Marina Kožul  

Pobjednici Annecyja – budući pobjednici Animafesta

animacija

Animacija je proteklih tjedana bila u središtu pozornosti. Dobili smo sjajnu (sjajnu u startu jer jedva da ih i ima) knjigu Joška Marušića i suradnika Alkemija animiranog filma, a svjetska se animacija prikazivala, pokazivala i dokazivala na najvećem festivalu u Annecyju i na nekad nezaobilaznom Animafestu u Zagrebu. Da razlike među njima postoje, očito je po svemu osim po dodijeljenom Grand prixu i već je ovdje kriterij “komercijalnog” i “umjetničkog” prilično sumnjiv, izlišan i nezgodan. Uznapredovala tehnologija, povećana produkcija, konkurentnost i poplava autora iz azijskih zemalja u animaciji, laiku su vidljivi uzroci zbog kojih se organizatori Annecyja od 1997. odlučuju na godišnje izdanje. Potez je vrlo logičan i poslovan, jer prema svemu sudeći ljudi koje susrećete na francuskom festivalu dokazuju da je animacija postala tržište za sebe praćeno golemom mašinerijom, kako produkcijskom, distribucijskom, tako i marketinškom. Zasad to u Zagrebu uporno izostaje. Sve navedeno ne može se ni u kom slučaju podvesti pod već spomenute nazivnike “komercijalnog” i “umjetničkog”, jer je pitanje kvalitete filmova u Annecyju jednako kao i na svim drugim festivalima, pa je jedini logičan zaključak da je samo otežan i inače nezahvalan selekcijski posao, ali vas natjera da radite, da osvijestite i napokon shvatite gdje je mjesto vašoj animacijskoj produkciji u svjetskim okvirima.

Annecy već godinama nosi ime “Cannesa” u animaciji, što nije ni čudo ako znamo da se animacija prikazivala pedesetih godina dvadesetog stoljeća upravo u sklopu kanskog festivala, da bi se 1960. usporedno s formiranjem ASIFA-e odvojila od Cannesa i preselila u Annecy . Bruno Edera, povjesničar animacije, član žirija na mnogim svjetskim festivalima pa i na zagrebačkom, jednom je prigodom rekao kako mnogi autori kažu da rade film za Annecy i dapače ne dovodi u pitanje kvalitetu Animafesta, nego kaže kako je on jedina ozbiljna alternativa Annecyju. Kriteriji su uvijek subjektivni i bezbrojni, a Annecy je realno financijski vrlo stabilan festival, i to vam otvoreno pokazuje (Cartoon Network je generalni sponzor). Sumnjam da će u budućnosti Animafest moći izbjegavati trendove pod izlikom “umjetničkog” ili “autorskog” (termin koji je umro sa Zagrebačkom školom) uz “toplu dobrodošlicu” i “učtivu i ozbiljnu” publiku. Katastrofalan scenarij bio bi gašenje Animafesta, što se prema nekim izvorima već sprema Hiroshimi nakon ovogodišnjeg izdanja.

Azijski filmovi

S gospodinom Ederom možete se složiti ili ne složiti, no svakako je u pravu kada kaže: ići na festivale, vidjeti što je novo i što bi se dalo naučiti. Annecy u ovome svakako prednjači u odnosu na Zagreb . Je li to zbog selekcijske komisije, kategorizacije filmova i programa, financija, organizacije, godišnjeg ili dvogodišnjeg izdanja, a na kraju i zbog cilja koji se želi postići, rekli bismo od svega ponešto. Vjerujem da financije nisu presudne za zanimljiv festivalski najavni film, što je Annecy prepustio studentima koji su napravili za svaki dan programa po jedan i dojam je već na samom početku drukčiji. Svatko dobronamjeran mora se složiti da je Animafest potpuno promašio sa svojim najavnim filmovima (rješenja Borivoja Dovnikovića i Joška Marušića još i izvlače stvar, ali sam koncept je promašaj).

Što se tiče popratnog programa, na festivalima je on u pravilu izvrstan, organizatori se potrude i uvijek shvatite da je sve novo što ste vidjeli zapravo ono što ste već zaboravili. Annecy je doveo pionira specijalnih efekata, maketara i animatora Raya Harryhausena, čovjeka koji je radio na King Kongu, Sinbadovim putovanjima, Jazonu i argonautima i dr., a kada sve te filmove ponovo odgledate nakon Godzille i Jurskoga parka, gospodin Ray je doista veliki majstor. Harryhaussen je još aktivan pa je prikazao i svoj posljednji uradak – reklamu. I s reklamama su Francuzi raskrstili, stavivši ih u zasebnu kategoriju uz glazbene spotove, a na Animafestu vas i jedni i drugi blago iznerviraju usred filmova. Filmovi za Internet u Zagrebu još i ne postoje, premda je produkcija zavidna – 21 film u konkurenciji, od čega ih sedam otpada na Irsku (?) i Italiju!

Annecy se ove godine posvetio Koreji, pa ste izvan konkurencije mogli odgledati velik broj što kratkih, što dugometražnih filmova te (ponovo) sve ozbiljnije animacijske sile (više od pet korejskih gradova održava festivale animacije). No, idejno su u većini površni, neupečatljiva vizualna stila i one karakteristične A2 animacije. Premijere su bile rezervirane za Japance – nakon devet godina Mamoru Oshii predstavio je drugi dio blockbustera Ghost in The Shell – Innocence, koji će za mjesec dana zaigrati u francuskim kinima. Uz Oshiija, predstavio se još jedan japanski redatelj, Satoshi Kon, filmom Tokyo Godfathers, melankoličnom božićnom pričom kojom planira pridobiti Europljane koji sve više i više lude za japanskim i općenito azijskim redateljima.

Nezaslužena halabuka u vezi s Ciganjskom

Razlika između studentske selekcije i one glavne kod Francuza je jasna, dok su u Zagrebu izmiješane bez obzira na nominalnu odijeljenost, a nerijetko među njima nema veće razlike. Francuzi to ističu i produkcijski, premda su neki filmovi glavne selekcije ostavili dojam kino-kluba s mnogo novca. Studenata je u Annecyju bilo nevjerojatno mnogo. Njihove se škole predstavljaju na popratnom sajmu, međusobno se druže, kritiziraju, organiziraju dolazak i odlazak s festivala; od ranih dana bavljenja animacijom imaju uvid u neko opće stanje i zainteresirani su za to čime se bave. U Hrvatskoj – opet naopako. Filmovi što ih gledate na Danima hrvatskog filma, na revijama… većinom su proizvod kino-klubova, a ne studenata animacije. I kada vidite silnu studentariju sa svih strana svijeta u gradiću u Francuskoj, morate se pitati – rade li hrvatski studenti išta? Znamo, iznimke postoje, ali sve se to čini nedovoljnim.

Što se ovogodišnjih nagrada tiče, Annecy je Grand prix dodijelio politici. Petominutni film Lorenzo (crtež na papiru, 3D) Amerikanca Mikea Gabriela nezasluženo je ponio titulu najboljeg filma, no kako je dugogodišnji suradnik na filmovima za Disney (Pocahontas) naišao na probleme u američkom studiju, donio je svoj poslić u francuski Disney, što su Francuzi odmah nagradili. Zanimljiva je i činjenica da je sedam od 23 nagrade u deset kategorija ostalo kod kuće u Francuskoj. Vrlo lijepa gesta, za razliku od Animafesta koji, doduše, od stravične domaće produkcije u protekle dvije godine (ovo stravične posebice se odnosi na ono što smo vidjeli na 13. DHF-u) uzme u konkurenciju samo dva domaća – i kakva! Jedan studentski rad koji se na spomenutim Danima hrvatskog filma prijavi pod eksperimentalni i jedan glazbeni spot pod nazivom Ciganjska oko kojeg se digla čudna nezaslužena halabuka. Ako su Balade Petrice Kerempuha vrh hrvatske ekspresionističke književnosti, ne znači da je spomenuti video-spot vrh hrvatske recentne animacije. U slučaju da niste gorljivi kroatist-krležijanac, Krležu ionako prepoznate tek nakon sugestija autora u sinopsisu, što nije slučaj s Bourekovim filmom I videl sem daljine meglene i kalne. Kako su Balade pisane Belostenčevom kajkavštinom, a ne pitkim i razumljivim aktivnim leksikom, dodatno se upravite na vizualno, pa tu doista otkrijete nedostatke.

Status inferiornog rezervata

Ako se već govori o Ciganjskoj kao o najboljem animiranom filmu protekloga desetljeća, što bi se onda trebalo reći za jedan Plasticat Simona Bogojevića Naratha, za Svaki je dan za sebe, svi zajedno nikad Gorana Trbuljaka (da ne nabrajam dalje), koji bi jedini ozbiljnije mogli konkurirati toj ionako nepotrebnoj atribuciji. Same tehničke izvedbe i animacija (bez obzira na raznorodnost) u tim su filmovima daleko kvalitetnije od Ciganjske u kojoj vam prvo, ali ne i zadnje upadne u oči da lips sinc (fonogram) uopće ne funkcionira, a riječ je o pjesmi; da ne govorim da je 3D crno-bijeli film sasvim uobičajen – neke su ga svjetske animacije već “istrošile”, pa svi koji su vidjeli samo nekoliko takvih radova mogu vrlo brzo ocijeniti spretnost izvedbe. Na samom Animafestu, samo nekoliko sati prije hrvatskog video-spota, Englezi su se i u toj kategoriji dokazali odličnim Jojo in the Stars Marca Crastea. Tako su stranci gledajući konkurenciju na Animafestu jedino mogli zaključiti da hrvatska animacija više ili ne postoji ili je šlampava i vrlo spora. Znamo da nam animacija nije kao britanska, kanadska ili francuska, ali također znamo da joj vrlo uspješno s nekim svijetlim primjerima možemo konkurirati nimalo se ne srameći. Zagreb je Grand prix dodijelio prošlogodišnjem anesijevcu, najbolji debitant je ovogodišnji anesijevski najbolji studentski rad, a tri nagrade otišle su Virgilu Vidrichu, ovogodišnjem članu žirija u Annecyju, publici inače poznatom s raznih festivala kratkoga filma.

O nagrađenima u Annecyju ove godine glupo je i govoriti jer će vrlo vjerojatno biti pobjednici Animafesta 2006. Čak ako se to i dogodi, trebali bismo prenijeti barem djelić anesijevske atmosfere i živosti, ne bi li domaće autore potaknuli na kvalitetniji rad. Kaska li Zagreb za svojim prešutnim konkurentom, pati li jer odolijeva komercijalizaciji? Ako umjetnički direktor Annecyja Serge Bromberg može otvoreno reći da je na njihovu festivalu prikazano mnogo filmova-klonova bez mašte, a dodajmo da su mnogi čista demonstracija bilo softverske bilo produkcijske sile, ali smo zato vidjeli najmanje deset apsolutno fantastičnih samo u programu kratkih filmova, zašto ne bi i Zagreb bio samokritičniji? Novih je tendencija u animaciji mnogo, a domaća je publika vidjela samo mali dio onih svježih i vrijednih eksperimenata. Uz takvu galopirajuću svjetsku produkciju i bijenalni karakter Zagreba, šteta je graditi status inferiornog rezervata.