5.5.2005.

Predrag Matvejević  

Preživjeli svjedok

Rijetko sam pred sobom imao ovakav autobiografski rukopis, skroman, čist i uzbudljiv. Naslovljen: Preživjeli smo Drugi svjetski rat. Napisan rukom čovjeka koji je pošten i velikodušan. U čiji duh patnja i poniženje nisu uspjeli usaditi mržnju ni osvetu. Cezar Zadik Danon, zvali smo ga “Cezo”, naš Mostarac. Umio je lijepo pričati. Dobro je pamtio. Pjevao je svojim prijateljima stare sefardske pjesme. Volio ples, umio se šaliti. Ozbiljan i “liska” u isto vrijeme. Danas živi u Londonu.

Upoznao sam ga u poratnim godina, kad smo već obojica prevalili dvadesetu. A sreo sam ga već prije, na samu početku drugoga svjetskog rata, pred mostarskom gimnazijom. On je tad imao dvanaest godina, ja tri godine manje. Na školskim vratima je toga dana osvanulo: Srbima, Židovima, Ciganima i psima ulaz zabranjen. Dugo je gledao taj natpis, zatim otišao nekamo, pokunjen. Mene vjerojatno nije ni primijetio, vrzmao sam se naokolo s “malom rajom” iz susjedne osnovne škole. Sreo sam ga još jednom, prije toga, pred sinagogom koju su Jevreji* Sefardi u našem gradu zvali TEMPL. Zatim sam ga izgubio iz vida.

U Mostar, koji je kontrolirala talijanska okupacijska vojska, dolazili su na početku rata Jevreji iz sjevernih krajeva, kojima je gospodarila njemačka i ustaška policija, nemilosrdna. Prihvaćale su ih i sklanjale mostarske sefardske obitelji, kojima pamtim prezimena: Papo, Kon i Koen, Hajon, Mandelbaum i Altarac, Romano, Atijas, Levi… Među njima je bila i mnogočlana familija Danon, čiju sudbinu opisuje njezin potomak po imenu Cezar Zadik. U Mostaru nikad nije bilo geta (kao ni u Sarajevu), Jevreji su živjeli zajedno s nama, među nama. Moja tetka Jelka, šnajderica, družila se s modisticom Sidom Levi, sićušnom ženicom srednje dobi, neobično duhovitom i dragom, koja je izgubila muža u Jasenovcu. Jedna scena, koja možda dopunjuje sjećanja Cezara Danona, usjekla mi se zarana u pamćenje. Iz Sarajeva je uspjela prebjeći Sidina rođaka Judita. Imala je dvadesetak godina, vitak stas, crnu kosu dugu gotovo do pasa, sjajne oči i… žutu zvijezdu. Došla je k nama u stan, dogovarala se ne znam o čemu s mojom tetkom. Uvečer istoga dana ujak Ićan (pravo mu je ime bilo Ivan) izašao je na šetalište mostarskoga “korza” pod ruku s lijepom Jevrejkom koja je nosila na grudima žutu zvijezdu. Bila je to smiona i izazovna gesta. Otad sam svoje ujake počeo voljeti kao da su mi očevi. A Jevreje kao braću. Moje prijateljstvo s Danilom Kišom i Karlom Štajnerom nije bilo samo literarno.

Mnogo je dojmljivih događaja u sjećanjima Cezara Danona. Obitelj mu je bila brojna, svi zajedno su protjerani, najprije u sabirni logor na Lopudu, zatim u onaj koncentracijski na Rabu: otac Avram, majka Sarinka, sin Cezar Zadik i kći Palombika, porodica očeve sestre Sare sa dvije kćeri Esterom i Titom, i udovica očevoga brata Davida također s dvoje djece. Zamislite ih sve zajedno prvo u logoru a potom, nakon kapitulacije Italije 1943., u partizanima, gladne, gole i bose, po kišama i mrazu, u opasnim zonama od Raba do Plitvičkih jezera, u zbjegovima diljem Like, Banije i Krbave slavne, između Petrove Gore i Bobića Brda, Gline i Topuskoga, od Dalmacije do Slavonije. Gdje god je naišao na poštene i vrijedne ljude – seljaka, čobana, partizana, domaćicu, bolničarku, katoličkoga fratra u Glini koji je pod svojom mantijom izvukao pravoslavno dijete da ga ustaše ne spale u crkvi – svaki je susret s njima ostao u pamćenju prerano sazreloga mladića i danas još mlađahnoga sedamdesetpetogodišnjaka.

Veći je dio njegove rodbine stradao. Preživjeli su se vratili početkom 1945. u Mostar, pješačeći stotine kilometara, ploveći trabakulom od Kvarnera do Dubrovnika, grabeći ponovo hodom od luke u Gružu do mosta na Neretvi. Nakon svega što je proživio, Cesar Zadik Danon nije mogao ni zamisliti da će, zajedno sa svojom suprugom, Muđeverom Vilom muslimankom, opet bježati – ovaj put u London, iz Mostara u kojem je još jednom izbio bratoubilački rat početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, gdje su se ponovo pojavili čak i konclogori.

Čitajući Danonove zapise, prisjećam se pokojnoga Karla Štajnera i njegovih 7.000 Dana u Sibiru, poniženja u gulagu gdje se našao zajedno s mojim stricem Vladimirom Nikolajičem. Opisujući dio onoga što je proživio po logorima kao Židov i antistaljinistički komunist, Štajner upozorava da treba izbjegavati literaturu, jer ona sama ne može izraziti strahote o kojima je riječ. Ni Cezar Danon ne literarizira svoje doživljaje – iznosi ih precizno, vjerno, dostojanstveno. Bez suvišnih parada i nepotrebnih metafora. Tako su još uvjerljiviji i impresivniji. Čovjeku navru suze na oči čitajući pojedine stranice, ne znam da li više od tuge ili od zahvalnosti prema autoru.

Takvim se svjedočenjima služi literatura. Od njih se pak gradi povijest, njezin najvjerodostojniji dio.

* U ovom tekstu pišem Jevreji umjesto Židovi, kako je u Hrvatskoj uobičajeno. U većem dijelu Bosne i Hercegovine, gdje će izići knjiga Cezara Zadika Danona s ovim predgovorom, naziv Židov je pogrdan.