Počinitelji, žrtve i pasivni promatrači

Knjiga Vječna Treblinka Charlesa Pattersona – koja je izvorno objavljena 2002. (Eternal Treblinka. Our Treatment of Animals and the Holocaust, Lantern Books, New York, 2002.), a u hrvatskom prijevodu 2005. (Vječna Treblinka. Naše postupanje prema životinjama i holokaust, Genesis/Prijatelji životinja, Zagreb, 2005.) – odmah je nakon izlaska dobila vrlo visoke ocjene, a mnogi se ocjenjivači nisu ustručavali da ukažu na njezin prijelomni karakter. Tako je, primjerice, Karen Davis rekla da Pattersonova knjiga “obećava da će biti jedna od najutjecajnijih knjiga 21. stoljeća”, a Albert Kaplan je čak ustvrdio: “Ova će knjiga promijeniti svijet”. Ne znam koliko te riječi zaista odgovaraju dosadašnjoj recepciji i utjecaju Pattersonove knjige u svijetu, a koliko samo izražavaju želju onih koji su knjigom bili potreseni, ali jasno je da se ne radi o običnoj knjizi, knjizi koja je samo zanimljiva ili važna samo u nekom ograničenom aspektu. Mnogi pak, čak i oni koji je nisu čitali, Vječnu Treblinku smatraju svetogrdnom. U svakom slučaju, Vječna Treblinka jedna je od knjiga koje se s pravom naziva provokativnima i kontroverznima. No, što je zapravo toliko izazovno i sporno u Pattersonovoj knjizi?

Holokaust Židova i holokaust životinja

To je, prije svega, već sam njezin (pod)naslov, tj. dovođenje u vezu Holokausta Židovâ, s jedne strane, i ljudskoga tretmana životinjâ, s druge strane. Sporna je, dakle, već sama Pattersonova (hipo)teza: da je između te dvije činjenice ne samo moguće uspostaviti vezu na metaforičkoj razini nego da postoje i stvarne, povijesno utvrdive povezanosti.

Naslov knjige Patterson je posudio od židovskoga pisca Isaaca Bashevisa Singera. U odlomku priče Pisac pisama, koji je Patterson istaknuo kao motto svoje knjige, Singer kaže:

“Herman je u mislima slavio mišicu koja je podijelila s njim dio svojega života i zbog njega napustila ovaj svijet. ‘Što oni znaju – svi ti znanstvenici, svi ti filozofi, sve vođe svijeta – o osobi poput tebe? Uvjerili su sami sebe da je čovjek, najgori prekršitelj od svih živih bića, kruna stvaranja. Sva druga stvorenja stvorena su tek da bi mu osigurala hranu, krzno, da bi bila mučena i istrijebljena. U svojemu odnosu prema njima svi ljudi su nacisti; životinjama je to vječna Treblinka.” (Patterson, Vječna Treblinka, str. 7)

Iako je, dakle, Patterson naslovnu sintagmu, a time i polazišnu analogiju, preuzeo od Isaaca Bashevisa Singera, njegov postupak u određenim krugovima danas slovi kao ogledni primjerak obezvrjeđivanja žrtava Holokausta, relativiziranja Holokausta Židovâ, trivijalizacije Holokausta i slično. Problematična je, u prvom redu, već i sama upotreba riječi “holokaust” u nekom drugom smislu od onoga u kojem se govori o Holokaustu Židovâ. Odmah treba otkloniti pogrešne sumnje: Patterson nipošto nije antisemit ni “povijesni revizionist” koji relativizira razmjere progona i istrebljenja Židova u nacističkom periodu. Štoviše, tragediju Židova on ne samo da prikazuje u punome svjetlu nego također iznosi brojne dragocjene podatke i argumente potrebne za epohalnu osudu Holokausta.

No, bez obzira na to, Pattersonov čin (ili “zlo-čin”) izazvao je burne reakcije. Dobru ilustraciju takvih reakcija pronalazimo u Životu životinjâ nobelovca J. M. Coetzeea (AGM, Zagreb, 2004.). U toj knjizi, Coetzeejeva fikcionalna junakinja, profesorica Elizabeth Costello drži, na jednom američkom sveučilištu, predavanja o ljudskom tretiranju životinja i pritom ga uspoređuje s nacističkim tretiranjem Židova i drugih “pod-ljudi”. Elizabeth Costello povlači direktnu paralelu i opširno raspravlja na tom tragu. No, jedan drugi junak te knjige, profesor Abraham Stern, inače Židov, povrijeđen ovom usporedbom, odbija sudjelovati na večeri priređenoj u čast profesorice Costello i umjesto toga joj šalje pismo, u kojemu, između ostalog, piše:

“Za vlastite ste potrebe preuzeli usporedbu pobijenih europskih Židova i poklane stoke. Izjavili ste da su Židovi umirali poput stoke, te da stoga i stoka umire poput Židova. Takvu igru riječi ne prihvaćam. Pogrešno ste shvatili prirodu sličnosti; čak bih mogao pomisliti da ste to namjerno pogrešno shvatili, izričući time nešto bogohulno. Čovjek je stvoren na sliku Božju, ali Bog zato nije nalik čovjeku. Ako se prema Židovima postupalo kao prema stoci, iz toga ne proizlazi da se prema stoci postupa kao prema Židovima. Taj obrat vrijeđa spomen na mrtve. Također, on jeftino trguje užasima logora.” (Coetzee, Život životinjâ, str. 55-56)

Prigovor koji Coetzeejev fikcionalni junak Abraham Stern upućuje profesorici Costello mogao bi se, dakle, uputiti i Charlesu Pattersonu, jer se i on koristi tom analogijom. Ali kod Pattersona se radi o tome da se on tom analogijom zapravo ne koristi; ne koristi se u smislu usporedbe nečega što se čini sličnim; ne koristi se u smislu aluzije. Patterson na toj analogiji radi: on je istražuje, donosi činjenice i egzaktne podatke koji potvrđuju da se ta usporedba ne samo dade iznijeti nego da je veza između iskorištavanja, mučenja i ubijanja životinja, s jedne strane, i Holokausta Židova, s druge strane – stvarna, da je doista postojala. Patterson tu analogiju ne postavlja samo kao hipotezu; ona je i rezultat njegova istraživanja. On dokumentira ono o čemu se do sada uglavnom samo govorkalo ili šaputalo. U tom smislu kod Pattersona se ne radi tek o slutnji podudarnosti i asocijativnom povezivanju negdašnjeg tretmana Židova u nacizmu i današnjeg tretmana životinja u ljudskome svijetu, kakvu prezentira, primjerice, iskaz Rona Leeja (“Ljudski imperijalizam svuda je porobio, potlačio, ubio i unakazio nacije životinja. Posvuda oko nas leže logori robova što smo ih izgradili za svoje bližnje, industrijske farme i vivisekcijski laboratoriji, Dachaui i Buchenwaldi za podjarmljene vrste”) ili zaključak umjetnice Sue Coe koja je upoznala izbliza sistem klaonica (“Mogu samo promucati: ‘To je poput holokausta’”). Pattersonovo su-postavljanje Holokausta i holokausta životinja nije, dakle, samo pokušaj da se pronađe snažan izraz za razmjere istrebljenja životinja u “životinjskoj industriji”. Patterson pruža mnogo više.

Industrija, duhovnost i jezik

To da se može povući paralela između specističke ideologije i antisemitske (ili bilo koje druge diskriminatorne) ideologije, između američke i njemačke eugenike i rasne politike, između američkog modela klaonica i njemačkog modela konc-logora – nije više samo stvar slučajne podudarnosti, asocijativne i metaforičke analogije, nego stvarna veza. Jer Patterson nam pruža pomno istražen i obilno potkrijepljen historijat njihove prepletenosti, prvenstveno na liniji koja vodi od američke mesne industrije, preko američkog industrijalca i antisemita Henryja Forda, do njemačkog antisemitizma i konc-logorske “industrije”. Dakle, veze postoje i u tehničkom i u ideologijskom smislu. Simpatije koje su američki eugeničari imali za Hitlerovu “rasnu politiku” na neki su način uzvraćene u Hitlerovim simpatijama za Henryja Forda, i kao industrijskoga inovatora i, posebno, kao antisemita. Uostalom, isti duh kojim su bile prožete njemačka i američka eugenika, kao i to da je (i zašto je) Hitler na zidu držao Fordovu sliku – već su dobro poznate stvari. Kritičari će to vjerojatno nazvati nategnutim konstruktom, ali ipak: Henry Ford je model masovne proizvodnje na tekućoj vrpci načinio po uzoru na čikaške klaonice, a ta je tehnologija – eksplicitno po uzoru na Fordov model – bila primijenjena u nacističkim konc-logorima. Nadalje, notorni su Fordovi antisemitski stavovi i simpatije za njemačku nacističku politiku, što je rezultiralo ne samo prijevodima Fordovih antisemitskih spisa na njemački nego i nacističkim odlikovanjem koje je Ford primio 1938. godine.

No, na dubljoj razini – ispod historiografski utvrdivih činjenica i njihovih interpretacija – Patterson ukazuje na to da se sve ovo ne tiče samo Židova nego i svih drugih koje se kroz dugu ljudsku povijest, kao povijest porobljavanja, iskorištavanja, mučenja i ubijanja, tretiralo kao životinje, kao što se tretiralo životinje. Jer radi se o tome da je model isti. Matrica diskriminiranja i postupaka koji tome slijede ista je, bez obzira na to radi li se o Židovima, Ciganima, Crnčugama, Ženama, Pederima ili pak životinjama. A i to Patterson iscrpno dokumentira. U tom smislu, na jednom mjestu Patterson sažeto kaže kako je “pripitomljavanje/podjarmljivanje životinja bilo model koji je poslužio kao inspiracija za pretvaranje ljudi u robove, kako je uzgoj pripitomljenih životinja vodio do eugeničkih mjera kao što su prislina sterilizacija, ubijanja eutanazijom i genocid te kako je industrijalizirani pokolj stoke, svinja, ovaca i drugih životinja prokrčio put, barem neizravno, konačnom rješenju. (...) Proučavanje ljudske povijesti otkriva obrazac: ljudi prvo iskorištavaju i kolju životinje, zatim s drugim ljudima postupaju kao sa životinjama i to isto čine i njima.” (Patterson, Vječna Treblinka, str. 125)

U tome se raskriva uvid temeljan za razumijevanje Pattersonova djela, ali i općenito za razumijevanje naše kulture, te – unutar nje – našeg odnosa prema životinjama i svim Drugima: hijerarhije prirodnoga svijeta i hijerarhije ljudskoga svijeta su konstrukti, jednom nastali historijsko-socijalni konstrukti. Proizvoljno postavljane granice su, zahvaljujući mitovima, religijama i filozofijama, postajale “prirodnima”. No, proces hijerarhiziranja je, s dugim pogledom unatrag, imao svoju unutrašnju logiku. Kad Ron Lee kaže: “Specizam je u nas dublje ukorijenjen čak i od seksizma” i kad Edward D. Cope navodi kako se oblici ljudskog života svrstavaju u četiri skupine – žene, nebijelce, Židove i niže klase unutar superiornih rasa – pretpostavka toga je “povijesni redoslijed” u kojemu su predrasude, stereotipi i diskriminacije unutar ljudskoga svijeta bile prethodno utvrđene i kulturno uvježbane u odnosu prema ne-ljudskim životinjama. Potvrdu za to pruža nam, primjerice, Avia Kantor, koja istražuje i dokumentira povezanost patrijarhata i specizma u židovstvu, a Karl Jacoby čini sličnu stvar pokazujući kako Bliski istok, kao područje u kojemu su postignuti prvi veliki uspjesi u ukroćivanju i podjarmljivanju prirode (ratarstvo, stočarstvo), nije slučajno i područje u kojemu se javlja i robovlasništvo, ukroćivanje i podjarmljivanje ljudi.

Pritom važnu ulogu igra i jezik. Iako nije moguće jednoznačno odrediti do koje je mjere jezik samo odraz odnosa postojećih u svijetu, a koliko je aktivan sustvaratelj svijeta, sigurno je da je u temi koju Patterson tako obuhvatno razmatra jezik važan element, u najmanju ruku u onom smislu u kojem Patterson kaže: “Nazivati ljude životinjama uvijek je zloslutan znak jer ih priprema na poniženje, iskorištavanje i ubojstvo”. Sudbina Drugih i Drugačijih uvijek je na neki način bila markirana u jeziku, bilo da se radilo o Afrikancima i američkim urođenicima, Filipincima, Japancima, Kinezima i Vijetnamcima ili o Židovima o kojima u životinjskim metaforama nije govorila samo njemačka nacistička propaganda nego i duhovni autoriteti Zapada poput svetog Ivana Zlatoustog, svetog Grgura iz Nise, Luthera, Hegela i Wagnera.

Potiskivanje očiglednog

Svemu onome što je Patterson učinio vidljivim može se pristupiti s različitih strana, a također se može i obezvrijediti vrlo jednostavno: zatvarajući njegovu knjigu možemo zatvoriti ponovno i svoje oči. Jer: ako je išta postojano u ljudskom odnosu prema životinjama, i ne samo prema životinjama, onda je to potiskivanje očiglednog. Patterson o tome svjedoči i autobiografski kad kaže:

“Moja svjesnost o opsegu iskorištavanja i klanja životinja u našemu društvu razvila se tek nedavno. Odrastao sam i većinu svoje zrele dobi proveo zaboravljajući na stupanj do kojega je naše društvo izgradilo i institucionaliziralo nasilje nad životinjama.” (Patterson, Vječna Treblinka, str. 19)

Naime, nevjerojatno je do koje su mjere ljudi usavršili vlastite psihološke mehanizme potiskivanja. Kao što svakodnevno, neprestance proizvodimo ogromne količine otpada i rješavamo ga se (tj. mislimo da ga se rješavamo) ostavljajući vreće sa smećem u kontejnere ispred svoje kuće, potiskujući činjenicu da to smeće negdje odlazi i gomila se, te da je Zemlja naprosto zatrpana smećem i da je situacija u tom smislu svakim danom sve gora – tako isto potiskujemo i činjenicu da se naša civilizacija održava i razvija zahvaljujući nezamislivoj patnji i nezamislivom broju života ne-ljudskih životinja. Svaki objed, svako odijevanje, svako tuširanje, svako čišćenje stana i druge svakodnevne, rutinske aktivnosti većine ljudi – imaju svoju pred-povijest: patnju i smrt velikog broja životinja ili – izraženo u singularu na koji smo uvijek osjetljiviji – patnju i smrt neke životinje.

Ovaj je psihološki mehanizam razumljiv. Ali na pitanje je li i etički prihvatljiv i opravdan, odgovor je kratak i definitivan: Ne. Neznanje, ukoliko postoji mogućnost saznanja, ne može služiti kao opravdanje za ne-djelovanje ili neispravno djelovanje. Tko želi znati – može saznati, nema izgovora. Ne radi se samo o Pattersonovoj knjizi, sličnim knjigama ili internetskim stranicama na kojima su prezentirane patnje kojima su životinje izložene, jer sve je to ipak poznato relativno malom broju ljudi; radi se i o zrncu soli koje svatko tko ima sposobnost razmišljanja može dodati svome ručku. Naravno, ako se malo potrudi.

Alex Hershaft o tome kaže: “Usred našeg visokotehnologijskog, razmetljivog i hedonističkog životnog stila, među blistavim spomenicima povijesti, umjetnosti, religije i trgovine, postoje ‘crne kutije’. To su biomedicinski istraživački laboratoriji, industrijske farme i klaonice – bezlični ograničeni prostori sa zgradama u kojima se obavljaju prljavi poslovi zlostavljanja i ubijanja nedužnih, osjećajnih bića. To su naši Dachaui, naši Buchenwaldi, naši Birkenaui. Kao i dobri njemački građani imamo jasnu predodžbu o onome što se tamo događa, ali u stvarnosti ne želimo potvrdu toga.”

No, s izoštrenim pogledom za patnje životinja u ljudskom svijetu (s onim što Barbara Stagno naziva “vidom s rendgenskim zrakama”), nije lako živjeti. I upravo zbog toga, sve ono što nam je pred očima i nadohvat ruke skloni smo previđati, a i ako vidimo, onda smo skloni da to zaboravljamo, potiskujemo. Taj je psihološki mehanizam toliko učinkovit da inficira ne samo bazične životne stvari (prehranu, odijevanje i sl.) nego i ono što se tiče tzv. nadgradnje. Jer: koliko je samo ljudi čitalo Nepodnošljivu lakoću postojanja Milana Kundere ili pripovijetke Isaaca Bashevisa Singera i uživalo u njima, i oduševljavalo se njihovim spisateljskim genijem – a kao da iz njih nisu ništa naučili, kao da su previdjeli one odlomke koji govore o grozotama ljudskog odnosa prema životinjama.

Posebno su pogodne za potiskivanje brojke. Patterson navodi mnoge brojke: dok je u razdoblju od 1865. do 1900. u američkim klaonicama ubijeno 400 milijuna životinja, danas se u SAD-u ubije 400 milijuna životinja u manje od dva tjedna; samo jedna uspješna klaonica dnevno zakolje 1600 krava ili 1500 konja; samo jedna uspješna klaonica zakolje 150.000 svinja tjedno; a sve u svemu, dok se prije 25 godina u SAD-u ubijalo 4 milijarde životinja godišnje, danas je ta brojka narasla na 9,4 milijardi, što znači 25 milijuna dnevno. Postoje još i gore brojke, ali ovdje navodim samo one koje navodi i Patterson, a koje se tiču samo SAD-a.

Što to zapravo govori? Gotovo ništa. Te brojke čujemo i zaboravimo. Coetzee u svome Životu životinja kaže: “Između 1942. i 1945. nekoliko je milijuna ljudi usmrćeno u koncentracijskim logorima Trećeg Reicha; samo u Treblinki više od milijun i pol, možda čak i tri milijuna. Takve brojke otupljuju um. Svatko od nas ima samo jednu smrt – tuđe smrti sposobni smo pojmiti samo jednu po jednu. Apstraktno, možda smo sposobni brojati do milijun, ali ne možemo izbrojiti milijun smrti.” (Coetzee, Život životinjâ, str. 24)

Pakao iza ugla

No, ako nas brojke ne mogu približiti patnjama životinja, neprestanim i masovnim ubojstvima, postavlja se pitanje: može li to učiniti nešto drugo? Može li vlastito iskustvo patnje pobuditi kod ljudi suosjećanje, učiniti ih senzibilnijima za patnje drugih i svih živih bića koja mogu patiti? U prilog tome govore primjeri koje Patterson navodi, primjeri brojnih Židova, koji su se, na temelju vlastitog iskustva holokausta ili iskustva svojih bližnjih, posvetili borbi protiv patnje i ubijanja životinja. No, jedan od njih, Albert Kaplan, izvještava:

“Šezdesetak metara od glavnog ulaza u muzej (muzej holokausta, blizu Haife u Izraelu, op. H. J.) nalazi se Auschwitz za životinje iz kojeg izbija grozan vonj i okružuje čitav muzej. To sam spomenuo upravi muzeja. Njihova reakcija me nije iznenadila: ‘Ali to su samo pilići’. (...) Većina preživjelih iz holokausta su mesojedi, kojima nije ništa više stalo do patnje životinja nego što je Nijemcima bilo stalo do patnje Židova. Što sve to znači? Reći ću vam. To znači da nismo ništa naučili od holokausta. Ništa. Sve je bilo uzalud. Nema nade.” (Patterson, Vječna Treblinka, str. 179)

Ili bar nema mnogo razlogâ za optimizam; naravno, ukoliko smatramo da bi se ljudski odnos prema ne-ljudskim životinjama trebao korjenito promijeniti. No, upravo zato radovi poput Pattersonova jesu važni. Naporno istraživanje, prikupljanje, sistematiziranje i objavljivanje svega onoga što nećemo tako skoro vidjeti u Dnevniku u pola osam više je od informiranja, pa i od educiranja. Radi se o etičkoj zadaći.

Sigurno je da Vječna Treblinka nikoga tko je pročita neće ostaviti ravnodušnim. Neki su (ili će biti) njome taknuti već zbog uspostavljanja veze između Holokausta Židovâ i holokausta životinjâ, tj. same upotrebe riječi “holokaust” u slučaju životinja. No, vjerujem da ni oni ne mogu odmahnuti rukom na sve ono što Patterson donosi u svojoj knjizi. U recenziji Pattersonove knjige, objavljenoj u izraelskom časopisu Haaretz, Carol Cook s pravom kaže da Pattersonova knjiga nije nikakva trivijalizacija Holokausta, nego bacanjem svjetla i na naše postupanje prema životinjama nudi dodatne razloga za očajavanje nad ljudskom rasom.

Pattersonova Vječna Treblinka je jedna od (malobrojnih) knjiga koja potpuno opsjeda čitaoca, i to ne samo tokom čitanja, nego i dugo nakon njega, a vjerojatno i zauvijek. U tom smislu Pattersonovo je djelo blisko Oslobođenju životinja Petera Singera (Ibis grafika, Zagreb, 1998), jer se u oba slučaja radi o knjigama koje dubinski uznemiruju, potresaju i razaraju, i to ne samo zbog odlomaka u kojima se pruža detaljan (mučan i ubitačan) opis mučenja i ubijanja životinja i ljudi nego i zbog onih dijelova u kojima nema krvi i suza, nego se opisuje ideološki sistem koji stoji u pozadini mučenja i ubijanja, omogućuje ih i konačno provodi.

No, u prvom redu frapiraju opisi onoga što nije proizvod nečije mašte, iako nerijetko izgleda groteskno-nestvarno, nego opis onoga što se svakodnevno zaista događa, takorekuć iza svakog ugla. Sue Coe je opis svojih posjeta klaonicama započela riječima: “To je Danteov Pakao”. Nije li već ovaj (nužno neuspješan) pokušaj da se u jednu snažnu sliku sažme neizreciva strahota dovoljan da obratimo pažnju na te paklene krugove u kojima se danas nalaze životinje, a već sutra se opet (kao i jučer) možemo naći mi i naši bližnji, jer svatko od nas je nekome Drugi i Drugačiji. Taj obzir trebao bi biti praćen i akcijom, jer ključevi Pakla su u našim rukama, što nije stvar s kojom bi se trebalo moći živjeti. “Nemoj biti počinitelj, nemoj biti žrtva, nemoj biti pasivni promatrač” – riječi su osnivača Muzeja Holokausta u Washingtonu, čijom parafrazom Patterson zatvara svoju knjigu. Primijeniti ove riječi na zločine nad životinjama, a ne samo na zločine nad ljudima, Židovima, ne znači krivotvoriti ih, nego prepoznati njihovo univerzalno značenje.