Karl Kraus  

Posljednji dani čovječanstva

V. ČIN

54. prizor

Gunđalo za pisaćim stolom. Čita.

Deset milijuna umirućih optužuju me što još živim, ja koji sam imao oči da tako vidim svijet i čiji ga je pogled pogodio tako da je postao onakvim kakvim sam ga vidio. Ako je od neba bilo pravedno da se desilo, onda je ipak bilo nepravedno prethodno me ne uništiti! Jesam li ja zaslužio to ispunjenje svoga smrtnog straha od života? Što mi to urasta u moje noći? Zašto sam samo ja bio odabran rehabilitirati Terzita, ali ne i obeščastiti Ahila? Zašto mi nije dana tjelesna snaga da grijeh ovog planeta srubim jednim udarcem sjekire? Zašto mi nije dana misaona snaga da osramoćeno čovječanstvo prisilim da krikne? Zašto moj protupovik nije jači od ove bezdušne komande koja je imala moć nad dušama zemaljskog kruga? Čuvam dokumente za doba koje ih više neće shvatiti, ili živi tako daleko od danas te će reći da sam bio krivotvoritelj. Ali ne, neće doći vrijeme da se to kaže. Jer njega neće biti. Ja sam napisao tragediju čiji je junak što propada čovječanstvo; čiji tragični konflikt smrtno završava kao sukob svijeta s prirodom. Ah, budući da ova drama nema drugog junaka nego čovječanstvo, nema ona ni slušatelja! Ali od čega propada moj tragični junak? Je li poredak svijeta bio jači od njegove osobnosti? Ne, poredak prirode bio je jači od poretka svijeta. On se slama od laži: u starim životnim formama potvrditi ne-bit zbog koje je izgubio stari sadržaj svoga čovještva. Biti trgovac i heroj i morati biti ovo da bi ostao ono. On propada od stanja koje je na njega djelovalo ujedno kao opojnost i prisila. Ima li krivaca? Ne, inače bi postojali osvetnici, inače bi se heroj čovječanstvo branio protiv prokletstva da bude rob svojih sredstava i mučenik svoje nužnosti. Ako se pak životno sredstvo hrani svrhom života, zahtijeva ono tada služenje sredstvu smrti kako bi još otrovalo one što preživljavaju. Ako bi postojali krivci, obranilo bi se čovječanstvo od prisile da u tu svrhu bude herojem! Pojedincima koji su to zapovjedili odgovorilo bi jedinstvo. Ali oni nisu tirani. Njihov je duh skrojen od duha mase. Svi smo mi pojedinačni. Mi imamo svatko svoju bol, a drugi od toga ne izgara. A mi ne izgaramo od kontrasta što ga naša žrtva svakodnevno tvori naspram dobiti drugoga, užasne dobiti drugoga. Tirani su umakli pred stravom. Ali mi bismo sebi uvijek iznova svoje tirane nadomještali iz nas samih. Sve nas naime tjera šuplja riječ, ali ne vladareva, nego od stroja. Od kakve je koristi bio revolver protiv stroja? Revolver ne daje primjer protiv stroja kao samostrel protiv tiranina. Mi smo tu stvar izumjeli, a ono što nam prijeti s leđa nije strojnica nego pusto čudo da ona postoji. Ne njena prijetnja, već njeno postojanje koči odluku. Kako bi tu mogla iskrsnuti protukomanda koja bi nas ponukala da razbijemo svoja oružja! Mogu li ja govoriti za govornicom Europe?

Tako biste vi dalje morali umirati za nešto što zovete čast ili Bukovina, o čemu ne znate što je to, ali što je opet samo oružje. Za što ste umrli? Da ste svi skupa imali dovoljno duha da oćutite kontraste, sačuvali biste tijelo. Kakvo preziranje smrti! Zašto biste prezirali ono što ne poznajete? Zacijelo preziremo život koji ne poznajemo. Vi ga tek upoznajete ako vas slučajnost šrapnela nije sasvim usmrtila, ili ako vas napadne komandirana zvijer s pjenom na ustima, prije toga čovjek kao i vi, a vi imate minutu svijesti da sada stojite na pragu. I onda vam se komandirajuća zvijer usudi prigovoriti da ste prezreli smrt? A vi niste iskoristili tu minutu da svome pretpostavljenom doviknete da on nije pretpostavljeni Bogu, koji bi mu mogao stvoriti to da stvoreno učini nestvorenim? Ne, vi ste njemu, s Bogom, dopustili da vas preko praga potjera onamo gdje počinje tajna čiju izdaju ne bi mogla dosegnuti nikakva zemaljska država! Prema kojoj svatko šalje svoje heroje, nitko svoje špijune! A tek da ste u trenutku žrtve znali za dobit koja unatoč žrtvi, ne, nego sa žrtvom raste, toveći se njome! Jer nikad, do rata strojeva bez pobjednika, nije bilo tako bezbožne ratne dobiti, a vi, pobjeđujući ili pobijeđeni, izgubili ste rat koji je dobit vaših ubojica. Vaših kukavičkih, tehnički uznapredovalih ubojica koji samo na udaljenosti od poprišta svoga čina mogu ubijati i živjeti. Kako, ti vjerni pratioče moje riječi, s čistom vjerom okrenut prema nebu umjetnosti, s tihom znanošću prislanjajući uho na njeno srce, ti si morao onamo? Vidio sam te onog dana kad si krenuo u rat. Kiša i prljavština ove domovine i njena bezočna glazba bile su rastanak kad su vas strpali u stočna kola! Vidim tvoje blijedo lice u toj orgiji izmeta i laži, u tom stravičnom pozdravu jednoga teretnog kolodvora odakle se ljudski materijal odašilje riječju moći koja je razularila tijela i sputala duhove, a osuđeni život pretvorila u dječju izbu u kojoj se igraju čuvari stoke! Ti nisi izgledao poput takvih. Kako li već nisi mogao umrijeti od toga da si morao doživjeti taj start spram kojega se Wallensteinov tabor uistinu doimlje kao hala “Palasthotela”! Jer prljav biva strojni čovjek prije nego što postane krvav. Tako je započeo tvoj put u Italiju, ti istraživaču umjetnosti. A ti, plemenito pjesničko srce koje si između glasova merzera i ubojica bilo predano tajni jednog vokala – četiri godine svoga proljeća proveo si pod zemljom da isprobaš buduće prebivalište? Što li si tamo imao tražiti? Čekati dok ne dođe komadić granate? Dokazati da je tvoje tijelo otpornije na učinkovitost “Schneider-Creuzota”1 od tijela Torinca na “Škodu”2? Kako, pa mi smo trgovački putnici tvornicâ oružja koji svojim ustima ne trebaju posvjedočiti temeljitost svoje tvrtke, nego svojim tijelom malovrijednost konkurencije?

Gdje je bilo mnogo putnika, bit će mnogo onih koji šepaju! Neka si oni prodajna područja pretvore u bojna polja. Ali da su imali i moć da one s višom kakvoćom prisile na služenje lopovluku – nikad se đavao ne bi usudio takvo učvršćenje svoje vlasti smatrati zamislivim. I da mu se u prvoj godini rata, u koji je narode potjerao kao janje na klanje da njegov posao obavljaju s više duše, prišapnulo da će već u prvoj godini jedna naftna rafinerija od sveukupna dioničkog kapitala postići 137 postotaka čiste ratne dobiti, “David Fanto” 73 posto, a “Kreditanstalt” 19,9 milijuna čiste dobiti, te da će lihvari mesom i šećerom i alkoholom i voćem i krumpirima i maslacem i kožom i gumom i ugljenom i željezom i vunom i sapunom i uljem i tintom i oružjem biti stostruko obeštećeni za obezvređivanje tuđe krvi – đavao bi tada progovorio riječ u korist mira s odricanjem! I za to ste vi četiri godine ležali u blatu i vlazi, za to je bio otežan pozdrav koji je htio stići do vas, zaustavljena knjiga koja vas je htjela utješiti. Oni su željeli da vi ostanete živi jer se na svojim burzama još nisu dovoljno nakrali, u svome tisku još nisu dovoljno nalagali, u svojim uredima još nisu dovoljno maltretirali, još nisu čovječanstvo sa svih strana šibali, u svim se svojim prigodama i djelatnostima još nisu dovoljno pozivali na rat za svoju nesposobnost i svoje opako veselje, da ih njihov zločin ispriča – oni još uvijek nisu sav taj tragični karneval u kojemu su muškarci umirali pred očima ženskoga ratnog izvjestitelja, a mesari postajali filozofi honoris causa, otplesali do razlaza i posta! Kako, vi ste tjednima ležali pod minama; prijetile su vam lavine; visjeli ste 3000 metara visoko između topovske paljbe neprijatelja i strojničke vatre “vlastitih” – riječ vrijedna veleizdaje –; bili ste izloženi mukama stostruko duljim od onih kakvima su izloženi zločinci, počesto bez posljednjega osuđeničkog obroka; morali ste proživjeti svu raznolikost smrti u sudaru organizma i stroja, prolazeći kroz razorne mine, zapreke od bodljikave žice, ježeve, dumdum-metke, bombe, plamenove i plinove te sveg pakla unakrsne paljbe – jer ludilo i zelenaštvo na vama još nisu do kraja iskalili svoj kukavički bijes? A vi ste u takvoj izručenosti trebali ostati “vojno sposobni” jer čovječanstvu za opljačkanu mu maštu još nije bilo ucijepljeno dovoljno sifilisa? A vi vani i mi unutra, mi trebamo još dulje zuriti u grob što smo ga sebi na višu zapovijed morali iskopati – kako je srpskim starcima bilo zapovjeđeno, a nije zapovjeđeno ni iz kojeg drugog razloga osim toga što su bili Srbi i još na životu, dakle sumnjivi! O, kad bi barem čovjek, ako je zdrav i čitav, pa bio i iznakažen, osiromašen, ostario, umakao iz te pustolovine i čarolijom neke najviše odmazde dobio snagu da njih, stalno preživljavajuće kolovođe svjetskog zločina pojedinačno pozove na odgovornost, da ih zatvori u njihove crkve, pa neka tamo, baš kao što su i oni činili srpskim starcima, svaki deseti izvuče svoj smrtni zgoditak! Ali onda ne ubijati – ne, šamarati! I ovako osloviti: Što, vi niste znali, vi, dečki, niste ni slutili da bi posljedice objave rata među milijunima mogućnosti jeze i rugla bile i takve da djeca nemaju mlijeka ni konji zobi i da se još daleko od pucnja može oslijepiti od metilalkohola, ako bi to bilo zaključeno u ratnom planu zelenaštva? Kako, vi niste odmjerili nesreću jednog sata višegodišnje zarobljeničke patnje?

Jednog uzdaha čežnje i uprljane, rastrgane, pokošene ljubavi? Niste čak bili sposobni za predodžbu koje su paklenosti otvorene minutom mukâ majčinskog osluškivanja noćima i danima, toga dugogodišnjeg čekanja herojske smrti? I niste osjetili kako je tragedija postala lakrdija, istodobnošću novog zla i zaluđenosti starim formama opereta, jedna od onih gadnih novovjekih opereta čiji je tekst inzult, a glazba tortura? I vi niste osjetili da je vaša najmanja zapovijed, čak samo zadnja posljedica vaše najmanje zapovijedi, pa bila to samo stupidnost koja bi iz vašeg okruga otežavala bijeg što je vaše urede za ratni nadzor, urede za izdavanje putovnica, urede za tumačenje putovnica, urede za putovničke klauzule, urede za odobravanje prelaska granice, mjesne komande i komande za graničnu zaštitu izazvao jedne protiv drugih da jedni druge zbunjuju – niste osjetili da bi najmanja mjera vaše opsjednutosti utisnula ljudskom dostojanstvu neizbrisivu ljagu? I vi ste previdjeli da kad biste sve ljude obukli u uniformu, da bi oni tada svi jedni drugima neprestano morali salutirati? I niste primijetili da je ta kretnja jednog dana, iznenada, bila još samo dodir čela koji se ticao sumnje u uzajamni razum? I da je klimanje glavom drhtavih invalida bilo namijenjeno vama, samo vama? I niste odustajali od traćenja vremena vaše na slom osuđene slave koja je unatoč tome stalno kinjila svijet? Kako, vi tamo, vi ubijani, niste ustali protiv toga poretka? Protiv toga sustava ubojstva i ekonomije koja je život za svu budućnost morala osuditi na izdržavanje, koja je zastrla svaki izgled i najmanju potrebu za srećom izručila mržnji nacija? Besmisleno se bjesnilo u ratu i bezrazložno se bjesnilo protiv svakoga jer je bio rat! Siromaštvo, glad i ruglo natrpano na prognane i nastanjene, a sve čovječanstvo konfinirano iznutra i izvana. A državnici, jedini u strmoglavom vremenu pozvani suspregnuti bestijalni poriv čovječanstva, oni su ga razularili! U miru spremna na ubojstvo životinja i djece, kukavička je životna mržnja posegnula za strojem da pohara sav rast. Histerija u zaštiti tehnike nadvladava prirodu, papir zapovijeda oružju. Invalidima su nas učinili rotacijski strojevi prije nego što su postojale žrtve topova. Zar nisu sva carstva mašte bila evakuirana kad je onaj manifest objavio rat nastanjenoj zemlji?

Na kraju bijaše riječ. Onome čiji je duh ubijen nije preostalo ništa do poroditi djelo. Slabići su ojačali da nas stave pod žrvanj napretka. A to je uzmogao on3, sâm on koji je sa svojim bludom pokvario svijet! Nije baš da je tisak pokrenuo strojeve smrti – ali nam je izdubio srce toliko da više ne možemo zamisliti kako bi to bilo: to je njegova ratna krivnja! A sladostrasno vino njegove razvratnosti pili su svi narodi, i kraljevi zemlje bludničili su s njim. A on mu je govorio, taj apokaliptički jahač, kojega sam nekoć, dugo prije nego što je to učinio, vidio kako juri njemačkim carstvom. Prošlo je desetljeće otkako sam znao da je njegovo djelo ispunjeno. “On napreduje punom parom u svim ulicama. Njegovi brkovi sežu od izlaska do zalaska i od juga prema sjeveru. ‘A jahaču bijaše dana moć da zemlji oduzme mir i da jedni druge zadave.’”4 A ja sam ga vidio kao zvijer s deset rogova i sedam glava i jednom njuškom nalik na lavlje ždrijelo. “Klanjali su se zvijeri i govorili: Tko je jednak zvijeri? I tko je kadar sporiti se s njome? Dana joj je njuška da govori velike stvari.”5 A mi propadosmo po njemu i po kurvi babilonskoj koja nas je na svim jezicima svijeta nagovarala da smo jedni drugima neprijatelji i da treba biti rata! A vi žrtvovani niste ustali protiv toga plana? Niste se branili protiv prisile da umirete i protiv zadnje slobode: da budete palikuće i ubojice? Protiv đavolskog djela koje je značilo izvršiti žrtvovanje strigačima ovaca čak pod zastavama ćudorednog patosa! Koje zlorabi Boga da stekne njegovo svjedočanstvo za krvavu mijenu! Sva suverena prava i životne vrednote u bescjenje prodani ideji materije. Dijete u majčinoj utrobi obvezano imperativu mržnje, a slika ove borbene muškosti, pa čak i te njegujuće ženskosti, oklopljena tijela s gas-maskama kao slika horde izmaštanih životinja, na užas predana potomstvu. Crkvenim zvonima pucali na vjernike, ne okajavši pred oltarima topove! I u svemu tome slava i domovina? Da, vi ste doživjeli domovinu prije nego što ste za to umrli! Domovinu od onog trenutka kada ste u znojnom i pivskom zraku predvorja morali čekati razodjeveni za herojsku smrt, dok su oni odmjeravali ljudsko meso i prisiljavali ljudske duše na najbezbožniju zakletvu. Goli ste bili, kao samo pred Bogom i ljubljenom, pred komisijom živodera i svinja! Sram, stid za tijelo i dušu trebao vas je uskratiti domovini! Svi smo mi vidjeli tu domovinu, a sretniji među nama, koji su od nje uzmogli pobjeći, vidjeli su je još u liku bahata graničara. Vidjeli smo je u svim oblicima žudnje za moći oslobođena roba i okretnosti ucjenjivača željna napojnice. Samo što je mi drugi nismo morali doživjeti u liku neprijatelja, istinskog neprijatelja koji je vas strojnicom tjerao pred strojnicu. Ali ako smo je i vidjeli samo u portretima tih odvratnih generala koji su se tijekom cijeloga velikog doba, umjesto luksuznih dama, oglašavali u teatarsko-žutoj štampi kao znak da se u svijetu uvijek ne samo bludniči nego da se i ubija – zbilja, čeznuli smo za trenutkom zatvaranja toga krvavog bordela! Kako, vi tamo, vi ubijani, vi izvarani, niste ustali protiv tog pogona? Podnosili ste slobodu i lagodan život tiskovnih stratega, parazita i lakrdijaša kao svoju nesreću i svoju prisilu? I znali ste da su za vaše muke oni dobivali odličja? Niste im slavu pljunuli u lice?

Ležali ste u ranjeničkim vlakovima koje se taj ološ drznuo opisati? Niste se otrgnuli, niste dezertirali u sveti rat da nâs pozadi oslobodite od smrtnog neprijatelja koji nam je svakodnevno punio mozak bombama laži? I umirali ste za taj posao? Proživljavali užas da produljite naš užas, od kojega smo ovdje soptali između zelenaštva i nevolje te između mučnih suprotnosti tovljene bahatosti i bezglasne nesvjestice. O, vi ste imali manje osjećaja za nas negoli mi za vas, koji smo svaki trenutak ovih godina što su vam ih oni istrgnuli iz života od njih htjeli stostruko zahtijevati natrag i koji smo za vas uvijek imali samo pitanje: Kako ćete izgledati ako to preživite! Ako umaknete zadnjem cilju slave da hijene postanu turističkim vodičima, licitirajući vaše grobove kao znamenitosti! Oboljeli, osiromašeni, poludjeli, ušljivi, izgladnjeli, skončali, pali za uzdizanje turizma – taj usud svih nas! Oni su vašu kožu nosili na prodaju – ali je i od naše njihov životni smisao skrojio svoju lisnicu. Ali vi ste imali oružje – i niste krenuli u ovu pozadinu? I niste se okrenuli s onog polja sramote u najpošteniji rat da izbavite nas i sebe? I ne ustajete kao mrtvi iz svojih jama da pozovete bagru na odgovornost, da im se pojavljujete u snu iskrivljena lica kakvo ste nosili u času uminuća, s nesjajnim očima vašega herojskog čekanja, s nezaboravnom maskom na koju je vaša mladost bila prokleta tom režijom ludila! Stoga ustanite i stupite pred njih kao herojska smrt – da zapovijedajući kukavičluk života konačno upozna njena obilježja, da joj gleda u oči cijeloga života! Trgnite ih iz sna svojim smrtnim krikom! Ometajte njihovu nasladu pojavom svojih patnji! Oni su mogli grliti žene u noći nakon dana u kojem su vas zadavili! Spasite nas od njih, od mira koji nam donosi kugu njihove blizine! Spasite nas od nesreće da se rukujemo s auditorima koji su se vratili doma i da se susrećemo s krvnicima u civilnom zvanju. Jer savjest te niske okrutnosti, kojoj sputavanje mašte nije oduzeto strašću, već samo mehanikom, tako će se brzo oporaviti za dnevni rad kao što je sebe iz banalnosti prošlosti poslala u ubijanje. Upomoć, vi ubijeni! Stojte uza me, da ne moram živjeti među ljudima koji su iz častohleplja ili po nagonu za samoodržanjem davali zapovijed da srca prestanu kucati, a da majkama pobijeli kosa! Tako mi živoga Boga – ova će sudbina ozdraviti samo čudom! Vratite se! Pitajte ih što su to učinili s vama! Što su učinili kad ste od njih patili prije nego što ste od njih umrli! Što su učinili u vašim galicijskim zimama! Što su učinili one noći kad telefonirajuće komande nisu s vašega mjesta dobile nikakav odgovor. Jer naprijed je sve bilo mirno. I samo su kasnije vidjeli kako ste vi skrušeno stajali tu, čovjek do čovjeka, puška spremna za pucanj. Jer vi niste pripadali onima koji su prešli, ni onima koji su išli natrag, a njih je, jer su se smrzavali, otac vojnika morao grijati vatrom iz strojnice. Vi ste držali svoje položaje i niste koraknuvši natrag upali u ubojičku jamu svoje domovine. Pred vama neprijatelj, za vama domovina, a nad vama vječne zvijezde! I niste odmaglili u samoubojstvo. Vi niste umrli za domovinu, niste umrli od domovine; ni od neprijateljeve municije, ni od vlastite – vi ste stajali i umrli od prirode. Kakve li slike istrajnosti! Kakve li Kapucinske grobnice!

Za oružje sposobni leševi, protagonisti habsburškoga smrtnog života, zbijte svoje redove i pojavite im se u snu! Probudite se iz ove ukočenosti! Koraknite naprijed! Istupi naprijed, ti dragi priznavatelju duha, i zahtijevaj od njih svoju skupocjenu glavu! Ti – gdje si ti koji si umro u bolnici? Poslali su mi odande natrag moj zadnji pozdrav s obaviješću: “Otpremljen. Prebivalište nepoznato.” Korakni naprijed da im kažeš gdje si i kako je tamo i da se nikad više ne bi htio dati upotrijebiti za to! I ti tamo s licem na koje si bio osuđen u posljednjoj minuti, kada se komandirana zvijer, s pjenom na ustima, prije toga možda čovjek kao ti, strovalila u tvoj rov – istupi naprijed! Ne to što si morao umrijeti – ne, nego to što si to morao doživjeti čini ubuduće grijehom sve spavanje i svekoliku smrt u postelji. Ne vašu smrt – vaš doživljaj ja želim osvetiti na onima koji su vam to natovarili! Ja sam ih oblikovao kao sjene koje oni jesu i koje su htjeli obući u laž privida! Ja sam s njih svukao meso! Ali mislima njihove gluposti, osjećajima njihove pakosti, stravičnom ritmu njihove ništavnosti dao sam tijela i puštam ih da se kreću. Kad bi se glas ovoga vremena sačuvao u fonografu, vanjska bi istina kaznila unutarnje laži, a uho ni nju ni njih ne bi prepoznalo. Tako vrijeme čini biće neprepoznatljivim i odobrilo bi amnestiju najvećem zločinu koji je ikad bio počinjen pod suncem, pod zvijezdama. Ja sam spasio biće i moje je uho čulo zvuk djelâ, moje je oko otkrilo kretnju govorâ, a moj je glas, gdje god je samo ponavljao, citirao tako da je osnovni ton ostao zapamćen za sva vremena.

a meni dopustite da govorim svijetu koji još ne zna

kako su se stvari dogodile. Tako ćete čuti

o putenim, krvavim i protunaravnim činima,

o znacima božanskoga suda, o slučajnim umorstvima,

o smrtima na poticaj himbe i nametnuta razloga,

i, u ovom raspletu, o krivo shvaćenim namjerama

koje su pale na glavu začetnicima. Sve to ja mogu

po istini kazati.6

A ako vremena više ne čuju, čulo je ipak jedno biće ponad njih! Ja nisam učinio ništa do skratio tu ubojitu kvantitetu koja se u svojoj neizmjernosti pozivala na nestalnost vremena i novina. Sva je njihova krv ipak bila samo tinta – a sada će se pisati krvlju! Ovo je svjetski rat. Ovo je moj manifest. Sve sam zrelo odvagnuo.7 Tragediju koja se raspada na prizore čovječanstva u raspadanju uzeo sam na sebe da je čuje duh koji neka se smiluje žrtvama, pa makar se čak za svu budućnost odrekao povezanosti s ljudskim uhom. On neka primi osnovni ton ovog vremena, eho moje strašne mahnitosti po kojoj sam sukriv za ove šumove. On neka to prizna kao otkupljenje!

S njemačkoga preveo Sead Muhamedagić.

Uredili Josip Pandurić i Damjan Lalović.

Disput i Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2015.

Zahvaljujemo izdavaču na ustupljenom tekstu.



Bilješke:

1  Francuski proizvođač oružja (op. prir.).

2  Najveći proizvođač oružja u Austro-Ugarskoj u Prvome svjetskom ratu (op. prir.).

3  Aluzija na Moriza Benedikta, urednika Neue Freie Presse, utjecajnog bečkog dnevnog lista koji je Krausu simbol ratnog huškanja i glavna meta njegove bespoštedne kritike i satire (op. prir.).

4  Iz: Karl Kraus, "Apokalypse. Offener Brief an das Publikum" ("Apokalipsa. Otvoreno pismo javnosti"), Die Fackel, X, br. 261/262, 13. listopada 1908, str. 1-14 (op. prir.).

5  Ibid. (op. prir.).

6  William Shakespeare, Hamlet, 5.2, stihovi 384-391, u: Tragedije, preveo i priredio Mate Maras, Matica hrvatska, Zagreb 2006, str. 540 (op. prir.).

7  Iz ratnog manifesta "Mojim narodima" cara Franje Josipa od 28. srpnja 1914. (op. prir.).