#440 na kioscima

8.2.2013.

Aleksandar Hut Kono  

Proza s ružem na usnama

Camp odgovor stvarnosnoj prozi: emocionalnim nabojem i stilskom razbarušenošću protiv betonskog coola




Bez pretjerivanja moglo bi se reći da suvremena hrvatska književnost ide u red iskompleksiranijih. Premoćan broj mladih autora toliko je opterećen imperativom bivanja cool da je njihovo stvaralaštvo gotovo u potpunosti lišeno nepatvorenosti i eksperimentalnog duha. S tim da je potrebno naglasiti da takozvana stvarnosna proza predstavlja apeks domaće cool književnosti.

Zagrebački stvarnosni autori gotovo da se nadmeću u ispisivanju nevjerojatno cool epizoda u kojima se protagoniste prati u noćnim izlascima, povraćanjima i sretno-nesretnim ljubavnim vezama koje su ionako nebitne jer naglasak je na blaziranosti i konzumaciji urbane trash kulture. Razlozi zašto je baš stvarnosna proza doživjela takav uspjeh su mnogobrojni, ali nije pogrešno pretpostaviti da se radi o domaćoj inačici međunarodnog fenomena pop književnosti čiji je začetnik Haruki Murakami.

Murakamijev izum pop romana počiva na mistifikaciji takozvanog običnog lika iz susjedstva – životno pomalo izgubljenog, ali inače vrlo cool i normalnog čovjeka. Kod Murakamija naglasak je na svakodnevnom, a autor tendenciozno inzistira da je upravo ta običnost nešto najneobičnije na svijetu. Dapače, Japanac smatra da je već to što netko negdje u Tokiju kuha špagete istovremeno slušajući muziku nevjerojatno dragocjen književni trenutak. Ovaj se recept tri desetljeća kopira po čitavom svijetu, a sa dvadesetogodišnjim zakašnjenjem dolazi i do Hrvatske gdje poprima oblik stvarnosne proze pa domaća publika umjesto blaziranih tokijskih srednjoškolaca prati zgode studenata iz, na primjer, okolice Karlovca ili čak Dalmacije u njihovoj navodnoj raskalašenosti u glavnom gradu. Drugim riječima, po uzoru na Murakamija, hrvatska se stvarnosna proza odriče prava na visokoparnost kad je u pitanju stil ili ekscentričnost kad je u pitanju odabir teme.

Očuđivanje banalnog Sve bi to bilo podnošljivo da se stvarnosnost u međuvremenu nije prometnula u ideologiju koja mladim autorima nameće obavezu očuđivanja banalnog, pisanja čim jednostavnijim, po mogućnosti, novinarskim jezikom i upornog posezanja za takozvanim pričama s asfalta.

No baš kad smo pomislili da se književnost izjednačila s novinarstvom i da je stvarnost jednom zauvijek porazila imaginaciju, na sceni se pojavi Srđan Sandić i to sa zbirkom takozvanih dramskih fragmenata (što je, dovraga, sad to, pomišlja čovjek – pa zar ne vrijedi pravilo da se u Hrvatskoj pišu samo kratki romani i kratke priče i da su drame i poezija već u startu sumnjivi?!). Sandićev prvijenac S(i)nu bez S(i)nova nije ništa manje radikalno suprotstavljen stvarnosnoj književnosti ni po pitanju stila. U rečenoj knjizi, naime, ni jedna cigla rečenica ne može se okarakterizirati kao cool jer ono što izlazi iz pera ovog, inače – zanimljivo je primijetiti – novinara, to je najčišći mogući camp. Odnosno nešto čega hrvatskoj književnosti drastično nedostaje.

U pokušaju da definira camp u eseju Bilješke o campu iz 1964., Susan Sontag, između ostalog, zaključuje: Bit Campa je svrgavanje ozbiljnosti. Camp je zaigran, suprotstavljen ozbiljnom. Točnije, Camp nudi novi, složeniji odnos spram “ozbiljnog”. Iz ove definicije vidimo da je camp u oštroj suprotnosti s estetikom coola kojoj je od centralne važnosti stilska primjerenost, ozbiljnost i usklađenost s duhom vremena kakav god taj bio. Budući da Sandić nije ni “ozbiljan”, a nije ni u dosluhu s trendom stvarnosnog – njegovo djelo predstavlja nepatvoreni camp krik suvremene hrvatske književnosti.

Žongliranje interpunkcijama Prvo što će čitatelju upasti u oči je autorovo opsesivno žongliranje interpunkcijama, zagradama, kurzivima, podebljavanjima i križanjima teksta. Intervencija je toliko da se autor osjeća dužan uputiti čitatelja kako da postupa s navedenim zahvatima u tekstu. Već po ovoj drskoj uputi vidimo da si autor daje prostor, odnosno da si dozvoljava ekscentričnost koja je u suvremenoj hrvatskoj književnosti postala rijetkom pojavom. Osim toga, ovim postupkom Sandić podsjeća na pisce mnogobrojnih izama sredine dvadesetog stoljeća koji su se utjecali sličnim sredstvima ne bi li tekstu dodali značenje. Time je, baš kao što i priliči ambasadoru campa, Sandić daleko od suvremenih struja.

Prvi tekst u zbirci je drama S(i)nu bez s(i)nova po kojoj je knjiga dobila naslov. Radi se ujedno o najuspjelijem komadu. Ovdje se nizom kratkih monologa otac i majka natječu za pažnju pripovjedača (i sina) pokušavajući ga cijelo vrijeme pridobiti za svoju verziju istine. Ulančani monolozi u konačnici ocrtavaju profil jednog propalog braka i obitelji koja je u rasulu dok se majka i otac bore za vlast ili barem status moralnog pobjednika. Isforsiranu urbanost lišenu emocija na koju smo navikli kod mladih zagrebačkih autora, u ovom tekstu zamjenjuje nadrealizam niskog srednjeg sloja provincije, a drama crpi snagu upravo iz tog pomaka.

Kako čitatelj napreduje kroz zbirku, to mu biva sve jasnije da se tekst napaja iz autobiografskog. Time Sandićeva iskrenost i hrabrost još više dobivaju na cijeni. No postupak koji autoru omogućava da se razgoliti čak do te razine da i samom čitatelju na momente postaje neugodno, to je sami stil ove zbirke. Rečenice su ovdje obavezno vrlo duge ili vrlo kratke. U S(i)nu bez s(i)nova nema sredine ni u čemu. Najčešće se kilometarske sintaktičke cjeline izmjenjuju s fragmentima dajući tekstu specifičan ritam koji ima hipnotičko djelovanje. Osim toga, barokno nagomilavanje i često odlaženje u hermetičnost osiguravaju autoru dovoljnu emocionalnu zaštitu pred eventualnim zlonamjernim čitateljem. Sandićeva sklonost campu najviše dolazi do izražaja upravo na razini jezika. Njegov je jezik, između ostalog, i kolaž replika iz holivudskih filmova, tekstova pop hitova, isječaka iz self-help knjiga, parafraza velikih filozofa i književnih citata. Mahnitim miješanjem nespojivog Sandić na stilskoj razini podsjeća na pop-ikone kojima oko vrata visi golemi križ premda su istovremeno obučene u komade mesa ili pozornicom skakuću prerušene u čajnik.

Sandić i Dusty Springfield Međutim, Sandićev camp nije usiljeni, namjerni camp urbanih hipstera koji se njime kite s ironijskim odmakom naglašavajući još više na taj način koliko su cool. On čitavo vrijeme ostaje na strani campa, a upravo iz toga proizlazi autentičnost njegovog teksta. Njegov književni glas usporediv je s pojavom Dusty Springfield, kraljicom serioznog, prirodnog campa čije umjetničko djelo posjeduje nepatvorenu dubinu i ganutljivost premda krši norme općeprihvaćene elegancije svog vremena. Zbog toga S(i)nu bez s(i)nova pripada u kategoriju istinskog campa ako u obzir uzmemo definiciju te estetike i ono kako je predstavlja teoretičar Mark Booth u svojoj knjizi Camp iz 1983. godine.

Sandićev jezik se na momente doista otima kontroli, no u S(i)nu bez s(i)nova jezične nepreciznosti i trabunjanja u konačnici proizvode funkcionalnu cjelinu, a produkt svega je tekst koji oslobađa čitatelja naviklog na iskompleksiranu pažljivost suvremenih hrvatskih autora. Drugim riječima, Srđan Sandić si dopušta da uči, dopušta da postoji, a autor koji to dopušta sebi, automatski dozvoljava to i svom čitatelju. Autor ove zbirke je stoga antipod pisaca kao što su J.M. Coetze ili Ryunosuke Akutagawa - lakonski i precizni korisnici jezika čija je svaka riječ zašiljena poput britve.

Konačno, Sandićev jezik ima i terapeutsko djelovanje. Hrvatska javnost je istraumatizirana posljedicama jezičnog čišćenja započetog devedesetih. Ljudima je, od tada, upotreba vlastitog jezika postala teret jer umjetno udaljavanje hrvatskog od srpskog rezultira mnoštvom jezičnih izuma koje izvorni govornici nisu u stanju usvojiti. S obzirom na to, zaključuje Snježana Kordić u svom epohalnom djelu Jezik i nacionalizam, kod govornika se javlja osjećaj krivice zato što neprestano koriste navodno nečistu verziju hrvatskog. Ovo pak uzrokuje neopuštenost prema jeziku. Čovjek u Hrvatskoj više ne smije biti nepažljiv, privatan, inovativan ili jednostavno – ne smije jezično postojati ako mu za to ne izda dozvolu nadležni upravni organ. U hrvatskih autora se ova bojazan zrcali u izbjegavanju jezične maštovitosti, s tim da jedino dozvoljeno odstupanje od norme predstavlja korištenje anglizama ili internacionalizama latinskog porijekla koji podcrtavaju pripadnost Hrvatske zapadnom civilizacijskom krugu. Opet suprotno društvenoj struji, Srđan Sandić se bez ustručavanja obrušava na propisani jezični standard ubacujući dijalektalizme, takozvane srbizme i strane riječi kao i svoje vlastite neologizme što u konačnici ima blagotvoran učinak na čitatelja stasalog u atmosferi jezičnog ustručavanja.

Zagreb, Mon Amour Druga uspjela drama ove zbirke je Zagreb, Mon Amour – dobar prikaz zatvora autohomofobije. Tu autor detaljnim poznavanjem gay slanga predočava jedan uskogrudni svijet opterećen fetišem takozvanog muževnog ponašanja, fašizmom strogo propisanih tjelesnih proporcija i, u konačnici, emocionalnom jalovošću. Tu nam postaje jasno da gej chatovi, gej barovi i sav drugi stvarni ili internetski gej prostor nisu odraz slobodoumnosti jednog društva, već predstavljaju posljedicu getoizacije, odnosno efikasno izdvajaju homoseksualce u prostor gdje ovi nesmetano mogu ranjavati jedni druge autohomofobijom, obavezu koje im nameće homofobija društva općenito.

Nadalje, pažnju plijeni i Intro u davne dijaloge gdje autor kroz imaginarnu konverzaciju s partnerom zapravo intervjuira samoga sebe. Ovaj postupak čitatelju omogućuje da osluhne usamljenost autora. A samoća je, izgleda, zajednički nazivnik svih dramskih fragmenata jer o čemu god da autor pisao, on prije svega polazi od samoće i njoj se na kraju vraća s tim da stav prema istoj varira od oduševljenja (u trenucima kad samoća omogućava smislenu samospoznaju) do očajanja (u trenutcima kada čovjek, takoreći, čami u tamnici samoga sebe). Fragment O usamljenosti, osvježavajuća je dramska crtica, a predstavlja kulminaciju bavljenja tom temom. Sandić tu zaključuje: Puno se ljudi žali na usamljenost. Posvećena su joj stoljeća književnosti, muzike. Posvećeni su joj životi. Jebem joj mater.

U konačnici, u najboljim trenutcima S(i)nu bez s(i)nova podsjeća da hrvatskoj književnosti treba prije svega iskrenosti, a tek onda kontroverznosti. U momentima kad piše nešto slabije – konkretno u poglavlju Hiperinflacija emocija – Sandić zalazi u pretjerano osobno i hermetično, odnosno nešto što eventualno mogu cijeniti ljudi koji ga poznaju ili koji su s njim i proživjeli opisane situacije dok isti ulomci za čitatelja ne predstavljaju spomena vrijedan dobitak. No rečeno poglavlje sačinjava zanemarivi dio knjige pa mu to zastranjene valja dopustiti.

I još samo riječ-dvije o izdavaču. Knjigu je objavila zagrebačka izdavačka kuća Sandorf, no čini se da je to učinjeno bez potpore Ministarstva kulture. S obzirom na to da je S(i)nu bez s(i)nova ekscentričan, premda vrijedan naslov, sve pohvale izdavaču na preuzimanju financijskog rizika. Osim toga, dizajn knjige, za koji je zaslužna Lana Cavar, neobično je inovativan, ali nenametljiv – kombinacija koju se rijetko viđa kad su domaća izdanja u pitanju.

preuzmi
pdf