da knjiga ima mnogo istovremenih dramaturgija čitanja, od kojih možete izabrati svoju crvenu ili indigo ili tirkiznu nit, posve nevezano za deklarativne namjere njezina urednika (Branko Matan) ili spisateljice. Možete je čitati kao prozu. Ili kao studije. Moj je izbor da uživam u tome da je Una Bauer duhovito, ambivalentno i androgino tekstualno biće, sklono autoironičnim fotografijama i fusnotama koje nose razne performativne maske, katkad služeći pojašenjenju, katkad osporavanju, a katkad i diskretnoj polemici. Recimo, sve do knjige Priđite bliže nisam znala da si prevoditelj Andy Jelčić uzima za pravo lijepo zamoliti kolegicu poput Une Bauer da više ne prevodi poeziju. Možda je tako i bolje – sada Una Bauer može mirno prevoditi samo ono što američka pjesnikinja Mary Oliver namjerno odbija nazvati stihovima, koristeći radije termine: “vatre za smrznute, užadi za odronjene i mrvica za gladne.”   

Kruh naš prošiveni daj nam danas

Još malo o tome zašto tako intimno pristajem uz ovu knjigu. Bauer je fenomenalna analitičarka upravo socijalnih pojava koje bi ostatak struke gurnuo pod rubriku ljigavljenja, bilo da je u pitanju vrsta “previše egzotične” hrane ili ultrasentimentalni plesni opus Raimunda Hoghea. Time dolazimo i do teksta koji sam pročitala najviše puta jer raspravlja o politici afekata na razmeđi ganutosti i gađenja. Ime mu je “Konci i kruh”, a posvećen je radu Catherine McEver i njezinim šupljikavim pupama kruha koje su izvezene “ribicama, patkicama i drugim rudimentarnim oblicima”. Ovako Bauer: Nije li prezir prema ručnom radu, prema onom sitnom, iracionalnom, nevažnom i privatnom, što ne pokreće planine, ne rješava ekonomsku krizu i ne mijenja Ustav (sic!) također jedan od načina afirmacije patrijarhata? I ne samo to. Nije li prezir prema ženskoj pobuni koja se izražava kukičanjem po ovim ili onim tijestima primjer izuzetosti iz jezika koji tek valja izboriti – nekim novim medijima, formatima i vrstama izvedbi? 

I sama knjiga Priđite bliže višeslojno je provokativna izvedba. Neki su tekstovi ranije objavljivani na autoričinu blogu, drugi u stručnim publikacijama, ali svaki od njih je autoperformans velike stilske i etičke senzibilnosti. Podsjećaju na singularnost esejističkog stila Matka Peića, Veselka Tenžere ili Mislava Brečića. To znači da je u pitanju osobita vrsta deskriptivne i analitičke posvećenosti, odnosno da hakanai Une Bauer uistinu diše na razmeđi maksimalno bježnog opažaja detalja i onog što se toliko krhko objavljuje kao smisao da od nas zahtijeva vještinu rukovanja starim papratima i leptirovim krilima. Pažljivost. Rijetka vrlina. Za mene svakako i protuotrov vremenu preleta, površnosti, distanciranja i “hladne intimnosti”. Naslov djela biram shvatiti doslovno. Pogledajte pažljivije. Priđite bliže. Nemojte ustuknuti. Ili da opet predam riječ Mary Oliver: Ostavite malo mjesta za nezamislivo.