O važnosti kućanskog rada u reprodukciji kapitalističkog sistema te pomicanju fokusa borbe za ženska i ina prava
U svojoj knjizi Kaliban i veštica: Žene, telo i prvobitna akumulacija1 talijanska feministkinja Silva Federici razmatra ubijanja vještica kao temelj kapitalističkog sistema koji pripitomljava žene, namećući im reprodukciju radne snage kao prisilni rad bez novčane naknade. Upravo u načinu razvoja tog reproduktivnog rada Federici smješta središnje polje borbe ženskog pokreta.
Kaliban i veštica postavlja fundamentalna pitanja o toj emblematskoj figuri ženskoga: zašto kapitalizam, od svojih začetaka, ima potrebu zapodjenuti rat protiv tih žena? Zašto je lov na vještive jedno od najbrutalnijih i najslabije zabilježenih masakara u povijesti? Što bi to trebalo biti uklonjeno iz društva kada se te žene osudi na lomaču? Zašto je moguće povući paralelu između njih i crnih robova na plantažama u Americi?
Njezina knjiga posuđuje naslov dva šeksperijanska lika: Kaliban je antikolonijalistički pobunjenik, rob koji se bori protiv opresije; a Vještica, koju engleski dramatičar drži u pozadini, sada preuzima scenu: njezino uništenje predstavlja početak pripitomljavanja žena, krađu znanja koje je davalo autonomnost činu rađanja, pretvaranje majčinstva u prisilni rad, devalvaciju reproduktivnog rada kao ne-rada te rasta prostitucije zbog izvlaštenja s komunitarne zemlje.. Zajedno, imena Kaliban i Vještica, spajaju rasističku i seksističku disciplinu koju kapital nastoji nametnuti tijelima, ali isto tako i plebejske i neposlušne likove iz kojih im se odupiru.
Kako to da je vaše feminističko militantno djelovanje započelo u Sjedinjenim Državama?
Stigla sam u SAD 1967. godine. Uključila sam se u studentski i anttiratni pokret. Također sam počela sudjelovati u Pokretu za nadnice za kućanski rad te otpočela sa svojim političkim radom kao feministkinja na puno radno vrijeme. Godine 1972. osnovale smo Međunarodni feministički kolektiv koji je doveo Kampanju za nadnice za kućanski rad u međunarodnu sferu. Korijeni mog feminizma prije svega proizlaze iz mog iskustva žene odrasle u represivnom društvu kakvo je Italija bila u 1950-ima: antikomunistička, katolička, patrijarhalna i opterećene ratom. Drugi svjetski rat je bio važan za razvoj feminizma u Italiji zato što je označio trenutak loma odnosa žena prema državi i obitelji, zato što su zbog njega žene uvidjele da moraju postati nezavisne, da ne mogu staviti sve uloge za svoje preživljavanje u ruke muškaraca i patrijarhalne obitelji, kao i da ne moraju proizvoditi više djece za državu koja ih šalje na ratna stratišta.
A što je teorijskim korijenima?
Što se teorije tiče, moj feminizam je bio amalgam tema koje su proizlazile u podjednakoj mjeri iz autonomističkog radničkog pokreta u Italiji i pokreta nezaposlenih, kao i iz antikolonijalnog pokreta, pokreta za građanska prava i pokreta za crnačku moć u SAD-u. U 1970-ima na mene je također utjecao Nacionalni pokret za prava na socijalnu skrb koji je ponajprije bio pokret mahom crnkinja koje su se borile za stjecanje državnih dotacija za svoju djecu. Nama je to bio feministički pokret jer su te žene željele pokazati da su kućanski rad i briga o djeci društveni rad od kojega korist izvlače svi poslodavci te da država zato ima obvezu prema društvenoj reprodukciji. Naš primarni cilj je bio da pokažemo da kućanski rad nije osobna usluga, već pravi rad, jer je to rad koji podržava sve druge oblike rada, utoliko što je to rad koji proizvodi radnu snagu. Organizirale smo konferencije, događanja, prosvjeda, uvijek s idejom da se na kućanski rad gleda iz šire perspektive: njegove posljedice po seksualnost, u odnosu na djecu, uvijek naglašavajući dubinske čimbenike i potrebu da se mijenja poimanje reprodukcije te da se to pitanje stavi u središte političkog rada.
Za nadnicu i protiv nadnice
Što je sa sukobom između borbe za nadnice i borbe protiv nadnice?
S našeg gledišta, kada se žene bore za nadnice za kućanski rad, također se bore i protiv tog rada, jer kućanski rad kao takav traje dok ga se ne mora plaćati. U tom je smislu poput ropstva. Zahtijevanje kućanske nadnice denaturaliziralo je žensko ropstvo. Dakle, nadnica nije ultimativni cilj, nego instrument, strategija, da se postigne promjena u odnosima moći između žena i kapitala. Cilj naše borbe je pretvoriti izrabljivački ropski rad koji je naturaliziran zbog svog neplaćenog karaktera u društveno priznat rad, potkopati spolnu podjelu rada zasnovanu na moći maskuline nadnice da upravlja reproduktivnim radom žena, što u Kalibanu i vještici nazivam "patrijarhatom nadnice". U isto vrijeme, predlagale smo da nadiđemo svu krivnju do koje dovodi čeinjenica da se to oduvijek smatralo ženskom obvezom, ženskom vokacijom.
Dakle, radi se o istovremenom odbijanju i preispitivanju kućanskog rada?
Odbijanje se ne odnosi na reprodukciju kao takvu, ali da, to jeste odbijanje uvjetima u kojima smo svi, i muškarci i žene, primorani živjeti društvenu reprodukciju, u smislu reprodukcije za tržište rada, a ne za nas same. Jedna je tema bila središnja za nas, a to je dualni karakter rada na reprodukciji, činjenica da reproducira život, mogućnost življenja, osobe i, istovremeno, reproducira radnu snagu: što je razlog iz kojeg se ono kontrolira. Prema našem mišljenju, imamo posla s veoma specifičnim radom te je stoga ključno pitanje govorimo li o reprodukciji osobe: za što ili u kojoj funkciji bismo ga trebali valorizirati? Da li da ga valoriziramo za samu tu osobu ili za tržište? Nužno je razumjeti da je borba žena za kućanski rad središnja antikapitalistička borba. Ona stvarno prodire u korijenje društvene reprodukcije, ona podriva ropstvo na kojemu su zasnovani kapitalistički odnosi te podriva odnose moći koji stvaraju tijelo proletarijata.
Kako se postavljanjem kućanskog rada kao središnjeg pitanja mijenja analiza kapitalizma?
Prepoznati da radna snaga nije prirodna stvar, nego da mora proizvoditi samu sebe, znači prepoznati da sav život postaje proizvodnom snagom i da svi obiteljski i seksualni odnosi postaju odnosi proizvodnje. Znači, kapitalizam se razvije ne samo unutar tvornice, nego u cijelom društvu, a to društvo postaje tvornicom kapitalističkih odnosa, kao fundamentalno polje kapitalističke akumulacije. Iz tog je razloga govor o kućanskom radu, rodnoj razlici, odnosima između muškaraca i žena, izgradnje ženskog modela – fundamentalan. Danas, primjerice, gledamo li na globalizaciju iz perspektive reproduktivnog rada možemo razumjeti zašto su, po prvi put, žene one koje pogone procese migracija. To nam dozvoljava da uvidimo da su globalizacija i liberalizacija svjetske ekonomije uništili sisteme reprodukcije zemalja diljem svijeta te zašto žene danas napuštaju svoje zajednice, svoja mjesta, ne bi li našle sredstva za reprodukciju i unaprijediti svoje životne uvjete.
Iskustva Trećeg svijeta
U 1980-ima ste živjeli u Nigeriji. Kakve je to tragove ostavilo na Vama?
Život u Nigeriji je bio važan jer sam ondje uvidjela afričku stvarnost, takozvani podrazvijeni svijet. Ondje sam živjela baš u vrijeme (1984.-1986.) intenzive društvene rasprave, uključujući i one na sveučilištima, o tome da li se treba zadužiti kod MMF-a ili ne, nakon početka velike dužničke krize i kraja razvojnog perioda do kojeg je došlo zahvaljujući naftnom bumu. Doživjeli smo početak liberalizacije i prve posljedice tih programa po društvo ali i školstvo: značajne promjene u javnoj potrošnji, rezanje, subvencija za zdravstvo i obrazovanje, početak niza studentskih borbi protiv MMF-a i njihovih programa strukturne prilagodbe... Bilo je jasno da to nije samo sukob izazvan siromaštvom, nego da je to također pobuna protiv programa političke rekolonizacije. Također se nije moglo previdjeti na koji se način stvarala međunarodna podjela rada koja je obuhvaćala i kapitalističku rekolonizaciju tih zemalja.
Tu se pojavljuje pitanje zajedničkih dobara te, naročito, zemlje...
Da. Druga važna stvar koju sam naučila u Nigeriji tiče se pitanja zemlje. Velik dio populacije je živio od zemlje u sustavu komunalnog vlasništva. Pristup zemlji je naročito za žene podrazumijevao mogućnost uzgajanja vlastitih sredstava za uzdržavanje, mogućnost da reproduciraju sebe i svoje obitelji a da ne zavise o tržištu. To je nešto što je postalo važnim dijelom mog shvaćanja svijeta. Boravak u Nigeriji je isto tako proširio moje razumijevanje energije, nafte i rata koji se odvijao po cijelom svijetu zbog interesa naftnih kompanija. Ono što se zbilo u Nigeriji u 1980-ima, u Europi se dogodilo desetak godina kasnije: počevši od osiromašenja javnih sveučilišta kako bi ga se kasnije prebacilo na korporativni način djelovanja, zbog čega je znanje koje ono proizvodi usmjereno isključivo na tržište, a sve izvan tog trenda gubi na vrijednosti.
Što su zajednička dobra? Odakle potječe diskurz o njima?
U diskurzu pokreta iz 1960-ih i 1970-ih koncept "zajedničkoga" nije postojao. Borili smo se za mnoge stvari, ali ne za zajedničko kako ga poimamo danas. Ta je ideja posljedica privatizacija, pokušaja da se prisvoji i stavi na tržište cijelo tijelo, znanje, zemlja, zrak i voda. Ne radi se samo o reakciji, nego o uistinu novoj političkoj svijesti vezanoj uz ideju o našem zajedničkom životu, što je potaknulo razmišljanje o komunitarnim dimenzijama naših života. Stoga postoji veoma snažna veza imeđu izvlaštenja, proizvodnje zajedničkoga, važnosti zajedničkoga kao koncepta življenja i društvenih odnosa.
Je li feministička teorija utjecala na pitanje zajedničkoga?
Ključno je formulirati zajedničko s feminističkog gledišta zato što su trenutno žene one koje su uključene u obranu zajedničkih resursa i izgradnju širih oblika društvene suradnje. Diljem svijeta žene su poljoprivredni proizvođači sredstava za uzdržavanje, one su one koje plaćaju najveću cijenu kada je zemlja privatizirana; npr. u Africi 80 posto održive poljoprivrede proizvode žene te je stoga postojanje zajedničkog vlasništva nad zemljom i vodom za njih fundamentalno pitanje. U konačnici, feminističko gledište se bavi organizacijom zajednica i kućanstava. Ono što me iznenađuje u svim raspravama o zajedničkom je što se govori o zemlji i Internetu, ali se dom nikako ne spominje! Feministički pokret u kojemu sam započela svoj politički rad uvijek je govorio o seksualnosti, djeci i domu. A kasnije me zanimala cjelokupna feministička, utopijsko socijalistička i anarhistička tradicija pristupa tim pitanjima. Moramo stvoriti diskurz o domu, teritoriju i obitelji, te ga staviti u središte politike zajedničkoga.
Na što se točno referirate?
Primjerice, u SAD-u postoje tisuće ljudi koji trenutno žive na ulici zbog širenja politike prisilnih evikcija. U Kaliforniji zbog stambene krize postoje cijeli kampovi novopečenih beskućnika. Živimo u doba u kojemu se sama struktura svakodnevnih društvenih odnosa rastače, zbog čega postoji mogućnost novih oblika suradnje i društvenosti. Mislim da je primjer pokreta deložiranih u Argentini bitan kao pokret u kojemu su se mnogi ljudi uključili kako bi svoj život stavili pod okrilje zajedničkosti. Upravo je to to novo promišljanje komunitarnih praksi.
Kabala žena
Možete li sažeti ciljeve lova na vještice?
Lovovi na vještice su bili iznimno važni u izgradnji patrijarhalnog poretka u kojima su tijela žena, njihov rad, njihova seksualna i reproduktivna moć stavljene pod kontrolu države i pretvorena u ekonomske resurse. Znači, lovci na vještice su bili manje zainteresirani za kažnjavanje određenih prijestupa, nego za ukidanje poopćenih oblika ženskog ponašanja koje više nisu željeli tolerirati i na koje je stanovništvo počelo gledati kao na nešto izopačeno.
Zato se optužba za vještičarenje mogla proširiti na tisuće žena...
Optužba za bavljenje vještičjom magijom nosila je sa sobom sličnu kaznu kao i "izdaja" – a bitno je zamijetiti da su oba prijestupa obuhvaćena engleskim pravom otprilike u isto vrijeme – te današnje optužbe za "terorizam". Maglovitost optužbi – činjenica da je nemoguće oprobati ih, dok su u isto vrijeme izazivali maksimalni strah – podrazumijevala je da ih se može koristiti za kažnjavanje bilo kakvog protesta, sa ciljem stvaranja sumnje, uključujući sumnju u najsvakodnevnije aspekte života.
Može li se reći da je njihovim progonjenjem okončana veliki rat protiv autonomije žena?
Na isti način kao što je izvlaštena zajednička zemlja od seljaštva, lovovi na vještice su izvlastili tijela od žena, "oslobodivši" ih od bilo čega što bi moglo zapriječiti njihovo funkcioniranje poput strojeva koji proizvode radnu snagu. Prijetnja spaljivanja na lomači podigla je barijere oko ženskih tijela. Štoviše, možemo i sami zamisliti kakav je učinak imalo spaljivanje na lomači njihovih susjeda, prijatelja i rodbine, te shvaćanje da bi se bilo kakav pokušaj kontracepcije mogao protumačiti kao proizvod demonske izopačenosti.
S engleskog prevela Marija Ćaćić
Bilješke:
1 Preveo Aleksa Golijanin. Izdavač: Burevesnik, Zrenjanin, 2013. Knjiga je također dostupna u online inačici na: http://anarhisticka-biblioteka.net/library/silvia-federici-kaliban-i-vestica.