Umjesto da Nacionalno vijeće za znanost učini radnju iz naslova, njegovi članovi i dalje šikaju ispraznice koje gladni mediji zdušno love u mreže, a ministri s visine čekaju svoj red na trapezu. Banatska anarho-vlajna progovara o izgorenim radovima, filmskim trenucima, raspuštanju NVZ-a te po mogućnosti i vlade
Volim ovu zemlju! Ovu Zemlju! Ovo savršeno sazviježđe pod kojim autani anarhist, (točnije anarhistica, još točnije anarhistkinja) u mjesec dana uspije dvojici ministara reći da, uostalom, vlast treba ukinuti, pri čemu se jedan, moj, suzdržao od odgovora, a drugi, ministar uprave glavom i golom bradom, složio! Volim ovu galaksiju u kojoj mogu s kolegama i kolegicama, nekim anarhistima, a nekima ne, doći pred NVZ (sasma slučajno u istoj zgradi kao i MZOS) i vatrenim ga ritualom tužiti šefu, hrvatskom Saboru, i ne biti uhićen(a)! Nije li to izvrsno? Obožavam!
Iza ekrana Volim i policajce! Volim i zaštitare koji dva anarhista gledaju s visoka dok sa smješkom ulaze u dvorac svojih vladara. Volim jadnicu iz urudžbenog ureda NZV-a koja se morala s petog kata s pečatima i papirusinama spustiti u prizemlje da bi primila naš urudž: potpis Jovanovićev, osobne ne-Nevenove, zagrebačke, a kaj-a ni za lijek. Scene se ne bi posramio ni Monty Python. Na izlasku više nolanovski kadar: zaštitari se na pristojnoj udaljenosti kreću paralelno s nama, jedan nešto i dobacuje i ne vidi da ga volim. Sunčica čučeći kraj gorućeg sića izvještava, oko ekipe još par kamera. Volim i svjetinu koja će nas razapeti, kojoj ćemo biti neradnici, mutikaše, đubrad ili bar manijaci!
Ipak, nisam baš sigurna koliko volim bizaran prizor u kojem šestorka besposleno na parkingu čeka da dođe policija, akcija odavno gotova, plamen ugašen, žalba urudžbirana, kamere otišle, Đurđica će zakasniti, Đebo se vozika (Marija ga je prekorila jer nije ponio zbornike koje je uređivao, ali to su ionako studentski radovi, i to još etika, kome to treba), zaštitari se smiješe iza stakla, ćaskamo o napadima i obranama, Igor šetucka, sunce... Ma volim! Ovu zemlju, volim i ministre i NZV, omogućili su mi da doživim i tarantinovski moment: umjesto pustinjskog pijeska nanos pepela, tj. nas, taman neki džip odlazi. Gorčina. Cigareta. Zanos. Gorčina. I napokon, dečki u plavom, njih dvojica, pješke, nesigurni zašto su pozvani. Zaštitar izlazi čim ih je spazio i obznanjuje da ih je zvao da nas legitimiraju jer imamo neprijavljen prosvjed. Pandur gleda nas osam. Prosvjed? Ovaj se vraća u zgradu MZOS-a, a Hrvoje širi direktnu demokraciju jer primjećuje da policajac ima kemijsku s logom Sindikata policije. Priključujemo se i primjećujemo da se odnekud stvorio treći, viši i figurativno (po činu) i doslovno (po visini). Ponovno prepričamo akciju, kažemo da su bili i mediji, ali su otišli i da je više-manje gotovo sve i eto, čekamo njih da se možemo vratiti na posao. Oni popišu osobne, Leonida mora ponoviti gdje radi, već se komešamo. Napišu svima zaposlenja, još malo ćaskamo, komentiramo nepotrebnost i nesposobnost vlasti, jedan kaže šta niste njihove radove spalili, ili taj pravilnik? Eh, nije to ta poruka...
Riječi, riječi, riječi Koga briga za poruku kad je šalju osobe bez vlasti? Kad odu ministri, odu i kamere, a tako je i s nekim uvaženim članovima Sabora, kojima je, kao i ministrici kulture, ova anarhistica, ujedno i anarhist, propustila objasniti zašto su nepotrebni jer su morali napustiti blažene ivente radi važnijih posala (jedan je primao američkog delegata, drugi je morao na glasanje ne-povjerenja ministru). Ljudi vole gledati ministre, vole njihove gafove da se mogu osjećati superiornije, ali još uvijek ne vide (ili samo ne mrze dovoljno) sustav da bi mogli preispitati njegove temelje, koje većinski mediji, a bome i profesionalni političari, uzimaju zdravo za gotovo.
To rade i s akademskom, a i sa širom zajednicom. Da se nismo potpisali, retorika bi bila jasna: ne osvrćemo se na anonimne optužbe. Ovako kleveću da se mi bojimo progresa i, to mi je totalni vrh, da želimo zadržati povlastice. Koje jebene povlastice? Onih 0 kuna koje sam dobila za pedesetak dana terena za doktorat? Onih 0 kuna koje sam dobila za konferenciju u Moskvi povodom 80. rođendana nebitnog paleoslavista Dyboa? Ili možda službeni mobitel, vozača, odijelo od tisuću eura? Ups! Malo mi se pobrkaše lončići, taj Jutarnji stvarno ima moć. Volim stručnost onoga tko im diktira medijsku politiku! Izvrstan je! Na sekundu sam zaboravila da vlast ima povlastice, a ne ja.
Meni se oduzima. Meni se pljuje po struci. Meni se nekompetencijom lažnih stručnjaka ugrožava svakodnevnica, ali ne meni osobno, znanstvenoj novakinji, asistentici koju nisu primili u Odbor za dijalektologiju HAZU, ali joj drugi šalju radove na recenziju iako nije doktorica; nego svima nama kao ljudima. Lišeni smo slobode da govorimo i da nas se čuje. Lišeni smo jednakosti da nas se uvaži bez obzira na spol, dob, izgled ili dijalekt. Lišeni smo zajedništva koje je temelj civilizacije. To ni malo ne volim. Ni to ni resemantizaciju prekrasne riječi demokracija, ili još ljepše anarhija, ili pojmova sloboda, jednakost, zajedništvo, poštovanje, odgovornost, informiranost...
Nisam baš najsretnija ni kad vlast ispljune to nije na snazi pa Neven mora Blaženki ponavljati da je pravilnik objavljen u Narodnim novinama (čije je uredništvo dobar primjer novog značenja pojma odgovornost) i da je stupio na snagu onoga dana kad smo spalili (neke) svoje radove. Gorčina. Blažina urednica piše ljudi vjeruju da ste to učinili da biste došli u medije, iako postoje mnogo lakši načini za pojavu u medijima od danonoćnog višegodišnjeg proučavanja i pisanja radova za koje nisi siguran mogu li uopće proći u ukalupljenoj znanstvenoj zajednici i konačnog spaljivanja pred tijelom kojeg zaboli za tebe i tvoj rad jer će mu članovi plaću ionako dobiti. Opoziv, dobrovoljnost, supsidijarnost, kome to treba?
Sustav i vrijednosti Ne volim baš ni uloge prema kojima se ljudi oko mene definiraju i od kojih se boje odstupiti pa lažu sami sebe pa onda i druge pa se deprimiraju jer im duh nije slobodan od njih samih. Zato volim pandure koji su nas poslušali i gledali kao ljude, a ne prosvjednike koji će raditi nerede, a možda i baš zato što smo i mi pristupili njima kao ljudima, a ne kerberima sustava. Umjesto da se odreknemo humanizma, odrekli smo se ideologija i bez problema našli zajednički jezik.
E znam što sigurno mrzim! Mrzim to što se Dino ubio jer su odbačene njegove tužbe za kriminal u policiji. Kladim se da većina policajaca mrzi sustav više nego ja. A sustav sigurno mrzim. Divim se onima koji su ga osmislili, divim se zlu koje ih pokreće. Divim se sustavu. Toliko je dobar da asimilira aktiviste koji se protiv njega bore. Divim se toj moći da u njega sve više i više upadaju, a da to ni ne priznaju. Mrzim takav ego koji čovjeka tjera da se boji biti čovjek, koji ga tjera da traži i potencira mane, a one koji govore o vrlinama naziva naivcima.
Volim naivce! Volim new-age frikove, hipije i umjetnike koji grade svoje realne utopije! Volim svemir u kojem još uopće postoje, ma koliko ih drugi (po nalogu sustava) mrzili. Hejtanje je u modi, ali moda je samo obrazac koji ti je usađen ako nisi dovoljno slobodan da ga sam izmisliš. Isto kao i mržnja. Laka, jednostavna, osnažujuća, ali u svojoj nevidljivoj srži pokazatelj nezadovoljstva, nesigurnosti i straha. Teško ti se smijati tuđim greškama! Teško ti se rugati onima koji nam stežu okove dok ih plaćamo da nas pljačkaju i uništavaju Zemlju! Još se okruži istomišljenicima, oformi partiju i ukrcaj se na jureći vlak, uplivaj u Matrix, programiraj nove ovce, ističi razlike. Samo se nemoj čuditi ako se ništa ne promijeni a tebe sustav proguta i od iluzije moći pomisliš da imaš sve odgovore i izgubiš sposobnost da voliš i uvažavaš druge.
Smjena moći Volim čak i to što je toliko teško voljeti pa još više volim ljude koji pamte značenja danas arhaičnih vrijednosti, a još ako dolaze od stranca... Tu ulogu sustav najviše voli. Kad prestanemo biti stranci i shvatimo da smo sličniji nego što nas uče i da ni ta (bilo smiješna bilo mutava) vlast nema realnu slobodu kao ni realnu moć, tek onda ćemo početi govoriti o promjenama. Previše grupa dokazuje da ljude treba voljeti, jer mogu stvoriti i stvaraju demokratske zajednice, ali one ne mogu zamijeniti sustav dok svi ne odbacimo dogme koje nam je ugradio. Ne predstavljamo mu prijetnju dokle god ne filtriramo naučeno i ističemo ono što nas razdvaja, a fokus svih rasprava mičemo sa zajedničkog na osobno.
Afiniteti ili animoziteti ljudi, pa tako i ovo volim-ne volim tratinčičarenje, postaju nebitni kad se sagleda mehanizam iza cirkuskog šatora, kad se shvati da jedinu realnu moć u sustavu imaju banke, naftne i farmaceutske kompanije, lobisti, snalažljiva elita, plemstvo i slična gamad. Van sustava, a to se malo teže vidi, pogotovo kad se ne želi vidjeti, moć može imati bilo tko bilo kad, pod uvjetom da stvori ili pronađe demokratski mehanizam kojim može izravno, neposredno, direktno sudjelovati u raspravi, odlučivanju i provođenju odluka o svom životu. Pravila ne smiju pisati izolirane vrhovne komisije koje u privatnim sandučićima raspravljaju o kriterijima koji pogađaju sve nas, a u budućnosti i čitavo društvo.
Što je najluđe, kad pogriješe, ni ne trude se opravdavati svoje postupke. To definiraju kao demokraciju, a građani zaluđeni bitnim i nebitnim vijestima nemaju kad propitati temelje na kojima parodija demokracije leži. Jednom kad prozru tu iluziju, sjetit će se iskonskih značenja. Srećom, sustav će ih kad-tad natjerati da preuzmu kontrolu da bi spasili svoja radna mjesta ili svoju djecu, a ako ostanu aktivni i zadrže moć, onda se možemo zajedno, bez profesionalnih političara, brinuti o našoj zajednici, našem svijetu, našoj slobodi, našoj budućnosti