Jenny Woolf  

Promjenjiv ugled Lewisa Carrolla

Velečasni Charles Lutwidge Dodgson bio je đakon Anglikanske crkve i profesor matematike na Sveučilištu u Oxfordu. Neki od njegovih kolega doživljavali su ga kao pomalo povučenog mucavca, no općenito je slovio za pobožna učenjaka; jedan od dekana na Sveučilištu za Dodgsona je rekao da je “čista srca”. Čitatelji diljem svijeta upoznali su ga kao Lewisa Carrolla, autora Aličinih pustolovina u Zemlji čudesa. Popularnost Alice počinje gotovo u trenutku njenog objavljivanja 1865. godine i od tada ne jenjava; trajno prisutna na književnom tržištu kroz nebrojena ponovljena izdanja, Alica je tokom desetljeća poslužila kao izvor nadahnuća za brojne umjetnike, od Walta Disneyja do Salvadora Dalíja. Alica u Zemlji čudesa Tima Burtona (Alice in Wonderland, 2010.) tek je najnoviji u nizu od barem 20 filmskih i televizijskih adaptacija romana. No dok je ugled romana o Alici kroz godine ostao nepromijenjen, isto se ne može ustvrditi za njihova autora.

Od 30-ih godina prošloga stoljeća, biografi i znanstvenici bave se pitanjem prirode Dodgsonovog odnosa s desetogodišnjom djevojčicom kojoj je najprije ispričao priču o Alici, a od 1960-ih se godina njegova djela povezuje s psihodeličnim strujanjima unutar kontrakulturnog pokreta. Kada su 1999. godine javnosti predstavljene neke od fotografija koje je snimio Dodgson (inače vrstan portretist), kritičar New York Timesa citirao je Vladimira Nabokova (prevoditelja Alice na ruski jezik) koji je zamijetio “patetičnu srodnost” između fotografa i pedofilskog pripovjedača u njegovom romanu Lolita. Redatelj Tim Burton Dodgsonove je priče opisao kao “droge za djecu”, a Zemlju čudesa kao mjesto na kojemu je “sve pomalo ‘pomaknuto’, čak i dobri likovi”. Desetljeća interpretacija i reinterpretacija stvorila su golem jaz između načina na koji suvremeni čitatelji doživljavaju samog Carrolla i načina na koji doživljavaju njegova djela. “Lewis Carroll slovi kao netko koga ne želite u blizini vlastite djece”, kaže Will Brooker, autor studije Alice’s Adventures: Lewis Carroll in Popular Culture (Aličine pustolovine: Lewis Carroll u popularnoj kulturi, 2004.), “no njegove priče i dalje slove kao klasici čiste, nevine književnosti”. I dok nas Burtonov film poziva da se još jednom spustimo niz zečju rupu, s pravom bismo se mogli zapitati: što je uzrok tako neobičnom stanju stvari?

Dobri ujak Dodgson

Charles Dodgson rođen je 1832. godine u Daresburyju, selu u sjeverozapadnoj Engleskoj, kao treće dijete (i prvi sin) anglikanskog svećenika Charlesa Dodgsona i njegove supruge Frances. Broj djece u domu Dodgsonovih postupno se popeo na jedanaest, pa Charlesu nije manjkalo društva. “Svojoj braći i sestrama pričao je priče, izmišljao za njih igre i s njima izrađivao časopise”, navodi Edward Wakeling koji je punih dvanaest godina priređivao komentare i bilješke za Dodgsonove dnevnike. U odrasloj dobi “doista je uživao zabavljajući djecu, a ona su ga zbog toga voljela”. Nakon što se kao osamnaestogodišnjak upisao na Sveučilište u Oxfordu (1850. godine), Dodgson postaje “viši student” (ekvivalent znanstvenog suradnika) na koledžu Christ Church. Pravila koledža nalagala su da viši studenti moraju pristupiti svećenstvu i položiti zavjet čistoće; Dodgson je, međutim, uspio izbjeći zaređivanje te je kao neženja živio na koledžu sve do smrti 1898. godine, manje od dva tjedna prije svog 66. rođendana.

Poput mnogih viktorijanskih neženja, Dodgson je djeci svojih prijatelj(ic)a bio neka vrsta ujaka, izmišljajući za njih priče i igre i vodeći ih na kratka putovanja; ta mu je uloga u brojnim domovima osigurala srdačan prijem. Godina 1855. označila je dolazak dekana Henryja Liddella, koji u Christ Church stiže u pratnji supruge Lorine i njihove djece: sina Harryja i kćeri Lorine (zvana Ina), Alice i Edith (Liddellovi će kasnije imati još petero djece). Dodgson se vrlo brzo sprijateljio s devetogodišnjim Harryjem. “Učio ga je veslati i poučavao ga aritmetici, s njime provodio vrijeme i vodio ga na izlete”, tvrdi Wakeling. Kad su Harryjeve sestre porasle, “Dodgson je i njih – uz blagoslov njihovih roditelja – uzeo pod svoje okrilje.” Dodgson je osobito volio spakirati košaru za piknik i otisnuti se čamcem niz rijeku Temzu u društvu djece Liddellovih, te odraslih prijatelja i članova obitelji koji su pomagali pri veslanju. Jednog poslijepodneva u srpnju 1862. godine dok je u društvu triju sestara Liddell plovio Temzom na potezu između Oxforda i Godstowa, Dodgson je djevojčicama ispričao priču koja će kasnije prerasti u Alicu. Desetogodišnja Alice Liddell bila je oduševljena što glavna junakinja nosi njeno ime, te zamolila Dodgsona da priču zabilježi.

U to vrijeme, Dodgson se aktivno bavio fotografijom. Fotoaparat, tada još uvijek relativno nov izum, otkrio je zarana (1856.) i za nj odmah pokazao veliki entuzijazam. Prijatelja koji su željeli da Dodgson fotografira njih ili njihovu djecu nije nedostajalo. Alfred, Lord Tennyson, engleski poeta laureatus sprijateljio se s tada još nepoznatim sveučilišnim profesorom te ga, zadivljen jednim od njegovih dječjih portreta, zamolio da ga fotografira. “Vi, pretpostavljam, sanjate fotografije”, primijetio je Tennyson. Od oko 3 000 fotografija, koliko ih je za života snimio Dodgson, nešto više od polovice prikazuje djecu (među njima je i 30 fotografija nage ili polunage djece). Neki od njegovih portreta (čak i oni na kojima su modeli odjeveni) suvremene bi gledatelje mogli šokirati, no prema viktorijanskim su standardima bili... pa, prilično konvencionalni. Fotografije obnažene djece ponekad su krasile i razglednice ili rođendanske čestitke, a (vješto izrađeni) nagi portreti hvaljeni su kao umjetničke studije, što je, primjerice, bio slučaj s radovima Dodgsonove suvremenice Julie Margaret Cameron. Za viktorijance, djetinjstvo je bilo doba dražesti i vrline, pa je čak i fotografija nagog djeteta smatrana slikom i prilikom nevinosti. Raspravljajući o mogućnosti fotografiranja jedne nage osmogodišnje djevojčice, Dodgson u pismu njenoj majci navodi sljedeće: “Priliku da se napravi nekoliko dobrih fotografija Anniene ljupke figure i lica ne treba propustiti – jer iduće bi godine (iako se iskreno nadam da to neće biti slučaj) mogla zaključiti da je prestara da bi i dalje bila ‘Evina kći’.” Na sličan način Dodgson dobiva dopuštenje Liddellovih za izradu danas glasovitog portreta šestogodišnje Alice prerušene u prosjakinju, odjevene u otrcanu haljinu razgolićenih ramena. Obitelj je rukom obojenu reprodukciju držala u okviru od safijanske kože i baršuna.

Čini se da je u lipnju 1863. došlo do nesuglasica između Dodgsona i Liddellovih: Dodgson, naime, narednih nekoliko mjeseci nije viđao ni djecu ni njihove roditelje. Iako se kasnije nastavio družiti s dekanom i njegovom suprugom, više nikada nije izveo njihove kćeri. Ipak, 1864. godine Alici je uručio dar: uvezani rukopis naslovljen Aličine pustolovine u podzemlju. Naredne je godine proširena verzija priče objavljena u obliku romana Aličine pustolovine u Zemlji čudesa, koji je vrlo brzo proslavio ime “Lewisa Carrolla”. Godine 1871. Carroll je objavio i nastavak, Što je Alica otkrila iza zrcala, a 1876. i dugačku poemu Lov na Snarka. Dodgsonov identitet autora Alice bio je javna tajna koja je pridonijela stvaranja širokog kruga njegovih obožavatelja, sačinjenog od djece i njihovih roditelja. Aura tajanstvenosti koja ga je okruživala samo je pridonijela njegovoj slavi koja se širila usmenom predajom. Na koncu je pozvan da zabavlja dvoje unučadi same kraljice Viktorije. Dodgson se 1881. godine povlači sa sveučilišta i prestaje predavati matematiku. 1898. odlazi u posjet jednoj od svojih sestara u Guildford (gradić u blizini Londona); tamo je obolio, a ubrzo (14. siječnja iste godine) i preminuo od upale pluća. U trenutku njegove smrti slika Dodgsona kao veselog (i sasvim doličnog) prijatelja djece i tvorca besmislica bila je općeprihvaćena u javnosti. Osmrtnica objavljena u listu London Daily Graphic navodi da je autor Alice, “poput mnogih neženja”, “jako volio djecu” među kojom je bio “izuzetno omiljen”. Prije isteka godine Dodgsonov nećak Stuart Collingwood objavio je njegovu biografiju s dva naglašeno emocionalna poglavlja posvećena Dodgsonovim brojnim “djetinjim prijateljicama”, prepuna referenci na grljenje i cjelivanje djevojčica, no bez spomena njegovih mnogobrojnih odraslih družica. “U viktorijanskoj popularnoj percepciji, Lewis Carroll bio je neka vrst svetačke figure ispunjene ljubavlju prema djeci”, navodi Brooker. “Ta slika, čijem je stvaranju pridonio i sam Dodgson, u potpunosti je odgovarala viktorijanskim nazorima.”

1932. godine povodom stote obljetnice Dodgsonova rođenja, Alice Liddell, u to vrijeme 80-godišnja udovica, u društvu sina i sestre otputovala je u New York gdje joj je dodijeljen počasni doktorat Sveučilišta Columbia, jer je “svojim djevojačkim šarmom probudila ingenioznu maštu matematičara upoznatog s imaginarnim veličinama, potičući ga da vlastite spoznaje razotkrije srcu djeteta”. Neformalna skupina obožavatelja obilježila je stogodišnjicu slaveći Dodgsona kao “velikog ljubitelja djece” i prikupljajući gotovo 800.000 američkih dolara (u današnjoj protuvrijednosti) za otvaranje dječjeg odjela londonske bolnice St. Mary koji bi nosio Carrollovo ime. To je možda posljednji primjer tako jednostavnog i neokaljanog sjećanja na Carrolla.

Carrollovske kontroverze

1933. godine A. M. E. Goldschmidt u Oxfordu je predstavio esej naslovljen “Alice in Wonderland Psycho-Analysed” (Psihoanaliza Alice u Zemlji čudesa) u kojem sugerira da je Dodgson potiskivao seksualnu žudnju prema Alice Liddell (njen pad niz bunar, piše on, “najpoznatiji je simbol koitusa”). Goldschmidt je stremio postati piscem, ne psihoanalitičarem, i neki znanstvenici tvrde da mu je namjera zapravo bila parodirati u ono vrijeme vrlo pomodne Freudove ideje. Bez obzira na to je li mu to doista bio cilj, nedvosmisleno ozbiljni pisci prihvatili su Goldschmidtove ideje. “Prilično smo sigurni da male djevojčice predstavljaju supstitut za objekt incestuozne ljubavi”, zapisao je 1938. godine profesor na Sveučilištu New York Paul Schilder. Značenje ilustracije koja prikazuje Alicu izduženog vrata “gotovo je previše očito da bi se to izrazilo riječima”, 1947. bilježi psihoanalitičar Martin Grotjahn. S porastom količine literature o autoru Alice ovakve i slične analize postaju sve učestalijima.

U prvoj modernoj, kritičkoj biografiji Dodgsona naslovljenoj Victoria Through the Looking Glass (Viktorija s onu stranu zrcala, 1945.), Florence Becker Lennon promiče ideju da je autor osjećao nezdravu privlačnost prema Alice Liddell. “Ljudi se pitaju o njegovom ljubavnom životu”, piše Lennon. “Sada možemo otkriti da je volio djevojčice, no da ih, poput Petra Pana, nije namjeravao oženiti.” Ipak, Alice je bila “prva i najdraža među njegovim djetinjim prijateljicama”; Lennon stoga nagađa da bi uzrok raskola između Dodgsona i Liddellovih mogla biti Dodgsonova ponuda “časnog braka s Alice”, upućena 1863. godine, “ili izravno njoj, ili njenim roditeljima”. Alice je u to vrijeme bilo 11 godina, dob koja je čak i prema viktorijanskim standardima bila premlada za stupanje u brak. Čini se da Lennon svoje tvrdnje temelji na čvrstim dokazima: naime, među njene izvore ubraja se i Ina Liddell (Alice nije razgovarala s Lennon jer je, prema Ininim riječima, bila bolesna). Međutim, u pismu sestri Ina otkriva da “strepi” nad onime što je Lennonovoj otkrila o navodnom raskolu između njihove obitelji i Dodgsona. “Rekla sam da ti je on s godinama postajao sve privrženiji i da je majka s njime razgovarala o tome, da ga je to uvrijedilo i da nas je stoga prestao posjećivati.” Ina je Lennonovoj rekla i da je njoj u to vrijeme bilo 10 godina – no u stvarnosti joj je bilo 14, što znači da je bila dovoljno stara da ima službene udvarače. Pismo ne otkriva je li se Ina u razgovoru s Lennonovom jednostavno prevarila, zbunila ili možda namjerno lagala (možda zato da prikrije Dodgsonov interes za nju, ili njen interes za njega: naime, s obzirom na njegovu novčanu situaciju i tadašnje buduće izglede, njeni roditelji zacijelo ne bi pozdravili mogućnost njihove veze). 

Iako za nju ne postoje konkretni dokazi, pretpostavka o Dodgsonovoj nezdravoj vezi s Alice se održala. Tri važne biografije objavljene 1990-ih godina koje potpisuju Donald Thomas, Michael Bakewell i Morton Cohen sugeriraju da je Dodgson osjećao pedofilske porive, ali da nikada nije djelovao u skladu s njima. Sama Lennon priznala je da se pri pisanju nije služila Dodgsonovim dnevnicima koji su u skraćenom obliku objavljeni 1954. (cjelovito izdanje s Wakelingovim anotacijama objavljeno je početkom 1993.). No čak ni dnevnici nisu posve pouzdan izvor: od ukupno trinaest svezaka nedostaju njih četiri, a manjkaju i stranice koje opisuju kraj lipnja 1863. godine, kada se dogodio raskol s Liddellovima. Čini se da ih je neki od Dodgsonovih nasljednika izrezao nakon piščeve smrti.

Dodgsonovi dnevnici možda ne otkrivaju ništa o autorovim romantičnim interesima, no postoje drugi dokumenti koji su rječitiji o toj temi. Među njima je i bilješka, koju je navodno sastavila jedna od Dodgsonovih nećakinja i koja sažima sadržaj stranica koje nedostaju: “L.C. od gđe. Liddell doznaje da djecu navodno iskorištava kako bi udvarao guvernanti – također navodno... udvara Ini”, što bi značilo da je gđa. Liddell Dodgsonu prenijela tračeve koji su kružili o njemu, a prema kojima je on udvarao ili guvernanti Liddellovih ili njihovoj najstarijoj kćeri Ini. Osim toga, sačuvana pisma Charlesa Dodgsona sugeriraju da je bio itekako zainteresiran za žene i trudio se zaobići stroga viktorijanska pravila o druženju neoženjenih muškaraca i žena. “Volio bih da dođete i neko vrijeme ostanete ovdje!”, napisao je 1888. godine 22-godišnjoj Edith Rix. “Vjerujem da bi se opasnost od ‘gospođe Grundy’ mogla posve izbjeći dogovaranjem dva ili tri uzastopna posjeta” (gospođa Grundy bila je fikcionalna čuvarica morala britanskog društva). 1879. novoj poznanici Gertrude Thomson (u to vrijeme u kasnim 20-ima) uputio je sljedeći prijedlog: “Jeste li dovoljno nekonvencionalni (a mislim da jeste) da prkosite gospođi Grundy i dođete u Oxford kako bismo zajedno proveli dan?” (Thomson je doista bila dovoljno nekonvencionalna i odazvala se pozivu). U memoarima iz 1967. kazališni dizajner Laurence Irving, sin jednog od Dodgsonovih prijatelja, sažima oksfordske tračeve o autoru iz prethodnih desetljeća nazvavši ga “ostarjelim satirom u janjećoj koži”.

1999. pojavila se još jedna Dodgsonova biografija, ovoga puta iz pera Karoline Leach (In the Shadow of the Dreamchild, “U sjeni djeteta iz snova”). Leach citira sažetak stranica dnevnika koje nedostaju tvrdeći da su njeni prethodnici, pogrešno tumačeći društvo u kojem je Dodgson živio, stvorili “mit o Carrollu” utemeljen prvenstveno na njegovoj seksualnosti. Autorica zaključuje da su pisca ipak privlačile starije žene (među njima i gospođa Liddell). Reakcije na njene tvrdnje među proučavateljima Dodgsona poprimile su nesagledive razmjere. “Slabo vjerojatno, slabo potkrijepljeno dokumentima... tendenciozno”, grmio je Donald Rackin sa stranica časopisa Victorian Studies. Geoffrey Heptonstall, pak, u tekstu za Contemporary Review odgovara da knjiga donosi “cijelu istinu”.

Spomenute oprečne reakcije savršeno ilustriraju suvremeni status slike o Dodgsonu, koji predstavlja točku prijepora unutar struke a možda i popularne kulture. Njegova reputacija čovjeka sumnjive seksualnosti “govori više o našem društvu i njegovim kompleksima nego o samom Dodgsonu”, smatra Will Brooker, budući da autora promatramo kroz prizmu suvremene kulture koja istodobno seksualizira mladost (naročito mlade žene) i zgraža se nad pedofilijom. Kakva je točno narav Dodgsonove veze s Alice, s drugim djevojčicama i ženama možda nikada nećemo znati sa sigurnošću. S obzirom na to da je upravo neizvjesnost jedna od stalnih tema u knjigama o Alici, drugačije možda i ne bi trebalo biti.

Tekst je prethodno objavljen u Smithsonian Magazine