Marija Ćaćić  

Josip Jagić i Stefan Treskanica - Pokretanje društvenih promjena odozdo

Najbitniji aspekt Vašeg rada na projektu zajedno s kolegama Goranom Korovom i Lovrom Krnićem možda bi bilo to što ste dobili pristup izvorima iz perioda uoči oslobođenja Zagreba. Postoji niz knjiga o Drugom svjetskom ratu na našim prostorima, između ostalog i Vaših predavača na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta. Što bi bila novina u Vašem fokusu i pristupu toj građi?

J.J. Istina je da smo proveli mjesece u arhivu kako bismo rekonstruirali funkcioniranje NOP-a vezano za grad Zagreb. Ono što nas je neugodno iznenadilo – a s obzirom na to da je ipak prošlo sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata – bila je restrikcija predviđena Zakonom o arhivskoj građi i arhivima. Zakon je donijela HDZ-ova vlada 1997. i on određuje da su dokumenti u pravilu dostupni nakon 30 godina od njihovog nastanka, ali svi dokumenti koji sadrže osobne podatke (policijski kartoni, dosjei, izvještaji) dostupni su tek kad se zadovolje dva kriterija, a to je sedamdeset godina od nastanka dokumenta i sto godina od rođenja osobe o kojoj dokument sadrži podatke. Radi se sasvim sigurno o najrestriktivnijem zakonu u regiji. Niti jedna o bivših zemalja Jugoslavije nema tako restriktivan zakon. On navodno štiti privatnost ljudi kojih više nema. Apsurdnost zakona je jasna i arhivistima koji se svakodnevno nalaze pod pritiskom istraživača jer im ne mogu dati dokument na uvid s obzirom na to da je prošlo samo, karikiram, 89 godina od rođenja osobe, a ta je osoba umrla pred 30 godina. Apsurd je jasan i istraživačima koji su frustrirani potpuno nerazumnom restrikcijom.

Kad cijeli problem prevedemo na pitanje proučavanja NOB-a (u ovom slučaju grada Zagreba) to počinje predstavljati problem jer nas nužno gura prema već istaknutim rukovodiocima oko kojih se gradio standardizirani narativ NOB-a u Jugoslaviji. Problem s tim narativom je taj što, čini mi se, ne pokazuje svu širinu uključenosti masa u NOP. NOP je u Zagrebu – gotovo jedinom dijelu NDH koji je sve četiri godine rata donekle funkcionirao – bio gigantski pokret koji je okupljao cijeli niz ljudi, a koji su bili uključeni u pokret na raznorazne načine i u raznim intenzitetima. Ako zanemarimo tu masovnost NOP-a u Zagrebu, otvaramo vrata falsifikatima čiji je cilj getoiziranje NOB-a van politički legitimnog polja. To se obično radi tako što se NOB karakterizira kao elitni projekt bez šire narodne podrške, kao projekt uske grupe zavjerenika koji su po pobjedi u ratu osnovali tamnicu naroda – Jugoslaviju – i na kraju svega oteli bana Jelačića s trga. Poricanje masovnosti NOB-a ima svoju jasnu političku motivaciju. Spomenuti zakon otežava da se NOP prikaže u svoj svojoj masovnosti i pratećim kontradikcijama, a olakšava da se u javnom prostoru konstruiraju falsifikati o NOB-u kao o elitnom projektu bez masovne podrške naroda. Pozitivno je to što kako vrijeme odmiče ta se zakonska barijera smanjuje, ali ona i dalje predstavlja problem oko rekonstrukcije ilegalne mreže Zagreba.

S.T. Da, ja bih tu dodao da osim opravdane istraživačke frustracije arhivskim regulacijama problem nije samo u arhivima i "dostupnosti gradiva", a što u našim uvjetima zbilja jest velik problem, pogotovo ako se netko hoće baviti novijom poviješću. Problem je i u pristupu, pri čemu bih podsjetio na apel Mirjane Gross iz 1968. godine, sa savjetovanja vezanog uz proučavanje zagrebačkog radničkog pokreta – gdje ona kaže kako je potrebno fokus pomaknuti sa istraživanja partijskog rukovodstva, deklaracija i konferencija na “mase kao pokretače povijesnog razvoja”. Na tom tragu sakupljen je (a dobrim dijelom i publiciran) niz “sitnih svjedočanstava” koja na najbolji način rastvaraju dinamiku, raspone i uloge pokreta otpora u Zagrebu između 1941. i 1945. Ta su svjedočanstva tvrda i koncentrirana (s minimumom frazerštine) i pomažu nam da se koordiniramo unutar spleta organizacija koje inače izuzetno temeljito obrađuje Narcisa Lengel Krizman (Zagreb u NOB-u), ali ih isto tako izuzetno konfuzno izlaže. Prostorni prikaz, pikanje i povezivanje na karti, pokazao se kao najplauzibilnije rješenje u obuhvatu strukture zagrebačkog pokreta otpora, inače razasutog po memoarima, arhivskim spisima ili tek tehnički i konfuzno opisanog u znanstvenoj literaturi. Cilj nam nije bio vrtiti stari film, ponavljati priče o herojima i akcije skojevca s početka rata, dok je svijet bio mlad, borba u gradovima vruća, a stradanje tako lako, cilj nam je bio baš ulazak u srž ilegalnog rada, logistike, pozadinskog fronta, sitnog veza (kad je, da ne bi bilo zabune, stradanje bilo jednako lako ako ne i lakše, a život ubitačan). Narav pozadinskog rada štitila ga je od preciznog dokumentiranja, stavri su se recimo kroz Narodnu pomoć prilagale i slale, bilo je mnogo paralelnih i divljih kanala, niz priloga koje nitko nije zabilježio, neki materijali su kasnije izgubljeni ili uništeni, uglavnom slika je jako nepotpuna. Ovi sitni zapisi odozdo tu su od velike pomoći u povezivanju izgubljene mreže otpora, njezinih punktova, tokova i članova.

Odozdo nagore

Grad Zagreb je tijekom rata, što je bitno za reći, nabubrio zbog drastičnog porasta civilnog stanovništva i stacionirane vojske NDH i Sila Osovine. Tko su ljudi koji se doseljavaju u Zagreb u to vrijeme? Kakva je bila kvaliteta života i na koji je način ona utjecala na rast otpora među stanovništvom?

S.T. Grad Zagreb je jako nabubrio i taj intenzitet rasta u tako kratkom vremenu predstavljao bi probleme i u nekim normalnijim uvjetima (s oko 210 tisuća na početku na oko 500 tisuća krajem rata, na jednom uzanom urbanom prostoru). Zagreb je imao problema s temeljnom opskrbom, proizvodnja se pred kraj rata potpuno raspala, a trebalo je izdržavati i nikad veći okupacijski stisak. Zagreb je na kraju rata bio "grad u žici", načičkan doušnicima, agentima i aparatom koji se prilično dobro izvještio u praksi terora. Trebalo je znati preživjeti, pogotovo ako vas partija nije htjela izvaditi nego je vaš rad u gradu ocijenjen kao "veći doprinos", pa bi vam još zatepali da ste "sretni jer ste u Zagrebu" i da vam se "ništa neće dogoditi". Pritisak je bio strašan. U to vrijeme i format Narodne pomoći (kao generalno opskrbne i prilagačke organizacije) se malo preobrazio, slio se prvo u Narodnooslobodilačke odbore a zatim JNOF (Jedinstvenu narodnooslobodilačku frontu) što su bile institucije nove vlasti koje su trebale vršiti pripremu za uspostavljanje poratnog poretka, ali i onoga što se nazivalo “narodnom osvetom”. Naglasak je sada primarno na popisivanju, sakupljanju informacija i zaštiti relevantnih objekata jer su ustaše to sve planirali dići u zrak pri povlačenju. Inače, što se tiče stanovništva koje se tijekom rata koncentriralo u Zagrebu, presjek je raznolik, od činovnika i njihovih obitelji iz raznih dijelova bivše Kraljevine, od ljudi iz Međimurja koje je prognao Horthyjev režim, Slovenaca koje su prognali Nijemci i koji su činili vrlo važan aspekt zagrebačkog NOP-a sa svojim zasebnim odborom, u okviru Osvobodilne fronte, do aparata i formacija Sila Osovine u povlačenju.

U periodu netom uoči oslobođenja (od jeseni 1944. do proljeća 1945.) grad se nalazi u nekakvom obruču u odnosu na ostatak neoslobođenog teritorija: državom dobra, ljudi i informacije ne teku neometano, državni aparati i institucije ne vrše svoju funkciju, nema izbora itd. Mogli bismo reći da u NDH tada funkcionira samo represivni aparat.

J.J. Još po kapitulaciji Kraljevine Italije u rujnu 1943. dolazi do ozbiljnog potresa u NDH. Danas je slabo poznata činjenica da je u zadnjoj četvrtini te 1943. godine samo sto kilometara od Zagreba egzistirala Podravska republika. Bio je to oslobođeni teritorij pod kontrolom NOP-a od recimo Pitomače do Ludbrega i njegovo središte je bila Koprivnica.

Dakle, NDH ima ozbiljnih problema ne samo da se ideološki reproducira već i da kontrolira svoj teritorij stotinjak kilometara od Zagreba. NDH je te probleme imao od samog početka u istočnim dijelovima te nesretne države, a u tom trenu se NDH više ne može ideološki reproducirati ni u prostoru koji koliko-toliko drži pod kontrolom, ili bolje rečeno – koji bi trebao držati pod kontrolom. Ta nemogućnost ideološke reprodukcije posljedica je nekoliko faktora: jedan od njih je sasvim sigurno promjena ratne sreće u korist saveznika, a drugi neizmjerno važan faktor je aktivnost NOP-a na spomenutom području. NOP baš djeluje u smjeru demontaže NDH, njenih institucija, njenog ideološkog diskursa, čak bismo mogli reći da NOP u jednom smislu poništava postojeću državu. On naprosto oduzima prostor od NDH na kojem bi se ona mogla reproducirati te na tom istom prostoru pokušava formirati paralelnu vlast koja se također reproducira – nekad s više, a nekad s manje uspjeha.

No da se vratimo na NDH: ne postoji niti jedan ideološki aparat koji bi mogao sakriti taj bjelodani raspad NDH u to vrijeme, a koji je bio bjelodan i u Zagrebu (uz prugu Zagreb-Beograd, najčuvanijem dijelu NDH). U uvjetima kad tramvaji ne voze, kad postoji problem sa strujom u gradu, u uvjetima kad su policijski sat, glad i bezvrijednost državne valute sasvim normalne koordinate svakodnevice ratnog Zagreba, a partizani se nalaze već u prvom selu nakon što prođete zagrebačku mitnicu – u tim uvjetima nema te propagande i političkog poteza kojim možete sakriti raspad. NDH je tada svedena samo na golu silu represivnog aparata kako bi se održala. Naravno, to može činiti samo na prostoru koji kontrolira, a takav prostor se smanjuje konstantno. Zanimljivo je to da i taj ustaški represivni aparat počinje biti sve difuzniji s obzirom da je i jednom dijelu ljudi u njemu samome jasno da je kraj blizu. Olakotnu okolnost po NDH čine nacističke armije koje se sada nalaze u bijegu s istoka. Zagreb, odnosno sjeverna Hrvatska, predstavlja važnu točku njihovog povlačenja. Zbog toga se sada oko Zagreba i u samom Zagrebu nalazi puno njemačkih vojnika koji moraju osigurati taj prostor za potrebe povlačenja svojih jedinica prema zapadu. To je zadnja karta koju igra NDH, a to je još jače povezivanje sa svojim patronima jer su im oni jedini način da održe glavu iznad vode. U tim uvjetima jedino što im ostaje je jedino što su znali, a to je represija. Uz pomoć njemačkih patrona naravno.

Obećanje budućnosti

Na neki način legitimitet novoosnovane (29. 11. 1945.) Federativne Narodne Republike Jugoslavije počiva na aktivnom angažmanu njezinih građana protiv fašizma za vrijeme rata.

S.T. Da, nova vlast se konsolidirala na temelju antifašističkog otpora, ali treba imati u vidu i da je paralelno vođena socijalistička revolucija, odnosno borba kompartije za vlast preko formata narodne fronte. Vlast je po završetku, i pred kraj rata, osigurana revolucionarnim nasiljem, tzv. crvenom retorzijom i to je jedna krupna tema koju treba promatrati kako u domaćem tako i u općem europskom kontekstu; ali i unutar koordinata onoga što bi M. Vovelle nazvao revolucionarnim mentalitetom a Arno Mayer revolucionarnim furijama. Također, sve to treba promatrati u koordinatama jednog vremena kad je ulog bio totalan a život jeftin. Isto tako, istina je da bez organizacijskog iskustva kompartije (i pridruženih organizacija) teško da bi ovdje bilo uspješnog antifašističkog otpora, ali je istina i da je kompartija progutala brojne druge aktere borbe te kasnije monologizirala, ali i muzealizirala, čitav pokret, što se pokazalo i kroz politiku povijesti i o čemu će također na jednoj od tribina biti ekstenzivnog govora. Ako već govorimo o momentima legitimacije nove vlasti tu paralelno teče još jedna linija uz ovu antifašističku – linija obećanja budućnosti, modernističkog zanosa i entuzijazma koju nikako ne bismo smjeli skrenuti u stranu. To je bio cement novog poretka.

Možete li nam više reći o organizaciji simpatizera NOP-a u Zagrebu od jeseni 1944. do samog oslobođenja? Kakvo je bilo stanje nakon što je dio organizacije uključen i kako je ponovno uspostavljena lokalna organizacija?

J.J. Povijest partijskog organiziranja u Zagrebu tijekom rata i pružanja otpora je uistinu jedna nevjerojatna epizoda u povijesti toga grada. Kompletna organizacija je nekoliko puta čišćena do kraja. Nekoliko puta je CK KPH slao instruktore s oslobođenog teritorija da podignu organizaciju praktički iz nule. To je bila posljedica prije svega objektivnih okolnosti unutar kojih je ilegalni pokret trebao djelovati u Zagrebu. Moj je dojam da je prostor Zagreba bio onaj dio NDH gdje se ona mogla najefikasnije reproducirati (i ideološki i represivno). Imajući to u vidu, Zagreb je predstavljao najnepogodniji teren za djelovanje i razvoj NOP-a na cijelom području NDH. Taj dio priče i nije toliko nevjerojatan – što i Ivo Lola Ribar potvrđuje nakon svog kratkog boravka u Zagrebu prvih mjeseci 1942. u svojim pismima Titu u Bosni.

No ono što taj zagrebački otpor čini nevjerojatnim je to da se svaki put ta organizacija ponovo organizirala usprkos divljačkoj represiji kojoj je bila izložena. Zadaci organizacije su se mijenjali, ljudi su ili padali ili bježali ili se pasivizirali; ali organizacija se uvijek nanovo dizala i povezivala. Iako je zbog konspirativnosti rada i partijske logike političkog organiziranja neki tip elitizacije postojao, to uporno podizanje na noge može izvesti samo organizacija koja ima prilično dobro uporište u lokalnoj populaciji, odnosno organizacija koja ima širinu.

Ovdje se (govoreći o oslobođenju) radi o povijesti "odozdo", ne povijesti zasnovanoj na velikim događajima i velikim ličnostima. Dio programa "Punktovi otpora" prati kroz prostor različite "male" ljude uključene u otpor unutar samog grada koji su izgradili višedimenzionalnu mrežu. Već smo navikli na raznorazne "šetnje" obogaćene povijesnim uvidima. Po čemu se ova razlikuje?

S.T. Obilježavanje Oslobođenja uglavnom je funkcioniralo kao komemorativni čin ili kao paljenje krijesa, što ćemo imati i ove godine. Ne znam koliko se u tom smislu naglasak stavljao na neku vrstu edukativne ture, šetnje ili seminara, te ako već jest, je li izbjegavao logiku monumentalnosti, velikih priča, herojskih akcija itd.

Specifičnost ovog seminara jest u prijevodu arhivskog i memoarskog gradiva u prostor, a da se prati logika funkcioniranja same strukture otpora, tih malih ljudi koji su se vrzmali po rajonu Centar i šire, obavljajući razne zadatke (tiskanje i raspačavanje materijala, skupljanje, spremanje, odvoz, sastanci, sklanjanje itd.). Seminar je usidren u nekoliko čvorišta, koja su odabrana prema količini punktova koje na sebe vežu, a koje smo ranije iscrtali na mapi. Svako od čvorišta, već prema karakteru gravitacijskih točaka, ima svoju zasebnu generalnu temu, ili njih nekoliko, s naglaskom na određenu funkciju unutar pokreta otpora. Ta se čvorišta nužno nižu i ulančavaju isto onako kako se i pokret ulančavao sa svojom specifičnom podjelom rada unutar pozadinskog fronta. Tura ne prati likove (heroje ili heroine) niti neku linearnu akciju, niti zgrade i mjesta; ona prati funkcije pokreta otpora Zagreba u Drugom svjetskom ratu i njegove kontinuitete s radničkim i partijskim organizacijama iz međuraća. Čitavu priču, naravno, situiramo na pozadini materijalne svakodnevice ratnog Zagreba i prisutnog represivnog aparata, tih tzv. crnih punktova.

Koja bi bila uloga sustava Narodne pomoći u antifašističkoj borbi?

S.T. Sustav narodne pomoći bio je kičma pokreta otpora u Zagrebu, a Zagreb je odigrao veliku rolu kao kadrovski, informacijski i materijalni rezervoar pokreta otpora u Hrvatskoj. Narodna je pomoć na sebe vezivala tisuće ljudi, simpatizera, aktivista, malih prilagača od kojih je niz njih izgubio glavu zbog svojeg sudjelovanja. Postojale su različite mreže i funkcije unutar Narodne pomoći, naglasio bih ovdje onu ugostiteljsku i medicinsku. Prva je bila bitna zbog stalne mreže konačišta, opskrbe ilegalaca hranom, ali i dobavljanja novca te informacija. Druga je bila bitna zbog onoga što je na partizanskom teritoriju – barem početkom rata i ustanka – nasušno nedostajalo, a moglo se nabaviti iz Zagreba: medicinskog kadra i materijala. Što se materijala tiče, problem nije bio toliko u njegovom skupljanju koliko u raspodjeli, barem ispočetka, dok se kanali nisu konsolidirali; a generalni problem bio je u skladištenju. Previše se toga skupilo u jednom trenu te je materijal naprosto propadao. Od bitnih medicinskih punktova treba spomenuti nekadašnji Veterinarski fakultet s velikim skladištem u Savskoj te apoteku u Preradovićevoj koja je funkcionirala za cijelog trajanja rata. Osobe zadužene za ta dva punkta jesu Ekrem Maglajlić i Danica Šterk-Vucelić (vidi Zarez br. 405/406 i 407, rubrika (L)istine iz pismohrane, op. ur.).

Emancipacija i rad žena

U sklopu programa obilježavanja godišnjice održat će se i tematska šetnja gradom u sklopu istraživačko-umjetničkog projekta Ženski antifašistički Zagreb Barbare Blasin i Igora Markovića. Koja je uloga žena u otporu u Zagrebu i zašto je tako ključna? Kakve su aktivnosti obavljale?

J.J. Radi se o uistinu o važnom projektu. Mislim da su žene, kao i ostali mali ljudi, pali kao kolateralna žrtva potrebe za monolitnim narativom o NOB-u u Jugoslaviji. Osobno mi se čini da je ta rodna dimenzija izuzetno bitna i da jako dobro pokazuje da usko polje rata protiv okupatora – ili nazovimo ga patriotskim ratom kako ga zove Claudio Pavone baveći se talijanskim pokretom otpora – nije jedina dimenzija NOB-a. NOB je sasvim sigurno uključivao tu dimenziju patriotskog rata, rata za oslobođenje zemlje, ali ona je samo jedna od njegovih dimenzija te je upravo zato spomenuti projekt tako bitan uzmemo li u obzir današnje tendencije koje na neki način pokušavaju rehabilitirati NOB samo kroz dimenziju koja je povezana s nacijom i državom. Spomenuti projekt širi važnost NOB-a koji je imao i emancipatornu vrijednost u rodnoj i klasnoj dimenziji. Obećanje NOB-a bila je budućnost, a ta budućnost je uključivala i ženu kao ravnopravnog političkog subjekta. S ove vremenske distance možemo vidjeti kako je ta emancipacija imala svoja ograničenja i ozbiljne nedostatke, ali mi se čini – promatramo li ga u kontekstu tog vremena – kao izuzetno bitna epizoda u povijesti žena na ovim prostorima.

Stavimo po stranu važnu činjenicu da su žene na području bivše Jugoslavije prvi put dobile pravo glasa te 1945. godine. Puno se ilustrativnijim čini to što su neposredno prije oslobođenja Zagreba gradskom ilegalnom mrežom rukovodile gotovo isključivo žene. Zamislite to – u zemlji agrarne privrede i u odnosima dubokog patrijarhata koji su vladali u društvu – ilegalnom partijskom mrežom drugog najvećeg grada u zemlji rukovode gotovo isključivo žene. Meni se čini da se ta činjenica ne može dovoljno naglasiti. Šteta što kasnije nisu bili dosljedniji na polju rodne emancipacije. Ali mnogi će reći da kasnije nisu bili dovoljno dosljedni po cijelom nizu pitanja, a ne samo na polju rodne emancipacije.

Djelovanje unutar grada je bilo stresno i, za neke, veoma samotno. U neformalnom razgovoru smo pričali o primjeru žene koja je služila kao radio-veza. Biste li mogli reći koju riječ o njezinom radu i životu prije oslobođenja?

J.J. Ona se zvala Ljerka Kirac Dulčić. U Zagreb je poslana sa slobodnog teritorija u drugoj polovici 1944. godine. Inače je rođena u Zagrebu i tu ju je zatekao rat. Kasnije se pridružila partizanima. U rujnu 1944. poslana je iz Slavonije u grad zajedno s radio stanicom kako bi preko nje održavala vezu između gradskih ilegalaca i komiteta na oslobođenom teritoriju. U to vrijeme, ulazak u grad je već sam po sebi bio opasan poduhvat jer su ustaše kontrolirale gotovo sve ulaze i izlaze u grad. Pogotovo nakon Titovog poziva od kraja kolovoza 1944. da svi koji se nalaze u jedinicama NDH, a nisu kompromitirani kao ratni zločinci, prijeđu na stranu partizana.

Uspjela se partijskim vezama prebaciti u Zagreb. Smjestili su je u jednu kuću na Trešnjevci blizu Remize gdje je provela ostatak rata. Smještaj u toj kući je značio boravak na tavanu, budući da nije imala papire i nije smjela izlaziti te se u gradu nalazila potpuno ilegalno. U pravilu je to značilo da nitko za nju nije smio znati. Trebala je biti nevidljiva. Ljerka je tako provela osam mjeseci na tavanu kuće emitirajući vijesti iz grada u Glavni štab Hrvatske i raznim nadležnim komitetima. Stanica i ona nisu nikad provaljeni, iako je preživjela raciju skrivajući se u bunkeru zajedno sa stanicom i puškom s kojom je, prema njezinom iskazu, mislila počiniti samoubojstvo, ako je pronađu. Rijetko je izlazila iz prostora tavana na koji je bila svedena, ali jednom prilikom kad se nalazila u boravišnom dijelu kuće i kad je oglašena zračna uzbuna našla se u skloništu zajedno s njemačkim vojnikom koji se slučajno našao na ulici za vrijeme uzbune pa se sklonio u njihovu kuću. U svakom slučaju tako visoki stupanj konspiracije koji je podrazumijevao i dramatičan stupanj socijalne izolacije bilo je teško za izdržati. Njoj je to uspjelo. Interesantno je to da su joj roditelji živjeli sve to vrijeme u Zagrebu, u Babonićevoj, a da im se, naravno, nikad nije javila. Po oslobođenju grada kući se vratila biciklom preko trga, a roditelji su mislili da je umarširala u grad zajedno sa slavonskim jedinicama.