Kažu da ima ljudi koje vole samo rođene majke. Ima zastupnika koje voli samo Šeks. Oni mu nikad neće ugroziti poziciju. Kad se oni pokušavaju sjetiti što bi o nečem rekli, a zatim to i izgovoriti s uzbuđenjem mrtvog čepa, Šeks mirno može prepustiti vođenje sjednice nekom od saborskih potpredsjednika, ako se koji od njih slučajno nađe u dvorani
“Nećete namećati…”, vikao je za saborskom govornicom Luka Bebić oporbenim zastupnicima prošlog četvrtka, u tjednu kad je palo jednako opomena kao crvenih kartona na žestokoj utakmici. Razlika je samo u tome što kartoni obvezuju igrače, opomene su dio dodvoravanja biračima jer bi sabornike koji se potrude zaraditi ih trebale prikazati kao odlučne, neovisne, duhovite ili borbene. Ovom prigodom ta se prevažna i skupa prijevara igra tri tjedna, a u četvrtom će se proslaviti i dan Sabora. A kad u četvrtak, 7. listopada, počne svečana sjednica, sva će se beznačajnost Hrvatskog sabora kamuflirati na domjenku koji nitko ne može zaobići ma koliko zaobilazili dvoranu za sjednice. Uostalom, u njoj sve rjeđe možete vidjeti čelnike nekih stranaka, jer im je valjda činjenica da vode neko članstvo dovoljna da bi redovito uzimali apanažu zastupnika.
Protjerivanje poredbe
Poseban problem zastupnici su prevažnih stranaka koji zastupaju sami sebe. Osim živopisnog i redovitog Lončara, ostali s vremena na vrijeme podsjete na sebe i stranke koje su se u međuvremenu pogubile u bespućima, znate već čega. S vremena na vrijeme oni ustanu i kažu: Mi smo upozoravali, upozoravali na to što će, što će se dogoditi kad, kad zakon zaživi, kad zakon zaživi u, zaživi u praksi. U praksi. Zato smo zato smo predlagali… Takvi se ponekad i sjete što su predlagali, i kako se to nije prihvatilo. Pa?sad podsjećaju na to jer se još nisu stigli sjetiti novih prijedloga. Ne sjećaju se ni zašto su u međuvremenu postali sve osamljeniji.
Kažu da ima ljudi koje vole samo rođene majke. Ima zastupnika koje voli samo Šeks. Oni mu nikad neće ugroziti poziciju. Kad se oni pokušavaju sjetiti što bi o nečem rekli, a zatim to i izgovoriti s uzbuđenjem mrtvog čepa, Šeks mirno može prepustiti vođenje sjednice nekom od saborskih potpredsjednika, ako se koji od njih slučajno nađe u dvorani. Ali, i kad se uspije izblend?ti iz dvorane, on se munjevito vraća na prvi navještaj rasprave, replike ili bilo koje slične poslaničke razbarušenosti da bi zatražio povratak na temu. A tema niotkud: ili su već davno raspravljene ili nikog ne zanimaju. Pa ako se netko i javi za raspravu, to je ponajprije da se ukaže biračkom tijelu s novom kravatom i naušnicama prije nego da nešto relevantno prozbori.
Sve češći povratak na temu istjerao je iz Sabora poredbu. Ako bilo koja poredba iznosi više od pola rečenice biva spretno prekinuta inte?vencijom: Poštovani zastupniče, vratite se na temu. To tepanje o poštovanju umiri većinu. Ali ima i svojeglavih. Oni se ne žele vratiti na temu jer su uvjereni kako se od nje nisu niti udaljili. Kad to pokušaju i reći - hop opomena! Neki se ne žele vratiti na temu jer teme koje oni preferiraju nikad ne dolaze u saborsku raspravu. Oni se bore za pravo govora. Pa se uzbude. Cijelih tri do pet minuta. Neki se ne žele vratiti na temu pa jednostavno sjednu. Ponekad s osmjehom. Kad sve ne bi bila farsa, u Saboru?bi uz dvoranu za fitnes trebala i kompletna srčana stanica. Ali ne treba.
U vrijeme dok je na ALU trajala svađa likovnjaka čula se dekanova primjedba kako se od profesora (inače, više-manje poznatih umjetnika) ne očekuje da ističu svoju osobnost. Zabava je potrajala. Neki su od nje i učili. Kad se u Saboru traži da zastupnici izglasavaju čudesne zakone teško da se netko smije osim Branimira Glavaša. Kako se njegova osobnost ne može zbuniti Šeksovim smirivanjem on je jednako nasmijan zaradio opomenu i ?jesto u povjerenstvu za brodogradilište Viktor Lenac. Sad se ljevica (lijevo u dvorani na malim ekranima) lagano ljuti jer bi se moglo doznati koliko je bivša vlada stranačkom drugaru dotirala tzv. socijalni mir u privatno vlasništvo. Jer se netko navodno uplašio tisuću i pol radnika Lenca u državi u kojoj ih je otpušteno 700.000. To je samo izračun danas vladajućih o tome koliko je uobičajeno ubaciti a da nitko zbog toga ne odgovara. Ne žele se oslanjati na prethodno vlastito iskustvo, ali će uvažiti nek? novija. Nikom ne manjka ni rodbine. Uostalom, pitanje oko kojeg se zapravo jedni mršte a drugi tobože žele čiste račune samo je poruka: mogli ste i vi, ali se niste usudili. Na kraju će birači imati deset nepometenih godina bez salda i četiri pomalo pometene sa saldom. I dvije skupine zastupnika: one koji su se usudili uzimati i pomalo dati prijateljima i one koji prijatelja nemaju.
Tonči pita našu Ružicu
Poseban problem strankama – u nekom od boljih svjetova – trebali bi biti strasni raspravljači koji ne uspijevaju pročitati materijale, tj. predložene zakone. Pa raspravljaju o onom čega u materijalima doista nema. Tako su se na dnevnom redu našle izmjene i dopune zakona o pravosuđu i još ponečemu. I krenula rasprava. Mate Arlović podržava donošenje zakona, ali neće za njega glasati. Ostali bi htjeli još nešto dodati pa predlažu rješenja i nikako ne shvaćaju što ih Šeks stalno vraća na temu kad su uvjereni ?a su u njoj. Jer nisu pročitali materijale.
Da im se to ne bi dogodilo, neki stranački klubovi odredili su svojim poslanicima što će tko čitati. Pa iskreni Pero Kovačević usput ispriča za govornicom: Kolega Tonči pita našu Ružicu ima li što o pripravnicima i Ružica baš kaže da oni nisu ni spomenuti! Dakle, nakon što Ružica pročita u HSP-u bar znaju čega nema pa mogu napasti nedostatak. Drugi, tj. oni bez Ružice, upuste se u raspravu naoružani novom kravatom. Što onda iznervira zastupnika Lučina (možda je opet na dijeti pa mu teško pada) koji kaže: Kolega Piplović, odgovor na vaše pitanje nalazi se u materijalima koje ste dobili za raspravu. Kao da čovjeka može pokolebati činjenica da nije pročitao materijale. A što je sa strašću za raspravom? Jer čovjeka je baš taj dan krenulo. Nekoliko puta. I uspi?evao je raspravljati sve što nije pročitao. Čak i replicirati o istom.
Barem jedan pupoljak i tri Ružice s posebnom zadaćom ima HDZ. Razlika između njih i stvarne Ružice je u tome da ne moraju nešto pročitati. Štoviše, najbolje je da ne pročitaju ništa jer im obvezni tekstovi neće biti u glavi potisnuti. Njihova zadaća sastoji se u tome da pupoljak Tomljenović raspravlja o ne(koje)čemu dok se Ružice zalijepe za tablicu Ispravak netočnog navoda ili Replika. Onda kažu nešto što obvezno dopire do stoljeća sed?og (Bajt), ili do dijaspore (Babić i Petričević), ili do osobnog iskustva iz komunizma (Sutlić i Trakošćanec). Što otprilike izgleda tako da u raspravi o djeci s posebnim potrebama gospođa Sutlić itd. odluči replicirati pa kaže kako se i ona zalaže za njih, ali je posebno zanimaju talentirana djeca. Od čega eksplodira Antičević i Marinović, koja odmah digne tablicu, a onda prebire jezikom po zubima dok se ne sjeti na koju je tablicu ustala. Rasprava o zastupnicima s posebnim potrebama zasad nije održana.
?a se ne bi premišljao, jedinstveni DC-ov zastupnik sve ima napismeno. Pa čita. Teško i s mukom. Možda mu je netko rekao da se tako ostavlja dojam važnosti. Neke od nas učili su da se tako ostavlja dojam slabe pismenosti. Ili loše naučenoga gradiva. A možda netko u DC-u ima vrlo loš rukopis. Ili je čovjeka strah da nešto krivo ne kaže pa se bacio na spelling (hrvatski: slovkanje). Od čega je točan i nerazmljiv. Ali on sigurno zna koji mu je cilj osim da ga povremeno vidi rodbina.
Krizni štab spoznaje
Iako je kulminacija saborskih sjednica završila zakonom o novom državnom dužnosniku, sve je počelo s braniteljima. Na putu kojim je trebalo ispuniti tri tjedna rasprava bilo je nužno pripustiti i teme koje bi malo izazvale zastupnike. Ili zabavile narod. Svejedno. Jer kako navući tjedne ako sve točke zastupnici propustite kao onu o tržišnoj utakmici – bez rasprave. Pa se zabava vrtjela oko pitanja je li bolje da branitelji uz novi zakon, koji će po običaju predlagača/ice biti elegantan, moderan i elastičan, dobiju memorijalni ili dokumentacijski, memorijalno-dokumentacijski ili memorijalni i dokumentacijski centar. Bude li ga, već sad je jasno da će to biti pristojna praonica novca koju je Sabor izglasao još u svibnju 2002. Koja je odmah poništena odlukom o provedbi. Jer projekt za uređenje braniteljske scene, pripadajućih zakona, skrbi, dokumentacije itd. početkom te godine Željki Antunović podnio je John Wilson. I prihvatili su ga Vlada i Sabor. A onda je umjesto predloženog i prihv?ćenog jedinstvenog centra počelo imenovanje pojedinih postojećih ustanova za nositelje nekih od programa. Jer jedinstveni centar sa svim dokumentima na jednom mjestu i razrađenim sustavom kontrole nije odgovarao onoj vladi. A ne odgovara ni ovoj. Pa je u najnovijoj bujici tople vode Antun Vujić replicirao generalu Ćosiću da je svet Domovinski rat, a ne institut koji će Sabor utemeljiti, Niku Rebića je smetalo što se stalno govori o zločinima u Domovinskom ratu pa je odlučio citirati Njegoša, Bagarić se sla?ao sa Selemom pa bi odvojio memorijalni od dokumentacijskog centra koji mu se učinio važnijim i za istinu plodonosnijim, a Selem je pojasnio da ga Bagarić nije shvatio. Uglavnom, Bagarić je protiv politizacije instituta koji će znanstveno svjedočiti istinu, na što mu je Banac pojasnio da institut nije mjesto koje promiče istinu nego znanost, a znanost se istražuje, a ne unaprijed određuje. Onda su mnogi evocirali sebe u kontekstu Domovinskog rata, pa je Letica u to vrijeme nešto odlučio s pokojnim predsjed?ikom, a sad je odlučio izjaviti da ima jedinstvene dokumente, što ima i Ivana Sutlić, pa će ih dati u jedinstveni držani institut zajedno s naknadno rađenim popisom oružja koje su oni iz kriznog stožera u Križevcima dijelili. Ona i Đuro Dečak proširili bi rat na barem osam godina, za što bi posebno trebalo čuti mišljenje Katarine Fuček koja bi najradije obilježila mjesta bitaka i presnimavala loše VHS-materijale. Jagoda Martinčević bi skupljala sve što je stvoreno u kulturi, a i sama se jednom našla na kon?ertu u crkvi na Gornjem gradu kad je zasvirala uzbuna. Zdenka Babić se sjetila Vukojevićeve komisije i baš u tom kontekstu ustvrdila da je hrvatska povijest takva kakva je i narod je na nju ponosan. Zastupnik koji ne čita materijale preporučio je dva puta knjigu Bitka za Vukovar nepostojećeg autora. Davorko Vidović, Pero Kovačević i Milorad Pupovac imali su dojam da svojim raspravama pripadaju sasvim drugom memorijalno-dokumentacijskom ratu. Leko bi rado doznao zašto dokumentacijski centar već nije napravljen i što to još priječi jedinice iz rata da se postroje.
Nije diktat, nego pregovori
Nakon toga je bilo HEP-a, eksplozivnih sredstava, zbrinjavanja droge (koja u međuvremenu, kaže Željko Kurtov, ima običaj iscuriti), Vrhovnika i Lenca od čega su se zastupnice Opačić i Antunović osjećale kao u sudnici, a zastupnici HDZ imali su morsku bolest svaki put kad su se sjetili Vrhovnikove jahte. Pecek je unio u raspravu neke prljave gaće kojima su kasnije mnogi procjenjivali čistoću, posebice pri spominjanju sporazuma koji je Vlada potpisala s MMF-om, a Šeksa specijalno zadužila da ne dopusti stavl?anje te točke u saborsku raspravu. A onda je na red došao zakon koji se zvao vrlo sofisticirano i u prijevodu glasi: Zakon o tajniku (spol nije bio upitan) predsjednika Vrhovnog suda kojeg bira taj predsjednik, koji se ne zapošljava natječajem i koji postaje državni dužnosnik. Pa će zbog istog trebati promijeniti i Zakon o državnim dužnosnicima. A što Arlović podržava, ali za što neće glasovati. I u vezi s čim nesretnom Peri Kovačeviću nitko nije htio javno reći i kako se čovjek zove.
Na sasvim drugom mje?tu Kolinda Grabar Kitarović uvjeravala je građane da kontakti s MMF-om nisu diktat nego pregovori. Priznajući skromno kako se u odnosu parlamenta i vlade u EU događa mali pomak: u zemljama EU-a parlament slabi!
U zemljama koje nisu u EU parlament je već oslabio.