Branimira Lazarin  

Puding viška

Ishod je predvidljiv, ali možda ne treba posve podcijeniti njegov učinak: stanite u aulu Studentskog centra, Savska 25, pa pitajte korisnike tog prostora gdje se nalazi Galerija SC, da vas upute u pravom smjeru. Od deset anketiranih studenata/ica u jesen 2013. godine nitko nije imao pojma što je/gdje je Galerija SC. Naravno. I ne zanima nas kulturtregersko očuđenje o lošem statusu kulture, potcrtavamo statistiku u realitetu korisnika Studentskog centra. Studentska menza, Studentski servis, puding viška, ugovor viška, čiste transakcije.

Tko bi konačno, u aktualnosti arhitektonski, idejno/ideološki i higijenski zbunjujućeg kompleksa uz zagrebačku gradsku željezničku prugu, i mogao prigovoriti statusu neke kulturne, društvene činjenice kao što je (nekad bila) Galerija SC. Osnovana 1962. godine, prerasla u jednu od aktivnijih i važnijih prostora hrvatske suvremene umjetnosti 1960-ih i 1970-ih – možda i 1980-ih godina. Činjenice su hladno poslužene, sitan je doprinos historizaciji bez svrhe. Čemu uopće služi historizacija neke kulturne/društvene činjenice, osim svome povodu? To bi bilo “pitanje” koje si bilo tko u dvorištu oronulog zdanja u Savskoj 25 može postaviti kad promatra netom obnovljen i svrhom neodređen Francuski paviljon; skromno i ponosno historijski intaktan Teatar &TD ili pročelje Galerije SC u koju će, onako stisnutu pored pruge, ući samo vrlo upućen posjetitelj/ica – jednako kao i u dvoranu MM centra.  To su te, baš simpatične, barake kulture u tjeskobnom stanju institucije SC-a.

Ali, u vezi “statističkog učinka” anketnog pitanja u jasnom horizontu očekivanog, odnosno potvrde notornog u slici Galerije SC ili bilo kojeg drugog kulturnog sadržaja u kompleksu SC-a, vrijedi vidjeti kako izgleda medijska historizacija slučaja. U povodu aktualne tematizacije SC-a, a na mikro primjeru (navodno) fantomske Galerije SC jasno je da kultura, mišljena u najširem mogućem smislu (i unatoč naporima aktualnog programa/projekta Kultura promjene) ima stabilno mjesto tercijarne djelatnosti unutar ideje Studentskog centra. Mašina SC-a u tom je smjeru i pokrenuta, iako je kultura, mišljena možda kao kritički implus i (ne samo) umjetnička akcija u studentskoj zajednici unutar SC-a imala značajnih naglasaka i ujecaja u desetljećima do 1990.

Student-servis “pojeo” SC

Medijska reprezentacija kulture kao dijela Studentskog centra, gledana iz arhivskih novinskih materijala prikupljenih u Hrvatskom državnom arhivu od početaka rada SC-a do 1990-ih pokazat će, međutim, da su tragovi tipske kulture kakvu priželjkujemo ili vjerujemo/znamo da je postojala u vrijeme socijalizma u Savskoj 25, rijetki i jednodimenzionalni. Tražimo li medijske tragove kulturne djelatnosti unutar Studentskog centra, pratimo trag sektora koji “studentima služi za razbibrigu”. Ništa mudro, medijska reprezentacija kulture SC-a svodi se na posredno tumačenje njezinog statusa kroz tragove “jačih” djelatnosti i njihovih vječnih problema: visine studentskog standarda i cijene obroka, uz sistem raspodjele profita Studentskog servisa. Ili se, mnogo rjeđe, može uočiti stabilnost (ne i precizniji opis) kulturnog rada u SC-u u razgovorima s dvojicom, trojicom voditelja tadašnjih kulturnih programa.

Vrlo logično, Studentski centar je od 1960-ih medijima bio najzanimljiviji u smislu Student-servisa koji je “s preko milijardu starih dinara prometa” bio “vrlo značajna radna organizacija” (Vjesnik, 22. 8. 1968.). “Student-servis zasnovan je na samoupravljanju članova. Savjet radne jedinice sastavljen je od studenata, a poslovanje se zasniva na donesenim pravilnicima”, za Vjesnik objašnjava Miro Mihaljević, “referent za uposlenje” i nastavlja da se “od cjelokupne zarade studenata odvaja svega 5 posto i to 4,5 posto za kulturno-zabavne djelatnosti Studentskog centra (čitaonicu, muzičku slušaonicu, matineje) i 0,5 posto u fond za slučaj nesreće na poslu.” Napredak u organizaciji poslovanja u činjenici da samo “redovni studenti mogu biti članovi” uveden je još 1963. godine kad se htjelo izbjeći praksu da “studenti u Studentskom centru provode po čitavu noć da bi ujutro bili prvi na redu za Student-servis”. Umjesto toga “svakog jutra u 7 sati studenti će popisati prisutne, prozvati i rasporediti posao” (Vjesnik, 7. 2. 1963.)

Studentska “bauštela” je imala jednostavan princip i odličan profit, pa 1970-ih, u razmjerno rijetkim prilikama kad se medijski spominjao život SC-a, rasprava o Student-servisu postaje žešća i profiliranija. Primjerice, Borba (7. 9. 1971.) u tekstu “Skupština – što je to?” upozorava da Skupština Student-servisa koji ima dvanaest tisuća studenata nije “zasjedala već dvije godine, a njezin Savjet se nije sastao godinu dana”, a Vjesnik (2. 10. 1971.) prenosi nastup studentskog čelnika Dražena Budiše koji uz statistiku poslovanja Student-servisa (900 studenata uz zaradu od 40 milijuna dinara od čega se na ime provizije studentima oduzima 18 (!) posto) kaže da se “zbog nemogućnosti da studenti kontroliraju trošenje i prelijevanje sredstava od svojega rada postavlja pitanje treba li odvojiti Student-servis od SC-a i staviti ga pod okrilje Rektorata?” Budiša još naglašava da je “potrebno tražiti od Sabora SR Hrvatske da se što hitnije donesu sistemska rješenja studentskog standarda.”

“Razbibriga” i estetička diverzija

Cijena prehrane, smještaj u domove, studentski standard: motivika se 1970-ih medijski neiscrpno ponavlja. “Kamo odlazi novac?” (Vjesnik, 21. 2. 1973.)  pitaju studenti, “što je s novcem dopunskih djelatnosti centra, kamo odlazi novac od disko-kluba, kina i Student-servisa?” Studentski centar je najveći i najjači takve vrste u Hrvatskoj, pa njegovi korisnici poručuju da se “ne može dopustiti da se studentski centri ponašaju kao samostalne tržišne organizacije jer su to ustanove od posebnog društvenog interesa”. Direktor “sektora studentskog standarda” Slavko Gajica, u istom tekstu, odgovara da “Student-servis spašava djelatnost čitavog Centra, jer se od njegove akumulacije četiri posto daje za dotiranje sektora kulture. Ondje se nalazi i disko-klub, ali i izložbeni salon, muzička slušaonica, &TD, Teatar poezije, satirično glumište, Studentsko eksperimentalno kazalište. Pokrenut će se ponovo studentska tribina, koja će biti novi trošak. Sve te djelatnosti imaju svoje troškove”.

Eto, paradigmatski pogled na kulturu direktora Gajice kao na sektor (potrebnih) vječnih troškova, bio je i 1970-ih samorazumljiv narativ, tvrdnja logički točna, nezahtjevna i bezazlena. Kulturnu djelatnost SC-a mediji predstavljaju rijetko, ali uvijek u natuknicama, kao niz različitih djelatnosti, bez viših kvalifikativa. Takav medijski diskurs čitatelju Vjesnika 1970-ih očito osigurava dovoljnu obavjesnu ekonomiju o statusu kulturnih praksi u zagrebačkom Studentskom centru: studenti su 1970-ih bili vrlo upadljivi članovi društvene zajednice, ali su njihove kulturne aktivnosti uglavnom nezanimljive, dio su njihova slobodnog vremena, “kulture razbibrige” koja ne dotiče status reprezentativne građanske kulture. Tako su i kulturni koncepti Teatra &TD i Muzičkog Salona, dvije nedvojbeno reprezentativne kulturne institucije unutar SC-a koje su svojim programima udovoljavale kompliciranim kriterijima “građanske” kulture, medijima uvijek bili intrigantni posredno, kao biografski višak ili estetička diverzija opusa njihovih osnivača i voditelja, Vjerana Zuppe i Nikše Gliga.

Je li Studentski centar bio studentski?

Za razliku od takvih kičastih partikularizama, Vjesnik u srijedu (VUS), 23. 1. 1974. donosi anketnu temu o razvoju Studentskog centra u razgovoru s nekoliko “studentskih aktivista” koji analiziraju neuralgije SC-a, tada već raširenu pojavu “pranja” novca preko Student-servisa pa u Savezu studenata Zagreba oprezno medijski pitaju: “Nije li u pitanju zapravo rad privatnika koji nemaju studentska prava?”

Naravno, studenti traže da u duhu i praksi samoupravljanja odlučuju o “dijelu sredstava koje akumulira Studentski centar” i pitaju “zašto mi ne bismo odlučivali koliko će iz akumulacije ići na kulturu, a koliko na prehranu?” Ideje studenata o karakteru kulture koja bi mogla izrasti iz profita Student-servisa laviraju od folklornog amaterizma, kulturtregerstva i vodiča po zagrebačkim muzejima za studente iz provincije, do recitatitorskih i dramskih sekcija, odnosno “angažmana ljudi koji bi posredstvom Centra radili na masovnoj kulturi u domovima”. Ideološka platforma kulture počinje s folklorom i završi s folklorom, uvijek porazno. Ali studenti 1970-ih bezrezervno imaju rezerve prema poslovanju Teatra &TD i Galerije SC. “Galerija, za koju nitko ne zna što radi? &TD, taj noćni teatar, zar da to financiraju studenti?”, pita jedan student aktivist. “Nismo protiv da se financiraju programi koji bi nešto značili studentima. Teatar &TD nije studentski”, jasan je drugi student u VUS-u (23. 1. 1974.), čime skicira žilavu “stratešku” dilemu u prokletstvu rada &TD-a i Galerije kao institucija s dvojbenom povijesti profesionalizacije.

Struktura provizije Studentskog servisa jedini je motiv koji SC i njezine sektore drže u medijskom suspensu. “Visina provizije nerazmjerna je stvarnim troškovima posredovanja Studentskog servisa, a razlika između stvarne i naplaćene provizije je dohodak studenata. Provizija Student-servisa je otuđeni dohodak članova servisa kojima je nametan interes da financiraju stanovanje, prehranu i kulturu”, tumači Sava Alaburić, predsjednik Sveučilišne konferencije SSOH Zagreb, u Vjesniku (8. 4. 1977.) i rješenje predlaže u “ostvarivanju samoupravnih prava članova Student-servisa”.

Studenti kao kreativna klasa

U osamdesetima, sudeći po panoramskom pregledu arhivsko-novinskih reakcija, status kulture u SC-u postaje “kreativniji” ili – distributivniji, u svakom studentskom smislu.  U Startu (24. IX. 1983.) tekst “SC – kultura kao standard” skicira historijski razvoj SC-a kao institucije koja se “otpočetka ograničavala na studentski standard, a danas su prostori te radne organizacije najpoznatija mjesta kulturnih zbivanja u gradu”.  Pojavljuje se, odjednom, novinarski diskurz izvrsnosti u skicama “teatra koji ljeti privremeno postaje disko klub, OOUR-a Kultura što uključuje izdavačku djelatnost i tribine, a tu su i kazališne, likovne i glazbene radionice”. Pojavljuje se i problem kreativnosti i/ili konzumacije kulture, koji u obradi iz 1983. izgleda ovako: “Problem s kojim se kulturna djelatnost SC- a sukobljava prebacivanje je kulture iz područja konzumacije u područje stvaranja. Zato je SC iz Zagreba preuzeo obavezu, zajedno s ostalim studentskim centrima iz Hrvatske, da u što većoj mjeri potiče kulturnu samoaktivnost studenata”. Radilo se, te 1983. godine, očito o ideologiji većeg kulturkreativnog zamaha jer je baš tada završen makroprojekt Dosje kulture u općinama SR Hrvatske, koji je 1979. godine započeo Zavod za kulturu Hrvatske. Tražio se raspored i dislokacija kulturnih potencijala u općinama SR Hrvatske anketiranjem više tisuća jedinica kulture. U časopisu Oko iz travnja/svibnja 1983. godine objavljena je kulturna statistika Zagreba, uz početnu statističku stanicu: na tisuću stanovnika u Hrvatskoj dolazilo je oko četiri zaposlena u kulturi. Kulturni profil “Zagreba kao metropole više se očituje u reprezentativnoj djelatnosti velikih nacionalnih kuća, dok oskudijeva mrežom ustanova djelatnosti elementarne difuzije kulture”. Drugim riječima, 1980-ih se ozbiljno mislilo da treba raditi na “boljoj difuziji” kulture koja bi se postigla “boljom kadrovskom strukturom” na “razini općina i kvartova”. 

Statistike iz megaprojekta o kulturnim (institucijskim) kapacitetima SR Hrvatske   možda pokazuju prazne forme, bave se “mapiranjem” reprezentativne kulture socijalizma. Ali duh takvog razmišljanja o kulturi kao vrijednom društvenom konceptu, a ne nužnom trošku i dekorativnom društvenom balastu, na što od kraja 1950-ih upućuje  duboko ukorijenjena ideja socijalističkog modernizma, dovela je do bujanja “kreativnih” kulturnih disciplina u kvartovima, općinama, studentskim i radničkim domovima. Studenti u SC-u i ostalim studentskim domovima i organizacijama bili su 1980-ih ultimativna “kreativna klasa” socijalizma: sintagma ima smisla baš zato što joj naš realitet oduzima pošteno pozitivan predznak. 

Medijski odjeci uz ovakvu tipologiju naslova: “Više od porcije i kreveta”, “Gubici u tanjuru”, “Socijalno raslojavanje studenata u domovima”, “Studenti su sve nervozniji”, obilježile su novinsku arhivu 1980-ih, a da nigdje nije povezan “slučaj” SC-a s njegovom eventualnom kulturnom proizvodnjom. Posljednji naslov “Univerzijada – poticaj i spoticaj” koji bi nas u tom smislu mogao zanimati objavljen je 10. ožujka 1987. u Večernjem listu pod egidom “Nevolje u poslovanju Studentskog centra”.  Radi se, opet, o nevoljama poslovnog statusa teatra &TD između SC-a i Grada Zagreba, posve tanka stvar. O kulturnoj proizvodnji, njezinim “praksama” i promašajima znamo iz drugih izvora: Univezijada je bila posljednja stanica kreacije i konceptualnog mišljenja o kulturi i sportu. A kasni socijalizam nakon 1987. studenti u SC-u, ako je barem suditi po novinskim izvještajima, ispratili su  sličnim amplitudama interesa za “kraj malverzacijama u poslovanju SC-a”. Cijena prehrane, postotak provizije, puding, ugovor, do kraja svega.